Šaman Šandor je napisao(la):
Što se tiče tih iskustava smrti i slično smatram je to isto nekakva reakcija u mozgu ili slično i da će se sve to jednoga dana objasniti znanošću.
Možda jednostavno neposredno prije smrti se u mozgu dogodi nešto i onda mi proživimo to iskustvo pa ako nas ožive onda se toga sjećamo.
izvjesno je da se tada luci DMT u vecim kolicinama :icon_lol:
Pa iz razmišljanja da život nema nikakvo više značenje ni vrijednost smatram da bi ga trebao što bolje iskoristiti jer ipak imam samo jedan a poslje njega nema više ništa.
Neznam kako te nije briga za svoje blagostanje i svoju ugodu pa zar ne želiš život provesti u što većoj ugodi i maksimalno proživit i iskoristit što god možeš.
evo da probam jednu impromptu analizu, maybe you find it interesting:
Hocu reci samo kako se ovo 'trebao sto bolje iskoristiti' uvlaci u tu misao i pomalo je nekongruentan s njom. Naravno, mozes jednostavno to ustvrditi kao dodatan odvojen cilj. Ali jeli bilo bi kompatibilnije s mislju koja polazi od beznacajnosti zivota ili smrti ustvrditi da ce biti jednako beznacajno kako taj zivot iskoristis ili kakvu ugodu u njemu nadjes. Jer pretpostavivsi da cak i maksimiziras racionalno postignutu ugodu u tom zivotu, ona logika koju si prethodno primjenio na spoznaje i prosvjetljenja se komotno moze primjeniti i na nju, konacno i taj zivot nestat ce u smrti, i ubrzo biti zaboravljen, a posto si mrtav, i kakve veze ima jel zaboravljen. Slicno i sa dobro iskoristenom zivotu - jer on se u principu nece nicim razlikovati u krajnjoj konsekvenci od lose iskoristenog zivota, oba ce nestati u Abyssu smrti i zaborava bez traga. Ustvari nema jedne stvari koju bi mogao ciniti dok si ziv koja bi imala ikakve veze, u toj perspektivi.
To sto je samo jedan nije dovoljan razlog da ga zelim sto bolje iskoristiti, naime takav zakljucak pretpostavlja da ima nekakvu vrijednost. Jer ne bih se osjecao osobito motiviran da sto bolje iskoristim npr atomsku bombu samo zato sto bi, hipotetski, imao samo jednu.. Hume argumentira kako je nemoguce dosljedno provesti zakljucak od 'jest' do 'treba biti', il tako nesto - sto znaci kako iz same cinjenice da si ziv uopce ne moze slijediti nikakav moralni imperativ, pa ni taj da trebas maksimalno iskoristiti zivot, vec taj skok mora u sebi sadrzavati skriveno i vrijednosni sud ('a to je dobro/pozeljno', 'a to nije dobro/pozeljno).
Kad kazem da me nije osobito briga za svoje blagostanje, hocu reci samo to da iz cinjenice prisutstva ugode ili neugode ne slijedi nuzno da je jedna od njih pozeljna a druga nepozeljna. Iz cinjenice da zelim ugodu a ne zelim neugodu ne slijedi da je ugoda pozeljna a neugoda nepozeljna. Jer da bi to rekao moram uvesti i vrijednosni sud 'a ono sto zelim je pozeljno' / 'a ono sto ne zelim nije pozeljno'. Ne vidim osnove za takav vrijednosni sud. Dapace, ovako nepotrebno generalnim vrijednosnim sudovima mogu prigovoriti da su ili vrlo neizvjesni, ili alternativno, tek tautologije, ovisno o tome sto shvacam pod konceptom 'pozeljno'. Ako kazem iz nekakve objektivno idealisticke perspektive da je pozeljno ono sto je u skladu s opcim konceptom Dobra, tada uopce nije jasno da su moje zelje nuzno i uvjek s njim kompatibilne. No nije mi blizak takav pogled pa cu ga u daljnoj diskusiji zanemariti.
