VUTRA
ForumZajednicaPutovanje na mentalnim talasimaŽivot kao prijelaz
LEGACY

Život kao prijelaz

76 odgovora4,419 pregleda
JaSamZaENTUZIJASTA

mar 2007.

#1
Kao dijete ne znamo ni hodati, kao pubertetlije ne znamo ni misliti, kao adolescenti ne znamo ni smisao. Smisao je ono ato nas najviae mu i od svega. Koja je svrha postojanja, ~ivota. Zaato imamo osjeaj da smo osueni na to da ~ivimo ograni enim ~ivotom u ograni enom smislu, i ograni enim pravilima. emu granice? Granice su da nas nau e pravilima, a pravila su tu da se ne zagubimo. Da ne zalutamo. Teako se ne otet dojmu da je i sam ~ivot neka vrsta prijelaza u neato viae. Po mogunosti lakae i jednostavnije, iako ni to nije previae bitno. S godinama na neke probleme gledamo s lakoom, tako da mo~da kada bi imali dovoljno godina i na velike prave i bitne probleme bi gledali s lakoom. Veina relgija nudi odgovor u smrti. Ali to ne treba biti tako. Prijelaz u viae bi se trebao dogoditi za vrijeme samog ~ivota, ako mi to dovoljno ~elime, i u to dovoljno vjerujemo. No povratak je ve pitanje, jer onda se gubi prava smisao prijelaza. Prijelaz je kona an i samo se u kona nom smislu mo~e gledat, i samo se u kona nom smislu mo~e dogodit. Nema viae povratka na staro. Nema povratka da bi se drugima objaanjavalo kako doi do prijelaza, ostali sami moraju dovoljno vjerovat da bi im se to dogodilo. Ako je dokazano gubi se vjera, jer se vjera ne mo~e dokazat. Ona je stvar osobnog uvjerenja pojedinca i nikako ne mo~e bit dokazana jer onda to viae nije vjera, ve znanost. O kakvom prijelazu se radi? Prijelaz mora bit definiran i jasan. Mora imat smisla za osobu koja e do~ivjeti taj prijelaz, odnosno mora mu bit jasan. Treba znat u ato se ulazi, treba znat pravila i granice tog "svijeta" jer je malo vjerovatno da nee imati nikakve granice ni pravila.
Kurblaj KanAMBASADOR

mar 2007.

#2
Ja osobno ne vjerujem da je ~ivot prijelaz u neato viae niti da postoji iata viae bilo poslije smrti ili za vrijeme ~ivota. Mo~emo mi stei razne spoznaje i prosvijetljenja i mnogo mi mo~emo postii ali to na kraju krajeva ne zna i niata jer emo umrijeti ko i svako drugo bie a poslje smrti biti zaboravljeni u skoro vrijeme ato i nije osobito bitno poato smo mrtvi. Mo~da malo crno ali ja nevjerujem jednostavno u nikaki osobiti smisao ~ivota nego je ~ivot jednostavno da ~ivia i mislim da ga treba ato bolje iskoristiti - Racionalni hedonizam Nau iae me pod etikom ato je to i mislim da mi je to ~ivotna filozofija - pro~ivit ato bolje mogu ali ne prepuatati se svim u~icima jer neki posle kratkog u~itka donose mnogo loaih stvari. Sam nisam te baa razumio o kakvom To no prijelazu govoria ato tebi predstavlja tu viau razinu taj novi svijet?
JaSamZaENTUZIJASTA

mar 2007.

#3
Eh pa vidia dobro pitanje. Kada o tome razmialjam ne mogu to no definirati ato je taj prijelaz. Ne mogu se ni otet dojmu da se on dogaa jako postepeno, odnosno da ak potpuno neprimjetno prelazimo, a da toga i nismo svjesni. Radi toga se u trenutku mo~emo nai u situaciji koju ve du~e vremena o ekujemo, a nismo je uope nikada o ekivali, nego smo samo osjeali da emo to toga doi u ~ivotu. Ako i poslije ~ivota nema ni ega, za vrijeme ~ivota mo~da mo~emo okusit onakav ~ivot u kakvom e mo~da ~ivjeti naai sinovi ili unuci. Ako dovoljno dobro promatramo vidimo da je baa taj ~ivot za nas raj, odnosno vje nost, a to je onda povezano s naaim ~ivotom jer smo tu da im olakaamo i da ih izvedemo na lakai i bolji put. Isto kao ato su to radili naai stariji. Tako kada gledam vidim jednu koheziju, jednu homogenost ~ivota, koja se ina e teako da naslutit. Ako recimo za ~ivota ne budemo u stanju ostvariti ono ato smo najviae ~eljeli, jer nas je mo~da "sudbina" sprije ila, tim prijelazom ostavljamo nadu da emo zakora iti negdje gdje je sudbina milostivija, a ~ivot joa viae osjetljiviji. Nije to svijet patuljaka i vilenjaka, iako mogao bih biti. Samo kada bi se ljudi prepustili i zaboravili na predrasude i mr~nju...
aryah

mar 2007.

