slobodno direkt prevedeno iz jedne snimke:
Stvar koju bi svi trebali naučiti prije nego nauče 1,2,3 i a,b,c je ovo: Svako iskustvo koje čovjek ima kroz svoje čuli, bilo to zvuk, svjetlo ili dodir je vibracija, a vibracija ima dva aspekta, jedan je "upaljeno" a drugi "ugašeno" (on, off). Vibracija je propagirana kroz valove a svaki valovni sistem ima uspone i padove. Život je sustav "sad ga vidiš, a sad ga ne vidiš". I ta dva aspekta uvijek idu zajedno. Npr. zvuk nije čisti zvuk već je brza izmjena zvuka i tišine i tako jednostavno stvari funkcioniraju. Morate zapamtiti da su uspon i pad vala neodvojivi. Nitko nikad nije vidio uspone bez padova ili padove bez uspona isto kao što se nemože zamisliti čovjeka sa samo prednjom stranom bez stražnje, ili kao što kovanica nemože imati samo pismo bez glave. I sve to; pismo i glava, prednje i stražnje strane, pozitivno i negativno su različiti, ali su ipak u isto vrijeme jedno. I čovjek mora znati da različite stvari mogu biti nerazdvojne. Ono što je explicitno 2, može biti implicitno 1. Ako to zaboravite počnu se događati čudne stvari. Ako zaboravimo da su bijelo i crno nerazdvojni i da je egzistencija sačinjena u jednakoj mjeri s bivanjem i ne bivanjem, tada bivamo preplašeni i tada moramo igrati igru "o o, crno može pobjediti". I tada kad dobimo utisak da crno - negativna strana može pobjediti, moramo igrati igru "ali bijelo mora pobjediti". I od tuda proizlaze svi naši problemi.
Jer vidite, ljudska pažnja/svjesnost je vrlo čudan mehanizam (mehanizam nije baš prava riječ ali možemo ju sada upotrijebiti). Znači, mi smo se kao vrsta specijalizirali u određenu vrstu pažnje/svjesnosti koju nazivamo "svjesno opažanje", i zbog toga imamo mogučnosti opažati detalje života vrlo blizu. Ljudska civilizacija, možda kroz 5000 godina, a možda i dulje se specijalizirala u koncentriranu pažnju. Cijenu koju plačamo za specijalizaciju koncentrirane pažnje je ignorancija svega izvan naše koncentracije polja opažanja. Jer ako se koncentrirate na objekt ignorirate pozadinu, imate tendenciju da vidite svijet kao dezintegrirani aspekt. Uzimate odvojene stvari i događaje za ozbiljno zamišljajuči da oni stvarno postoje kao odvojeni. Naš fizički svijet je zapravo sistem nerazdvojnih različitosti. Sve egzistira sa svime ostalime, ali mi imamo tendenciju da to ne primječujemo, jer ono što primječujemo jest struktura zapisa, i naš um radi sa brojevima, riječima, slikama... ono što je moguće zabilježiti za nas djeluje bitno, a ostalo ignoriramo kao nebitno, i kao rezultat toga mi filtriramo od cjelokupnih ulaznih informacija koje putuju u naša čula jedino jednu malu frakciju i to uzrokuje da vjerujemo kako smo odvojena bića, izolirana. To je isti onaj sistem koji uzrokuje da ne vidimo kako bijelo i crno idu zajedno, kako svaka unutrašnjost mora imati vanjštinu. Ono što se događa unutar vaše kože je nerazdvojno s onim što se događa izvan vaše kože. Npr. u znanosti ekologije se uči da čovjek nije organizam u okolišu već dio okoliša. Ako precizno opišetne ponašanje jednog organizma, nemožete to bez da u isto vrijeme ne opišete ponašanje okoliša. Organizam nije "lutka" okoliša koju on "baca" okolo, niti je okoliš lutka organizma bacana od strane organizma. Odnos između njih dvoje je transakcijonalna. Transakcija je situacija kao kupovanje i prodavanje, u kojoj nema kupovanja ako netko ne prodaje i nema prodavanja ako netko ne kupuje.
Mistik je osoba koja je svjesna svoje neodvojenosti kao individualac od potpunog existencionalnog svemira. Mistik je jednostavno osoba koja je postala svjesna kroz svoja osjetila načina na kakvi ekologija vidi svijet. Stoga kad sam u društvu znanstvenika ne govorim o mističnim iskustvima već o ekološkoj osvještenosti.
Kao pravi filozof mogu pitati: Jeli egzistencija ozbilja stvar? Jer ako je život ozbiljan onda ja moram preživjeti, a ako nije onda stvarno nije bitno što ja radio. U zapadnoj kulturi bazična predpostavka je da je egzistenicja ozbiljna stvar. Ali ako rečemo "ja moram preživjeti" ili "život mora ići dalje" tada vaš život postaje teret a ne igra.
Moje osobno mišljenje jest da je exzistencija zabavna, ništa nije neophodno, neide nikamo, nema neku destinaciju koju mora osvojiti.
