TALIJANSKA ministrica zdravstva Livia Turco, clanica Lijevih demokrata, vodece parlamentarne stranke, intervenirala je u ponedjeljak, 13. studenog, kod ministra pravosuđa, koji je dekretom povecao kolicinu trave koja ce se smatrati da je za privatnu uporabu - 1 gram aktivnih sastojaka, što efektivno znaci da ljudi uhvaceni s jointom u parku više nece ici u zatvor.
"Intervenirala sam zato da tisuce mladih ljudi ne moraju ici u zatvor ili biti krivicno gonjene zbog pušenja jointa", izjavila je Turco. Zakon ce stupiti na snagu cim se objavi u službenom glasniku.
Francesco Caruso, ljevicarski zastupnik u talijanskom parlamentu, izazvao je šok kad je provocirao desnicarske zastupnike izjavom da je u dvorištu posadio nekoliko sjemenki trave, koje su vec pocele nicati. Sjednica je prekinuta i digla se zbrka.
Caruso, poznati antiglobalist, rekao je da je samo promovirao prokanabisne prosvjede zakazane za 25. sudenog.
Situacija je vrlo slicna onoj u Hrvatskoj.
Desnicarska Berlusconijeva vlada donijela je represivan zakon protiv droga, pod krinkom nekakve moralnosti koju droga uništava kod mladih. Droga je nemoralna, bio im je argument. Slicno kao što je joint ravan otmici, u epohalnoj izjavi Ane Lovrin.
Taj neefektivni zakon ublažen je vrlo jednostavnim putem, dekretom Ministarstva pravosuđa, na brz i ucinkovit nacin. Dakle, Talijani nece morati cekati saborsku raspravu, prijedlog amandmana, amandman, raspravu o amandmanu, revidirani prijedlog amandmana, povezivanje marihuane, homoseksualnosti i pedofilije, raspravu o revidiranom prijedlogu amandmana, nastavak saborske sjednice sljedeci tjedan, revidirani amandman, i sve one međufaze potrebne farsi zvanoj Hrvatski sabor da donese neku odluku, nego ce jednostavno moci prestati brinuti o tome hoce li "guliti kaznu" ako ih policija uhvati s jointom.
Razlog je vrlo jednostavan, u Italiji postoji nešto što se zove glas javnosti. A taj glas javnosti ne dopušta biti zavedena jeftinom demagogijom kojom desnica pokušava dobiti glasove konzervativnih biraca. Jer, zakon koji kriminalizira marihuanu u ovolikoj mjeri kao hrvatski nije ništa drugo nego podilaženje onom dijelu birackog tijela koje je još uvijek uvjereno da pušenje trave neminovno vodi u ovisnost o heroinu.
Najviše zato što gospođe obiteljske terapeutkinje Marije Cahunek-Žužic javno govore o tome kako roditelji padaju na prvom testu kad im dijete zapali prvu cigaretu, a svaka prica koju na TV-u vidite o bilo kojem narkomanu govori kako je poceo s travom. Nema price koja govori o tome kako dobar dio konzumenata trave nikad ne proba niti jednu drugu drogu.
Isto tako na HTV-u nije previše spominjano kako je novi zakon povecao samo minimalnu, ne i maksimalnu kaznu za posjedovanje marihane. Takav je glas hrvatske javnosti. Vrlo jednostran.
Talijanski zastupnik je u parlamentu rekao kako je posadio marihuanu u vrtu. Maksimum napora koji je neki politicar uložio da javno napomene kako marihuana nije Sotonina klica je bila Racanova izjava kako je kao mladic zapalio joint, što je priznao na prvom chatu u Hrvatskoj još 1999. godine koji smo mi organizirali. To i onaj SDP-ov prijedlog dekriminalizacije marihuane, koji je nestao negdje u bespucima saborskih dvorana.
U Italiji zastupnik u parlamentu provocira konzervativne desnicare da bi reklamirao prokanabisne prosvjede. Može li si netko zamisliti Zlatka Kramarica u slicnoj situaciji? Teško, zar ne? Kad se kaže glas javnosti vecina ljudi u Hrvatskoj ce odgovoriti ovako nekako: "Pa ko nam kriv kad si dozvolimo da nam serviraju šta god im padne na pamet?". Tako su nas vec naucili da mislimo.
Druga strana takvog razmišljanja obicno ide u ovom smjeru: "Pa što, što se sad ja imam buniti oko toga, kad je moj glas ionako nevažan i ne mogu ništa promijeniti?".
Rasprava na Indexovom forumu, koju možete procitati ovdje, to dobro demonstrira. Hrvatski sociolozi (kako jedna diskutantica na forumu kaže) uvjeravaju nas da raspravom na internetskom forumu (dakle, javnom glasilu) samo daju lažnu nadu da možemo promijeniti nešto. Defetizam doveden do kraja.
Vlast (koja voli spominjati kako eto konacno živimo u demokraciji) je, zajedno s glavnim medijima, naucila građane da je njihov glas bezvrijedan. Odnosno da su oni ta neka javnost koja je raštrkana i nehomogena. I koja ne može ništa napraviti. Pa i ne može, odnosno, nije ni zadatak građana da donose zakone. Zato se i izabiru predstavnici. A ti predstavnici šute, vec dvadeset i tri dana šute o zakonu koji je klinca koji je zapalio joint u parku baca u zatvor.
Denis Latin najavljuje rat dilerima, a gospođe obiteljske terapeutkinje Marije Cahunek-Žužic upozoravaju roditelje da padaju na prvom testu kad im dijete zapali prvu cigaretu. Građani nisu jedini koji cine glas javnosti. Glas javnosti cine i vlast i opozicija i nevladine udruge i mediji.
Bez suradnje tih elemenata društva nijedna demokratska država ne može funkcionirati ispravno. Bilo koja skupina građana može sutra izaci na ulice hrvatskih gradova i protestirati protiv nekog zakona.
Ali, ako im ne pomogne netko tko na percepciju javnosti može utjecati, kao, recimo, saborski zastupnik, Žarko Puhovski ili jaka medijska kuca, trud ce im zaista biti uzaludan.
A nekako se nije primijetilo da je neka medijska kuca, neki uvaženi clan NGO-a ili neki saborski zastupnik rekao Ani Lovrin da napušenom covjeku nece ni pasti na pamet oteti nekoga.
Za nas je ovo zasad samo san, bajka, basna, obicna fikcija... :roll: :(
