iz nekog razloga, vrijeme je određeno na prošlost sadašnjost i budućnost. iako su mnogi stekli uvid kako su te podjele nerealne, odnosno kako je čovjekova moć puno jača od običnog linearnog vremena, većina ljudi ipak živi u linearnom vremenu. linearno vrijeme je linija koja se proteže prije od nečega i nakon nečega dok sam čovjek živi na točnoj granici između toga prije i nakon. slikovito se može objasniti kao pravac na x osi koji s desne strane teži u '+' beskonačno (budućnost), a s lijeve u '-' beskonačno (prošlost). sama čovjekova prisutnost, odnosno sadašnjost se ipak ne može dočarati kao 0 (nula) na tom pravcu jer gledište čovijeka nije isto prema prošlosti i prema budućnosti.
ne postoji prava matematička funkcija koja bi mogla opisati čovjekovu reakciju na prošlost, niti na budućnost, ali kada bi je išao smjestit na taj pravac opisao bih je kao hiperbolu čije su asimptote osi x i y.
Pogledajte sliku ispod pa ću objasnit na što mislim
Znači ako smo uzeli navedeno da je vrijeme os x, da vrijeme tumačimo kao hiperbolu kojoj su x i y asimptote, rezultat takvog tumačenja vidi se u pravcima a' i b'. Da objasnim!
Pravac a' predstavlja nešto što se dogodilo dalje u prošlosti, kada spustimo s točke Ax na hiperbolu i vratimo na pravac y koji predstavlja život, točka Ay predstavlja (vrijednost). Kada spojimo rezultat gdje se Ax siječe s parabolom i 0 koja predstavlja sadašnjost dobijemo rezultat u budućnosti. Odnosno vrijeme u budućnosti koje bi nam trebalo da spoznamo nešto što se dogodilo u davnoj prošlosti.
Primjer je matematički i teško se može spojiti s pravim psihodeličnim učenjima jer u njima vrijede potpuno drugačija pravila, ovo je samo mala digresija na učenje.
Npr. Ako učimo o računalima, a točka Ax predstavlja trenutak kada je u prošlosti nastalo prvo računalo, vrijednost A koju ona vraća ovom metodom je ona vrijednost koja bi nam možda vremenski bila potrebna da naučimo o tome kako napraviti prvo računalo. Recimo da uzmemo realan primjer da je prvo računalo napravljeno od strane znanstvenika prije 40 godina, svijet kakav sada postoji nam omogućava da mi sami napravimo to računalo, ali vrijednost koju daje je 40 godina u budućnosti.
Suprotno tome, recimo da učimo o nečemu za što smo od prijatelja čuli prije 10tak dana (točka Bx), da je njemu super i da on to radi već desetak dana, (npr. blog), velika je vjerovatnost da ako mi ćemo od trenutka u kojem počimamo blogat, kroz 10tak dana naučiti isto što i on zna (točka B), ako je on prestao koristiti blog.
Čemu sve ovo?
Nekako nailazim na dosta razmišljanja o tome kako vrijeme ne postoji kao linearno, odnosno kako nije realno nego relativno. Kako prošlost i budućnost zavise jedna o drugoj. No neki su se toliko odvažili da su išli do te granice da vrijeme uopće ne postoji. Ne znam zašto, ni čemu uopće potreba za takvim razmišljanjem, jer nije u ljudskoj prirodi, bar po meni.
Da bi život kakvog znamo postojao, evoluirao i imao smisla vrijeme je ključan faktor jer daje važan element razvoju. Kroz vrijeme se razvijamo, s vremenom postajemo bolji u nečemu. Neko vrijeme smo tužni nekada sretni. Nekad nam je užasno zabavno i vrijeme brzo prolazi, a nekada dosadno pa sporo prolazi. Mislim da pravi korak borbe sa samim sobom nije zalazak u bitku protiv vremena, nego u bitku za obuzdavanje i preuzimanje kontrole nad svojim viđenjem vremena. Kad smo bili djeca, prije nego smo naučili hodati za nas nije vrijedilo ni pravilo prostora. Djetetu je spoznaja o prostoru nepoznata, dok ne nauči hodati. Tek onda se pojavljuju prve 3 dimenzije. Ako nam je trebalo dvadesetak godina da se uhvatimo u koštac i s činjenicom da ni samo vrijeme nije onakvo kao što se do sada činilo, ne treba naglit i donosit sulude zaključke o njemu, već se treba boriti s vještinama stečenim u razvoju prije tog zaključka.
