B l u e s b l u e s

Hempatia Soma iGrow Hemps garden

NoTrippin

Aktivan Član
26.04.2007
552
80
48
Meni je bluesa jedno vrime bila puna kapa, zbog sviranja sam se malo zasitia pa prevrći
dvi skale do iznemoglosti al u toj jednostavnosti i beskrajnosti je i ljepota bluza i super
stvar je šta je univerzalan, npr neko ko svira metal i neko šta svira neki country će se
uspit nać u bluesu i svirat zajedno.Pa nije slučajno rock n roll nasta preko bluesa.

Jak je nikola pejaković, i kao glumac, a ovo šta gore pjeva je neki
sevdah šta ti dođe ko blues jer je osjećaj isti.Sevdah je balkanski blues.
Sjetna derpesija i čemer, ostavila me žena, pobjega mi je pas a boca je pri kraju i deri po bluzu :icon_cool:.

Evo neka osnovna bluzara:
[video=youtube;u3JZa2lq2pU]http://www.youtube.com/watch?v=u3JZa2lq2pU[/video]
i kladim se da je čiči u drugoj ruci blant :rasta1:pa kruzaju u kediju
 

Hooker

music support
09.01.2012
929
2.318
163
54
Dobra izvedba ove pesme,mada Clapton i nije na listi mojih omiljenih.Ja ne sviram gitaru,mada znam ponesto i o tome,i nisu to samo dve skale,pogledaj gore muzicare koje sam naveo i poslusaj nesto,to je ludilo,kad ti kazem.Nemoj da me shvatis pogresno,samo branim ono sto volim.A potpuno se slazem da je univerzalan i da je od bluesa sve krenulo.
I siguran sam da dzokavac kruzi,pa pogledaj im samo osmehe:cool44:pozdrav No Trippin
 

PowerSeed

fuckin' admin
Urednik
Administrator
15.10.2006
22.849
44.456
3.198
Bekaa Valley
jedna kratka od benda uz koji sam odrastao ;)
[video=youtube;kmSPCOby-1A]http://www.youtube.com/watch?v=kmSPCOby-1A&feature=related[/video]
 

PowerSeed

fuckin' admin
Urednik
Administrator
15.10.2006
22.849
44.456
3.198
Bekaa Valley
ja jesam odrastao uz ABB, al' derek je doslovno odrastao na njihovim probama, moram okaciti jos ovo ;)
[video=youtube;MLQTbmUYI4A]http://www.youtube.com/watch?v=MLQTbmUYI4A[/video]
 

Hooker

music support
09.01.2012
929
2.318
163
54
Koliko godina je Derek imao ovde?Genijalno!
Usput,kako kacite snumke sa You Toub-a?Verovatno nije ovom pitanju mesto tu,eto da probam.
 

Hooker

music support
09.01.2012
929
2.318
163
54
Ako ikako mogu da pomognem za Blues night na Vutra radiju u sredu na raspolaganju sam,savetom,predlozima,kako god...Evo malo istorije,mozda moze pomoci,ima nekih izvodjaca na koje mozda niste do sada obratili paznju,a i ovom tekstu je mesto ovde!koga zanima procitace,pozdrav..
Bluz i razvoj personalizovane pjesme
Zbog svoje personalizovane forme, popularnost bluz muzike medu crncima je stvorila jedinstven period u istoriji sekularnih afro-americkih pjesama. Prije rasprostiranja bluza, negdje oko 1890, solo muzika je bila atipicna. Personalizovane pjesme nikada nijesu bile glavni sastojak crnacke muzike. Te pjesme koje su se pjevale u periodu koji je prethodio bluzu su bile sastavljene ili od jadikovki radnika na plantažama, koje su im služile kao sredstvo komunikacije, ili su to bile radnicke pjesme kojima su robovi ispunjavali svoj radni dan. Iako su i jedne i druge bile prilicno licni izrazi, niti jedna od njih se nije razvila kao solo pjesma.
Uprkos svojoj unikatnosti i razlicitosti od radnickih pjesama i jadikovki, bluz je izrastao iz iste tematike i tradicije. Forma poziva i odgovora je ostala ista, ali umjesto da inkorporiraju u svoje pjesme odgovor sagovornika, bluzeri su kroz svoje pjesme odgovarali sami sebi. Može se reci da bluz kao muzika nije stvoren iz nove muzike, vec iz potpuno nove percepcije crnog covjeka o sebi samom. Bluz je reflektovao novi status crnaca. Tek stecena sloboda, ucenja Booker T. Washingtona i model Horatio Algera koji je ukazivao da svaka individua kroji svoju sudbinu, su uticale na novu formu personalizovane muzike. Kako kaže istoricar Lawrence Levine, "postojala je direktna veza izmedu nacionalne ideološke empatije prema jedinci, popularnosti ucenja Booker T. Washingtona i uspona bluza. Psihološki, sociološki i ekonomski, crnci su bili kulturno asimilovani, na nacin koji je bio nemoguc tokom robovlasnickog perioda, i veoma je iznenadujuce da je njihova sekularna muzika reflektovala sve ovo jednakim intenzitetom kao i ona religiozna." (Levine, Lawrence W., Black Culture and Black Consciousness). Kao posljedica svega ovoga stvorena je ova personalizovana forma pjesme.
Širenje bluza
Bluz su u pocetku pjevali besposleni muškarci i ta muzika se zvala folk bluz. W. C. Handy, kompozitor, muzicar i voda benda Mahara Minstrels, se prvi put sreo sa bluzom na željeznickoj stanici u Tutwileru u Mississippiu 1903. godine. Navodno, dok je cekao voz Handy je cuo nezaboravan zvuk koji je dolazio iz kutka u kome je sjedio covjek koji je nožem vukao po žicama gitare dok je pjevao "Goin' where the Southern cross the Dog.". Handy je bio dirnut ovom muzikom i zaista, nikada je nije zaboravio. Nedugo nakon toga, 1912. godine Handy objavljuje "Memphis Blues". On postaje treca osoba u nekoliko mjeseci koja je napisala pjesmu u cijem je naslovu bila rijec "blues".
Prvi bluz zapis napravljen je 1895. godine. George W. Johnsonova "Laughing Song" je prva snimljena bluz pjesma. Od tog momenta bluz melodije pocinju da se pojavljuju na trakama. Na traci sa snimcima pod nazivom Music for the Aedian Grand, izmedu ostalih cetrdesetak pjesama se nalazi i jedna bluz numera.
Rastuca popularnost bluza
Kako su folk pjevaci migrirali ka sjeveru pocetkom dvadesetog vijeka, ponijeli su sa sobom i bluz. Njima su se pridružili "crnoguzi" pijanisti iz New Orleansa koji su svirali honky-tonk. Iz Texasa, Louisiane i Arkansasa su stigli "Fast Western" pijanisti koji su svoje muziciranje ukrašavali pjevanjem, imitirajuci tako zvuk južnjackih gitarista. Kantri pjevaci su se udruživali u ovim seobama sa pijanistima iz New Orleansa i "Fast Westernersima" i tako donosili novi muzicki stil u Chicago, Detroit, Cleveland i New York. Tamo su im se prikljucivali izvorni bluz pjevaci, pa su tako skupa predstavljali svoju muziku po klubovima, pozorištima i plesnim dvoranama. Izvorni bluz pjevaci su donijeli profesionalnost u ovu muziku i stvorili temelje za klasicni blus.
Era klasicnog bluza
Klasicni bluz - stil koji su popularizovale pjevacice, je stil koji je bio omiljen medu crncima koji su se tek doselili u gradove. Migracija velikog broja crnaca ka gradskim cjelinama dala im je novu slobodu od stega crkve i društva koja se nije mogla iskusiti u ruralnim djelovima. Crnci su tražili zabavu, pa su otvarana nova mjesta za izlazak i koncerte. Žene su prestale da pjevaju u crkvama i školama i pocele nastupati po klubovima, plesnim dvoranama i vodvilj predstavama.
Bluz je došao u centar pažnje 1920. godine, kada je pjesma "Crazy Blues" koju je pjevala Mamie Smith postala hit i otvorila vrata ostalim izvornim bluz pjevacima. Cijena ove ploce je bila 1$, a prodata je u 75.000 kopija vec prvog mjeseca.
Tržište bluz ploca je bilo gotovo potpuno "crno" tokom 20tih i 30tih, a te ploce su bile poznate i kao "race records". Izdavacke kompanije su se reklamirale iskljucivo kod crne publike, a samo su radnje koje su držali ili posjecivali crnci prodavale ove snimke. Kao rezultat uspjeha Mamie Smith, izdavacke kuce su iskoristile priliku da naprave profit na novostvorenom tržištu. Izdavaci su tražili talentovane bluzere, izvorni bluz pjevaci kao što su: Bessie Smith, Ma Rainey, Alberta Hunter, i Ethel Waters tada postaju popularni.
Uspon kantri bluza
Popularnost klasicnog bluza je ipak pocela da opada. U isto vrijeme u usponu su bili muški bluz vokali. Skauti izdavackih kuca kakve su: Columbia Recordsa, Paramounta i Okeha su odlazili na jug u potrazi za novim talentima. Oni su snimali potencijalne zvijezde ili mobilnim jedinicama za snimanje ili su im omogucavali da odputuju na sjever, u Chicago ili New York i tamo snime svoje pjesme. Uspon kantri bluza su obilježili snimci Blind Lemon Jeffersona pocetkom 1926. godine. Upravo je njegova "Long Lonesome Blues" koja je izašla u maju te godine pripremila pozornicu za novu eru. Ovaj put, bluz su karakterisali muški vokali. Najpoznatiji od njih su bili Willie McTell, Barbecue Bob i Charley Patton.
Posrtanje i oživljavanje bluza
Kada je velika depresija pogodila SAD 1929. godine, mnogi bluzeri su jedva sastavljali kraj sa krajem od para koje su zaradivali svojim pjevanjem. Prodaja ploca je pala, pa su izdavacke kuce prestale sa snimanjem novih bluz pjesama. Bilo kako bilo, rani bluz je instrumentalno inspirisao kasnije bluzere poput Muddy Watersa. Tokom šezdesetih, muzicari iz SAD-a i Engleske (The Beatles, RollingStones...) su otkrili stare snimke ranih bluz izvodaca i to je vodilo oživljavanju stila. Danas, bluz je poštovan zbog uticaja na mnoge druge žanrove kao što su rock and roll, rhythm and blues i rap.
 

