Evo jos malo o ovome fenomenu:
Osobni astral je "mjehur" od astralne supstancije, astralno
tijelo bića, u kojem su sadržane njegove osobne fantazije, želje,
viđenja svijeta, maštanja i planovi. Takvo tijelo od želja-misli
svojstveno je svim nerazvijenim bićima, i predstavlja jednu vrstu
astralne maternice, osobnog svijeta u kojem bića žive i razvijaju se
prije nego se uzmognu roditi u otvorenom astralnom svijetu.
Ti mjehuri nikada nisu u cijelosti izolirani i izdvojeni od ostatka
astralnog svijeta; naprotiv, povezani su mnoštvom niti, veza od
astralne tvari, koje spajaju astralna tijela bića koja uspostavljaju
dodir jedna s drugima, te s različitim ograničenim aspektima astralne
stvarnosti, s kojima su ta bića u stanju stupiti u dodir. Sve
međusobne veze bića uspostavljaju se samo obostranim pristankom.
Znanje o tome je od izuzetnog značenja, predstavlja doslovno dragulj
kojeg treba čitavo vrijeme imati u svijesti - nitko, naime, s nama ne
može niti stupiti u dodir, a kamo li raditi nam zlo, bez našeg voljnog
pristanka. To znači da je dovoljno samo poželjeti da s nas spadnu sve
veze koje nisu za najviše dobro nas i drugih, i to će se istog časa
desiti.
Kad govorimo o uspostavljanju veza s drugim bićima, ipak treba imati u
vidu da je većina ljudi toliko obuzeta sobom, da nikada i ne
uspostavlja stvarne veze sa stvarnim bićima, nego u svojem astralnom
mjehuru stvara slike, događaje i stanja koje drži stvarnima, i koje u
sebi poistovjećuje sa stvarnošću. To je možda i sreća, jer nije ugodno
ni pomisliti što bi bića, koja su u toj mjeri obuzeta sobom da uopće
ne opažaju druga bića kao stvarna, nego više kao predmete i objekte
koje treba iskoristiti i kojima treba manipulirati, bila u stanju
činiti tim drugim bićima da su u stanju s njima doći u dodir.
Tragedija nižih razina, dakle fizičke i praničke, jest u tome što
omogućuju takav dodir, dakle poistovjećenje stvarne druge osobe sa
slikom unutar vlastitog astralnog tijela. Tada imamo primjere užasnog
postupanja prema drugim bićima, prema kojima se odnosi kao prema
predmetima, nikada ih se uistinu ne osjeća, nego se na njih
projiciraju vlastite frustracije i unutarnji mrakovi. Takav oblik
projekcije proizvodi užasna djela i nesreću na svijetu. Naime kad bi
se druge prihvaćalo kao druge, onda se nikada njima ne bi pokušavalo
upravljati na način na koji upravljamo vlastitim unutarnjim slikama,
nego bi se prema njima odnosilo s prihvaćanjem, uvažavanjem i
štovanjem. Bez fizičkog i praničkog tijela, nikakav dodir između druge
osobe i takvih unutarnjih slika ne bi bio moguć.
Isto tako treba imati na umu da postoji i obrnuti postupak: da su
ljudi privučeni drugima upravo zato što u njima opažaju osobine koje
njima samima nedostaju, koje im trebaju. Zato se "zaljubljuju" u
druge, ostaju s njima dok ne nauče potrebnu lekciju ili dok ne razviju
željena svojstva, a tada drugoga napuštaju kao nezanimljivog. To je
loš način postupanja, bolje je naime u vlastitom astralu osvijestiti
idealnu osobu/osobinu, i postepeno je usvojiti i integrirati u sebe,
pa tada neće biti potrebe za projiciranjem vlastitih nedostajućih
dijelova na druge.
Čest primjer takve projekcije jest projekcija vlastitih elemenata
ličnosti spola suprotnog od spola vlastitog fizičkog tijela na osobu
"savršenog ljubljenog/ljubljene", ili identifikacija vlastitog
"nedostajućeg spola" s roditeljem suprotnog spola prema kojem se mjere
"idealni partneri". Lijek za taj problem je prepoznati ono što smo
izmjestili iz sebe i dali drugome, vratiti taj izgubljeni element
ličnosti, prepoznati ga kao svojeg i kao sebe, i u sebi pronaći
cjelovitost. To je jedan oblik unutarnje tantre: sjedinjenje sebe-žene
i sebe-muškarca, vođenje ljubavi između ta dva aspekta osobnosti i
njihovo sjedinjenje. Tada ćemo biti u stanju osjetiti drugoga, bez
projekcije, stvarnu osobu, i ako se tada razvije ljubav između osoba,
potpunih osoba, a ne ljubav prema vlastitim nedostajućim osobinama,
tada će ta ljubav biti moćna i postojana, utemeljena na stvarnim i
čvrstim temeljima, i rezultirat će trajnim zajedništvom. Nekako mi se
čini da bi seksualna veza između dvoje iznutra upotpunjenih ljudi
mogla biti daleko najbolja, budući da bi bila utemeljena na ljubavi
prema osobi, a to u svakom slučaju daleko nadilazi glad za vlastitom
potpunošću, kakva obično tvori burne, ali plitke i kratkotrajne veze.
