1.3
Ponukani ovom pričom, mogli bi pomisliti da je bit zena u brzini. To nije točno. Suzuki prije nego što bi odgovorio na neka pitanja šutio bi po minutu i više. Zen nije brzina, već stanje ne-uma. Kao što primjećujemo u priči, Kosen je u trenutku slobode uma od vanjskih utjecaja, napisao remek-djelo. Isto se moglo desiti da nije bilo učenika koji ga ometa i da je pisao duže vremena, no činjenica stoji da je Kosenova osobnost bila ometana utjecajima izvana i njegova prava priroda se nije mogla izraziti. Trenutak oslobođenja dogodio se kada se njegov um umirio. Oslobođenje se očitovalo neposrednom i spontanom akcijom.
Zen je beskompromisan u zahtjevu za neposrednošću i spontanosti. Kako jedna zen pjesma kaže:
''Mjesec nema namjeru da bilo kamo baci svoju sliku;
Niti jezero izražava želje da mu Mjesec bude gostom.''
Za razliku od Zapadne estetike koja je izrasla u duhu platonističke estetike, zen estetika je izrasla u duhu taoizma, gdje se smatra da je čovjek integralni dio prirode, što znači da se priroda ne usvaja, već doživljava i prezentira u svojoj ljepoti. Priroda nema grešku koju bi čovjek trebao ispraviti, već ona je sama po sebi dovoljna takva kakva je. Stoga kamenje u unutrašnjosti japanskih vrtova nije izrađeno ljudskom rukom, već je pomno selektirano. Nakon selekcije gotovo nema obrađivanja kamenja, eventualno se blago obradi, no u osnovi postavljaju se takva kakva jesu. Kada je čovjek shvatio da nema razlike između njega i prirode, da je sve jedan proces, nije bilo potrebe mijenjati vanjštinu. To ne znači da je neće mijenjati, ali razlika je u tome mora li to učiniti ili ne. Ako mora to učiniti, to onda nema veze sa zenom. Zen se izražava u svakom trenutku u životu i pomisao da se mora izraziti je kao da jarcu dodajemo bradicu. Priroda je savršena takav kakva je, život je takav kakav je i trik u životu je hoće li se to prihvatiti ili ne. Podvojeni um vidi probleme, čovjek s iskustvom satorija nema što vidjeti, on doživljava.
Ima jedna priča o Sen No Rikjuu, najvećem majstoru čajne ceremonije, koja ilustrira ideju jednostavnosti i sklada s prirodom.''On je otišao, sa svojim sinom, da pogleda baštu nekog poznatog umetnika čajne ceremonije. Sin se divio drvenoj kapiji obrasloj mahovinom, koja se otvarala na stazu što je vodila ka čajnoj kolibi sa slamnatim krovom. Ali otac je rekao :‘Ne slažem se sa tobom. Ta kapija je očigledno doneta iz nekog udaljenog planinskog hrama, uz neminovne troškove. Gruba pletena kapija koju bi napravio seljak iz istog mesta dala bi ovome mestu zaista smiren i usamljen izgled, a ne bi nas uznemiravala pobuđujući misli o teškoćama i troškovima. Sumnjam da ćemo ovdje zaista naći veoma osećajnu i zanimljivu čajnu ceremoniju.''
2.1 Općenite crte
U mnogim religijama umjetnost se gotovo smatra kao ilustracija važnije ili više duhovne strane života. Međutim, u zenu umjetnost je sredstvo potrage za satorijem. Zen želi da vidimo umjetnost kao put koji vodi ka buđenju i oslobođenju od ega. Zen želi da dođemo u kontakt sa unutrašnjim radom našeg bića, bez traženja utočišta u egu ili u eksternim i nadnaravnim stanjima i iskustvima. Uspoređujući Istočnu i Zapadnu estetiku Alan Watts smatra da na Zapadu umjetnici žele podrediti prirodu svojoj volji, organizirajući je u racionalne okvire, dok na Istoku umjetnik prihvaća prirodu kakva jest i želi predstaviti njenu suštinu. Istočnog umjetnika ne interesira fotografsko prikazivanje predmeta, već prikazivanje njegove suštine ili duha. On je fasciniran svijetom, te ne pokušava ovladati njime, već ga doživjeti. On se divi tom svijetu, toj misteriji, području ljepote i iluzije koju pokušava prenijeti na platno. Zapadni umjetnik pomoću tehnike pokušava kreirati iluziju oblika stvarnosti dok istočni, dakle, ukazuje na njenu suštinu. Bitno je ono što se ne vidi, ne ono što se vidi. Cijeli koncept istočne umjetnosti bazira se na sugestiji onog što se nalazi iza oblika, jer ljepota nije oblik, već ono što on izražava. U tome možemo naći odgovor na manjak potrebe ka boljim tehničkim rješenjima koji bi im omogućili ''realnije'' prikazivanje oblika. Njih ''realnost'' ne zanima, oni su obuzeti duhom, a duh se ne može prikazati, već sugerirati. No, mora se naglasiti da ova razlika između zapadne i istočne umjetnosti nije potpuna i više je povijesna nego suvremena, jer u današnje vrijeme granice se gube. Pošto je Japan morao otvoriti svoje granice pred prijetnjom američkih topovnjača 1867. g., Amerikancima, a potom i ostalom svijetu, obostrani utjecaj bio je neizbježan. Taj događaj će omogućiti europskim umjetnicima koji nisu bili zadovoljni postojećom umjetničkom situacijom u zapadnoj Europi, poglavito u Francuskoj, da se upoznaju s japanskim drvorezima koji su znatno drugačiji od onog što je akademizam tog vremena poučavao.
