Upravo o tome su nam u prošlosti govorili svi mistici. Ne kažem da “pripadajuce” - uvjetovani "ja" - više nece upadati u uobicajene obrasce jer smo tako bili uvjetovani. Ali iz toga proizlazi ovo pitanje: mogu li zamisliti život u kojem bih bio potpuno sam tako da ni o kome ne ovisim?
Svi mi ovisni smo jedni o drugima zbog mnogo cega, zar ne? Ovisimo o mesaru, pekaru, svjecaru. Međuovisnost. To je u redu! Tako uređujemo svoje društvo i raspodjeljujemo razlicite službe raznolikim ljudima za dobrobit sviju, tako da bolje funkcioniramo i živimo - tako se barem nadamo. Ali što to znaci da o drugima ovisimo psihološki i cuvstveno? To znaci da moja sreca ovisi o drugim ljudima.
Razmislite o tome, jer ako ne razmislite, sljedece što cete uciniti je, bili vi toga svjesni ili ne, to da cete zahtijevati od drugih ljudi da pridonose vašoj sreci. A onda dolazi drugi korak - strah, strah od gubitka, strah od otuđenja, strah od odbacenosti - uzajamna kontrola. Savršena ljubav nas oslobađa straha. Gdje je ljubav, nema zahtjeva, nema ocekivanja, nema ovisnosti. Ne zahtijevam od tebe da me uciniš sretnim; moja sreca ne leži u tebi. Ako ceš me ostaviti, necu se samosažaljevati; jako uživam u tvom društvu, ali nisam prilijepljen na tebe.
Uživam na principu neprilijepljenosti. Ono u cemu zaista uživam nisi ti; to je nešto vece i od tebe i od mene. To je nešto što sam otkrio, nešto kao simfonija, jedna vrsta orkestra koji svira određenu melodiju kada si prisutan, ali kada odeš, orkestar ne prestaje svirati. Kada sretnem nekoga drugoga, orkestar svira drugu melodiju, koja je isto tako lijepa. I kada sam sam, orkestar i dalje svira. Repertoar je vrlo velik, i glazba nikada ne prestaje.
Buđenje je upravo to. To je i razlog zašto smo hipnotizirani, zašto su nam isprani mozgovi, zašto spavamo. Ovo pitanje izgleda strašno, ali: može li se reci da me volite, ako ste prilijepljeni na mene i ne puštate me da idem svojim putem; ako me ne želite pustiti na miru? Može li se reci da me volite ako sam vam psihološki i cuvstveno potreban za vašu srecu? To je u suprotnosti s cjelokupnim ucenjem svih svetih knjiga, svih religija, i svih mistika. Uvijek se iznova pitam: "Zašto mi je trebalo toliko godina da to shvatim? Zašto to nisam prije uocio?" Kada citate te radikalne stvari u Svetom pismu, pocinjete se pitati je li taj covjek lud. Ali nakon nekog vremena pocinjete se pitati jesu li svi drugi ludi. "Ako tko dođe k meni a više voli svoga oca, majku, ženu, djecu, bracu i sestre…, tko se god između vas ne odrece svega svoga imanja, ne može biti moj ucenik." (Lk 14, 26a, 33b)
Morate sve pustiti, ali ne odricite se nicega fizicki. To je lako. Shvatite da cete konacno biti u dodiru sa stvarnošcu kada odbaciti iluzije. I vjerujte mi, nikada više necete biti usamljeni, nikada. Usamljenost se ne lijeci ljudskim društvom. Usamljenost se lijeci kontaktom sa stvarnošcu. Toliko vam toga imam reci o tome. Dodir sa stvarnošcu, odbacivanje iluzija, uspostavljanje kontakta sa stvarnim stanjem stvari. U stvari, to što vam želim reci ne može se imenovati. Možemo saznati što je to jedino ako odbacimo ono što je nestvarno. Saznat cete što je usamljenost samo ako odbacite svoju prilijepljenost, ako se oslobodite svoje ovisnosti. Ali prvi korak do doga je da shvatite da je to nešto poželjno. Ako to ne vidite kao nešto poželjno, kako cete se onda tome približiti?
Razmislite o svojoj usamljenosti. Može li je ljudsko društvo ikad prekinuti? Ljudi bi vas samo rastresali. U vama postoji praznina, zar ne? I kada se praznina pojavi na površini, što radite? Bježite od nje, palite televizor, radio, citate knjigu, tražite ljudsko društvo, tražite zabavu, tražite nešto što ce vas rastresti. Svi tako rade. To je velika industrija u današnjem svijetu, organizirana industrija za rastresanje i zabavu koja svoje usluge naplacuje propalim ljudskim životima. Neka to ne bude i vaš slucaj! :idea:
