Meni
Forumi
Nove poruke
Sve teme
Najnovije teme
Nove poruke
♫ Radio
Dnevnici
Dnevnici Vanjskog Uzgajanja
Dnevnici Unutrašnjeg Uzgajanja
Završeni Vanjski Dnevnici
Završeni Unutrašnji Dnevnici
Novo
Popularne teme
Nove poruke
Najnovije aktivnosti
Članovi
Trenutno prisutni
Forumi
Prijava
Registracija
Nove poruke
Sve teme
Najnovije teme
Nove poruke
Meni
Install the app
Install
Objavite odgovor
Forumi
Relaksacija i Razonoda
Putovanje na mentalnim talasima
Život kao prijelaz
JavaScript is disabled. For a better experience, please enable JavaScript in your browser before proceeding.
Koristite zastareli pregledač. Možda neće pravilno prikazivati ove ili druge veb stranice.
Trebali biste nadograditi ili koristiti
alternativni pregledač
.
Poruka
<blockquote data-quote="aryah" data-source="post: 22523" data-attributes="member: 2009"><p>moze bit, samo uz dosta bad tripova koje sam imao, ne mogu se sad prisjetit jednog koji bi spadao u tu kategoriju, u kojem nisam nista naucio, ili nista znacajno suocito. Mozda, recimo da je trip o mucnini koju pocnes osjecati il tako nesto...</p><p></p><p></p><p></p><p>sto je zasto Camus i smatra suicid jedinim filozofskim pitanjem. </p><p>Al ne slazem se sa recenim, mislim da je suicid ma koliko bio blesav daleko smisleniji postupak nego izbjegavanje suocavanja sa egzistencijalnim cinjenicama. Barem pokusava na njih odgovoriti, ma kako nevjesto, umjesto da posve zatvara oci. </p><p>Mislim da je suicid daleko pre demonizirana opcija, uopce ne vidim zasto on nebi bio iz perspektive trece osobe validni i prihvatljiv odgovor na postojanje koliko i bilo koji drugi osobni izbor, pa da eto uzmemo bilo sto sto bi mozda eventualno moglo dovesti do njega kao nesto sto treba obilaziti u sirokom luku - dok je zivot s druge strane assertan kao podrazumjevajuce sigurno nesto pozeljno no matter what. Jer ovako prezentiranoj misli namece se pitanje, koja bi bila motivacija da uopce zelimo zauzimati pozitivni stav prema negativne uvjete, te odabrati vrsiti takve zastitne rituale zivota, ako nam je inace prirodna inklinacija da u egzistencijalnom vakumu postajemo suicidalni?</p><p></p><p>Dapace tada, jednom kad nismo distracted i jednostavno obratimo pozornost, mozda i kad destruiramo pet-teorije smisla u nasim glavama, u nedostatku ikakve koncepcije da to moze znaciti ista drugo, puno mi se vjerojatnijim cini da ce suicid nam biti jedna od opcija - cak i ako zelimo to gledati iz perspektive sprjecavanja suicida, perspektivi kojoj ranije prigovaram.</p><p></p><p>Jer ta tocka zurenja u Bezdan je prepuna potencijala. Za primjer, stari indijski i jugoistocno azijski obicaj tamosnjih monkova bio je da odu na charnal grounds, sto je mjesto gdje su se nepokopani bacali ljudski lesevi da se raspadaju i budu pojedeni od divljih zvijeri, sjednu pored jednog pristojno raspadnutog lesa u lotus polozaj i meditiraju o tome kako ce i oni jednom biti to.</p><p></p><p>Stanovita gljiva mi je jednom pokazala, nakon sto sam posve nestao, kako je suicid nema nikakvog smisla, da je posve neadekvatan odgovor na egzistencijalni angst - ne znam, u pitanju je vise bio direktni insight u apsurdnost toga nego line of thought, pa da pokusam objasniti - ko da otkinem nogu zato sto imam pokvareni zub. kako uzrok istog nema nista s cinjenicom postojanja, pa stoga ni odlukom o prestanku istog, vec u specificnom i suptilnom stavu koji prema zivotu zauzmemo, djelom vezano uz zahtjeve koje istom postavljamo, kao da nam Postojanje nesto duguje, te u cvrstom drzanju srece, makar buduce, makar nakon smrti; osobnog znacaja, utopijskog potencijala naseg zivota, i jednostavno nepodnosenje dubokih egzistencijalnih implikacija smrtnosti i Nistavila koje izjednacuje sve. (samo zato sto su svi prije mene umrli ne implicira nuzno da i ja moram umrijeti, procitao sam jednom u mislim Futuri <img src="" class="smilie smilie--sprite smilie--sprite1" alt=":)" title="Smile :)" loading="lazy" data-shortname=":)" /> ) Konacno, u tripu ego death je prilicno univerzalno and sought-for iskustvo given enough of the substance being used, a vizije (doslovne) smrti ju tipicno simboliziraju, kada ne zelimo pogledati u taj Abyss usprkos dozi. Slicno je i s nasom smrtnoscu in general - njena prisutnost i prihvacanje u svemu sto cinimo je transformativna i oslobadjajuca navika, u mjeri u kojoj je mozemo kultivirati...</p><p></p><p><em></em></p><p><em>He who bind to himself a joy</em></p><p><em>Does the winged life destroy;</em></p><p><em>But he who kisses the joy as it flies</em></p><p><em>Lives in Eternity's sunrise</em> </p><p>Blake, Eternity</p><p></p><p><em></em></p><p><em>The absurd man will not commit suicide; he wants to live, without relinquishing any of his certainty, without a future, without hope, without illusions ... and without resignation either. He stares at death with passionate attention and this fascination liberates him. He experiences the 'divine irresponsibility' of the condemned man".</em> Camus, the stranger</p></blockquote><p></p>