Život je najbolje objasniti s analogijom glazbe jer glazba kao oblik umjetnosti je bazično zabavna satvar, vidite vi svirate (igrate) klavir, ne radite sa klavirom. Glazba se razlikuje s putovanjem. Kad putujete vi namjeravate doći nekud, ap ošto smo mi vrlo ambiciozna civilizacija, pokušavamo nekud doći sve brže i brže i brže, sve dok ne eliminiramo razdaljinu između točke a i b. Što se dogodi tada? Vaša polazišna točka i destinacija postane gotovo isto mjesto, stoga ako eliminirate razdaljinu, eliminirate putovanje, ali zabavni dio je upravo putovanje.
U glazbi, kompozitor ne čini kraj kompozicije poantom/ciljem kompozicije. Kad bi bilo tako onda bi najbolji dirigenti bili oni koji dirigiraju najbrže, i bilo bi kompozitora koji bi radili jedino finale. Ljudi bi odlazili na koncerte samo da čuju jedan tres činela, jer to je kraj. Isto kada plešete, ne namjeravate nekuda stići, cjela ponata plesa je ples.
Ali mi ne vidimo takvo nešto kroz edukaciju ljudi u našem svakodnevnom životu. Imamo sustav školovanja koji daje potpuno drugačiji dojam. Mi stavimo djete na stazu tog velikog sistema i govorimo "dođi kiri kiri kiri". Tada djete prvo ide u vrtič i to je super jer poslije toga ideš u prvi razred, poslije slijedi drugi razred itd., pa srednja škola, pa fakultet. I vi se cjelo vrijeme nadate "ta stvar dolazi, dolazi, sve sam bliže"... i kad završite fakultet vi se pridružujete svijetu, tada dolazite u neku firmu i prodajete osiguranje, i tako napredujete na sve više nivoe poslovanja i cjelo vrijeme mislite "ta stvar dolazi, dolazi, ta velika lijepa stvar, uspjeh"... i tada kada se probudite jednog dana za 40 godina kažete sebi "moj Bože, pa ja sam uspio, ja sam tamo"... i ne osjećate se baš puno drugačije nego ste se oduvijek osjećali, i tada počnete misliti kako je sve bila velika prijevara, i jest bila prijevara, užasna prijevara koja je učinila da propustite sve kroz svoja očekivanja. Pogledajte ljude koji žive za vrijeme kad će doći u mirovinu, i stavljaju svu svoju ušteđeviu pokraj. I tada kad dođu do 65. godine nemaju više energije, manje više su impotentni i druže se u zajednici starih ljudi. Sve zbog toga jer smo zavaravali sami sebe sve do kraja.
Mi razmišljamo o životu kroz analogiju putovanja, kroz piramidu u kojoj postoji ozbiljan smisao i cilj na kraju, i mi moramo sići do tog kraja - uspjeha, ili štogod drugo, možda raj poslije smrti.
Ali pogriješili smo poantu skroz na skroz, život je bio glazbena stvar i na nama je bilo da pjevamo ili plešemo dok je glazba svirala.
Ljudi postaju organizmi za osobnu frustraciju, životinja vrlo svjesna protoka vremena, i kao rezultat toga sposobna je raditi neke čudesne stvari, može raditi predpostavke, može vidjeti što se dogodilo u prošlosti i predvidjeti šanse da se to ponovi u budućnosti, i to je vrlo korisno jer ima veliku vrijednost u preživljavanju, ali u isto vrijeme stvara depresivnost/zabrinutost. Mi dobro plačamo za to povećanje mogučnosti preživljavanja kroz mogučnost predpostavljanja jer shvačamo da na kraju nemožemo uspjeti i da će se sve jednom raspasti, na jedan ili drugi način. Može se dogoditi sutra ili za 15 godina od sada, ali na kraju se raspadne i ljudi su zabrinuti zbog toga.
Stoga ako smatrate da je egzistencija glazbene prirode to znači da nije ozbiljna, ona je igra. Možemo gledati na drugačija bića kao što gledamo na drugačije igre; šah, tenis, nogomet... tu je igra drveta, trave, sunca, ili možete gledati kao na drugačije stilove glazbe.
Egzistencija je nešto što je spontano... vaša kosa raste sama od sebe, vaše srce kuca samo od sebe, dišete večinu vremena spontano, vaše žlijezde luče same od sebe. Vi nemate svjesnu kontrolu nad tim stvarima, stoga kažemo da se događa spontano. Kada idete spavati i pokušavate spavati tada se mješate u spontani sustav toga da zaspite, i sputavate sami sebe. Probajte disati vrlo jako i ubrzo ćete shvatiti koliko je zamarno. Stoga ako želite biti čovjek jednostavno morate vjerovati sami sebi kad idete spavati, probavljati hranu... morate jednostavno pustiti neka se događa samo od sebe, jer ako nećete tada ćete sami sebi stvoriti ogromni teret svjesne kontrole koji ne founkcionira ako se pokušava svjesno. Mnoge stvari s vama se događaju prirodno jedino onda kad ne pokušavate to svjesno.
I kad pogledate što čovjek stvarno želi raditi ako ga se ne gura i usmjeruje, on radi ritmove, sluša glazbu i pleše ili radi bilo što ritmičke prirode.
Watts