Meni
Forumi
Nove poruke
Sve teme
Najnovije teme
Nove poruke
♫ Radio
Dnevnici
Dnevnici Vanjskog Uzgajanja
Dnevnici Unutrašnjeg Uzgajanja
Završeni Vanjski Dnevnici
Završeni Unutrašnji Dnevnici
Novo
Popularne teme
Nove poruke
Najnovije aktivnosti
Članovi
Trenutno prisutni
Forumi
Prijava
Registracija
Nove poruke
Sve teme
Najnovije teme
Nove poruke
Meni
Install the app
Install
Objavite odgovor
Forumi
Relaksacija i Razonoda
Putovanje na mentalnim talasima
Alan Watts
JavaScript is disabled. For a better experience, please enable JavaScript in your browser before proceeding.
Koristite zastareli pregledač. Možda neće pravilno prikazivati ove ili druge veb stranice.
Trebali biste nadograditi ili koristiti
alternativni pregledač
.
Poruka
<blockquote data-quote="Beyond" data-source="post: 93348" data-attributes="member: 1077"><p>Suprotnost između nesigurnog, neurotičnog, obrazovanog "suvremenog" vjernika i tihog dostojanstva vjernika staroga kova, ispunjenog unutarnjim mirom, čini ovog potonjeg čovjekom kojemu treba zavidjeti. Ali, radi se o ozbiljnoj pogreški u primjeni psihologije kad se postojanje ili nepostojanje neuroze pretvara u kamen mudrosti i istine. Isto je kad se tvrdi da filozofija koja čovjeka čini neurotikom mora biti pogrešna.</p><p>"Većina ateista i agnostika jesu neurotici, dok je većina jednostavnih katolika sretna i pomirena sa sobom. Zato su stajališta onih prvih lažna, a potonjih istinita."</p><p></p><p>Čak kad bi to zapažanje bilo točno, apsurdno je objašnjavanje koje se na njemu temelji. Bilo bi to kao da se kaže: "Rekao si da je u podrumu buknuo požar. Ti si zato uznemiren. No, zato jer si ti uznemiren, očito je da požara nema." Agnostik ili skeptik jest neurotičar, no to istodobno ne znači da je njegova filozofija pogrešna; to podrazumijeva otkrivanje činjenica kojima se oni ne znaju prilagoditi. Intelektualac koji pokušava pobjeći od neuroze zanemarujući činjenice, samo postupa prema načelu koje kaže: "Gdje je neznanje blaženstvo, glupo je biti m.udar." . Kad vjera u vječno postane nemogućom, i kad postoji tek njena slaba zamjena kroz vjeru u vjerovanje, ljudi tragaju za svojom srećom u razonodama koje im nudi njihovo doba. Međutim, koliko god se oni trudili da to zakopaju u dubinama svojih umova, posve su svjesni da su te razonode i nesigurne, i kratkotrajne. Ovo ima dva ishoda. S jedne strane, javlja se bojazan da će se nešto propustiti pa razum nervozno i požudno leti iz jedne razonode u drugu, ne nalazeći spokoja i zadovoljstva ni u čemu. S druge strane, frustracija zbog prinude da se neprestano progoni buduće dobro u sutrašnjici koja nikako da osvane, i u svijetu u kojem se sve mora raspasti, razvija u ljudi stajalište iskazano u pitanju: "A kakva je korist od toga?"</p><p></p><p>U skladu s tim, naše je doba vrijeme frustracije, tjeskobe, privlačenja i ovisnosti o "drogama". Kao da nekako moramo zgrabiti sve što možemo dok još možemo, te potisnuti spoznaju kako je sve to isprazno i besmisleno. Te "droge" nazivamo visokim standardom života, a radi se o žestokom i složenom podražavanju osjetila, koje ih čini sve manje osjetljivima i željnima još jačih podražaja. Žudimo za zabavama - za panoramom slika, zvukova, uzbuđenja i izazova u koje se moramo ugurati što je moguće više, i to u što je moguće kraćem vremenu.</p><p></p><p>Da bismo održali taj "standard", mnogi od nas pristaju živjeti od bavljenja dosadnim poslovima i zarađivati tako novac kojim će potražiti olakšanje od zamora stvorenog izmjenom razdoblja užurbanosti i skupih zadovoljstava. Ta bi razdoblja trebala biti naš stvarni život, stvarna svrha kojoj služi i ono nužno zlo - naš posao. Ili pak zamišljamo da je opravdanje za takve poslove podizanje obitelji, koja onda nastavlja raditi već opisano, kako bi se podigla nova obitelj... i tako ad infinitum.</p><p></p><p>Ovo nije karikatura. To je stvarnost milijuna života, toliko uobičajena da se uopće ne moramo zadržavati na pojedinostima, nego trebamo samo zapaziti tjeskobu i frustraciju osoba koje tako žive, ne znajući što bi drugo trebali raditi.