Hooker

music support
09.01.2012
929
2.318
163
54
10 ranih bluz umjetnika
Ukratko cemo se osvrnuti na deset izvodaca koji su pomogli da se bluz definiše kao pravac. Svaki od njih je uveliko doprinio muzici, bilo svojim instrumentalnim umijecem (najcešce na gitari), bilo svojim vokalnim talentom. Njihovi rani snimci su veoma uticali na kasnije generacije.
Bessie Smith (1894 - 1937)
Poznata i kao „carica bluza", ona je bila najbolja i najpoznatija bluz pjevacica 20tih godina XX vijeka. Pocela je muzicku karijeru na jednom od mnogobrojnih coškova rodnog grada Chattanooga u državi Tennesse. Tu je mala Bessie pjevala sa svojim nešto starijim bratom koji joj je obezbjedivao pratnju na gitari. Upravo on ce je nešto kasnije uvesti u jednu putujucu umjetnicku trupu, ali kao igracicu. Mjesto pjevacice u toj trupi je bilo vec zauzeto. Njim je neprikosnoveno gospodarila tada vec prilicno poznata Ma Rainey, koja je bila i prva uciteljica Smithovoj. Od nje je Bessie Smith naucila više o scenskom nastupu, nego o samom pjevanju. Negdje oko 1913. godine Bessie Smith je vec formirala svoju pjevacku tacku, a do 1920. je bila poznata širom americkog juga. Snažna, nezavisna žena i veoma mocan vokal koji se podjednako dobro snalazio i u džezu i u bluzu, Bessie Smith je ujedno bila i najkomercijalniji umjetnik rane ere bluza. Njeni su se snimci prodavali u desetinama, pa možda i stotinama hiljada primjeraka - ciframa nevjerovatnim za ovo rano doba. Iza nje je ostalo oko 160 snimaka koje je uradila za Columbia Records. 1929. godine Smithova je cak glumila i u filmu „St Louis Blues" radenom po istoimenoj pjesmi W. C. Handya. Na žalost, interes javnosti za bluz i džez pjevace je splasnuo ranih tridesetih godina, pa je Bessie Smith bila zaboravljena od strane izdavaca. S obzirom na ovakav razvoj dogadaja ona se vratila svojim korijenima. Pocela je pjevati u malim klubovima gdje je zaradivala vrlo malo. Ovo je bilo daleko od svega što joj se dešavalo par godina prije toga, dok je nastupala po pozorištima i balskim dvoranama širom zemlje. Ponovo otkrivena od strane John Hammonda - skauta Columbia Recordsa, Smithova je snimala sa Benny Goodmanovim bendom sve do svoje tragicne smrti u saobracajnoj nesreci 1937. godine Iako se nekoliko puta skupljao novac za nadgrobni spomenik, njen grob je ostao neobilježen sve do 1970. godine, kada je zahvaljujuci njenoj kucnoj pomocnici iz dana slave Juaniti Green i pjevacici Janis Joplin mjesto vjecnog boravka „carice bluza" dobilo obilježje kakvo zaslužuje. Njen najbolji materijal se može cuti na dvostrukom cd-u The Essential Bessie Smith.
Big Bill Broonzy (1893 - 1958)
Više nego ijedan drugi umjetnik, Big Bill Broonzy (William Lee Conley Broonzy) je pomogao da bluz zavlada Chicagom. Roden je bukvalno na obali rijeke Mississippi, ali se u ranom djetinjstvu sa porodicom seli u Chicago. Vec sa deset godina pocinje njegov interes za svijet muzike. Od kutije cigara pravi prvu frulu na kojoj je svirao tradicionale. U ovom periodu svog života (oko 17 godina) Broonzy je pokazao interesovanje da postane božji covjek, ali ga je jedna simpaticna epizoda odvela na potpuno drugi put. Vlasnik jednog kluba mu je ponudio 50$ i novu violinu, ako bi ovaj zauzvrat pjevao u njegovom klubu cetiri noci. Iako je Broonzy odbio ovu ponudu, morao se prihvatiti posla, jer je njegova žena krijuci uzela novac i ugovorila svirku. Život ga je opet odveo na cudan put - na front. Pošto je dvije godine proveo boreci se pod americkom zastavom po poljima Evrope, vraca se u Chicago, gdje po prvi put uzima u ruke gitaru i zapocinje svoju muzicku karijeru. Broonzy pocinje da snima sredinom 20tih, da bi vec pocetkom sledece dekade bio glavna figura cikaške bluz scene na kojoj je nastupao zajedno sa Tampa Redom i John Lee „Sonny Boy" Williamsom. Njegovi prvi snimci su bili "Big Bill's Blues" i "House Rent Stomp" usnimljeni i izdati 1927. godine. Neki od njegovih prvih snimaka su objavljeni i pod imenima Big Bill Bromsley (usled štamparske greške), ali i Big Bill Johnson. Tokom gotovo cijelog svog života morao je da radi kao kuvar, pomocni radnik, nosac, kako bi uspio da izdržava svoju porodicu. Bio je svestran, pa je mogao da svira i starijim - vodvilj stilom i onim cikaškim, koji se u to vrijeme još uvijek razvijao. Kada je povratak bluzu poslije II svjetskog rata oznacio Broonyzev starinski stil kao stvar prošlosti, on se okrenuo vodama folk bluza, pa je tako postao jedan od prvih koji su radili turneje vecinom po Evropi, ali i Africi, Južnoj Americi i Pacifickoj regiji stvarajuci tako nove sledbenike. Njegova najbolja rana djela mogu se naci na The Young Big Bill Broonzy koji je snimio za Shanachie Records, a uz pomoc belgijskog pisca Yannick Bruynoghea je napisao autobiografiju pod nazivom „Big Bill Blues". Iza njega je ostalo oko 350 kompozicija.
Blind Lemon Jefferson (1897 - 1929)
Bez sumnje on je osnivac Texas bluza, jedan od najkomercijalnijih bluzera ranih 20tih i jedna od najvecih inspiracija mladim bluzerima poput Lightnin Hopkinsa i T-Bone Walkera. Iako je roden slijep, Jefferson je uspio da nauci da svira gitaru toliko dobro da je od toga uspijevao da izdržava ženu i sina. Cesto je svirao sa Ledbellyem i sa njim ili sam nastupao je po delti Mississippia, u Memphisu i Chicagu. Tokom jednog od svojih gostovanja u Dallasu, gdje je bio omiljena bluz atrakcija, Blind Lemon Jefferson je upoznao Aaron Thibeaux Walkera, kasnije poznatijeg po imenu T-Bone Walker, kome ce davati prve casove gitare koje mu je ovaj nadoknadivao tako što mu je nerijetko bio vodic. Iako je njegova studijska karijera bila veoma kratka (trajala svega tri godine, od 1926 - 29.) on je uspio da snimi preko 100 pjesama, ukljucujuci klasike poput "Matchbox Blues," "Black Snake Moan" i "See That My Grave Is Kept Clean". Kao kuriozitet je ostalo to da su prve snimljene pjesme Blind Lemon Jeffersona bile gospel, a ne bluz "I Want to be like Jesus in my Heart" i "All I Want is that Pure Religion", a izdao ih je pod pseudonimom Deacon L. J. Bates. Prvi snimci koji nose njegovo vlastito ime su "Booster Blues" i "Dry Southern Blues" snimljeni 1926. godine. Blind Lemon Jefferson je umro 1929. godine u Chicagu. Detalji njegove smrti još uvijek su obavijeni misterijom. Jedna prica kaže da ga je ljubomorni muž otrovao, dok je vjerovatnija verzija da je umro od srcanog udara, dok je dezorijentisan lutao okolinom Chicaga tokom snježne oluje. Treca verzija kaže da je Jefferson u toj oluji promrzao do smrti. Po knjizi "Tolbert's Texas", Jefferson je opljackan i ubijen. Povratak njegovog tijela u Texas je platio Paramount Records, a njegov grob je bio zadugo neobilježen. Do danas je ostao popularan zbog svojih jednostavnih kantri bluz numera, a medu onima koji su ga obradivali su i Bob Dylan, Peter Case i John Hammond Jr. Njegovi najbolji rani radovi su skupljeni na cd-u "King of the Country Blues".
 