Zen umjetnik sugerira bit estetskog objekta na najjednostavniji i najneposredniji način. Unutar njegova sustava reprezentiranja, bilo što može postati objekt stvaranja. Kao što vidimo u haiku poeziji najjednostavnija slika je najpoželjnija, od žabe na listiću do kapljice vode. Bilo kakav zvuk može postati glazba, dok se u slikarstvu objekt izražava s najmanje moguće poteza. No, da bi umjetnik mogao naslikati objekt u njegovoj biti, on mora potpuno shvatiti prirodu objekta kojeg slika, njegovu buda prirodu. To je težak dio. Tako se mogu shvatiti čuvene zen poruke: ''Postani bambus…postani bor…postani ždral.'' Iako je tehnika vrlo bitna, ona je nepotpuna bez unutrašnje spoznaje objekta kojeg slika. No, kao što ćemo vidjeti iz slijedeće priče, kada se bit predmeta spozna, akcija umjetnika često je vrlo spontana.
2.1.1
Kineski car je jednom prilikom naručio od jednog umjetnika sliku omiljene koze. Slikar je pitao za kozu, kako bi je mogao prostudirati. Prošle su dvije godine i car je postao nestrpljiv te je zahtijevao da mu se koza vrati, što se i učini. Nakon što je slikar zanijekao caru da je dovršio sliku koju je imao naslikati, uzeo je kist i povukao osam spontanih poteza kistom, koji su ostali zapamćeni u analima kineskog slikarstva kao najbolji prikaz koze.
Zen umjetnost ne pokušava stvoriti iluziju ''realnosti.'' Ono napušta prikazivanje ''realnosti'', i bavi se umjetnim prostornim vezama koje su dizajnirane na način da ponukaju čovjeka na razmišljanje o onome što je iza ili iznad stvarnosti. Ono što treba naglasiti je da jednostavnost zen umjetnosti leži u činjenici da kad se želi istaknuti suština objekta, on se mora lišiti svih stvari koje su nepotrebne i mogu skrenuti um s puta. Tome služe koani u zen treningu. Možemo zaključiti da jednostavnost kojom je prožeta zen umjetnost proističe iz spoznaje suštine objekta kojeg je umjetnik odlučio prikazati. Jednostavnost nije sama sebi svrha - njena svrha je ukazati na suštinu objekta, koji se ne može spoznati racionalno, već intuitivno. Tako npr. u Ikebani, umjetnosti aranžiranja cvijeća, svaki list, cvijet ili grana koji nisu nužni se odstranjuju; u haiku pjesmi izostavlja se svaka riječ koja nije apsolutna nužna, dok u sumi-e slikarstvu izostavlja se svaki potez ili mrlja.
Porijeklo ove težnje ka jednostavnosti leži u budističkoj doktrini o Sunjati (praznini). To je po budistima sveobuhvatna praznina koja sadrži potencijal za ''deset tisuća stvari''. Prazninu se ne smije shvatiti kao pojam, jer pojmovno mišljenje neće pomoći pri njenom shvaćanju. U pitanju je neposredna, intuitivna spoznaja temelja čitavog postojanja. Umjetnik čistog, smirenog uma, stvara iz praznine. On je sam medij kroz koji se iskazuje praznina. On je sam nevažan. Ne postoji umjetnik koji stvara, postoji samo stvaranje. Ne postoji kreativan umjetnik, već kreativnost. Njezino ispunjavanje materijalom koji nije potreban sužava njene mogućnosti i vodi čovjeka u stranputicu. U umjetnosti, ideja praznine se iskazuje u nedorečenosti. Bitna je sugestija. Ostavljajući štogod nedorečenim prepušta se promatraču da upotpuni ideju. Time neko remek-djelo uvlači gledatelja u sebe, dokle god se ne stope u jedno. Gledatelj postaje dio djela, kao što djelo postaje dio njega. Praznina je tu zbog gledatelja, poziva ga da uđe i do vrha ispuni svoju estetsku emociju.