#4
heh, ustvari se nimalo neslazem s prethodna dva misljenja :icon_lol: Problem s tako objasnjenim racionalnim hedonizmom mi je sto ne vidim odakle se u njega odjednom uvlaci ideja da zivot treba 'sto bolje iskoristiti' - jer po dotad recenom, ne postoji nikakav znacaj u tome sto god odlucio s istim raditi. Konacno, ne vidim zasto bi me osobito bilo briga za svoje blagostanje i ugodu pa da se trudim prozivjeti sto bolje mogu ili da nadjem dugotrajne il kratkotrajne uzitke, svejedno. I stovise ovo mi se uopce ne cini pesimisticnom pomisli. Dapace, to je prosto odbijanje da se cinjenici zivota namece potreba da se opravdava. Ja svoje postojanje ne mogu, i stovise uopce ne zelim opravdavati. Niti opravdavati kao put ili potencijal nekakvog 'viseg' ili 'smisla'. Niti opravdavati bilo kakvom racionalnom kriteriju. Akcije mi stoga nisu vodjene calculusom ugode, gdje vazem proslu i sadasnju ugodu, zbrojim oduzmem i vidim sto mi je ciniti. Vec su spontana posljedica mojeg postojanja. Niti mi se cini osobito bitnim da izbjegavam neugodu, niti da trazim ugodu (a naravno niti mi se cini osobito bitnim pokusavati suprotno) iako sasvim sigurno na taj nacin spontano reagiram, u mjeri u kojoj mi je to prirodno. 'Nesto vise' ostvareno sad il nakon smrti trenutno me ne interesira. Zasad prosto jesam i to je sve sto vidim da trebam biti (tj ne dozivljavam bas ono 'trebam'). Sto ne implicira neku zamrznutu staticnost jer sto postoji tako nepromjenjivo, niti potpunu nepromisljenost jer jednostavno nisam takav... Jedan poetski izrazaj slicne perspektive: To je najvisi domet sto nam ga Nebo katkad podari: ne obozavanja ni pobjede nego, jednostavno, biti prihvacen kao dio nekakve neporecive zbilje, poput kamenja i stabala. JL Borges, Prisnost
BeyondLEGENDA

mar 2007.

#5
Ako dobro razmislite, "smisao" je zapravo materijalisti ka ideja, niska, jako niska. Zapravo, da i postoji bilo kakav smisao mog ~ivota, u smislu da mi neki "bog" naredi da moram to i to napraviti i pro~iviti, i taj i taj zakon poativati, ja bi se ubio. Zna i da postoje uvjeti koje moram ispuniti tokom svog ~ivota, zbog kojih ~ivim, zna i da nemam slobodnu volju da inim sa svojim ~ivotom ato ~elim, "rekao" bih "bogu" ubi me, oduzmi mi ~ivot koji si mi dao. Ali vjerujem da postoji onaj "viai" smisao, ne-materijalisti ki, a to je da je naa smisao ~ivota upravo taj ato svatko od nas radi svakim trenutkom svojeg ~ivota u ovoj realnosti koju percipiramo, koje smo svjesni, = kreiranje stvarnosti, mi smo kreatori naae svijesti. I ato god da uradimo tokom naaeg ~ivota, to e biti kreacija. I brijem da smo tu da nau imo ato bolje kreirati naau realnost i razvijati i proairivati naau svijest, i onda e uslijediti next nivo, nakon ovog zemeljskog ~ivota, brijem da samo moramo stei iskustvo, a ono je neizbje~no, bilo ato da radimo tokom ~ivota... i tada, bit emo spremni, svatko od nas, nakon ovog ~ivota da kreiramo u sljedeem nivou kakav god on bio... Ineresirao sam se i pro itao dosta literature o iskazima ljudi koji su do~ivjeli klini ku smrt, iliti bili mrtvi pa natrag o~ivljeni. To je nevjerojatno, PREVELIK broj tih ljudi govori totalno identi ne stvari koje su im se desile za to vrijeme, svi oni govore da su bili negdje, da poslije smrti neato postoji, ka~u da vrijeme i prostor nisu postajali, da su bili u isto vrijeme na svim mjestima i na istom mjestu u svim vremenima, govore da su u tom trenutku imali pristup svom znanju, govore da su tamo bili drugi ljudi koji su umrli, ali i druga bia, i joa puno pojedinosti koje su nevjerjatne. Ako joa uvijek neku~ite o emu govorim, pogledajte film iz mog potpisa :)
PSG fanENTUZIJASTA

mar 2007.

#6
}ivi dok ~ivia i to je to. Ne verujem da postoje prelazi, ~ivoti posle smrti, picke materine... Ugasia se ko biljka i kraj. Nema viae.
Kurblaj KanAMBASADOR

mar 2007.

#7
`to se ti e tih iskustava smrti i sli no smatram je to isto nekakva reakcija u mozgu ili sli no i da e se sve to jednoga dana objasniti znanoau. Mo~da jednostavno neposredno prije smrti se u mozgu dogodi neato i onda mi pro~ivimo to iskustvo pa ako nas o~ive onda se toga sjeamo.
Kurblaj KanAMBASADOR

mar 2007.

#8
Pa iz razmialjanja da ~ivot nema nikakvo viae zna enje ni vrijednost smatram da bi ga trebao ato bolje iskoristiti jer ipak imam samo jedan a poslje njega nema viae niata. Neznam kako te nije briga za svoje blagostanje i svoju ugodu pa zar ne ~elia ~ivot provesti u ato veoj ugodi i maksimalno pro~ivit i iskoristit ato god mo~ea.
UserNameENTUZIJASTA

mar 2007.

#9
S tim razmisljanjem se definitivno slazem. Razumna smo bica, prema tome, i postupci su nam razumni. Tjeraju nas da olaksamo sami sebi ovaj zivot. Da li cemo naci nacin da osjecamo srecu zato sto smo ovdje ili ne, ovisi samo o nama. U svakom slucaju postoji neka unutarnja sila u svakome od nas koja nas tjera dalje i trazi vise. Trebamo ju samo dobro upoznati. O zivotu kao prijelazu mozemo samo naklapati dok jednog dana ne saznamo. Cemu zurba? S razlogom nam neka znanja nisu dostupna. What the bleep je zanimljiv dokumentarac; zaprepastio me "podatak" da Indijanci nisu mogli vidjeti Kolumbove brodove kako se priblizavaju obali jer ih nikada prije nisu vidjeli, dakle svijest im je zabranila da vide nepoznato iako se to nalazilo u njihovom vidnom podrucju. Znaci, prema tome, istina o zivotu nam je mozda pred nosom, samo je ne mozemo vidjeti i spoznati.
aryah

mar 2007.