Hooker

music support
09.01.2012
929
2.318
163
54
Leadbelly (1888 - 1949)
Roden je kao Huddie William Ledbetter u Louisiani. O nadimku Leadbelly (olovni stomak prim. Aut.) još uvijek postoji više varijanti. Po jednima zaslužio ga je zbog mogucnosti konzumacije ogromne kolicine alkohola, po drugima zbog otpornosti na udarce, dok treci tvrde da ga je zaslužio prilikom ranjavanja sacmarom u predjelu stomaka. Njegova muzika i buran život ce imati mnogo uticaja na kasnije bluz i folk generacije. Kao i kod vecine bluz izvodaca njegovog vremena i njegov repertoar se širio van granica bluza i ukljucivao regtajm, kantri, folk, popularne standarde, pa cak i gospel muziku. Jedno vrijeme je nastupao po Texasu u duetu sa Blind Lemon Jeffersonom, a jedan je od prvih umjetnika koji je svoje umijece pokazivao na dvanaesto žicanoj gitari. Iako mu je ona bila omiljeni instrument, znao je da svira i nerijetko koristio harmoniku, klavir, mandolinu, violinu i naravno usnu harmoniku. Tekstovi njegovih pjesama su raznovrsni i pokrivaju sve od socijalnih i ljubavnih tema, rasizma, kaubojskog života, svijeta alkohola, pa do saga o znacajnim licnostima toga vremena poput: Franklin Roosevelta, Adolf Hitlera, Jean Harlow i Howard Hughesa. Njegov nagao temperament cesto ga je uplitao u rasprave i tuce. Prvu zatvorsku kaznu zaslužio je zbog nošenja vatrenog oružja 1915. godine. Iz zatvora ce vrlo brzo pobjeci i jedno vrijeme živjeti kao James Boyd. Tokom par godina na slobodi nece uspjeti da se kloni nevolja, pa ce poslije ubistva svog rodaka u zavadi oko djevojke završiti u Texasu u zloglasnom zatvoru Huntsville. Tu je napisao jednu od svojih boljih pjesama. Ona u stvari predstavlja molbu za pomilovanje koje je tražio od guvernera Pat Morris Neffa. Svojom poezijom i njenim religijskim referencama ce uticati na bogobojažljivog guvernera da mu smanji kaznu, što ce rezultirati i ranijim puštanjem na slobodu. Na slobodi se ni ovog puta nece dugo zadržati. 1930. godine zbog novog napada osuden je na odsluženje kazne u Angola Penitentiary u Louisiani. Upravo ovdje ce snimiti nekoliko pjesama za arhiv biblioteke Kongresa. Muzika ce ga opet spasiti služenja pune kazne. Na urgiranje muzikologa Johna i Allana Lomaxa, guverner Louisianne ce odobriti ranije puštanje Leadbellya kako bi ovaj mogao nastaviti da snima za Lomaxove i biblioteku Kongresa za koju su oni radili. Poslije odsluženja još jedne kazne nastavice da svira i snima, pa ce ga muzika odvesti u New York gdje ce na njega dosta uticati tamošnja folk scena predvodena Woody Guthriem i Pete Seegerom. Nakon njegove smrti 1949. godine pjesme poput "Midnight Special," "Goodnight, Irene" i "The Rock Island Line" postale su hitovi na repertoarima razlicitih izvodaca kao što su Weavers, Frank Sinatra, Johnny Cash, i Ernest Tubb. Možda najbolji album sakupljenih pjesama je Midnight Special (Rounder Records). Jedan je od rijetkih bluz umjetnika koji je doživio da svoju sliku vidi u novinama. 1937. godine Life magazin ce objaviti poduži clanak o njemu pod naslovom "Lead Belly - Bad Nigger Makes Good Minstrel". Uz clanak je išla njegova kolorna fotografija, što je u to doba predstavljalo rijetkost.
Charley Patton (1887 - 1934)
Najveca zvijezda Deltinog neba 1920ih svakako je bio Charley Patton. Mnogi ga nazivaju ocem Delta bluza. Muzikolog Robert Palmer smatra ga jednim od najznacajnijih muzicara SAD-a XX vijeka. Roden je i vecinu svog života proveo upravo u delti Mississippia. O datumu njegovog rodenja se tokom godina dosta raspravljalo, jer dostupni izvori pominju 1887, 1891, pa cak i 1894. godinu. Još jedna stvar koja budi interesovanje niza istraživaca je njegovo porijeklo. Neki smatraju da u sebi ima meksicke krvi, drugi špekulišu o njegovom Ciroki porijeklu, ali izgleda da je najistinitija teorija ona koja kaže da u sebi ima bijelih, afro-americkih i Ciroki gena. 1900. godine njegova porodica se seli stotinjak kilometara sjeverno, na Dockery plantažu koja se danas smatra mjestom rodenja Delta bluza - mjestom na kojem su prve korake napravili Robert Johnson i John Lee Hooker. Upravo ovdje je Charley Patton poceo druženje sa Henry Sloanom - afro americkim muzicarem od koga ce nauciti dosta i o muzici i o životu. Kao dokazan i priznat muzicar, harizmaticni Charley Patton je svojim bombasticnim stilom i nastupom inspirisao armiju bluzera i rokera. Od Son Housea i Robert Johnsona do Jimi Hendrixa i Stevie Ray Vaughana. Istorija ga bilježi kao prvog pravog šoumena, koji je nerijetko svirao gitaru držeci je ispod koljena, iza glave i leda, što ce kasnije postati zaštitni znak upravo mladog Jimi Hendrixa. Patton je živio životom na visokoj nozi, prepunim alkohola i žena, a njegovi nastupi po zabavama, džuk džointima i skupovima po plantažama su vrlo brzo postali dio legende. Za razliku od drugih bluzera njegove ere, koji su lutali Amerikom u potrazi za "tezgom", Patton je imao unaprijed zakazane svirke. Njegov prodoran glas i ritmicna, gotovo prekusionisticka gitarska pratnja su bili inovativni i stvoreni da zabave raznoliku publiku. Patton je poceo da snima veoma kasno, ali je izgubljeno vrijeme nadoknadio snimajuci nekih 60tak pjesama za manje od pet godina. Njegova najprodavanija pjesma je bila "Pony Blues". Iako je vecina njegovih snimaka lošeg kvaliteta, kompilacija Founder of the Delta Blues koju je na CD-u objavio Shanachie Records je uspjela da sastavi najbolje od tih snimaka i pruži dobar pregled Pattonove karijere. 1990. godine na mjestu gdje je sahranjen, muzicar John Fogherty je finansirao izradu memorijalnog spomenika legendarnom buzeru. Memorijal druge vrste ce napraviti i stripadžija Robert Crumb. On je napravio stripovanu biografiju Charley Pattona.
Alonzo Lonnie Johnson (1899 - 1970)
Medu mnogim inovativnim gitaristima rane bluz ere, Lonnie Johnson je bio bez premca. Sa osjecajem za melodiju koji se teško mogao naci u eri prije II svjetskog rata, Johnson je bio u stanju da kombinuje prljave bluz i tecne džez fraze, a prvi je poceo da svira naizmjenicno ritmove i solo dionice u istoj pjesmi. Odrastajuci u New Orleansu dosta je crpio iz nasleda samog grada, ali i iz sopstvene porodice. Sa ocem i bratom je kao veoma mali svirao po raznim veseljima i lokalima. 1917. godine Johnson ce se naci i na turneji sa druge strane Atlantika što ga cini jednim od prvih americkih umjetnika koji je Engleskoj prezentovao svoju muziku. Po povratku saznace da je epidemija gripa od cijele njegove porodice poštedila jedino mladeg brata Jamesa. Njih dvojica se sele u St. Louis. 1925. godine Lonnie Johnson ce pobijediti na bluz takmicenju koje ce mu kao nagradu pružiti snimanje za kucu Okeh Records. Pocevši od saradnje sa Okeh recordsom, on ce u sledecih sedam godina snimiti oko 130 pjesama, ukljucujuci nekoliko dueta sa Blind Willie Dunnom (tacnije bijelim džez gitaristom Salvatore Massarom, poznatijim kao Eddie Lang, ocem džez gitare i jednom od inspiracija Django Reinhardta) koji ce imati poseban znacaj za kasnije generacije. Tokom ovog perioda on ce snimati i sa orkestrom Duke Ellingtona i Louis Armstrongovim Hot Five. Poslije Velike depresije, Johnson ce se skrasiti u Chicagu i tamo snimati prvo za Bluebird Records, a kasnije i za King Records. Poslije II svjetskog rata njegov stil ce mutirati u ritam i bluz. Johnson ce se ponovo otisnuti na turneju po Engleskoj (1952.), iako njegova tadašnja karijera obiluje usponima i padovima što ce ga pratiti do kraja života, pa su nerijetki periodi u kojima ce se potpuno udaljavati od svijeta muzike. Koliko je njegov stil bio šarolik i inspirativan dovoljno govori podatak da ce on uticati na legendarnog bluzera Robert Johnsona, ali i velikog džez majstora Charlie Christiana, a njegove pjesme ce snimati i autori poput Elvis Presleya i Jerry Lee Lewisa. Steppin' on the Blues (Columbia/Legacy) je album na kome se mogu naci neke od njegovih najboljih pjesama iz 20ih godina prošlog vijeka.
 

