Meni
Forumi
Nove poruke
Sve teme
Najnovije teme
Nove poruke
♫ Radio
Dnevnici
Dnevnici Vanjskog Uzgajanja
Dnevnici Unutrašnjeg Uzgajanja
Završeni Vanjski Dnevnici
Završeni Unutrašnji Dnevnici
Novo
Popularne teme
Nove poruke
Najnovije aktivnosti
Članovi
Trenutno prisutni
Forumi
Prijava
Registracija
Nove poruke
Sve teme
Najnovije teme
Nove poruke
Meni
Install the app
Install
Objavite odgovor
Forumi
Relaksacija i Razonoda
Muzika
B l u e s b l u e s
JavaScript is disabled. For a better experience, please enable JavaScript in your browser before proceeding.
Koristite zastareli pregledač. Možda neće pravilno prikazivati ove ili druge veb stranice.
Trebali biste nadograditi ili koristiti
alternativni pregledač
.
Poruka
<blockquote data-quote="Hooker" data-source="post: 170785" data-attributes="member: 26257"><p><strong>Leadbelly (1888 - 1949)</strong></p><p>Roden je kao Huddie William Ledbetter u Louisiani. O nadimku Leadbelly (olovni stomak prim. Aut.) još uvijek postoji više varijanti. Po jednima zaslužio ga je zbog mogucnosti konzumacije ogromne kolicine alkohola, po drugima zbog otpornosti na udarce, dok treci tvrde da ga je zaslužio prilikom ranjavanja sacmarom u predjelu stomaka. Njegova muzika i buran život ce imati mnogo uticaja na kasnije bluz i folk generacije. Kao i kod vecine bluz izvodaca njegovog vremena i njegov repertoar se širio van granica bluza i ukljucivao regtajm, kantri, folk, popularne standarde, pa cak i gospel muziku. Jedno vrijeme je nastupao po Texasu u duetu sa Blind Lemon Jeffersonom, a jedan je od prvih umjetnika koji je svoje umijece pokazivao na dvanaesto žicanoj gitari. Iako mu je ona bila omiljeni instrument, znao je da svira i nerijetko koristio harmoniku, klavir, mandolinu, violinu i naravno usnu harmoniku. Tekstovi njegovih pjesama su raznovrsni i pokrivaju sve od socijalnih i ljubavnih tema, rasizma, kaubojskog života, svijeta alkohola, pa do saga o znacajnim licnostima toga vremena poput: Franklin Roosevelta, Adolf Hitlera, Jean Harlow i Howard Hughesa. Njegov nagao temperament cesto ga je uplitao u rasprave i tuce. Prvu zatvorsku kaznu zaslužio je zbog nošenja vatrenog oružja 1915. godine. Iz zatvora ce vrlo brzo pobjeci i jedno vrijeme živjeti kao James Boyd. Tokom par godina na slobodi nece uspjeti da se kloni nevolja, pa ce poslije ubistva svog rodaka u zavadi oko djevojke završiti u Texasu u zloglasnom zatvoru Huntsville. Tu je napisao jednu od svojih boljih pjesama. Ona u stvari predstavlja molbu za pomilovanje koje je tražio od guvernera Pat Morris Neffa. Svojom poezijom i njenim religijskim referencama ce uticati na bogobojažljivog guvernera da mu smanji kaznu, što ce rezultirati i ranijim puštanjem na slobodu. Na slobodi se ni ovog puta nece dugo zadržati. 1930. godine zbog novog napada osuden je na odsluženje kazne u Angola Penitentiary u Louisiani. Upravo ovdje ce snimiti nekoliko pjesama za arhiv biblioteke Kongresa. Muzika ce ga opet spasiti služenja pune kazne. Na urgiranje muzikologa Johna i Allana Lomaxa, guverner Louisianne ce odobriti ranije puštanje Leadbellya kako bi ovaj mogao nastaviti da snima za Lomaxove i biblioteku Kongresa za koju su oni radili. Poslije odsluženja još jedne kazne nastavice da svira i snima, pa ce ga muzika odvesti u New York gdje ce na njega dosta uticati tamošnja folk scena predvodena Woody Guthriem i Pete Seegerom. Nakon njegove smrti 1949. godine pjesme poput "Midnight Special," "Goodnight, Irene" i "The Rock Island Line" postale su hitovi na repertoarima razlicitih izvodaca kao što su Weavers, Frank Sinatra, Johnny Cash, i Ernest Tubb. Možda najbolji album sakupljenih pjesama je Midnight Special (Rounder Records). Jedan je od rijetkih bluz umjetnika koji je doživio da svoju sliku vidi u novinama. 