Stipe, meni i bude gore napočetku kad počenem svjesno disat ali najviše pomogne ta koncentracija na tijelo jer izađem iz te centrifuge misli, i onda se smirim. Evo prije tri dana ja u kinu sa prijateljicom, puno kino, sjedim u sredini. Vrata nisu blizu, puno ljudi, mrak. Kreće lagano panika, misli počinju po glavi sve brže i brže, disanje postaje plitko i ubrzano, grčim mišiće, znoj po rukama i nogama, čas vruće, čas ledeno, osječaj da se upucaš pištoljem.
Šta više pokušavam isplanirati sigurni put za bijeg iz kina to napetost ubrzava sve u meni. I onda samo uspijem sam sebi reći, to je tvoj strah, on nije tu zbog kina, on je sad na površini jer sam izgubio mogučnost zadržavanja tog u sebi, jer se osječam nesiguran zbog toga šta je moj um izanalizira trenutnu situaciju kao opasnu jer bi se mogao osramotit, ubiti pokazat kakav ja stvarno jesam.
Vrati se u sadašnjost dopusti si da umreš. Kako sam skoro poludio iz očaja prihvačam i smrt, odjedno strah gubi svoju snagu i onda krenem lagano svijest na tijelo i disanje. U meni pakao, očaj, mržnja. I kažem sebi nosi sve u tri pm... šta sam više se predavao sebe kako ja to osječam -svemiru , to sam se više smirivao, iako sam se osječao kao silovan. Taj dan navečer sam se osječao tako smireno, tako opušteno u trenutku, nije više bilo šta moram , šta nemoram, vrime mi je bilo beskonačno. Osječam se ja i sad jako opušteno i smireno, bez osječaja da išta moram, ali kad dođe taj strah, razum pada u vodu. Kao da to moram proživit, a ne mogu ako racionalno to opet potisnem.
U teškim trenutcima čujem odjek riječi mudrih ljudi u oluji misli
.
Buddha-
No one saves us but ourselves. No one can and no one may. We ourselves must walk the path.
Peace comes from within. Do not seek it without.
Predaj se životu... takav kakav jesi.
Ili kako je buddha prije prosvjetljna rekao- sjedit ću ovdje dok ne istrunem ili patnja prestane- to je ta predaja
Cijeli život tragam da se riješim patnje kroz razno razne škole. Pun sam straha, koji se izvana ne vidi. Ljudi izvane misle da sam tip top zato šta odrađujem sve situacije vrhunski, i komunikacije, dok ja osječam i znam da sam pun srama i straha i na ovaj način ja se sa tim suočavam. To je mehanizam jakog, hrabrog života, koji baca na površinu smrad iznutra.
Očekivao sam uvijek da će to riješavanje patnje doći u obliku toga da me više ništa neće dirat, a ubiti došlo je u obliku prihvačanja sebe "potpuno sjebanog" baš zbog tih trenutaka. Došlo je u obliku prekida konflikta između mojih želja i manifestacije unutarnje patnje.
Disanje samo može biti zbunjujuće i stvorit osječaj "kraja" , i u glavi kaos živi, gušenje, srćani udari, strah od gubljenja tog šta imaš. Problem je šta vrijeme u tim trenucima je jako dugo i samo 15 sekundi disanja u paklu je vječno,ali već nakon par minuta postane bolje. Izdržati oluju...
Edit: Malo sam pogledao tog Barry-a i dobro čovjek savjetuje po meni. Želi reći da nam to nije neki neprijatelj odvojeni od nas nego da smo to mi koji se moramo izdržat. To je ubiti to šta i ja želim reći samo ja se dotaknem dubljih stvari. Ali šta se tiće anksioznosti čini mi se jako dobro...disanje može pomoći da izađemo iz destruktivnih misli, ali triba slušat sebe isto, pa ako se pokaže da ti ne paše, odbaci, ali opet uvjek možeš ponovo probat za neko vrijeme...
razmisljas samo kako pobjec i kako "ne umrijet".