Ako s druge strane jednostavno poistovjetim iz nekakve subjektivne perspektive zelju i pozeljnost, tada sam istina stvarno tocno zakljucio da je ugoda vrijedan cilj, ali to sam napravio tek manipulirajuci definicijama, time sam prosto iz razmatranja eliminirao onaj fascinantan fenomen prostornosti i slobode izmedju impulsa da nesto ucinim i same akcije (i stovise, odluke na akciju izmedju ta dva trenutka, odjeljena od svakog od njih istom takvom prostornoscu). Stovise, inicijalni problem, razmatranja razlike izmedju cinjenicnog stanja i svrhovitosti , izmedju onoga sto jest i onoga sto treba biti, ukinut je jednostavno ustvrdjujuci da jedan od fenomena koji jest (moje zelje) treba biti arbiter te svrhovitosti, to jest da u svjetlu njega treba procjenjivati sve ostale fenomene. Gotovo da bih mogao reci kako sam onda isto tako mogao uzeti bilo koji drugi fenomen, npr zelje nekog drugog bica, ili jos apsurdnije, 'zelju' vatre ili virusa. Jer kad malo analiziras ono 'zelim' u principu se pokazuje takvom metaforom za neku napreducuju aktivnost, dakle proces, koja jest; kojoj se onda pripisuje 'tezenje ka necem', intencionalnost. Mogu u svjetlu toga isto tako misliti o vlastitoj intencionalnosti; kao necemu srodno vatri, necemu sto 'tezi' u istom onom smislu u kojem vatra 'tezi' da se siri po sumi. Jos vise zabrinjavajuce jest sto takvim tautoloskim rjesenjem ustvari ne govorimo ama bas nista, prosto da 'zelis ono sto god je vec slucaj da zelis',
Drugi problem koji imam sa time jest nejasnost samog koncepta ugode; iako ima dosta konzistentnih opcija ovdje, u konfuziju dovodi upravo to sto ih je toliko. U trivijalnijem smislu, da li mazohist osjeca ugodu prilikom iskustva boli, ili mozemo reci radije da preferira neugodna iskustva? Ovo se opet cini prosto semantickom konfuzijom - jer dok je bol neuroloska cinjenica, slobodni smo odabrati da li cemo ugodu (il sam trebao govoriti - uzitak - ne znam koji je koji?) identificirati sa suprontom neuroloskom cinjenicom, ili prema proslom razmatranju kao 'ono sto zeli' - odaberemo li prvu opciju, moramo reci da preferira neugodna iskustva, te da nije slucaj da osjeca ugodu prilikom toga, tvrdnja koja ce ustvari uvelike destabilizirati uopce relevantnost tog pojma, a odaberemo li drugu, znaci da su obije tvrdnje ekvivalentne, obije kazu prosto da zeli bol. To prestaje biti tako trivijalno ako umjesto mazohista promotrimo ambivalentnost tog pojma i izvan ovog fetisistickog konteksta. Jer npr neka vrlo neugodna iskustva mogu biti prosto genijalna, npr bad trip. McKenna takodjer ovo napominje. Ovdje nije rijec o preferiranju specificnog podrazaja, vec onome sto covjek u istom moze nauciti, razotkriti, ili prosto u kojem znatizelja i fascinacija prevladava nad dozivljenom neugodom. Sad smo pred utilitaristickim problemom gdje umjesto kategoricno, moramo o ugodi razmisljati metricki, zbrojiti oduzeti i vidit sto prevladava. Samo mi je takav model vrlo umjetan, ne cini se uopce srodnim dinamici ljudske psihe. Tocno sto je dakle 'ono sto covjek zeli' postaje sve nejasnije definirano, i prosto se cini da se moramo vratiti na onu tautologiju 'zeli ono sto zeli'....
Ne zelim s druge strane ovakvom analizom reci da bi zelju trebalo ukloniti, u nekoj vjezbi asketizma, vec samo kako fenomene ne treba opterecivati takvom metafizickom prtljagom pripisujuci im 'zelje'... Sto ukljucuje i psiholoske fenomene. Ali u tom slucaju, ponovno sam u nedostatku vrijednosnog suda za onu konekciju izmedju ugode i cilja. Analogno razmisljanje analizi zelje kao tek metafore za proces se moze primjeniti i ovdje - taj 'cilj' je tek metaforicki jezik za jedan proces.
Razlika jest u tome sto je taj proces stvar cinjenice, onoga sto jest, a ne stvar metafizike, suda o onom sto bi trebalo biti. Stoga postaje mi sve nejasnije kako tu 'ja' impliciran sa 'zelim' 'briga me' uopce 'radi' - ako te rijeci opisuju procese koji su prosto cinjenicno tu, postojeci. Jer sto onda uopce znaci 'zeljeti ugodu' nego tek empirijsku hipotezu o tome kako ces vjerojatno postupati u nekoj situaciji, te vec prisutnim uzrocima, ukljucujuci i psiholoska stanja, koja bi do toga dovela?
Ako je nejasno kud mi ovo meandriranje cilja, pokusavam razlaganjem dovesti u pitanje samog subjekta, i karakteristike i ulogu koje mu tipicno pripisujemo. Kao i kritiku teorije o sreci kao necemu sto se postize - linearnom progresiom gomilanja ugode
Tjeraju nas da olaksamo sami sebi ovaj zivot. Da li cemo naci nacin da osjecamo srecu zato sto smo ovdje ili ne, ovisi samo o nama. U svakom slucaju postoji neka unutarnja sila u svakome od nas koja nas tjera dalje i trazi vise
pitanje jest, u svjetlu analize egzistencijalne situacije u perspektivi smrti koju je s. sandor dao, zasto bi sreca ili njeno osjecanje imalo nekakav znacaj? A ako vec postoji sila koju opisujes, onda njeno ispunjenje u osjecanju takve srece je ionako prirodno napredujuci proces. Stoga sto tu ovisi o nama - cinilo bi se da ovisi o toj sili i njenoj, well, silini u uzrokovanju da mi napravimo vec sto li vec jest da trebamo napraviti.
zaprepastila me cinjenica da Indijanci nisu mogli vidjeti Kolumbove brodove kako se priblizavaju obali jer ih nikada prije nisu vidjeli, dakle svijest im je zabranila da vide nepoznato iako se to nalazilo u njihovom vidnom podrucju.
da - jedan u nizu tamo iznesenih 'podataka' koje uzimam s dobrom dozom rezerve..