[QUOTE="aryah, post: 22523, member: 2009"] moze bit, samo uz dosta bad tripova koje sam imao, ne mogu se sad prisjetit jednog koji bi spadao u tu kategoriju, u kojem nisam nista naucio, ili nista znacajno suocito. Mozda, recimo da je trip o mucnini koju pocnes osjecati il tako nesto... sto je zasto Camus i smatra suicid jedinim filozofskim pitanjem. Al ne slazem se sa recenim, mislim da je suicid ma koliko bio blesav daleko smisleniji postupak nego izbjegavanje suocavanja sa egzistencijalnim cinjenicama. Barem pokusava na njih odgovoriti, ma kako nevjesto, umjesto da posve zatvara oci. Mislim da je suicid daleko pre demonizirana opcija, uopce ne vidim zasto on nebi bio iz perspektive trece osobe validni i prihvatljiv odgovor na postojanje koliko i bilo koji drugi osobni izbor, pa da eto uzmemo bilo sto sto bi mozda eventualno moglo dovesti do njega kao nesto sto treba obilaziti u sirokom luku - dok je zivot s druge strane assertan kao podrazumjevajuce sigurno nesto pozeljno no matter what. Jer ovako prezentiranoj misli namece se pitanje, koja bi bila motivacija da uopce zelimo zauzimati pozitivni stav prema negativne uvjete, te odabrati vrsiti takve zastitne rituale zivota, ako nam je inace prirodna inklinacija da u egzistencijalnom vakumu postajemo suicidalni? Dapace tada, jednom kad nismo distracted i jednostavno obratimo pozornost, mozda i kad destruiramo pet-teorije smisla u nasim glavama, u nedostatku ikakve koncepcije da to moze znaciti ista drugo, puno mi se vjerojatnijim cini da ce suicid nam biti jedna od opcija - cak i ako zelimo to gledati iz perspektive sprjecavanja suicida, perspektivi kojoj ranije prigovaram. Jer ta tocka zurenja u Bezdan je prepuna potencijala. Za primjer, stari indijski i jugoistocno azijski obicaj tamosnjih monkova bio je da odu na charnal grounds, sto je mjesto gdje su se nepokopani bacali ljudski lesevi da se raspadaju i budu pojedeni od divljih zvijeri, sjednu pored jednog pristojno raspadnutog lesa u lotus polozaj i meditiraju o tome kako ce i oni jednom biti to. Stanovita gljiva mi je jednom pokazala, nakon sto sam posve nestao, kako je suicid nema nikakvog smisla, da je posve neadekvatan odgovor na egzistencijalni angst - ne znam, u pitanju je vise bio direktni insight u apsurdnost toga nego line of thought, pa da pokusam objasniti - ko da otkinem nogu zato sto imam pokvareni zub. kako uzrok istog nema nista s cinjenicom postojanja, pa stoga ni odlukom o prestanku istog, vec u specificnom i suptilnom stavu koji prema zivotu zauzmemo, djelom vezano uz zahtjeve koje istom postavljamo, kao da nam Postojanje nesto duguje, te u cvrstom drzanju srece, makar buduce, makar nakon smrti; osobnog znacaja, utopijskog potencijala naseg zivota, i jednostavno nepodnosenje dubokih egzistencijalnih implikacija smrtnosti i Nistavila koje izjednacuje sve. (samo zato sto su svi prije mene umrli ne implicira nuzno da i ja moram umrijeti, procitao sam jednom u mislim Futuri :) ) Konacno, u tripu ego death je prilicno univerzalno and sought-for iskustvo given enough of the substance being used, a vizije (doslovne) smrti ju tipicno simboliziraju, kada ne zelimo pogledati u taj Abyss usprkos dozi. Slicno je i s nasom smrtnoscu in general - njena prisutnost i prihvacanje u svemu sto cinimo je transformativna i oslobadjajuca navika, u mjeri u kojoj je mozemo kultivirati... [i] He who bind to himself a joy Does the winged life destroy; But he who kisses the joy as it flies Lives in Eternity's sunrise[/i] Blake, Eternity [i] The absurd man will not commit suicide; he wants to live, without relinquishing any of his certainty, without a future, without hope, without illusions ... and without resignation either. He stares at death with passionate attention and this fascination liberates him. He experiences the 'divine irresponsibility' of the condemned man".[/i] Camus, the stranger [/QUOTE]
Verifikacija
Objavite odgovor
Forumi
Relaksacija i Razonoda
Putovanje na mentalnim talasima
Život kao prijelaz
Top
Bottom