Ljudsko tijelo živi jer je složen sustav pokreta, cirkulacije, disanja i probavljanja. I zato - odupirati se promjeni, nastojati priljubiti se jedino uz život nalikuje zadržavanju daha: ustrajete li u tome, ubijate sami sebe.
Ne uspijemo li uvidjeti da je naš život promjena, postrojavamo se protiv samih sebe i nalikujemo uroborosu, zavedenoj zmiji koja nastoji progutati vlastiti rep. Uuroboros je vječiti simbol svih začaranih krugova, svakog pokušaja da se razdvoji vlastito biće i da jedan njegov dio zagospodari nad drugim. Trudili se mi koliko hoćemo, "utvrđivanje" nikada neće dati smisao promjeni. Jedini način da se osmisli promjena bio bi - uroniti u nju, kretati se s njom i pridružiti se njenom plesu.
Dio naših frustracija nalazi se u tome što očekujemo da nam jezik i misao ponude objašnjenja, koja oni zapravo ne mogu dati. Željeti da život bude "razumljiv" u takvom smislu, znači željeti da on bude nešto drugo, a ne život. Osjećati da je život besmislen ako "Ja" ne može biti trajno, to je kao očajnički se zaljubiti u mjernu jedinicu kakva je pedalj.
Riječi i mjerila ne daju život; one ga samo simboliziraju. Zato su sva "objašnjenja" svemira, izražena jezikom - cirkularna, i ostavljaju neobjašnjenima i nedefiniranima ono bitno. Pa i sam naš rječnik je cirkularan. On jednu riječ definira pomoću drugih riječi.
Samo je dogovor onaj koji me uvjerava da sam Ja jednostavno ovo tijelo obavijeno kožom u prostoru, te ograničeno u vremenu svojim rođenjem i smrću.
Gdje ja to počinjem i završavam u prostoru? Imam odnose sa suncem i zrakom, koji su jednako onoliko bitni dijelovi mog postojanja, koliko je to i moje srce. Kretanje, u kojemu sam ja tek uzorak ili zapis, započelo je prije neizmjerno mnogo godina, čak i prije onog događaja (izoliranog na uobičajen način) koji zovemo rođenjem, i nastavit će se još dugo nakon događaja što ga nazivamo smrt. Samo nas riječi i dogovori mogu izolirati od onog Nečega, što se uopće ne može definirati, a što je Sve.
Da, sve su to korisne riječi dok ih držimo dogovorenima, i dok ih koristimo kao one zamišljene crte za zemljopisne širine i dužine; iscrtkane su po zemljovidima, a ne mogu se uistinu pronaći na površini zemlje. U praksi, svi smo mi opčinjeni riječima. Brkamo ih sa stvarnim svijetom, a u stvarnom svijetu pokušavamo živjeti kao da je to svijet stvoren od riječi. Posljedica je da smo zastrašeni i duboko iznenađeni kad se one ne uklapaju. Što više pokušavamo živjeti u svijetu riječi, to se više osjećamo izoliranima i usamljenima, to više svu radost i živopisnost stvari zamjenjujemo tek postojanošću i sigurnošću. S druge strane, što smo više prisiljeni priznati da zapravo živimo u stvarnom svijetu, to više osjećamo svoje neznanje, nepostojanost i nesigurnost svega što nas okružuje.
Ali, ne može se ozdraviti ne prepoznaju li se različitosti između obaju ovih svjetova. Cilj i svrha znanosti posve su pogrešno shvaćene ako se svemir koji opisuju zamijeni svemirom u kojem živi čovjek. Znanost govori o simbolu stvarnog svemira, a taj simbol ima gotovo istu ulogu kao i novac. On na prikladan način štedi vrijeme i omogućava sklapanje vrlo praktičnih dogovora. No, kad se pomiješaju novac i bogatstvo, stvarnost i znanost, tada taj simbol postaje teretom. Slično tome, svemir opisan službenom, dogmatskom religijom nije ništa drugo do simbol stvarnoga svijeta, i na sličan je način stvoren od verbalnih i uobičajenih osobina. Odvojiti "ovu osobu" od ostatka svemira znači provesti uobičajeno izdvajanje. Željeti da "ova osoba" bude vječna znači poželjeti da riječi postanu stvarnost, i znači ustrajati na tome da dogovor traje uvijek i zauvijek. Gladujemo za stalnošću nečega, što nikad nije ni postojalo. Znanost je "razorila" religiozni simbol svijeta, jer kad se simboli pomiješaju sa stvarnošću, različiti načini simboliziranja stvarnosti učinit će se kontradiktornima.