#10
izvjesno je da se tada luci DMT u vecim kolicinama :icon_lol: evo da probam jednu impromptu analizu, maybe you find it interesting: Hocu reci samo kako se ovo 'trebao sto bolje iskoristiti' uvlaci u tu misao i pomalo je nekongruentan s njom. Naravno, mozes jednostavno to ustvrditi kao dodatan odvojen cilj. Ali jeli bilo bi kompatibilnije s mislju koja polazi od beznacajnosti zivota ili smrti ustvrditi da ce biti jednako beznacajno kako taj zivot iskoristis ili kakvu ugodu u njemu nadjes. Jer pretpostavivsi da cak i maksimiziras racionalno postignutu ugodu u tom zivotu, ona logika koju si prethodno primjenio na spoznaje i prosvjetljenja se komotno moze primjeniti i na nju, konacno i taj zivot nestat ce u smrti, i ubrzo biti zaboravljen, a posto si mrtav, i kakve veze ima jel zaboravljen. Slicno i sa dobro iskoristenom zivotu - jer on se u principu nece nicim razlikovati u krajnjoj konsekvenci od lose iskoristenog zivota, oba ce nestati u Abyssu smrti i zaborava bez traga. Ustvari nema jedne stvari koju bi mogao ciniti dok si ziv koja bi imala ikakve veze, u toj perspektivi. To sto je samo jedan nije dovoljan razlog da ga zelim sto bolje iskoristiti, naime takav zakljucak pretpostavlja da ima nekakvu vrijednost. Jer ne bih se osjecao osobito motiviran da sto bolje iskoristim npr atomsku bombu samo zato sto bi, hipotetski, imao samo jednu.. Hume argumentira kako je nemoguce dosljedno provesti zakljucak od 'jest' do 'treba biti', il tako nesto - sto znaci kako iz same cinjenice da si ziv uopce ne moze slijediti nikakav moralni imperativ, pa ni taj da trebas maksimalno iskoristiti zivot, vec taj skok mora u sebi sadrzavati skriveno i vrijednosni sud ('a to je dobro/pozeljno', 'a to nije dobro/pozeljno). Kad kazem da me nije osobito briga za svoje blagostanje, hocu reci samo to da iz cinjenice prisutstva ugode ili neugode ne slijedi nuzno da je jedna od njih pozeljna a druga nepozeljna. Iz cinjenice da zelim ugodu a ne zelim neugodu ne slijedi da je ugoda pozeljna a neugoda nepozeljna. Jer da bi to rekao moram uvesti i vrijednosni sud 'a ono sto zelim je pozeljno' / 'a ono sto ne zelim nije pozeljno'. Ne vidim osnove za takav vrijednosni sud. Dapace, ovako nepotrebno generalnim vrijednosnim sudovima mogu prigovoriti da su ili vrlo neizvjesni, ili alternativno, tek tautologije, ovisno o tome sto shvacam pod konceptom 'pozeljno'. Ako kazem iz nekakve objektivno idealisticke perspektive da je pozeljno ono sto je u skladu s opcim konceptom Dobra, tada uopce nije jasno da su moje zelje nuzno i uvjek s njim kompatibilne. No nije mi blizak takav pogled pa cu ga u daljnoj diskusiji zanemariti. Ako s druge strane jednostavno poistovjetim iz nekakve subjektivne perspektive zelju i pozeljnost, tada sam istina stvarno tocno zakljucio da je ugoda vrijedan cilj, ali to sam napravio tek manipulirajuci definicijama, time sam prosto iz razmatranja eliminirao onaj fascinantan fenomen prostornosti i slobode izmedju impulsa da nesto ucinim i same akcije (i stovise, odluke na akciju izmedju ta dva trenutka, odjeljena od svakog od njih istom takvom prostornoscu). Stovise, inicijalni problem, razmatranja razlike izmedju cinjenicnog stanja i svrhovitosti , izmedju onoga sto jest i onoga sto treba biti, ukinut je jednostavno ustvrdjujuci da jedan od fenomena koji jest (moje zelje) treba biti arbiter te svrhovitosti, to jest da u svjetlu njega treba procjenjivati sve ostale fenomene. Gotovo da bih mogao reci kako sam onda isto tako mogao uzeti bilo koji drugi fenomen, npr zelje nekog drugog bica, ili jos apsurdnije, 'zelju' vatre ili virusa. Jer kad malo analiziras ono 'zelim' u principu se pokazuje takvom metaforom za neku napreducuju aktivnost, dakle proces, koja jest; kojoj se onda pripisuje 'tezenje ka necem', intencionalnost. Mogu u svjetlu toga isto tako misliti o vlastitoj intencionalnosti; kao necemu srodno vatri, necemu sto 'tezi' u istom onom smislu u kojem vatra 'tezi' da se siri po sumi. Jos vise zabrinjavajuce jest sto takvim tautoloskim rjesenjem ustvari ne govorimo ama bas nista, prosto da 'zelis ono sto god je vec slucaj da zelis', Drugi problem koji imam sa time jest nejasnost samog koncepta ugode; iako ima dosta konzistentnih opcija ovdje, u konfuziju dovodi upravo to sto ih je toliko. U trivijalnijem smislu, da li mazohist osjeca ugodu prilikom iskustva boli, ili mozemo reci radije da preferira neugodna iskustva? Ovo se opet cini prosto semantickom konfuzijom - jer dok je bol neuroloska cinjenica, slobodni smo odabrati da li cemo ugodu (il sam trebao govoriti - uzitak - ne znam koji je koji?) identificirati sa suprontom neuroloskom cinjenicom, ili prema proslom razmatranju kao 'ono sto zeli' - odaberemo li prvu opciju, moramo reci da preferira neugodna iskustva, te da nije slucaj da osjeca ugodu prilikom toga, tvrdnja koja ce ustvari uvelike destabilizirati uopce relevantnost tog pojma, a odaberemo li drugu, znaci da su obije tvrdnje ekvivalentne, obije kazu prosto da zeli bol. To prestaje biti tako trivijalno ako umjesto mazohista promotrimo ambivalentnost tog pojma i izvan ovog fetisistickog konteksta. Jer npr neka vrlo neugodna iskustva mogu biti prosto genijalna, npr bad trip. McKenna takodjer ovo napominje. Ovdje nije rijec o preferiranju specificnog podrazaja, vec onome sto covjek u istom moze nauciti, razotkriti, ili prosto u kojem znatizelja i fascinacija prevladava nad dozivljenom neugodom. Sad smo pred utilitaristickim problemom gdje umjesto kategoricno, moramo o ugodi razmisljati metricki, zbrojiti oduzeti i vidit sto prevladava. Samo mi je takav model vrlo umjetan, ne cini se uopce srodnim dinamici ljudske psihe. Tocno sto je dakle 'ono sto covjek zeli' postaje sve nejasnije definirano, i prosto se cini da se moramo vratiti na onu tautologiju 'zeli ono sto zeli'.... Ne zelim s druge strane ovakvom analizom reci da bi zelju trebalo ukloniti, u nekoj vjezbi asketizma, vec samo kako fenomene ne treba opterecivati takvom metafizickom prtljagom pripisujuci im 'zelje'... Sto ukljucuje i psiholoske fenomene. Ali u tom slucaju, ponovno sam u nedostatku vrijednosnog suda za onu konekciju izmedju ugode i cilja. Analogno razmisljanje analizi zelje kao tek metafore za proces se moze primjeniti i ovdje - taj 'cilj' je tek metaforicki jezik za jedan proces. Razlika jest u tome sto je taj proces stvar cinjenice, onoga sto jest, a ne stvar metafizike, suda o onom sto bi trebalo biti. Stoga postaje mi sve nejasnije kako tu 'ja' impliciran sa 'zelim' 'briga me' uopce 'radi' - ako te rijeci opisuju procese koji su prosto cinjenicno tu, postojeci. Jer sto onda uopce znaci 'zeljeti ugodu' nego tek empirijsku hipotezu o tome kako ces vjerojatno postupati u nekoj situaciji, te vec prisutnim uzrocima, ukljucujuci i psiholoska stanja, koja bi do toga dovela? Ako je nejasno kud mi ovo meandriranje cilja, pokusavam razlaganjem dovesti u pitanje samog subjekta, i karakteristike i ulogu koje mu tipicno pripisujemo. Kao i kritiku teorije o sreci kao necemu sto se postize - linearnom progresiom gomilanja ugode pitanje jest, u svjetlu analize egzistencijalne situacije u perspektivi smrti koju je s. sandor dao, zasto bi sreca ili njeno osjecanje imalo nekakav znacaj? A ako vec postoji sila koju opisujes, onda njeno ispunjenje u osjecanju takve srece je ionako prirodno napredujuci proces. Stoga sto tu ovisi o nama - cinilo bi se da ovisi o toj sili i njenoj, well, silini u uzrokovanju da mi napravimo vec sto li vec jest da trebamo napraviti. da - jedan u nizu tamo iznesenih 'podataka' koje uzimam s dobrom dozom rezerve..
Kurblaj KanAMBASADOR