</p><p></p><p>A što trebamo raditi? Čini se da postoje dvije mogućnosti. Prva bi bila, da na ovaj ili onaj način otkrijemo novi mit, ili da uvjerljivo vratimo u život onaj stari. Ako znanost ne može dokazati da Boga nema, možemo nastojati živjeti i djelovati na osnovi same mogućnosti da On ipak postoji. U takvom se kockanju, čini se, nema što izgubiti. Naime, ako je smrt kraj, nikad nećemo niti saznati da smo izgubili. No, očito je da to nikada neće biti dostatno za životnu vjeru, jer bi to zapravo bilo kao da kažemo: "Budući da je ionako sve isprazno, pretvarat ćemo se da nije tako!" Druga je mogućnost da se nemilosrdno pokušamo suočiti s činjenicom kako je "život bajka, koju pripovijeda neki idiot" te od njega učiniti najbolje što možemo, dopuštajući znanosti i tehnologiji da nam služe koliko god mogu na tom našem putovanju od ničega do ništavila.</p><p></p><p>Ipak, nisu to jedina rješenja. Možemo započeti odobravati cjelokupni agnosticizam kritički usmjerene znanosti. Možemo priznati, iskreno, da nemamo znanstvene osnove za vjeru u Boga, u osobnu besmrtnost, ili u bilo koji apsolut. Možemo se posve suzdržati od nastojanja da vjerujemo, uzimajući život onakvim kakav on već jest, i ne smatrajući ga nečim drugim. S ove točke odlaska ipak postoji još jedan način života, koji ne zahtijeva ni mit, a niti beznađe. No, on zahtijeva opću revoluciju u načinu razmišljanja i osjećanja na koji smo do sada naviknuli.</p><p></p><p>Neobično u vezi s tom revolucijom jest da ona otkriva istinu iza takozvanih mitova tradicionalne religije i metafizike. Ona ne otkriva vjerovanja, nego pravu stvarnost, koja je na neočekivan način usklađena s idejama o Bogu i vječnom životu. Ima razloga da se pretpostavi kako je ova vrsta revolucije bila izvorište i za neke od glavnih vjerskih ideja, jer se prema njima odnosila kao što se stvarnost odnosi prema simbolu ili uzrok prema posljedici. Zajednička pogreška uobičajene vjerske prakse nalazi se u zamjeni simbola za stvarnost, u pogledu na kažiprst uperen na pravi put, te u odluci da se taj kažiprst radije stavi u usta i siše radi utjehe negoli da se krene tim putem. Vjerske ideje su kao riječi - od male su koristi, a često odvode i u zabludu, osim ako točno ne poznaješ određene stvarnosti na koje se one odnose. Riječ "voda" korisno je sredstvo za komunikaciju među onima koji znaju što je voda. Jednako vrijedi i za riječ i ideju koju nazivamo "Bogom".</p></blockquote><p></p>
[QUOTE="Beyond, post: 93348, member: 1077"] Suprotnost između nesigurnog, neurotičnog, obrazovanog "suvremenog" vjernika i tihog dostojanstva vjernika staroga kova, ispunjenog unutarnjim mirom, čini ovog potonjeg čovjekom kojemu treba zavidjeti. Ali, radi se o ozbiljnoj pogreški u primjeni psihologije kad se postojanje ili nepostojanje neuroze pretvara u kamen mudrosti i istine. Isto je kad se tvrdi da filozofija koja čovjeka čini neurotikom mora biti pogrešna. "Većina ateista i agnostika jesu neurotici, dok je većina jednostavnih katolika sretna i pomirena sa sobom. Zato su stajališta onih prvih lažna, a potonjih istinita." Čak kad bi to zapažanje bilo točno, apsurdno je objašnjavanje koje se na njemu temelji. Bilo bi to kao da se kaže: "Rekao si da je u podrumu buknuo požar. Ti si zato uznemiren. No, zato jer si ti uznemiren, očito je da požara nema." Agnostik ili skeptik jest neurotičar, no to istodobno ne znači da je njegova filozofija pogrešna; to podrazumijeva otkrivanje činjenica kojima se oni ne znaju prilagoditi. Intelektualac koji pokušava pobjeći od neuroze zanemarujući činjenice, samo postupa prema načelu koje kaže: "Gdje je neznanje blaženstvo, glupo je biti m.udar." . Kad vjera u vječno postane nemogućom, i kad postoji tek njena slaba zamjena kroz vjeru u vjerovanje, ljudi tragaju za svojom srećom u razonodama koje im nudi njihovo doba. Međutim, koliko god se oni trudili da to zakopaju u dubinama svojih umova, posve su svjesni da su te razonode i nesigurne, i kratkotrajne. Ovo ima dva ishoda. S jedne strane, javlja se bojazan da će se nešto propustiti pa razum nervozno i požudno leti iz jedne