Da potraje i još dvadesetak godina to je ništa ako se "neprijatelj" pobjedi.
ne postoji prava matematička funkcija koja bi mogla opisati čovjekovu reakciju na prošlost, niti na budućnost, ali kada bi je išao smjestit na taj pravac opisao bih je kao hiperbolu čije su asimptote osi x i y.
Pogledajte sliku ispod pa ću objasnit na što mislim
Znači ako smo uzeli navedeno da je vrijeme os x, da vrijeme tumačimo kao hiperbolu kojoj su x i y asimptote, rezultat takvog tumačenja vidi se u pravcima a' i b'. Da objasnim!
Pravac a' predstavlja nešto što se dogodilo dalje u prošlosti, kada spustimo s točke Ax na hiperbolu i vratimo na pravac y koji predstavlja život, točka Ay predstavlja (vrijednost). Kada spojimo rezultat gdje se Ax siječe s parabolom i 0 koja predstavlja sadašnjost dobijemo rezultat u budućnosti. Odnosno vrijeme u budućnosti koje bi nam trebalo da spoznamo nešto što se dogodilo u davnoj prošlosti.
Primjer je matematički i teško se može spojiti s pravim psihodeličnim učenjima jer u njima vrijede potpuno drugačija pravila, ovo je samo mala digresija na učenje.
Npr. Ako učimo o računalima, a točka Ax predstavlja trenutak kada je u prošlosti nastalo prvo računalo, vrijednost A koju ona vraća ovom metodom je ona vrijednost koja bi nam možda vremenski bila potrebna da naučimo o tome kako napraviti prvo računalo. Recimo da uzmemo realan primjer da je prvo računalo napravljeno od strane znanstvenika prije 40 godina, svijet kakav sada postoji nam omogućava da mi sami napravimo to računalo, ali vrijednost koju daje je 40 godina u budućnosti.
Suprotno tome, recimo da učimo o nečemu za što smo od prijatelja čuli prije 10tak dana (točka Bx), da je njemu super i da on to radi već desetak dana, (npr. blog), velika je vjerovatnost da ako mi ćemo od trenutka u kojem počimamo blogat, kroz 10tak dana naučiti isto što i on zna (točka B), ako je on prestao koristiti blog.
Čemu sve ovo?
Nekako nailazim na dosta razmišljanja o tome kako vrijeme ne postoji kao linearno, odnosno kako nije realno nego relativno. Kako prošlost i budućnost zavise jedna o drugoj. No neki su se toliko odvažili da su išli do te granice da vrijeme uopće ne postoji. Ne znam zašto, ni čemu uopće potreba za takvim razmišljanjem, jer nije u ljudskoj prirodi, bar po meni.
Da bi život kakvog znamo postojao, evoluirao i imao smisla vrijeme je ključan faktor jer daje važan element razvoju. Kroz vrijeme se razvijamo, s vremenom postajemo bolji u nečemu. Neko vrijeme smo tužni nekada sretni. Nekad nam je užasno zabavno i vrijeme brzo prolazi, a nekada dosadno pa sporo prolazi. Mislim da pravi korak borbe sa samim sobom nije zalazak u bitku protiv vremena, nego u bitku za obuzdavanje i preuzimanje kontrole nad svojim viđenjem vremena. Kad smo bili djeca, prije nego smo naučili hodati za nas nije vrijedilo ni pravilo prostora. Djetetu je spoznaja o prostoru nepoznata, dok ne nauči hodati. Tek onda se pojavljuju prve 3 dimenzije. Ako nam je trebalo dvadesetak godina da se uhvatimo u koštac i s činjenicom da ni samo vrijeme nije onakvo kao što se do sada činilo, ne treba naglit i donosit sulude zaključke o njemu, već se treba boriti s vještinama stečenim u razvoju prije tog zaključka.
Da potraje i još dvadesetak godina to je ništa ako se "neprijatelj" pobjedi.