mar 2007.

#11
U biti ja sam sebi na neki na in postavio paradoks. Jer sam reko kako smatram da ~ivot nema nekakvu viau vrijednost ili zna enje a rekao sam i kako ~ivot imamo samo jedan pa ga zato ~elimo ato bolje iskoristiti ime sam u biti tom istom ~ivotu dao zna enje. No ~ivot ima za nas zna enje jer mi postojimo i nemo~emo zamisliti da nepostojimo i iako se mo~da ne bojimo smrti ako doemo nadomak nje strahovito emo se bojati jer prirodno je da svaki ovjek ~eli ~ivjeti ali to ne zna i da taj ~ivot ima to neko viae zna enje. Da ka~em sasvim jednostavno ~ivot po mome mialjenju nema nikakav taj viai smisao o kojem se esto govori niti taj nekakav viai smisao postoji. Smisao svog ~ivota mi sebi odreujemo sami. Ugoda je vrlo airok pojam jer ugoda nemora uvijek biti u pravom smislu te rije i jer nekad ~elimo neato loae pro~iviti jer smatramo da emo tako viae napredovati i biti sposobni za neke stvari za koje prije nismo bili. O temi smisla ili besmisla ~ivota te o njegovoj vrijednosti i ili bezvrjednosti se mo~e vje no raspravljati a u ovome sam se sad ve pomalo zagubio.
BeyondLEGENDA

mar 2007.

#12
`ta je ugoda, ili neugoda? Samo neki tamo hormoni u naaem mozgu, neki serotin i dopamin. Meni nije cilj u ~ivotu da proizvedem ato viae serotonina i dopamina... Ili jest? to je prejadno, meni...
aryah

mar 2007.

#13
da, puno lakse mi se s ovim sloziti. Tocno, nadomak smrti likely cemo zeljeti zivot. I to nece imati mnogo veze s tim koliko smatras da si ga iskoristio, vec prvenstveno sa prirodnim, bioloskim strahom zivih bica od smrti. I u toliko nam znaci. hehe, jasno, pogotovo sto je neko kemijsko postrojenje toliko efikasnije u proizvodnji serotonina i dopamina :) Ne, mislim da su ljudi tipicno mnogo slobodniji u svojim akcijama, i dakle u proizvodnji sebe (i dakle vlastitog smisla) nego da su samo zarobljeni maksimizacijom koncentracija neurotransmitera u spuzvolikoj izraslini :) cak i ako takvom produkcijom sebe usput i u nekoj mjeri traze tu maksimalizaciju :icon_lol:
UserNameENTUZIJASTA

mar 2007.