Hooker

music support
09.01.2012
929
2.318
163
54
Son House (1902 - 1988)
Eddie James „Son" House Jr. je bio pravi inovator na šest žica, nezaboravni vokalista i mocni izvodac koji je zapalio Deltu 1920ih i 1930ih svojim vatrenim nastupima i bezvremenim snimcima. Njegov zaštitni znak su bili snažni, repetitivni ritmovi, nerijetko praceni slajdom (grlicem boce) i njegovim mocnim bluz vokalom sa nabojem gospela. Bio je prijatelj i kolega Charley Pattona i cesto su zajedno putovali, pa je upravo preko njega House upoznao svoje kontakte u Paramount Recordsu za koji ce jedno vrijeme i snimati. Son House je vezan i za još dva velika imena svijeta bluza, bio je glavni uzor Muddy Watersu, ali i legendarnom Robert Johnsonu. Sa 15 godina zapocinje karijeru baptistickog propovjednika, pa nije ni cudo što je svo vrijeme bio u stalnom konfliktu, jednom nogom u gospelu, drugom u profanom svijetu bluz muzike.
Iako odgajan i ucen u baptistickom okruženju Son House ce voditi jedan znatno drugaciji život. Osim što ce putovati „davoljim" putevima bluza, u svojim ranim danima dospjece i u zatvor Parchman Farm zbog ubistva. Robije ga nije spasila cinjenica da je ubistvo bilo u samoodbrani. Brojna razocarenja ce ga odvoditi cesto i u svijet alkohola, što je i zabilježeno na jednom od rijetkih video zapisa na kojima se pojavljuje Son House. Naime, na jednom od nastupa Howlin Wolfa (sa kojim se u tom periodu intenzivno družio) je bio toliko pijan i bucan da je njegovo ponašanje razljutilo Wolfa, pa mu je ovaj odbrusio da mu nije on kriv što je šansu da uradi nešto od svog života bacio u vjetar. Njegove rane ploce su se jedva prodavale, pa se na dug period oprostio od studija i snimanja svojih kompozicija. Snimci koje je u ovom periodu napravio su upravo oni najrjedi i naravno najskuplji, oko kojih se otimaju kolekcinari širom svijeta. Iako slabo prodavani, ovi zapisi su uspjeli da zainteresuju muzikologa Alan Lomaxa, koji je doputovao u Mississippi 1941. godine, kako bi snimio Housea. Son House je bukvalno nestao iz interesovanja javnosti i svijeta muzike 1943. godine. Tako je ostalo sve dok ga ponovo nijesu otkrili bluzeri Nick Perls, Dick Waterman i Phil Spiro 1964. godine. House je tada radio u Rochesteru u New Yorku kao radnik željeznice, potpuno nesvjestan probudenog internacionalnog interesovanja za njegove rane snimke. Od tog vremena njegova muzika je inspirisala generaciju koja ce svoja najbolja djela iznjedriti na isteku šezdesetih, a jedan od najprivrženijih liku i djelu Son Housea je bio Al Wilson, osnivac grupe Canned Heat. U tom periodu ce producent John Hammond Sr. zamoliti mladog Wilsona da ponovo nauci Housea da svira „kao Son House", što ce ovaj i uraditi. Iz tog zajednickog rada nastace i album "The Father of Delta Blues - The Complete 1965 Sessions". Ovakav razvoj dogadaja ce probuditi Housea ranih sedamdesetih, pa se osim sviranju, vraca i snimanju. Iako je veci dio njegovih zapisa nepovratno izgubljen ili užasno teško nabavljiv, kolekcija Heroes of the Blues: The Very Best of Son House (Shout! Factory) bilježi neke od najvažnijh pjesama ovog autora iz 30ih, 40ih i 60ih godina prošlog vijeka. Neki od današnjih autora na koje je House ostavio jak utisak su slajd gitarista John Mooney i White Stripes.
Tampa Red (1904 - 1981)
Tampa Red je bio poznat tokom 20ihi i 30ih godina prošlog vijeka kao „The Guitar Wizard". Razvio je unikatan stil sviranja slajd gitar, koji ce kasnije usvojiti i nadograditi izmedu ostalih sledbenika Robert Nighthawk, Elmore James, Mose Allison, Chuck Berry i Duane Allman. Tampa Red je roden u Smithvilleu u americkoj državi Georgia kao Hudson Woodbridge, ali je od djetinjstva poznat kao Hudson Whitaker. Cuveni nadimak je zaradio zbog jarko crvene boje kose i odrastanju u Tampi na Floridi, gdje je otišao poslije smrti roditelja. Odatle mu po tetki koja ga je izdržavala ostaje prezime Whitaker. Sredinom dvadesetih se seli u Chicago. Prvi veliki proboj na bluz scenu ce napraviti kao prateci muzicar tada jako popularne Ma Rainey. Ubrzo nakon toga ce napraviti duet sa pijanistom "Georgia" Tom Dorseyem. Ovaj sastav koji ce ostati poznat po svom velikom hitu "It's Tight Like That" (1928.) zvao se The Hokum Boys, a hokum bluz koji su oni svirali, a koji je bio prepun seksualnih aluzija i duhovitih opaski je bio jako popularan tih godina. Iz ovog perioda datira i njegova saradnja sa Frankie Jaxonom. Ovaj duet je zapamcen kao Tampa Red's Hokum Jug Band. Kada se 1932. godine Dorsey okrenuo gospelu, Red je nastavio da radi kao solo izvodac. 1934. godine Red potpisuje ugovor sa Victor Recordsom, koji ce zabilježiti neke od njegovih najznacajnijih kompozicija. Cesto je nastupao i sa Big Bill Broonzyem, ali i sa ostalim bluzerima iz Delte, koje je po njihovom dolasku u Chicago pomagao koliko je mogao i pružao im svojevrsnu podršku ne bi li se što prije snašli u novom okruženju. Tampa Red je pomagao i ostale imigrante iz Delte, najcešce im pružajuci pomoc oko ishrane i smještaja. Pošto je sa talasom ostalih predratnih bluzera, kao što su Son House i Skip James nanovo otkriven ranih pedesetih, osniva kvintet Chicago Five. Ovaj bend ce biti preteca kasnijih „malih orkestara" kakvi su bili popularni u eri rokenrola. U vrijeme pocetaka rada sa grupom Chicago Five, Tampa Red preživljava najveci šok još od vremena kada je ostao bez roditelja. 1953. godine umire mu žena, od cije se smrti nikada nece potpuno oporaviti. Ubrzo poslije ovoga dogadaja odace se alkoholu, koji ce biti njegov nerazdvojni pratilac do kraja života. Uprkos svom uspjehu i zaradenom novcu, Tampa Red ce umrijeti 1981. godine u najvecem siromaštvu. Najbolje pjesme jednog od najcuvenijih predratnih bluzera koji je još poznat i po nadimku "The Man With The Gold Guitar" zbog karakteristicne pozlacene gitare koju je koristio, je izdala kuca Columbia/Legacy na kompilaciji The Guitar Wizard.
Tommy Johnson (1896 - 1956)
Mnogi izvori kažu da je u stvari, podcijenjeni bluzer Tommy Johnson bio taj koji je jedne olujne noci na raskršcu prodao dušu davolu. Nebitno da li je to bio on ili njegov prezimenjak Robert, istina je da je Tommy Johnson ostao rijetka fusnota u vecini bluz prica. Iako obožavan od tvrodkornih bluz fanova, njegovo ime se iako nepravedno, jedva sacuvalo od zaborava. Još jednom ce ga pokriti sijenka znatno slavnijeg i poznatijeg kolege, kada ce lik crnog bluzera u filmu brace Cohen, „O Brother Wehere Art Thou?" umjesto sa Tommyem (na cijem je liku i baziran i cije ime nosi filmski bluzer) poistovjecivati sa Robertom Johnsonom. Iako je roden u mjestu Terry u Mississippiu, vecinu svog života ce provesti u Crystal Springsu gdje ce vec od 1914. godine zaradivati za život muzicirajuci sa bracom Magerom i LeDellom. Svoj karakteristican stil je bazirao na snažnom vokalu koji se tokom pjesama uzdizao od dubokog zavijanja do predivnih falset dionica. Njegova napredna tehnika sviranja na gitari ce uticati na cijelu plejadu Mississippi bluzera, ukljucujuci Howlin' Wolfa i Robert Nighthawka, a jedan je od prvih koji je izvodio trikove sa svojim instrumentom, svirajuci izmedu nogu, iza leda i glave i bacajuci i prevrcuci tokom izvedbi. Snimao je tokom veoma kratkog perioda, od 1928. do 1930. godine, pa ne cudi što njegova kompletna diskografija staje na kompilaciju Complete Recorded Works (Document Records). Jedna od najpoznatijih numera je „Canned Heat Blues" u kojoj opisuje stvaran dogadaj kada je u nedostatku alkohola pio metanol iz konzerve Canned Heat Stermoa (vrsta goriva za roštilje). Upravo po ovoj pjesmi ce Al Wilson imenovati svoj bend - Canned Heat. Johnson je bio hronicni alkoholicar, pa se vjeruje, iako za to nema dovoljno dokaza, da je alkohol prouzrokovao srcani udar koji ce ga usmrtiti 1956. godine. Njegov nadgrobni spomenik ce platiti bluzerka Bonnie Raitt. Svake godine, treceg vikenda oktobra se u Crystal Springsu održava Tommy Johnson Blues Festival.
 