Znanstveni način simboliziranja svijeta primjereniji je za svakodnevnu korisnu uporabu od religioznog načina, no to ne znači da u njemu ima imalo više "istine". Je li ispravnije razvrstavati zečeve prema njihovu mesu, ili prema krznu? Ovisit će o tome što s njima želite učiniti. Sukob između znanosti i religije nije pokazao da je religija u krivu, i znanost ima pravo. Pokazao je da su svi sustavi definiranja relativni, ovisno o raznim ciljevima, te da ni jedan od njih nije uistinu i "dograbio" stvarnost. A budući da su religiju zlorabili kao sredstvo pravog razumijevanja i posjedovanja misterija života, bilo je prijeko potrebno poduzeti određenu mjeru "raskrinkavanja".
No, čini se da smo u postupku simboliziranja svemira na ovaj ili onaj način, u ove ili one svrhe, izgubili stvarnu radost i smisao samoga života. Sve raznolike definicije svemira imale su neke svoje krajnje pobude i više su se bavile budućnošću nego sadašnjošću. Religija želi osigurati budućnost i nakon smrti, dok je znanost želi osigurati do trenutka smrti, te odgoditi samu smrt. Samo, sutrašnjica i planovi za sutra ne mogu imati nikakva značenje, nismo li u općem dodiru sa stvarnošću naše sadašnjosti. Naime, ona se događa danas, a mi stvarno živimo - jedino u sadašnjosti. Nema druge stvarnosti od ove sadašnje stvarnosti, tako da bi - čak i kad bi netko živio beskonačno dugo - živjeti za budućnost značilo da je trajno promašio bit.
Upravo je ova stvarnost sadašnjosti, ovo kretanje, ovo bitno sada ono što izigrava sve definicije I opise. Ovdje je taj tajanstveni stvarni svijet, koji riječi i ideje nikada ne mogu uhvatiti. Živeći uvijek za budućnost, mi smo izvan dodira ovog izvorišta i središta života; kao rezultat, čitava ona magija nadijevanja naziva i mišljenja dovela nas je do svojevrsnog privremenog sloma živaca.
Čudesa tehnologije navela su nas da živimo u užurbanom svijetu koji se ravna po satu i čini nasilje nad biologijom čovjeka, i sve nam to omogućava da ne radimo ništa drugo nego da sve brže i brže progonimo svoju budućnost. Promišljena misao više nije sposobna nadzirati tu zvijer u čovjeku - zvijer "zvjerskiju" od bilo kojeg stvorenja divljine, a proganjanje vlastitih iluzija čini nas izluđenima i razdraženima. Specijaliziranost u rječitosti, razvrstavanju i mehaniziranom razmišljanju udaljila je čovjeka od dodira mnogih predivnih sila "instinkta" koje vladaju njegovim tijelom. Nadalje, učinila je da se osjeća krajnje odvojenim od svemira i vlastitog "ja (prirodnog)". I tako, kad se sva filozofija razriješila relativizmom i više nije bila u stanju stvoriti ustaljen doživljaj svemira, ono izolirano "Ja (ego)" počelo se osjećati bijednim, nesigurnim i uspaničenim, nalazeći da je stvarni svijet u izravnoj suprotnosti s cjelokupnim njegovim bićem.
Naravno, nema ništa novo u ovoj tvrdnji o otkriću kako ideje i riječi ne mogu dokučiti krajnji misterij života, te da Stvarnost ili, želite li - Bog, ne može biti shvaćena ograničenim umom. Jedina novost jest što se ova tvrdnja sada više odnosi na društvo nego na pojedinca; ona se osjeća posvuda i nije ograničena samo na nekolicinu. Gotovo svaka duhovna tradicija prihvaća da dolazi vrijeme kad se mora dogoditi dvoje: čovjek mora predati svoj osjećaj odvojenosti "Ja", i mora se suočiti s činjenicom da ne može znati, to jest definirati ono krajnje.