#14
Htjela bi samo reci da ne smatram da se ovdje radi samo o 'gomilanju ugode' zbog narcistickih potreba koje 'trebamo' zadovoljiti, vec prosto o zauzimanju pozitivnog stava prema negativnim uvjetima (ogranicenjim i uskratima) koje nam okolina namece. U protivnom se mozemo dovesti do egzistencijalnog vakuuma, osjecaja besmisla, stanja dosade i apatije, a takvo stanje duha neizbjezno vodi ka izlazu (suicid). Zivot uvijek mora imati zastitne rituale kako bi bio moguc, kako bi prikrio vlastitu nemogucnost. Te rituale neki autori nazivaju ideologijama. Ali vazno je to da ideologija nikada nije nesto fiktivno, ona je zivot..
JaSamZaENTUZIJASTA

mar 2007.

#15
Istina, bad trip zna bit dosta produhovljivo iskustvo, koje mo~e ak u istom trenutku bit i fascinacija. Al da se jedno sporazumimo, postoji bad trip koji je samo BAD TRIP koji nema niata fascinantno u sebi. Ovisi na kakav viai smisao mislia. Ako mislia na raj u kojem su samo teen djevice, lova raste na stablu, i svira samo ludilo mjuza onda takav viai smisao vjerovatno neea nikada do~ivit. No s vremenom, i odrastanjem, neke stvari o ~ivotu postaju o itije i o itije, odnosno mo~da sam mo~ea preuzeti kontrolu nad bitnim aspektima ~ivota u koje nisi VJEROVAO da mo~ea preuzet kontrolu. To prvo zna i preuzimanje kontrole nad samim sobom, ato je dug i mukotrpan proces, i ponekada traje cijeli ~ivot :ohno: , i uvjeren sam da neki ljudi i umru, a da nisu preuzeli kontrolu nad samim sobom. Nakon tog koraka, drugi korak bi bio preispitivanje vlastitih uvjerenja i ustvrivanje injenica o ~ivotu. To je naj eae lagan posao jer smo u ve ini slu ajeva na neki na in vezani za te stvari u ~ivotu (posao, ljubav, hoby). Tree je potpuni ulazak u svijet te razonode i izgradnja vlastitog malog raja u tome ato radia. Zna i poznavanje svakog detalja vlastitog posla, te nadasve u~itak u njemu. etvrta stvar je ona najkompliciranija. To je preuzimanje kontrole nad vlastitim vremenom. Je li to mogue uope, ili je to samo iluzija koju sam sam sebi stvorio pitanje je. No zaato ne ~ivit u toj iluziji, ato ima veze ato je to iluzija ako je mo~ea kontrolirati. Zamislite to kao halucinaciju koja traje, i koju potpuno, apsolutno potpuno razumijete. Ona je vama tu, iako je mo~da mnogi drugi ne vide, i vi u njoj u~ivate. Naravno bitno je ne ispast lud i svima govorit o tome ato oni ne vide, no to je jedna druga pri a :pat:
aryah

mar 2007.

#16
moze bit, samo uz dosta bad tripova koje sam imao, ne mogu se sad prisjetit jednog koji bi spadao u tu kategoriju, u kojem nisam nista naucio, ili nista znacajno suocito. Mozda, recimo da je trip o mucnini koju pocnes osjecati il tako nesto... sto je zasto Camus i smatra suicid jedinim filozofskim pitanjem. Al ne slazem se sa recenim, mislim da je suicid ma koliko bio blesav daleko smisleniji postupak nego izbjegavanje suocavanja sa egzistencijalnim cinjenicama. Barem pokusava na njih odgovoriti, ma kako nevjesto, umjesto da posve zatvara oci. Mislim da je suicid daleko pre demonizirana opcija, uopce ne vidim zasto on nebi bio iz perspektive trece osobe validni i prihvatljiv odgovor na postojanje koliko i bilo koji drugi osobni izbor, pa da eto uzmemo bilo sto sto bi mozda eventualno moglo dovesti do njega kao nesto sto treba obilaziti u sirokom luku - dok je zivot s druge strane assertan kao podrazumjevajuce sigurno nesto pozeljno no matter what. Jer ovako prezentiranoj misli namece se pitanje, koja bi bila motivacija da uopce zelimo zauzimati pozitivni stav prema negativne uvjete, te odabrati vrsiti takve zastitne rituale zivota, ako nam je inace prirodna inklinacija da u egzistencijalnom vakumu postajemo suicidalni? Dapace tada, jednom kad nismo distracted i jednostavno obratimo pozornost, mozda i kad destruiramo pet-teorije smisla u nasim glavama, u nedostatku ikakve koncepcije da to moze znaciti ista drugo, puno mi se vjerojatnijim cini da ce suicid nam biti jedna od opcija - cak i ako zelimo to gledati iz perspektive sprjecavanja suicida, perspektivi kojoj ranije prigovaram. Jer ta tocka zurenja u Bezdan je prepuna potencijala. Za primjer, stari indijski i jugoistocno azijski obicaj tamosnjih monkova bio je da odu na charnal grounds, sto je mjesto gdje su se nepokopani bacali ljudski lesevi da se raspadaju i budu pojedeni od divljih zvijeri, sjednu pored jednog pristojno raspadnutog lesa u lotus polozaj i meditiraju o tome kako ce i oni jednom biti to. Stanovita gljiva mi je jednom pokazala, nakon sto sam posve nestao, kako je suicid nema nikakvog smisla, da je posve neadekvatan odgovor na egzistencijalni angst - ne znam, u pitanju je vise bio direktni insight u apsurdnost toga nego line of thought, pa da pokusam objasniti - ko da otkinem nogu zato sto imam pokvareni zub. kako uzrok istog nema nista s cinjenicom postojanja, pa stoga ni odlukom o prestanku istog, vec u specificnom i suptilnom stavu koji prema zivotu zauzmemo, djelom vezano uz zahtjeve koje istom postavljamo, kao da nam Postojanje nesto duguje, te u cvrstom drzanju srece, makar buduce, makar nakon smrti; osobnog znacaja, utopijskog potencijala naseg zivota, i jednostavno nepodnosenje dubokih egzistencijalnih implikacija smrtnosti i Nistavila koje izjednacuje sve. (samo zato sto su svi prije mene umrli ne implicira nuzno da i ja moram umrijeti, procitao sam jednom u mislim Futuri :) ) Konacno, u tripu ego death je prilicno univerzalno and sought-for iskustvo given enough of the substance being used, a vizije (doslovne) smrti ju tipicno simboliziraju, kada ne zelimo pogledati u taj Abyss usprkos dozi. Slicno je i s nasom smrtnoscu in general - njena prisutnost i prihvacanje u svemu sto cinimo je transformativna i oslobadjajuca navika, u mjeri u kojoj je mozemo kultivirati... He who bind to himself a joy Does the winged life destroy; But he who kisses the joy as it flies Lives in Eternity's sunrise Blake, Eternity The absurd man will not commit suicide; he wants to live, without relinquishing any of his certainty, without a future, without hope, without illusions ... and without resignation either. He stares at death with passionate attention and this fascination liberates him. He experiences the 'divine irresponsibility' of the condemned man". Camus, the stranger
UserNameENTUZIJASTA