Hooker

music support
09.01.2012
929
2.318
163
54
Robert Leroy Johnson (1911 - 1938)
Robert Leroy Johnson (8. maj 1911 - 16. avgust 1938) je jedan od najcuvenijih delta bluz muzicara. Njegovi snimci iz 1936. i 1937. godine prezentuju nevjerovatne kombinacije pjevanja, sviranja i kompozitorskoh talenta koji ce uticati na mnoge generacije muzicara, a njegov nedovoljno dokumentovani život i prerana smrt u 27. godini su dali povoda za mnoge legende o ovom bluzeru. Medu muzicarima na koje je uticala ova legenda bluza se nalaze reprezenti najrazlicitijih stilova: Muddy Waters, Led Zeppelin, Bob Dylan, Rolling Stones, Johnny Winter, Eric Clapton, pa i oni kao što su Red Hot Chili Peppers, Cake ili Morphine duguju dosta Johnsonovoj zaostavštini. Hvalospjeva za Roberta Johnsona ne fali. Izmedu ostalih tu je Claptonova izjava: „Johnson je najvažniji bluz pjevac koji je ikada živio!", a magazin Rollins Stone ga je uvrstio na peto mjesto liste 100 najboljih gitarista svih vremena.
Iako je tokom godina bilo mnogo pokušaja da se nacini vjerodostojna biografija, uspjeha je bilo malo ili je on izostajao. Jedan od prvih bluz istraživaca Alan Lomax bilježi da je saznao od Muddy Watersa da je Johnson cesto nastupao u Clarksdaleu u Mississippiu. Samuel Charters ce kasnije dodati da je kratko nastupao sa Will Shadeom iz Memphis Jug Banda u Arkansasu. Još jedan bluz entuzijasta Mack McCormick je istraživao Johnsonovo porodicno stablo, ali na nesrecu ovaj materijal nikada nije objavljen, pa je njegovo istraživanje dostiglo nivo legende samog Johnsonovog života. Ranih osamdesetih ce se pojaviti knjiga, koja je djelimicno iskoristila McCormickova istraživanja, a koja se zove Searching for Robert Johnson. Kasnije ce se u istoimenom dokumentarcu pojaviti vecina ovih istraživaca, ali i preživjelih clanova porodice i kolega iz raznih bendova. 1973. godina je narocito važna za biografiju ovog bluzera. Te godine su u posjedu njegove polusestre Carrie Thompson (takode muzicarke) pronadene dvije njegove fotografije. Treca njegova fotografija ce ugledati svijetlo dana tek 2008. godine u magazinu Vanity Fair. Na njoj Johnson pozira sa prijateljem muzicarom Johny Shinesom. Neki drugi znacajni datumi vezani za ovog bluzera su 23, 26 i 27 novembar 1936. godine i 19 i 20. jun 1937. godine kada je u San Antonio, pa zatim u Dallasu napravio svoje snimke. Nedoumice oko njegove krštenice, smrtovnice i dva bracna sertifikata traju do danas, pa necudi što je režiser Martin Scorsese u dokumentarcu Love In Vain: A Vision of Robert Johnson izjavio: "Robert Johnson postoji samo na snimcima. On je iskonska legenda." Ono što se danas ustalilo kao istina je da je u sertifikatima iz osnovne škole bio uveden kao Robert Spencer, da bi tek po završetku iste, promijenio prezime i uzeo ono svog biološkog oca. Ovo prezime mu stoji i na prvom vjencanom listu iz 1929. godine, kada je oženio šesnaestogodišnju Virginiu Travis, koja ce umrijeti ubrzo potom na porodaju. Upravo iz ovoga perioda datiraju njegovi susreti sa Son Houseom, koga je Johnson kao klinac pratio "neuspješno pokušavajuci da imitira stil sviranja." Nakon ove epizode, Johnson se nastanjuje u Robinsonvillu iz kojeg se vraca sa usavršenom tehnikom muziciranja, što ce dovesti do stvaranja novih legendi. U narednom periodu Johnson ce postati pravi "rolling stone", vrlo kratko se zadržavajuci u istom mjestu. Iz ovog perioda datira i vjerovatno najveca i najprepricavanija legenda o ovom virtuozu na gitari. Željan da nauci da svira toliko voljeni instrument i svoje ime upiše u istoriju muzike, Johnson je otišao na raskršce blizu Dockery plantaže, gdje je sreo ogromnog crnca koji mu je naštimovao gitaru, odsvirao par bluz numera i otišao. Taj kratak susret ce obilježiti brojne generacije bluz i ne samo bluz muzicara. Vecina istraživaca smatra da je ova legenda nastala nešto kasnije, u doba ponovnog otkrica Johnsonovog stvaralaštva tokom ranih šezdesetih godina prošlog vijeka. Cijela plejada bijelih bluzera i rokera je prihvatala zdravo za gotovo pricu o prodaji duše davolu koja je vec vijekovima kolala kroz zaostavštinu Amerike, Evrope i narocito Afrike. Zanimljiv je i podatak da je upravo 1936. godine kada su nastali prvi snimci Roberta Johnsona, ova prica našla mjesto i u literaturi u djelu "Devil and Daniel Webster" pisce Stephen Vincent Beneta. Ranih tridesetih Harry Middleton je zabilježio ogroman broj prica u kojima igraci, violinisti, harmonikaši, kockari sklapaju pakt sa davolom, što je moglo veoma uticati na stvaranje Johnsonove legende, potkrijepljene brzim napretkom u sviranju mladog bluzera. Alan Lomax ipak daje nešto drugacije videnje ove price. Po njegovom mišljenju ona svoje korijene ima u percepciji crnaca od strane Evropljana. Naime, zbog boje kože smatrano je da crnci svakako moraju biti djeca davola, a tom videnju nije pomagala cinjenica da sviraju u to vrijeme bogohulnu muziku. Još jedan detalj treba razmotriti u prici o njegovom dogovoru sa davolom. Kako je africko folklorno nasljedstvo narocito jako u oblasti delte, nije nužno da je ova prica povezana sa hrišcanskom predstavom davola. Mnogi upucuju na africko božanstvo Legbu, glasnika, posrednika izmedu svijeta ljudi i bogova, prvog koji bude prizvan u ceremonijama, a koji svoje bivstvovanje vezuje upravo za brojna spiritualna raskršca. Bilo kako bilo, legenda je opstala tokom vremena. Novi detalji su dodavani, pa je poprimila izgled stvarnog dogadaja. Johnsonova muzicka karijera je zapocela na ulicama brojnih gradova SAD-a, gdje je za sitniš svirao i po nekoliko sati. Njegov tadašnji repertoar se sastojao od svega onoga što mu publika naruci, a mogucnost da brzo reprodukuje tek odslušanu melodiju je budila interesovanja kod prolaznika. Ne samo da mu se repertoar sastojao osim autorskog repertoara i od raznih obrada, vec se iz tog perioda bilježi i njegovo interesovanje za folk, ali i džez. Johny Shines koji je dugo svirao sa Johnsonom pamti da je ovaj bio jako dobra, ali nadasve cudna osoba. Bio je u stanju da sa ljudima ostvari prisan kontakt, pa je zbog toga bio rado viden gost svuda gdje je svirao. Sa druge strane Johnsonova mušicavost je redovno izlazila na površinu, pa se Shines sjeca da je nebojeno puta, Johnson u sred pjesme odlazio, ostavljajuci Shinesa na milost i nemilost publike, da bi se ponovo pojavio nedjeljama kasnije. Drugi su ovakvo Johnsonovo ponašanje vezivali za cinjenicu da nije htio dugo ostajati pored dobrih muzicara, a sve iz straha da ne preuzmu njegov stil sviranja. Johnsonova studijska karijera je pocela 1936. godine, kada je preko skauta H. C. Piera, koji je pomogao brojnim bluzerima da nadu svoj put, stupio u kontakt sa Ernie Oertlem koji ga je odveo u studio u San Antoniu. U ovom studio ce u zavisnosti od price koju slušate snimati licem okrenut prema cošku ili zbog tadašnjih prilicno primitivnih studijskih tehnika kojima se pokušavao dobiti eho, ili zbog svoje nelagodnosti sviranja u potpuno novoj sredini. Kako god, Johnson snima 16 pjesama, od kojih neke u par tejkova. 1937. godine ce snimiti po drugi put u Dallasu, što ce ciniti njegov kompletan opus od 29 pjesama, nekoliko od njih u dvije neznatno razlicite verzije. Prve stvari koje su izašle su bile „Terraplane Blues" i „Lady Fair Deal Gone Down". Upravo ova singlica koja je na svoj nacin postala regionalni hit sa 5000 prodatih kopija je vjerovatno jedina koju ce Johnson cuti za svog života. U svojim pjesmama obradivace za taj period veoma širok raspon tema i motiva. Pjeva o izdaji ("Stones In My Passway", "Me And The Devil"), strahu od davola („Hellhound on My Trail"), impotenciji ("Dead Shrimp Blues" i "Phonograph Blues"), nevjerstvu ("Terraplane Blues", "If I Had Possession Over Judgement Day", "Love in Vain")... Do danas su kao najupecatljivije ostale: "Crossroad Blues!, "Walking Blues", "Theyre Red Hot", "32-20" koje su postale kameni temeljci modernog bluza. Vjeruje se da je u poslednjoj godini svog života Johnson putovao u St. Louis i Illinois, ali i u još neke države. Do vremena njegove smrti, izdato je barem šest njegovih ploca iako se sa sigurnošcu može tvrditi da je on u posjedu imao samo onu prvu, vec pomenutu. U julu 1938. godine Johnson je vec neko vrijeme boravio u mjestu 24 km od Greenwooda u Mississippiu. Noci je provodio svirajuci u tamošnjoj plesnoj dvorani. Po odavno ustaljenoj šemi, pauze izmedu svirki je provodio sa lokalnim damama. Zbog jedne od njih ce tog kobnog avgusta dobiti bocu viskija napunjenog strihninom. Ovakav sljed dogadaja ce 70ih potvrditi istraživac Mack McCormick koji ce od ljubomornog muža dobiti priznanje o pocinjenom zlocinu nad Johnsonom u Greenwoodu. Strihnin je bio uobicajen pesticid u to vrijeme, te stoga lako nabavljiv. Iako je jako gorak i izuzetno otrovan, razblažen u viskiju (koji je sam po sebi bio cesto razlicitog ukusa od kafane do kafane i vrlo sumnjivog kvaliteta) mogao je proci neopaženo, a njegovo dejstvo bi se pocelo primjecivati tek satima kasnije. Robert Johnson ce od posledica trovanja strihninom umrijeti poslije par dana užasnih bolova. Kao i za sve price iz njegovog života i oko ove se lome koplja, pa se istraživac Tom Graves ne slaže sa pricom o trovanju. Tacna lokacija njegovog mjesta pocinka nije sa sigurnošcu utvrdena do danas, pa tako postoje tri nadgorbne ploce posvecene ovoj legendi. Istraživanja sprovedena 1980ih i 1990ih godina ipak ukazuju da je njegovo tijelo položeno u neobilježeni grob na groblju baptisticke crkve u Mount Zionu. Columbia Records i brojni manji donatori ce 1990. godine obilježiti nadgorbnom plocom ovo mjesto.
 