Sve tradicije također prihvaćaju da iza ovih točaka leži "vizija Boga" koja se ne može oblikovati riječima, i koja je zasigurno nešto posve različito od onog zamišljenog vremešnoga gospodina na zlatnom tronu, ili pjesnički rečeno, od svjetlosti koja zasljepljuje. One nam također govore da je ova vizija obnavljanje nečega što smo jednom već imali, ali i "izgubili", jer to nismo poštovali, ili nismo mogli poštovati. Ova je vizija, dakle, nezamagljena svijest o tome "nečemu" što se ne može definirati, što nazivamo životom, sadašnjom stvarnošću, velikim strujanjem, vječitim sada - svijest bez osjećaja da smo od toga odvojeni.
U trenutku kad ga nazovem nekim imenom, to više nije Bog; to je čovjek, drvo, zeleno, crno, crveno, meko, tvrdo, dugačko, kratko, atom, svemir. Spremno bismo se složili sa svakim teologom koji sažalijeva panteizam i kaže da ovi djelići iz svijeta riječi i međusobnog dogovora, ove raznovrsne "stvari" zamišljene kao utvrđene i udaljene jedinke - nisu Bog. Zatražite li od mene da vam pokažem Boga, pokazat ću vam sunce, ili stablo, ili crvića. Ali, kažete li mi potom: "Mislite li tada da je Bog sunce, ovo stablo, ili crvić, i sve druge svari?", bit ću prisiljen reći vam da ste posve i u cijelosti promašili.
Iz knjige "Mudrost Nesigurnosti" - Alan Watts
Moj najdraži klip (i za zapadnu civilizaciju najpoučniji):
Alan Watts - On Nothingness
Alan Watts - "The Human Game"
A Conversation with Myself
Watts govori o stvarima o kojima nikad nisam ni razmišljao i promatra ih iz kuta iz kojeg nikad nisam promatrao. Kad ga slušam ili čitam njegove tekstove imaju spoznajni utjecaj na mene kao da sam na gljivama. Nije da on posjeduje neku "istinu" koja će nas prosvjetliti jer kao što kaže: "Sve što se može opisati jest ideja, i ja ne mogu izreći bilo kakvu pozitivnu tvrdnju o nečemu - o stvarnom svijetu - što nije ideja." Mi smo svi izgubljeni u svojim umovima i zamjenili smo svijet riječi, pojmova i simbola za stvarni svijet - to nas je odvojilo od prirode, osjećamo se osamljenima, to nas plaši a umom pokušavamo popuniti prazninu.
Mi ljudi zapravo ne tražimo istinske odgovore, već tražimo opise koji će se dobro uklopiti u naš već sagrađen iluzionarni svijet uma.
Ali nikakvi odgovori ne čekaju tamo vani da se otkriju postavljanjem pravih pitanja, već čovjek mora shvatiti da ne postoje nikakva pitanja i nikakvi odgovori. Pitanja i odgovori su jedino alat UMA s kojima on gradi opise i definicije, organizira svijet da može lakše djelovati, ali neće nikad moći objasniti svijet. I da bi se prestali vrtjeti u krug umovanjem, traženjem smisla i "istine" - trebamo "zašutjeti" i sve će se razjasniti samo od sebe.
Watts ukazuje samo na to da brijemo cijelo vrijeme u iluzionarnom svijetu uma, i da su stvari veće nego to možemo pojmiti umom niti je to potrebo. Ništa od te filozofije nebi bilo potrebno da smo pomireni sa svojom prirodom, ali je potrebno jer djeluje kao protuteža našoj zabrijanosti. Sva ta znanja, filozofije i naukovanja o kojima pričaju ruiz, kastaneda, zen budizam, taoizam, watts... govore samo "stani stani stani, briješ", to je potrebno, jer kad staneš i zašutiš dovoljno dugo da ti se svijet uma počinje topiti - sve odjednom dolazi na svoje mjesto u savršenom smislu, a to znam iz iskustva.
Zato se sva istinska filozofija razuma uvijek mora svoditi na pobijanje svih njegovih pitanja i definicija kao manjkava, i zaključak je uvijek da nitko nezna ništa i sve je apstrakcija. Filozofija ruši iluzionarni svijet uma, i u tome je njezina jedina vrijednost, jer ako ona ustanovi i definira odgovore onda to mora biti laž. Watts-ove filozofije rade baš to - pokazuju ti da su tvoja duboka pitanja manjkava, a tvoji već prihvačeni odgovori, tj. opis svijeta pogrešan... ili bolje rečeno samo jedan opis, jer opis nemože biti pogrešan, isto kao što rad jednog umjetnika nemože biti pogrešan, već je umjetničko djelo.