mar 2007.

#17
Pitanje je zasto se pozitivan stav zauzima? Radi se o kontrolnim i obrambenim mehanizmima koji su usadeni u nas da nam sacuvaju duh i tijelo. To nije nista drugo, nego ljudska priroda, nesto urodeno, instinktivno.. Ego koji nas tjera da sebe cijenimo iznad svega i Strah od boli i nepoznatog? Naravno, ti mehanizmi itekako mogu zakazati. Htjeti biti spasen, a ne vidjeti spas u zivotu nije nista cudno za ljudsku vrstu. Suicid je normalna pojava, ali ne zasluzuje odobravanje jer se protivi zakonima ljudske prirode.
aryah

mar 2007.

#18
ne znam, nemam takav uvid u prirodu covjeka pa da mogu proglasiti bilo sto sto ljudi rade protivno ljudskoj prirodi. kako bi uopce bilo moguce da covjek radi nesto sto se protivi njegovoj prirodi? I konacno, da nesto i nije prirodno, time opet nije automatski nesto sto treba izbjegavati, za to nam treba i nekakav vrijednosni sud 'a ono sto se protivi prirodi (il 'zakonima ljudske prirode') treba izbjegavati'
dzibaENTUZIJASTA

mar 2007.

#19
razmisljanje, odnosno svest, je paradoks zivota! svi mi zivimo onako kako zelimo, i desavaju nam se stvari koje iniciramo iz svog tela, odnosno bica, a svest to potvrdjuje ili negira, dovodi u pitanje itd. Zapravo zelim istaci to da je svest mali deo nas koji paralelno egzistira kao deo naseg bica. Tako da prelaz u svesti i nije moguc jer svest ce uvek biti svest ali zato je moguce nauciti svest da "gleda" kroz telo i to je velika enigma jer tada svest negira samu sebe. ipak to je moguce. Zato se istice to da treba ugasiti svoj ego, ucutati unutrasnji monolog, ili kojom vec metodom dovesti svoju svest u ravan sa svojim bicem, i "prisustvovati" svom zivotu! Sve ovo je moje individualno vidjenje.
UserNameENTUZIJASTA

mar 2007.

#20
Postoje postojani i nepromjenjivi 'propisi' koji se ticu nepromjenjive ljudske prirode i ticu se svih ljudi u svim vremenima. To su zajednicke osobine koje nas odreduju kao takve tisucama godina. Zasto bi bilo nemoguce da covjek radi protiv nje. Neki smatraju da je potrebno, ako zive u modernoj epohi, prekriziti svoju ljudsku prirodu. Iz rezultata takvih razmisljanja i radnji je vidljivo dali nesto treba izbjegavati ili ne. To nije vrijednosni sud? U neku ruku se slazem s tobom. Nisam sigurna da li ce covjek, bude li isao putem na koji mu ukazuje njegova primordijalna priroda ostvariti ono sto se podrazumijeva pod srecom..
JaSamZaENTUZIJASTA

mar 2007.

#21
ostao sam bez rije i. :thumb: ovo si stvarno dobro napisao i smislio, a i ostatak je moan. i masu mi se svia. neato kao da se svijest izolira od ~ivota, tako da ga samo pro~ivljava bez estog upletanja. al svejedno stoji u kutku i pazi na nas da ne bi previae otiali od same biti. iako je vjerovatno jako moan na in da se svijest mo~e ispoljavat tako da je vrlo teako odrediti kada to radi, a kada samo ~ivimo. meni se nekada ini da je samo tijelo u biti svijest. odnosno njeno saznanje o postojanju. te se onda ona tako ispoljava. ah u ovim trenucima mi doe da .. uf... mrzim taj osjeaj kada mi je sve tu, sve tako blizu i jasno. a opet, nije mogue. ne bez nekih vanjskih utjecaja. mrzim to ato ne mogu pokuaati, a da se ne trebam zabrinjavat. da samo krenem, lagano i vidim jeli to ato mislim mogue. no to ~ivot nee dopustit. jer je pre krut, pre vrst. previae se boji mijenjat, jer se pravi iskusan. misli da je znalac, da je majstor. a u meni je uvjerenje da bih mogao to bolje. naravno, ne bih previae mijenjao, al bi li uspio iata promijeniti a da ne s***** cjelu koncepciju. mislim da ne....
sinsemila_smajlPOZNAVALAC

mar 2007.

#22
u tome je i point sjebavanja cijele koncepcije. jebote pa nitko nije sretan ovako, i malo dite vidi da je ovaj sistem postojanja nakrivo i iskrivljeno, klanjamo se i podpadamo pod vlast nametnutog materijala, gubimo sebe,bojimo se, sve se pretvara u koliko koata! treba menjat, po evai od sebe, naravno... no to je samo moje mialjenje koje ne ~elim nametat, svak odlu uje za sebe. respect, walk!
dzibaENTUZIJASTA

mar 2007.