Hooker

music support
09.01.2012
929
2.318
163
54
Chicago Blues
Kako je Robert johnson lijepo srocio, Chicago je bio pravi "sweeet home" bluza. Najprepoznatljiviji kulturni pecat koji je ovaj grad ikada ostavio. Cikaški bluz je iznikao iz kontradiktornih korijena: afro americka migracija sa juga i razvoj moderne muzicke industrije, regionalni folk, ali i preduzetnicka snalažljivost afro-americke populacije su svi na svoj nacin uticali na radanje ovog karakteristicnog zvuka. Svi ovi momenti su se spleli i oblikovali bluz na takav nacin da on još uvijek kako u tradicionalnom, tako i u prilicno izmijenjenim vidovima živi u Vjetrovitom gradu. Razvoj bluza u Chicagu 20tih godina podudara se sa povecanjem muzickih performansa i snimaka širom zemlje. Sa druge strane bluz je vezan i za dramaticni razvoj crnih urbanih enklava tokom Velike migracije. U ovakvim uslovima su poceli sa radom i prvi bluzeri, kojih je bilo najviše medu došljacima, ali je bilo i onih rodenih i odraslih u saveznoj državi Illinois. Alberta Hunter, Cow Cow (Charles) Davenport i Blind Lemon Jefferson su bili medu prvima koji su snimali u lokalnom studiu pod nadzorom J. Mayo "Ink" Williamsa iz Paramount Recordsa. Williams, koji je nadimak „Ink" dobio zbog svoje nadaleko cuvene sposobnosti potpisivanja ugovora sa brojnim bluzerima, je okupio vecu grupu muzicara, medu kojima su bili Tampa Red (Hudson Whittaker), Big Bill (William) Broonzy i Georgia Tom. Iako se bluz scena širila veoma brzo, nju nije pratila razvijena mreža klubova u kojima bi se ova muzika mogla izvoditi. Kao i sve ostale grane, i muzicku industriju je zahvatila Velika depresija. Izmedu 1926. i 1932. godine, prodaja ploca u SAD-u je pala sa 126 na 6 miliona dolara, a na tržištu kojim su gospodarili crni umjetnici, prodaja je sa 5 miliona pala na svega 60.000 dolara. Ekonomska kriza je uslovila usporavanje migracije bluzera sa juga, koji su svoj odlazak u Chicago vezivali za poboljšanje svoje materijalne situacije. I pored svega, Chicago je bio pravi inkubator bluz umjetnika koji su strpljivo cekali oporavak muzicke industrije. Onima koji su vec bili tamo, kao što su Tampa Red i Bill Broonzy pridružili su se Memphis Minnie (Douglas), Lil Green, Memphis Slim (Peter Chatman) i Sonny Boy ( John Lee) Williamson. Kada je kriza pocela da jenjava pojavljuju se i prvi znacajni klubovi, poput: Silvio's, Gatewood's Tavern, the Flame Club i 708. Medutim bluz se tih godina nije svirao samo u klubovima i dvoranama. Ispred pijace u ulici Maxwell redovno su se održavali takozvani "rent parties", gdje su novopridošli muzicari nalazili svoja prva muzicka angažovanja. Tokom 50tih, Chicago bluz je procvjetao, razvijajuci svoj sopstveni identitet - upotrebu ritam sekcije i pojacala, koje su bile dopunjivane gitarama i usnom harmonikom kao lead instrumentima. Gitare i usna harmonika su za razliku od tradicije delta bluza gdje se preferirala akustika, propuštane kroz pojacala, što je cijelom ugodaju davalo potpuno drugu dimenziju. Nerijetko su bendovi bili upotpunjeni klavirom, saksofonom, pa i trubom. Bluz se sve više ucvršcivao, narocito od kada su osnovane nove izdavacke kuce - Chess, Vee-Jay i Cobra. Najznacajnija od svih bila je svakako izdavacka kuca Chess records ciju su prvu generaciju bluzera cinili: Muddy Waters (McKinley Morganfield), Little Walter ( Jacobs), Willie Dixon, Howlin' Wolf (Chester Burnett). Oni su bili pravi egzemplari cikaškog bluza. Razlike izmedu ovih umjetnika su dale dovoljno plodno tle za širenje i razvoj žanrova i podžanrova, soula, rock n rolla... Kao pravi primjer koliko je Chicago bluz uticao ne samo na americku muziku, vec i na muzicare sa druge strane Atlantika dovoljno govore Watersove numere "Rollin' Stone" (1950) i "Hootchie Cootchie Man" (1954), koje su inspirisale najvece britanske zvijezde Beatlese i Stonese, kao i ogroman broj drugih prekookeanskih muzicara. Jedan od kamena temeljaca ere Chicago bluza svakako je bio tekstopisac i kompozitor Wilie Dixon, koji je osim za sebe radio najveci broj pjesama za svoje kolege koji su se našli pod krovom izdavacke kuce Leon Chessa.
Kljucni katalizator za poslijeratno širenje bluza bili su disk džokeji poput Al Bensona i Big Bill Hilla, koji su predano radili na promovisanju bluz snimaka, putem svojih emisija. Vec krajem 50ih i pocetkom 60ih cikaška scena je docekala novu generaciju bluzera predvodenu imenima kakva su: Otis Rush, Magic Sam (Maghett) i Buddy (George) Guy. Razvoj cikaškog bluza je išao još dalje, pa su se autori kao Willie Dixon i Muddy Waters mogli vidjeti ne samo na turnejama po Evropi, vec i na bliskom istoku. Poslije 1960. godine razvoj Chicago bluza je bio prilicno nestalan sa cestim usponima i padovima. Tokom tih godina, zatvaraju se i izdavacke kuce. Cobra se gasi 1959. Vee Jay 1966. godine, ostavljajuci Chess Records potpuno usamljen u pokušajima da okupi preostale bluz talente. Stari rivali su se našli u istoj kuci. Buddy Guy i Otis Rush, a pored njih ugovor sa Chess Recordsom su potpisala i nova imena - Etta James, Little Milton (Campbell) i Koko Taylor. Bluz se tih godina našao u nepovoljnom položaju u odnosu na druge žanrove (soul, gospel i rnr) koji su lakše i brže dobijali nove slušaoce. Bluz klubovi su poceli polako da se gase, a 1975. godine i jedina preostala bluz izdavacka kuca - Chess Records je prestala sa radom. Pored imena koja su se vec pominjala u vezi sa Chicago bluzom, ostali najvažniji predstavnici su: Freddie King, Magic Sam, Syl Johnson, Robert Lockwood Jr., McKinley Mitchell, Bo Diddley, Mike Bloomfield, Elmore James, Big Walter Horton, Little Walter, Charlie Musselwhite, Paul Butterfield, Junior Wells, Jimmy Reed. Kao spomenik jednom vremenu, 1984. godine je u Vjetrovitom gradu održan prvi Chicago blues festival.
 