1937. godine Life magazin ce objaviti poduži clanak o njemu pod naslovom "Lead Belly - Bad Nigger Makes Good Minstrel". Uz clanak je išla njegova kolorna fotografija, što je u to doba predstavljalo rijetkost.</p><p><strong> Charley Patton (1887 - 1934)</strong></p><p>Najveca zvijezda Deltinog neba 1920ih svakako je bio Charley Patton. Mnogi ga nazivaju ocem Delta bluza. Muzikolog Robert Palmer smatra ga jednim od najznacajnijih muzicara SAD-a XX vijeka. Roden je i vecinu svog života proveo upravo u delti Mississippia. O datumu njegovog rodenja se tokom godina dosta raspravljalo, jer dostupni izvori pominju 1887, 1891, pa cak i 1894. godinu. Još jedna stvar koja budi interesovanje niza istraživaca je njegovo porijeklo. Neki smatraju da u sebi ima meksicke krvi, drugi špekulišu o njegovom Ciroki porijeklu, ali izgleda da je najistinitija teorija ona koja kaže da u sebi ima bijelih, afro-americkih i Ciroki gena. 1900. godine njegova porodica se seli stotinjak kilometara sjeverno, na Dockery plantažu koja se danas smatra mjestom rodenja Delta bluza - mjestom na kojem su prve korake napravili Robert Johnson i John Lee Hooker. Upravo ovdje je Charley Patton poceo druženje sa Henry Sloanom - afro americkim muzicarem od koga ce nauciti dosta i o muzici i o životu. Kao dokazan i priznat muzicar, harizmaticni Charley Patton je svojim bombasticnim stilom i nastupom inspirisao armiju bluzera i rokera. Od Son Housea i Robert Johnsona do Jimi Hendrixa i Stevie Ray Vaughana. Istorija ga bilježi kao prvog pravog šoumena, koji je nerijetko svirao gitaru držeci je ispod koljena, iza glave i leda, što ce kasnije postati zaštitni znak upravo mladog Jimi Hendrixa. Patton je živio životom na visokoj nozi, prepunim alkohola i žena, a njegovi nastupi po zabavama, džuk džointima i skupovima po plantažama su vrlo brzo postali dio legende. Za razliku od drugih bluzera njegove ere, koji su lutali Amerikom u potrazi za "tezgom", Patton je imao unaprijed zakazane svirke. Njegov prodoran glas i ritmicna, gotovo prekusionisticka gitarska pratnja su bili inovativni i stvoreni da zabave raznoliku publiku. Patton je poceo da snima veoma kasno, ali je izgubljeno vrijeme nadoknadio snimajuci nekih 60tak pjesama za manje od pet godina. Njegova najprodavanija pjesma je bila "Pony Blues". Iako je vecina njegovih snimaka lošeg kvaliteta, kompilacija Founder of the Delta Blues koju je na CD-u objavio Shanachie Records je uspjela da sastavi najbolje od tih snimaka i pruži dobar pregled Pattonove karijere. 1990. godine na mjestu gdje je sahranjen, muzicar John Fogherty je finansirao izradu memorijalnog spomenika legendarnom buzeru. Memorijal druge vrste ce napraviti i stripadžija Robert Crumb. On je napravio stripovanu biografiju Charley Pattona.