Vjerovali ili ne, najveća opasnost ne prijeti od školovanih
čarobnjaka, nego od onih "prirodnih". Naime već sam pisao o raznim
načinima na koje niža bića upravljaju drugima, često višima od sebe,
jednostavno traženjem slabosti i usađivanjem "trojanskih konja" u
svijest: ideja koje na prvi pogled izgledaju neškodljivo ili čak
dobro, ali njihovo usvajanje proizvodi dalekosežne loše posljedice.
Jedan od krasnih primjera jest razmjerno česta ideja da se čovjek mora
osjećati krivim zbog toga što je odabrao bolje nad lošijim. Naime ako
je već povjerovao u ideje kako se treba žrtvovati za druge, ovo je
sasvim logična posljedica; čitav život mu se "slikaju" situacije u
kojima bi se trebao žrtvovati, i tako se njime upravlja. Ako pak
odabere napraviti ono za što osjeća da je dobro i ispravno, i zbog
toga se osjeća lijepo i skladno, u njegovu svijest će se prizvati već
usađena naopaka predodžba po kojoj je to loše, to će izazvati grižnju
savjesti koja će čovjeka izbaciti iz njegovog sklada, a tada će vampir
predložiti sliku postupaka koji bi trebali čovjeka vratiti u sklad, a
u stvari će produljiti osjećaj nesklada, stvoriti ovisnost o vampiru,
i raditi u korist njegovih ciljeva. Zbog tih razloga, kao i zbog
nevjerojatne učestalosti ovog tipa manipulacija, potrebno je čitavo
vrijeme preispitivati sve predodžbe i uvjerenja u svakoj situaciji u
kojoj se osjećamo i u najmanjoj mjeri neugodno, i sve takve naopake
ideje odbaciti, zajedno s onima koji ih rabe kako bi upravljali našim
životima. Kada jednom obratimo pažnju, postajemo svjesni koliko su
česte situacije u kojima osoba unutar nekoliko sekundi iskuša sve
moguće oblike manipulacije čovjekom: pokušat će mu se pozvati na
"savjest", zapravo na osjećaj krivnje. Zatim će mu se pozvati na
osjećaj dužnosti. Onda će se pozvati na "ljubav", i potrebu "života za
druge", što će se često potkrijepiti citatom iz nekog svetog spisa.
Uglavnom, bitno je samo promatrati na što se takvi pozivaju, izolirati
mehanizme reakcije unutar vlastitog duha - sve što proizvodi tjeskobu,
strah, krivnju, odgovornost, i sve zajedno baciti. Put prema Bogu je
kroz sreću i sklad, a ne kroz manipulacije i slično astralno smeće.
Isto tako treba odbaciti sve slike koje drugi pokušavaju projicirati
na nas, i držati se vlastite biti, bez obzira na sve.
Treba, pak, paziti da se ne ode u drugi ekstrem, u oholo
podrazumijevanje vlastite savršenosti i prodikovanja drugima iz te
oholosti, i neprihvaćanje odgovornosti za vlastite misli, riječi i
postupke. Treba slijediti vlastiti unutarnji sklad i radost, a ne
samodopadnost ega.
Druga opasnost koja prijeti čovjeku su oni koji djeluju s "najboljim
namjerama". U tu grupu spadaju svi propovjednici raznih religija koji
su obuzeti potrebom za spašavanjem ljudi i za upravljanjem njihovim
postupcima "za njihovo dobro", kao i općenito svi čiji su postupci
vođeni umovanjem o tome što bi trebalo a što ne bi trebalo raditi, a
ne Božjom voljom očitovanom kroz unutarnji glas ispravnosti. Isto tako
treba izbjegavati sve situacije i osobe koji nas navode na usvajanje
nerealnih i iluzornih viđenja stvarnosti, i tako nas uvode u život u
svijetu mašte, umjesto života u stvarnom svijetu. Nekima je, naime,
stvarni svijet zastrašujuće iskustvo upravo zbog njegove otvorenosti i
složenosti, tako da se ugodnije osjećaju u izmišljenom svijetu
pojednostavljenih pravila; različiti oblici znanosti i religije su
divan primjer. Svaki pokušaj da se stvarnost omeđi, da joj se odrede
granice mogućeg i nemogućeg, predstavlja stvaranje iluzije, dakle
prekrivanje realnosti astralnom slikom. Upravo iz tog razloga je
buđenje u stvarnosti prvi korak kojim počinje svaki duhovni put.
Duhovni razvoj, naime, koji se događa unutar filma koji se projicira u
unutrašnjosti astralnog oblaka nije duhovni razvoj, nego iluzija.
Duhovni razvoj počinje kad oblak iluzija za nas postane proziran i ne
prekriva stvarnost koja se nalazi izvan njega.
Treća, najveća opasnost po čovjeka jest on sam. Nikakvo zlo nam se,
naime, ne može desiti ako ga sami ne prizovemo u postojanje. Nitko nas
ne može napasti ili iskoristiti ako mu ne dopustimo. Najveći dio svega
zla koje trpimo u stvari se događa s našim pristankom, sami ga
prizivamo.