#23
tu se i krije osnovni problem! Mi sad pokusavamo da se menjamo u svesti, a potrebno je samo da se ode iz svesti. Da se jednostavno pusti... Jer svest je samo.mali.deo.nas.
BeyondLEGENDA

mar 2007.

#24
Ili je svijest sve, jedino ato postoji, ato je stvarno, i sve je produkt nje...
wannabeshaman1POZNAVALAC

avg 2007.

#25
ja mislim da postojimo na fizi koj svjesnoj a vjerojatno i nekoj kolektivnoj razini. po meni je pogreano smatrati da je smrt za sve ista... oni koji ne zadr~e svijest nakon smrti(:D bizarno se ini ideja) se jednostavno "ugase"... a ako netko za ~ivota dovoljno istrenira svoju svijest mo~da je uspije zadr~ati poslje smrti ... tada ide na "kona no putovanje" (po huanitovoj terminologiji). po "castanedinoj teoriji" za koju nisam siguran kolko ima stvarne veze sa vra anjem rekapitulacija je jedna(ili jedina metoda) iako je to mo~da samo iluzija koja se mo~e ostvarit unutar uma... teako je rei a ionako koristimo 10posto mozga po nekim jako jako optimisti nim istra~ivanjima ja sumnjam da koristimo i 3 posto... no mislim da je smrt indivdualna ato je logi no ako postoji individualnost... a sad to ato ljudi ubijaju tu individualnost svojim podsvjesnim faaizmom odnosno egom je druga stvar ve sam :sick: kolko kenjam ... hrpica aita...mmmm :rofl:
wannabeshaman1POZNAVALAC

avg 2007.

#26
da mo~da ne mislia da se rijeaia granica?...da se rijeaia ega?... jer ako nemaa svijest to je besmisleno osim ako je imaa bez ega i granica onda si bezgrani an...to i je kona no putovanje :D putovanje istom svijesti bar je to moja interpretacija. naaa svijest nije ista uniatava je samova~nost ignorancija socijalizacija ne prihvaanje injenice da istina gotova pa nedosti~na jer je sve stvar percepcije... uf teako mi je precizno preto iti svoje misli u rije i ali ja mislim da nas najviae ograni ava naa ego ili bolje napisat super-ego a trebalo bi razlikovati svijest od ega... oslobaanjem ega ali zadr~avanjem svijesti bi po meni trebao stupit u neko viae stanje neato ko sjedinjenje sa svemirom ili barem postajanjem dijela nekakvog kolektiva...ideja je nedoraena a zamislio sam je dok sam konzumirao psylocibe mexicane :D uf sad kad pro itam ovako ini se besmisleno :D treba doradit te misli
UserNameENTUZIJASTA

avg 2007.

#27
Kakva su to istrazivanja i cime je izmjereno tih 10 %?! A sto bi se desilo kad bi ti odstranili onih ostalih 90% mozga? Kod povreda neznatno malih dijelova, posljedice su strasne! zar to nije dovoljan dokaz da je cijeli mozak aktivan i sluzi necem.. http://faculty.washington.edu/chudler/tenper.html To o 10% je medijska bajka koju svi promoviraju, ne znam iz kojeg razloga. Izgleda da ljudima stvarno nikad nije dosta i ne mogu biti sretni s onim sto imaju.. kad im ni jebeni mozak ne pase!
JaSamZaENTUZIJASTA

avg 2007.

#28
Mislim da nije stvar u tome koliki postotak mozak koristimo, nego na in na koji ga koristimo. Mozak funkcionira lu enjem raznih kemikalija. Dodavanjem vanjskih utjecaja na in funckioniranja mozga se potpuno mijenja. Time se mjenja i percepcija svega onoga na ato smo navikli. Isto tako poznato je da ovjek u stanju ludila ima jednu potpuno druga iju percepciju. Sada je pitanje, da li ludi ovjek shvaa i prihvaa istinu jer je se ne boji, a normalan ovjek odbacuje istinu radi straha od nepoznatog, ili je sve upravo onako kako i treba biti... Nobody knows...
UserNameENTUZIJASTA

avg 2007.

#29
Moguce da je mozak precijenjen organ, jer postoji sve vise slucajeva ljudi rodjenih bez ili sa minimalnom kolicinom mozdanog tkiva koji zapanjujuce normalno funkcioniraju ili cak nadprosjecno! U cemu je onda stvar ako nije u mozgu? "Surprising Results. Of the 253 subjects in the study, 9 were found to have approximately only 5% of the normal amount of brain tissue. Despite this, 4 had IQ's of above 100, the national average, and another 2 had IQ's of above 126, while one of the subjects proved to be as intelligent as those studying him, he had a first-class degree in maths. " http://www.flatrock.org.nz/topics/science/is_the_brain_really_necessary.htm Prihvacanje ili neprihvacanje istine ovisi o naucenim obrascima prihvatljivog.. takodjer i nasa percepcija. Jasno je da svi vise manje "isto disemo" kad se radi o zivotu, smrti i svemu opcenito.. programirani smo od najranije dobi. I ta nasa svijest.. vise stvarno ne znam dali je moja ili tudja..
wannabeshaman1POZNAVALAC

avg 2007.

#30
ma ne vjerujem da su ti znanstvenici baa toliki debili da nasumice izjave da ljudi koriste 3-10posto mozga. pa osim toga "vidia" s koliko malo mozga mo~ea biti natprosje no inteligentan (po standardima poznavanje hrpe beskorisnih podataka) ja mislim da se to istra~ivanje odnosi na ukupne sposbnosti mozga da koristimo 10 posto ukupnih sposobnosti..ili tako neato siguran sam da su mogu nosti mozga nevjerojatne... recimo prije 10g da si nekom rekao za brzo itanje ,parao bi se od smijeha i rekao ti da si produkt spolnog openja brata i sestre sa majkom i ocem prilikom snimanja ultra perverznog pornia sa puno alkohola droga i raznih drugoh sredstava koje mogu uniatiti zametak, ako vjerujea da se mo~e sto stranica pro itat u 10 min i zapamtit sav sadr~aja.... siguran sam da ima joa puno takvih mogunosti koje nismo otkrili zbog injenice da svu energiju troaimo na pohranjivanje hrpe bezpotrebnih podataka... i na u enje nepotrebnh stvari...kao da ignoriramo injenicu da smo svi smrtni umjesto da nastojimo spoznati smisao mi ga samo ignoriamo u strahu :sick:
wannabeshaman1POZNAVALAC

avg 2007.