Hooker

music support
09.01.2012
929
2.318
163
54
Bijeli bluz
Kada su skauti poput Columbia Recordsovog Frank Walkera, John i Alan Lomaxa koji su snimali za biblioteku Kongresa i Okeh Recordsovog Polk Brockmana krenuli na teren kako bi usnimili što više bluz autora, u redovima za svoj dio slave su cekali brojni tamnoputi, ali i bijeli umjetnici. Ovo je u to vrijeme bila možda i najbliža spona dvije rase.
Negdje ranih dvadesetih medu ovim umjetnicima koji su se našli iza mikrofona Columbia Recordsa bila su i braca Austin i Lee Allen. Njihovi gitara, bendžo i vokali ce napraviti nekoliko hitova koji ce nadaleko proslaviti ovu izdavacku kucu. To su bili "Chattanooga Blues", "Coal Mine Blues" i "Laughin' and Crying Blues". Iako je Walker snimao sve od balada, preko ragtime-a do klasicnog bluza, ono na šta je Columbia stavila fokus je bio bijeli kantri bluz, namijenjen najbrojnijoj populaciji u Americi. Tokom dvadesetih bijelog bluza je bilo u izobilju, a jedan od najznacajnijih i najuticajnijih autora bio je Jimmie Rodgers - the White Country Blues Yodeler. Ipak on nije bio prvi bijeli bluzer. Violinista Eck Robertson je prvi bijelac ikada zabilježen na traci (1922. godine). On ce za Victor records snimiti pjesmu "Arkansas Traveller". Upravo ce violina biti omiljeni instrument bijelih bluzera tokom ove rane faze razvoja bijelog bluza, a neka od uticajnih imena iz plejade bluz violinista su bila Willie T. Nartmour, Tommy Magness, Kirk McGhee i C. B. Grayson. Dok su prvi "bijeli" bluz snimci bili instrumentali, Fiddlin John Carson i njegova cerka Rosa Lee (Moonshine Kate) ce zabilježiti prvu pjesmu sa vokalima za Okeh Records. Pjesma koju su snimili zove se "Little Old Log Cabin in the Lane". Još jedna zanimljiva varijanta bijelog bluza bio je Talking Blues. Svojevrsna preteca hip hopa. Umjesto standardnog pjevanja, umjetnik je uz instrumentalnu pratnju recitovao stihove ili pricao price. Jedna od najcuvenih Talking Blues pjesama je ona koju je 1926. godine snimio Chris Bouchillon za Columbia Records. Prateci ovaj šablon iza mikrofona su se našli i cuveni Lonnie Glossom ("Arkansas Hard Luck Blues" snimljen 1936.) i Woody Guthrie sa svojom"Talking Dust Bowl Blues". Upravo je Guthrie bio jedan od prvih bijelaca koji ce tih godina saradivati sa svojim kolegama crne puti. Izmedu ostalih radio je sa umjetnicima kakvi su Leadbelly, Brownie McGhee, Sonny Terry i Big Bill Broonzy. Njegova saradnja sa Broonziem ce uveliko uticati na rano stvaralaštvo Bob Dylana. Slijedeci ovaj primjer, kasnije ce brojni bijeli bluzeri raditi duete sa svojim kolegama druge rase, a kako se pokazalo nijesu imali ništa protiv ni da svoje radove objavljuju za "rasne" izdavacke kuce. U ovim ranim godinama nerijetko se dešavalo da autori, iako su imali pravi hit u svojim rukama, ostanu bez adekvatne nadoknade. Takav je slucaj bio sa duetom Torn Darby i Jimmie Tarlton. Na nagovor prvog, Tarlton je pristao da uzmu svotu od 75 dolara, umjesto prihvatanja procenta od prodaje. Koliko su ovi umjetnici izgubili dovoljno govori podatak da je singlica na kojoj su snimili "Birmingham Jail" i "Columbus Stockade Blues" prodata u oko 200.000 primjeraka. Kuriozitet vezan za ovaj duet je taj da su oni prvi u istoriji moderne muzike koji ce snimiti nastavak svog prvog hita. 1928. godine oni ce za Columbia Records snimiti "Birmingham Jail No.2". Tokom pedesetih bijelci ce biti najaktivniji baš u bluzu, a najcešce ce njihovo stvaralaštvo biti inspirisano ranim radovima tamnoputih bluzera. Iz ovakve atmosfere ce se roditi i prva istinska rock n roll zvijezda - Elvis Presley, koji ce uraditi odreden broj bluz covera poput "That's All Right" Arthur 'Big Boy' Crudupa, "Good Rockin' Tonight" Roy Browna i Wynonie Harrisa i "Milkcow Blues Boogie" Kokomo Arnolda. Iduci Presleyevim tragom do slicnog bluz repertoara su došli Jerry Lee Lewis, Eddie Cochran, Gene Vincent, Carl Perkins i Everly Brothers. Još jedna znacajna pojava ovih godina su, narocito u Engleskoj, bili skiffle bendovi. Ovi mini "orkestri" su bili sastavljeni od akusticne gitare, usne harmonike, bubnjeva, kazua i dva instrumenta koja imaju interesantan i izgled i zvuk. To su daska za pranje veša i bas napravljen od metalnog kazana, koji se takode koristio za pranje. Prvi nastup jedne ovakve grupe je zabilježen u Greenwich Villageu u New Yorku. Ove bendove ce pregaziti talas bluz rok bendova šezdesetih, kakvi su Grateful Dead, Jefferson Airplane, Canned Heat, Captain Beefheart... Njihova pojava ce baciti sijenku i na crne bluz izvodace. Zanimljiva pojava u bluzu je muzika zvana zydeco. Jedina forma crnog bluza inspirisana radom bijelacke muzike. Zydeco ili Zodico kako se nekada naziva je vrsta muzike za ples koja vuce korijene iz nasljeda Akadana iz Nove Škotske iz XVIII vijeka. Nakon više decenija miješanja Akadana, Indijanaca i crnaca, nastali su njihovi potomci, koji su bii poznati po imenu Cajun, a koji su nastanjivali djelove Louisiane. Od ovih mješanaca je nastala muzika poznata kao Cajun, koja ima iste korijene sa Zydeco formom. Zydeco muzika je najcešce svirana uz pomoc gitare, violine, harmonike dugmetare i daske za pranje veša. Najraniji Zydeco snimci datiraju iz 1934. godine kada je John Lomax snimio Ellis Evansa (harmonika), Jimmie Lewisa (daska) i Austin Colemana ili Washington Browna (vokal). Cetrdesetih ce nastati i jedan od najpoznatijih Zydeco bendova - Zydeco Twisters u kojem ce se naci imena poput saksofoniste John Harta, zatim Guitar Slima, Jimmy Rogersa i Little Richarda. Tih godina bluz i zydeco ce uticati jedan na drugi i stvarati nove zanimljive forme. Kao "kralj zydeca" na stranicama istorije ce ostati upisano ime Clifton Cheniera. Još neki zydeco umjetnici vrijedni pomena su Stanley 'Buckwheat' Doral ,Conroy Fontenot, Sidney Babineaux, Albert Chevalier, Marcel Dugas, Wild Bill Pitre, Lawrence 'Black' Ardoin and Bois-Sec Ardoin.
 