</p><p><strong>Alonzo Lonnie Johnson (1899 - 1970)</strong></p><p>Medu mnogim inovativnim gitaristima rane bluz ere, Lonnie Johnson je bio bez premca. Sa osjecajem za melodiju koji se teško mogao naci u eri prije II svjetskog rata, Johnson je bio u stanju da kombinuje prljave bluz i tecne džez fraze, a prvi je poceo da svira naizmjenicno ritmove i solo dionice u istoj pjesmi. Odrastajuci u New Orleansu dosta je crpio iz nasleda samog grada, ali i iz sopstvene porodice. Sa ocem i bratom je kao veoma mali svirao po raznim veseljima i lokalima. 1917. godine Johnson ce se naci i na turneji sa druge strane Atlantika što ga cini jednim od prvih americkih umjetnika koji je Engleskoj prezentovao svoju muziku. Po povratku saznace da je epidemija gripa od cijele njegove porodice poštedila jedino mladeg brata Jamesa. Njih dvojica se sele u St. Louis. 1925. godine Lonnie Johnson ce pobijediti na bluz takmicenju koje ce mu kao nagradu pružiti snimanje za kucu Okeh Records. Pocevši od saradnje sa Okeh recordsom, on ce u sledecih sedam godina snimiti oko 130 pjesama, ukljucujuci nekoliko dueta sa Blind Willie Dunnom (tacnije bijelim džez gitaristom Salvatore Massarom, poznatijim kao Eddie Lang, ocem džez gitare i jednom od inspiracija Django Reinhardta) koji ce imati poseban znacaj za kasnije generacije. Tokom ovog perioda on ce snimati i sa orkestrom Duke Ellingtona i Louis Armstrongovim Hot Five. Poslije Velike depresije, Johnson ce se skrasiti u Chicagu i tamo snimati prvo za Bluebird Records, a kasnije i za King Records. Poslije II svjetskog rata njegov stil ce mutirati u ritam i bluz. Johnson ce se ponovo otisnuti na turneju po Engleskoj (1952.), iako njegova tadašnja karijera obiluje usponima i padovima što ce ga pratiti do kraja života, pa su nerijetki periodi u kojima ce se potpuno udaljavati od svijeta muzike. Koliko je njegov stil bio šarolik i inspirativan dovoljno govori podatak da ce on uticati na legendarnog bluzera Robert Johnsona, ali i velikog džez majstora Charlie Christiana, a njegove pjesme ce snimati i autori poput Elvis Presleya i Jerry Lee Lewisa. Steppin' on the Blues (Columbia/Legacy) je album na kome se mogu naci neke od njegovih najboljih pjesama iz 20ih godina prošlog vijeka.</p></blockquote><p></p>
[QUOTE="Hooker, post: 170785, member: 26257"] [B]Leadbelly (1888 - 1949)[/B] Roden je kao Huddie William Ledbetter u Louisiani. O nadimku Leadbelly (olovni stomak prim. Aut.) još uvijek postoji više varijanti. Po jednima zaslužio ga je zbog mogucnosti konzumacije ogromne kolicine alkohola, po drugima zbog otpornosti na udarce, dok treci tvrde da ga je zaslužio prilikom ranjavanja sacmarom u predjelu stomaka. Njegova muzika i buran život ce imati mnogo uticaja na kasnije bluz i folk generacije. Kao i kod vecine bluz izvodaca njegovog vremena i njegov repertoar se širio van granica bluza i ukljucivao regtajm, kantri, folk, popularne standarde, pa cak i gospel muziku. Jedno vrijeme je nastupao po Texasu u duetu sa Blind Lemon Jeffersonom, a jedan je od prvih umjetnika koji je svoje umijece pokazivao na dvanaesto žicanoj gitari. Iako mu je ona bila omiljeni instrument, znao je da svira i nerijetko koristio harmoniku, klavir, mandolinu, violinu i naravno usnu harmoniku. Tekstovi njegovih pjesama su raznovrsni i pokrivaju sve od socijalnih i ljubavnih tema, rasizma, kaubojskog života, svijeta alkohola, pa do saga o znacajnim licnostima toga vremena poput: Franklin Roosevelta, Adolf Hitlera, Jean Harlow i Howard Hughesa. Njegov nagao temperament cesto ga je uplitao u rasprave i tuce. Prvu