#31
p.s koja ironija od neznatnih oateenja mozga ljudi ne mogu uope funkcionirati ali od velikih, mogu biti i natprosje no inteligentni :rofl:
UserNameENTUZIJASTA

avg 2007.

#32
Hm.. mozda zvuci ironicno.. al nije isto ostetit mozak i rodit se bez bubrega.. :)) ajooj vise ne znam koja je tema ovdje..
Dragon Bud

jan 2008.

#33
tih 10 % je rasporeeno svuda po mozgu,i kako ces onda odstraniti samo ono sto ne koristis,nema logike.znaci pogledajmo sve aspekte mozga, kreativnost,inteligencij,itd.cak i telekineticke sposobnosti koje imamo ali nismo razvili,znaci sve to je rasporeeno na neke postotke.kad bi koristili sve to do krajnjih granica to bi znacilo da koristimo 100 %.a zamislite samo sto bi mogli sve tada,jer neki naprimjer imaju vise int,nego kreativnosti,a sta bi bilo kad bi sve to povecali do istog postotka,100%.mislim da je nemoguce koristiti 100%.jer ljudi ce uvijek varirati od osobe do osobe,neko sa vise kreativnosti neko sa vise inteligencije,i broj ce se uvijek kretati oko 10%.naravno,kao sta postoje glupi,tako postoje i pametni.mozda uspijesnim breedanjem,osoba sa ovakvim i onakvim sposobnostima...mozda jednom doe i do 100%,ali to znaci samo da ce neki koristiti toliki ostotak,ako je to uopce moguce morat ce proci mnogo godina do toga.i da ova tema je cini se,zivotna filozofija.a sve sto se okrece oko filozofije ne moze biti offtopic.smisao zivota,to vam je ono o cemu mozemo sada samo nagaati jer smo vec odavno izgubili pravu vaznost zivota,pogledajte oko sebe,sto vidite,vecina juri i zivi ubrzanim tempom jer tezi materijalnom bogatstvu,nikad mu nije dosta.mi smo takva vrsta bica...ako vam je smisao zivota to da nema smisla,tj.da zivis ugodno i umres,onda tada niti nema nekakvog smisla.kako tako velicanstvena kreacija tog beskonacnog uma stvori tako nesto besmisleno.zivot je da bi ucio i isao dalje,sirio horizonte,sta ide poslje broja jedan,naravno 2,itd.tako smo mi vec na putu,i iza nas je preen put,ne samo sto se tice ovog realiteta,nego prijasnjeg.mozda kad umres i ako nisi naucio neke vazne stvari za prelazak u sljedeci realitet se reinkarniras i taj postupak traje sve dok ne naucis/shvatis te stvari i krenes dalje,sve ti je pred nosom sve sta ti treba za prelazak.zivimo u visedimenzialnom svijetu,i percepiramo trenutno 3d,kako suditi onda kad nismo jos nista ni vidjeli.isto kao sta biljke li zivotinja ne moze suditi o nama,tako mi ne mozemo o necem visem,mozemo samo predpostavljati
SeeNoEvilISTRAŽIVAČ

mar 2008.

#34
Po meni i mom misljenju postoji nesto vise od nas tko zna sto je to ... A to sto mi zivimo je samo jedna pauza izmedju rodjenja i smrti sve je to gotovo kada legnes pod zemlju, i tada dolazi kraj svemu jos niko nije ustao poslije par godina pa da nam prica kako mu je bilo i tako te stvari... So my dear brother`s and sister`s whan ur heart stops to beat its GAME OVER !!!
dzibaENTUZIJASTA

mar 2008.

#35
Izguglaj Robert Monroe ili Bruce Moen, a moze i Richard Matheson, Rudolf Steiner, Robert Bruce, Syivan J. Muldoon, Oliver Fox, Rawn Clark... Procitaj sve sto nadjes, pokusaj da primenis pa javi sta mislis o tome dali se neko vratio...
dzibaENTUZIJASTA

mar 2008.

#36
Malo manje :snupi: malo cesce :read: sve se moze uz :google2: U medjuvremenu :bananallama::bananabang::RastaBong: i bude sve :banana::sun2:
EXARPPOZNAVALAC

mar 2008.

#37
Smrt je kruna ~ivota...Smrt je zna ajniji trenutak nego roenje. Trenutak smrti je trenutak fokusiranja svega onog ato jesmo i ato smo bili ne samo u teku em ~ivotu koji se gasi, ve svih proalih i budu ih "~ivota"...
EXARPPOZNAVALAC

mar 2008.

#38
Je fizi ki Game Over. Auto,atski se postavlja pitanje: "Ma nemoj...A kako ti to znaa?!" Pa jednostavno; masa ljudi je bila tamo i vratila se. Al jebea iskustva drugih...Znam jer "JA ZNAM". I niko me nemore uvjerit u suprotno
dzibaENTUZIJASTA

mar 2008.

#39
Jeste tako. Nema druge nego da svako sazna za sebe, na to se sve svodi. Zato sam ja i mislio da ce biti masa ljudi ovde koja konta tu sustinu, hocu reci, sa obzirom na vrstu foruma... Pa da nece biti potrebe da se objasnjavamo jedni drugima nego da predjemo na konkretno... Da poguramo... nema mesta smaranju i depresiji, to je samo psihicka lenjost....

Prijavi se da bi odgovorio

Potreban je nalog da bi mogao pisati na forumu.

Prijavi se