Hooker

music support
09.01.2012
929
2.318
163
54
Bluz Rok
Izraz bluz rok se najcešce koristi da opiše veliki broj bijelih bluz izvodaca cija je muzika inspirisana stvaralaštvom Robert Johnsona, B.B. Kinga, Muddy Watersa i drugih afro-americkih bluzera. Kao pocetna tacka nastanka ovog podžanra se smatra 1963. godina, kada je Lonnie Mack pokrenuo lavinu svojim derivatom, kasnije nazvanim bluz rok.
Te godine on ce izbaciti niz rok instrumentala, cija ce inspiracija biti duboko u bluzu, a od njih su najvece uspjehe zabilježili "Memphis" (Billboard #5) i "Wham!" (Billboard #24). Ipak, bluz rok se nece pojaviti kao pravac još nekoliko godina. Kako samo ime nagovještava to je miks bluza i roka. Ili ako proširimo definiciju mješavina bluz skale, bugi džemovanja i rok end rol stila. Gitare nose teži i brži zvuk nego što je to slucaj sa cikaškim bluzom, a pjesme ukljucuju i brojne džemove koji su inspirisani najviše psihodelicnim rokom. Orkestri su sastavljeni najcešce od gitare ciji je zvuk provucen kroz distorziju, bas gitare i standardnog seta bubnjeva. Nije rijedak slucaj korišcenja duvacke sekcije, ali i dvije gitare koje su cesto zamijenjivale uloge (solo i ritam), pa su cinile odredenu vrstu dijaloga i unosile dodatnu živost u vec živu instrumentaciju. Zabilježena su i cesta korišcenja klavira, a narocito hemond orgulja. Stil se poceo razvijati sredinom šezdesetih u Engleskoj i SAD-u, a pisac i istoricar Piero Scaruffi ga je tada okarakterisao kao ritam i bluz koji sviraju bijeli evropski muzicari. Najuticajnija figura ranog bluz roka je svakako John Mayall (Scaruffi ce kao njegov pandan sa druge strane okeana cesto navoditi Al Koopera), koji je prilikom osnivanja Bluesbreakersa sredinom šezdesetih u njih ukljucio velika imena scene poput Eric Claptona, Jack Brucea, Peter Greena, Mick Taylora... koji ce kasnije oformiti svoje bluz rok sastave poput Creama, Savoy Browna, Free ili Fleetwood Maca. Cream ce odvesti bluz rok do sledeceg, za mnoge logicnog koraka, kada ce se ovaj derivat miješati i sa džezi improvizacijama, što ce grupi donijeti titule jednog od najboljih i najvirtuoznijih tria u svijetu muzike uopšte. Jedan od trojice koji su cinili ovaj bend bice zaslužan za uvodenje bluz roka u mejnstrim. Bio je to svakako Eric Clapton, cije ce gitarsko umijece zasijeniti tek pojava mladog tamnoputog genija James Marshalla Hendrixa. On ce bluz rok odvesti brojnim putevima, pa se muzicki kriticari i danas raspravljuju gdje staviti stvaralaštvo ovog istinskog umjetnika. Drugi kamen temeljac ovog podžanra je svakako Alexis Korner, koji je sa svojim Blues Incorporated bio jedan od osnovnih uzora mladim Rolling Stonsima, Rod Stewartu, Jimmy Pageu... Kljucna imena za razvoj i širenje bluz roka su izmedu ostalog bili i Paul Butterfield, Mike Bloomfield, Rory Gallagher, Robin Trower, Johnny Winter, Canned Heat... Tokom sedamdesetih bluz rok ce proci period stagnacije, zahvaljujuci ekspanziji južnjackog roka, hard roka i hevi metala, da bi u sledecoj deceniji opet zablistao sa imenima poput Stevie Ray Vaughana, Robert Craya i Fabulous Thunderbirds. U ovom periodu gotovo da nije bila vidljiva granica izmedu bluz roka i hard roka, jer su se oba teško bazirala na prepoznatljivim rifovima. Devedesete ce napraviti lagan povratak korijenima i iznjedriti imena kakva su izmedu ostalih Black Crowes, Black Keys, Govt Mule koja ce povratiti interesovanje na rane junake bluz rok ere. Ako bi se prisjetili te inicijalne faze bluz roka, od njegovog "izumitelja" Lonie Macka, pa do njegove stagnacije sedamdesetih i novog poleta osamdesetih, imena koja se ne mogu mimoici su (složena abecedno, ne po zaslugama ili uticaju): Allman Brothers Band (južnjacki rok, bluz rok, džem, instrumentalni rok, hard rok, bluz, kantri rok), Animals (bluz rok, rok, psihodelik rok), Jeff Beck Group (bluz rok, hard rok), Mike Bloomfield (bluz, bluz rok), Paul Butterfield (bluz, bluz rok), Blues Creation (bluz rok, hard rok, psihodelik rok, progresiv rok), Canned Heat (bluz, bluz rok, bugi rok, rock 'n' roll), Captain Beefheart (bluz rok, eksperimentalni rok), Eric Clapton (bluz, bluz rok), Cream (hard rok, bluz rok, psihodelik rok, esid rok), Doors (rok, hard rok, bluz rok, esid rok, psihodelik rok), Faces (bluz rok), Fleetwood Mac (period sa Peter Greenom kasnih 1960-tih), Lonnie Mack (bluz rok, bluz, kantri, južnjacki rok, rokabili, blugras, gospel), Free (rok, bluz rok, hard rok), Rory Gallagher (bluz, rok, bluz rok, elektrik bluz), Jethro Tull (bluz rok, folk rok, progresiv rok), Janis Joplin with Big Brother and the Holding Company (bluz rok, hard rok, esid rok, psihodelik rok, bugi rok), Jimi Hendrix (hard rok, bluz rok, esid rok, psihodelik rok), John Mayall (bluz rok, harmonika bluz, brit bluz, elektrik bluz), Led Zeppelin (hard rok, hevi metal, bluz rok, folk rok), Rolling Stones (bluz rok, R&B, rock and roll, Savoy Brown (bluz, bluz rok), Status Quo (hard rok, bluz rok), Ten Years After (bluz rok, brit bluz, hard rok), Robin Trower (rok, bluz, bluz rok), Johnny Winter (elektrik bluz, bluz rok, rock and roll, Teksas bluz), Yardbirds (bluz rok, brit bluz, ritam i bluz, psihodelik rok, hard rok).
Toliko od mene
 
  • Sviđa mi se
Reactions: mr.dr.Smok

Hooker

music support
09.01.2012
929
2.318
163
54
OVO MORATE POGLEDATI,OBAVEZNO!!!!! PRICA JE OZBILJNA,BUDDY GUY I ON,GENIJE,NA SVOM NACIONALNOM INSTRUMENTU SA TRI ZICE,MA GENIJE,POJACAJTE I UZIVAJTE,POSEBNA PAZNJA DA SE OBRATI NA PEVANJE!!!!

[video=youtube;gI_CwnXy3PE]http://www.youtube.com/watch?v=gI_CwnXy3PE&feature=related[/video]

MUZIKA SPAJA,DEFINITIVNO...
 

Hooker

music support
09.01.2012
929
2.318
163
54
Malo iz daleke istorije bluza...

[video=youtube;4G5KtQynWvc]http://www.youtube.com/watch?v=4G5KtQynWvc[/video]

Ima li jos koji fanatik za bluz ovde? Nestrpljivo ocekujem njegovo pojavljivanje....