zatvorsku kaznu zaslužio je zbog nošenja vatrenog oružja 1915. godine. Iz zatvora ce vrlo brzo pobjeci i jedno vrijeme živjeti kao James Boyd. Tokom par godina na slobodi nece uspjeti da se kloni nevolja, pa ce poslije ubistva svog rodaka u zavadi oko djevojke završiti u Texasu u zloglasnom zatvoru Huntsville. Tu je napisao jednu od svojih boljih pjesama. Ona u stvari predstavlja molbu za pomilovanje koje je tražio od guvernera Pat Morris Neffa. Svojom poezijom i njenim religijskim referencama ce uticati na bogobojažljivog guvernera da mu smanji kaznu, što ce rezultirati i ranijim puštanjem na slobodu. Na slobodi se ni ovog puta nece dugo zadržati. 1930. godine zbog novog napada osuden je na odsluženje kazne u Angola Penitentiary u Louisiani. Upravo ovdje ce snimiti nekoliko pjesama za arhiv biblioteke Kongresa. Muzika ce ga opet spasiti služenja pune kazne. Na urgiranje muzikologa Johna i Allana Lomaxa, guverner Louisianne ce odobriti ranije puštanje Leadbellya kako bi ovaj mogao nastaviti da snima za Lomaxove i biblioteku Kongresa za koju su oni radili. Poslije odsluženja još jedne kazne nastavice da svira i snima, pa ce ga muzika odvesti u New York gdje ce na njega dosta uticati tamošnja folk scena predvodena Woody Guthriem i Pete Seegerom. Nakon njegove smrti 1949. godine pjesme poput "Midnight Special," "Goodnight, Irene" i "The Rock Island Line" postale su hitovi na repertoarima razlicitih izvodaca kao što su Weavers, Frank Sinatra, Johnny Cash, i Ernest Tubb. Možda najbolji album sakupljenih pjesama je Midnight Special (Rounder Records). Jedan je od rijetkih bluz umjetnika koji je doživio da svoju sliku vidi u novinama. 1937. godine Life magazin ce objaviti poduži clanak o njemu pod naslovom "Lead Belly - Bad Nigger Makes Good Minstrel". Uz clanak je išla njegova kolorna fotografija, što je u to doba predstavljalo rijetkost. [B] Charley Patton (1887 - 1934)[/B] Najveca zvijezda Deltinog neba 1920ih svakako je bio Charley Patton. Mnogi ga nazivaju ocem Delta bluza. Muzikolog Robert Palmer smatra ga jednim od najznacajnijih muzicara SAD-a XX vijeka. Roden je i vecinu svog života proveo upravo u delti Mississippia. O datumu njegovog rodenja se tokom godina dosta raspravljalo, jer dostupni izvori pominju 1887, 1891, pa cak i 1894. godinu. Još jedna stvar koja budi interesovanje niza istraživaca je njegovo porijeklo. Neki smatraju da u sebi ima meksicke krvi, drugi špekulišu o njegovom Ciroki porijeklu, ali izgleda da je najistinitija teorija ona koja kaže da u sebi ima bijelih, afro-americkih i Ciroki gena. 1900. godine njegova porodica se seli stotinjak kilometara sjeverno, na Dockery plantažu koja se danas smatra mjestom rodenja Delta bluza - mjestom na kojem su prve korake napravili Robert Johnson i John Lee Hooker. Upravo ovdje je Charley Patton poceo druženje sa Henry Sloanom - afro americkim muzicarem od koga ce nauciti dosta i o muzici i o životu. Kao dokazan i priznat muzicar, harizmaticni Charley Patton je svojim bombasticnim stilom i nastupom inspirisao armiju bluzera i rokera. Od Son Housea i Robert Johnsona do Jimi Hendrixa i Stevie Ray Vaughana. Istorija ga bilježi kao prvog pravog šoumena, koji je nerijetko svirao gitaru držeci je ispod koljena, iza glave i leda, što ce kasnije postati zaštitni znak upravo mladog Jimi Hendrixa. Patton je živio životom na visokoj nozi, prepunim