razonode u drugu, ne nalazeći spokoja i zadovoljstva ni u čemu. S druge strane, frustracija zbog prinude da se neprestano progoni buduće dobro u sutrašnjici koja nikako da osvane, i u svijetu u kojem se sve mora raspasti, razvija u ljudi stajalište iskazano u pitanju: "A kakva je korist od toga?" U skladu s tim, naše je doba vrijeme frustracije, tjeskobe, privlačenja i ovisnosti o "drogama". Kao da nekako moramo zgrabiti sve što možemo dok još možemo, te potisnuti spoznaju kako je sve to isprazno i besmisleno. Te "droge" nazivamo visokim standardom života, a radi se o žestokom i složenom podražavanju osjetila, koje ih čini sve manje osjetljivima i željnima još jačih podražaja. Žudimo za zabavama - za panoramom slika, zvukova, uzbuđenja i izazova u koje se moramo ugurati što je moguće više, i to u što je moguće kraćem vremenu. Da bismo održali taj "standard", mnogi od nas pristaju živjeti od bavljenja dosadnim poslovima i zarađivati tako novac kojim će potražiti olakšanje od zamora stvorenog izmjenom razdoblja užurbanosti i skupih zadovoljstava. Ta bi razdoblja trebala biti naš stvarni život, stvarna svrha kojoj služi i ono nužno zlo - naš posao. Ili pak zamišljamo da je opravdanje za takve poslove podizanje obitelji, koja onda nastavlja raditi već opisano, kako bi se podigla nova obitelj... i tako ad infinitum. Ovo nije karikatura. To je stvarnost milijuna života, toliko uobičajena da se uopće ne moramo zadržavati na pojedinostima, nego trebamo samo zapaziti tjeskobu i frustraciju osoba koje tako žive, ne znajući što bi drugo trebali raditi. A što trebamo raditi? Čini se da postoje dvije mogućnosti. Prva bi bila, da na ovaj ili onaj način otkrijemo novi mit, ili da uvjerljivo vratimo u život onaj stari. Ako znanost ne može dokazati da Boga nema, možemo nastojati živjeti i djelovati na osnovi same mogućnosti da On ipak postoji. U takvom se kockanju, čini se, nema što izgubiti. Naime, ako je smrt kraj, nikad nećemo niti saznati da smo izgubili. No, očito je da to nikada neće biti dostatno za životnu vjeru, jer bi to zapravo bilo kao da kažemo: "Budući da je ionako sve isprazno, pretvarat ćemo se da nije tako!" Druga je mogućnost da se nemilosrdno pokušamo suočiti s činjenicom kako je "život bajka, koju pripovijeda neki idiot" te od njega učiniti najbolje što možemo, dopuštajući znanosti i tehnologiji da nam služe koliko god mogu na tom našem putovanju od ničega do ništavila. Ipak, nisu to jedina rješenja. Možemo započeti odobravati cjelokupni agnosticizam kritički usmjerene znanosti. Možemo priznati, iskreno, da nemamo znanstvene osnove za vjeru u Boga, u osobnu besmrtnost, ili u bilo koji apsolut. Možemo se posve suzdržati od nastojanja da vjerujemo, uzimajući život onakvim kakav on već jest, i ne smatrajući ga nečim drugim. S ove točke odlaska ipak postoji još jedan način života, koji ne zahtijeva ni mit, a niti beznađe. No, on zahtijeva opću revoluciju u načinu razmišljanja i osjećanja na koji smo do sada naviknuli. Neobično u vezi s tom revolucijom jest da ona otkriva istinu iza takozvanih mitova tradicionalne religije i metafizike. Ona ne otkriva vjerovanja, nego pravu stvarnost, koja je na neočekivan način usklađena s idejama o Bogu i vječnom životu. Ima razloga da se pretpostavi kako je ova vrsta revolucije bila izvorište i za neke od glavnih vjerskih ideja, jer se prema njima odnosila kao što se stvarnost odnosi prema simbolu ili uzrok prema posljedici. Zajednička pogreška uobičajene vjerske prakse nalazi se u zamjeni simbola za stvarnost, u pogledu na kažiprst uperen na pravi put, te u odluci da se taj kažiprst radije stavi u usta i siše radi utjehe negoli da se krene tim putem. Vjerske ideje su kao riječi - od male su koristi, a često odvode i u zabludu, osim ako točno ne poznaješ određene stvarnosti na koje se one odnose. Riječ "voda" korisno je sredstvo za komunikaciju među onima koji znaju što je voda. Jednako vrijedi i za riječ i ideju koju nazivamo "Bogom". [/QUOTE]
Verifikacija
Objavite odgovor
Forumi
Relaksacija i Razonoda
Putovanje na mentalnim talasima
Alan Watts
Top
Bottom