alkohola i žena, a njegovi nastupi po zabavama, džuk džointima i skupovima po plantažama su vrlo brzo postali dio legende. Za razliku od drugih bluzera njegove ere, koji su lutali Amerikom u potrazi za "tezgom", Patton je imao unaprijed zakazane svirke. Njegov prodoran glas i ritmicna, gotovo prekusionisticka gitarska pratnja su bili inovativni i stvoreni da zabave raznoliku publiku. Patton je poceo da snima veoma kasno, ali je izgubljeno vrijeme nadoknadio snimajuci nekih 60tak pjesama za manje od pet godina. Njegova najprodavanija pjesma je bila "Pony Blues". Iako je vecina njegovih snimaka lošeg kvaliteta, kompilacija Founder of the Delta Blues koju je na CD-u objavio Shanachie Records je uspjela da sastavi najbolje od tih snimaka i pruži dobar pregled Pattonove karijere. 1990. godine na mjestu gdje je sahranjen, muzicar John Fogherty je finansirao izradu memorijalnog spomenika legendarnom buzeru. Memorijal druge vrste ce napraviti i stripadžija Robert Crumb. On je napravio stripovanu biografiju Charley Pattona. [B]Alonzo Lonnie Johnson (1899 - 1970)[/B] Medu mnogim inovativnim gitaristima rane bluz ere, Lonnie Johnson je bio bez premca. Sa osjecajem za melodiju koji se teško mogao naci u eri prije II svjetskog rata, Johnson je bio u stanju da kombinuje prljave bluz i tecne džez fraze, a prvi je poceo da svira naizmjenicno ritmove i solo dionice u istoj pjesmi. Odrastajuci u New Orleansu dosta je crpio iz nasleda samog grada, ali i iz sopstvene porodice. Sa ocem i bratom je kao veoma mali svirao po raznim veseljima i lokalima. 1917. godine Johnson ce se naci i na turneji sa druge strane Atlantika što ga cini jednim od prvih americkih umjetnika koji je Engleskoj prezentovao svoju muziku. Po povratku saznace da je epidemija gripa od cijele njegove porodice poštedila jedino mladeg brata Jamesa. Njih dvojica se sele u St. Louis. 1925. godine Lonnie Johnson ce pobijediti na bluz takmicenju koje ce mu kao nagradu pružiti snimanje za kucu Okeh Records. Pocevši od saradnje sa Okeh recordsom, on ce u sledecih sedam godina snimiti oko 130 pjesama, ukljucujuci nekoliko dueta sa Blind Willie Dunnom (tacnije bijelim džez gitaristom Salvatore Massarom, poznatijim kao Eddie Lang, ocem džez gitare i jednom od inspiracija Django Reinhardta) koji ce imati poseban znacaj za kasnije generacije. Tokom ovog perioda on ce snimati i sa orkestrom Duke Ellingtona i Louis Armstrongovim Hot Five. Poslije Velike depresije, Johnson ce se skrasiti u Chicagu i tamo snimati prvo za Bluebird Records, a kasnije i za King Records. Poslije II svjetskog rata njegov stil ce mutirati u ritam i bluz. Johnson ce se ponovo otisnuti na turneju po Engleskoj (1952.), iako njegova tadašnja karijera obiluje usponima i padovima što ce ga pratiti do kraja života, pa su nerijetki periodi u kojima ce se potpuno udaljavati od svijeta muzike. Koliko je njegov stil bio šarolik i inspirativan dovoljno govori podatak da ce on uticati na legendarnog bluzera Robert Johnsona, ali i velikog džez majstora Charlie Christiana, a njegove pjesme ce snimati i autori poput Elvis Presleya i Jerry Lee Lewisa. Steppin' on the Blues (Columbia/Legacy) je album na kome se mogu naci neke od njegovih najboljih pjesama iz 20ih godina prošlog vijeka. [/QUOTE]
Verifikacija
Objavite odgovor
Forumi
Relaksacija i Razonoda
Muzika
B l u e s b l u e s
Top
Bottom