Meni
Forumi
Nove poruke
Sve teme
Najnovije teme
Nove poruke
♫ Radio
Dnevnici
Dnevnici Vanjskog Uzgajanja
Dnevnici Unutrašnjeg Uzgajanja
Završeni Vanjski Dnevnici
Završeni Unutrašnji Dnevnici
Novo
Popularne teme
Nove poruke
Najnovije aktivnosti
Članovi
Trenutno prisutni
Forumi
Prijava
Registracija
Nove poruke
Sve teme
Najnovije teme
Nove poruke
Meni
Install the app
Install
Objavite odgovor
Forumi
Relaksacija i Razonoda
Muzika
B l u e s b l u e s
JavaScript is disabled. For a better experience, please enable JavaScript in your browser before proceeding.
Koristite zastareli pregledač. Možda neće pravilno prikazivati ove ili druge veb stranice.
Trebali biste nadograditi ili koristiti
alternativni pregledač
.
Poruka
<blockquote data-quote="Hooker" data-source="post: 170787" data-attributes="member: 26257"><p><strong>Robert Leroy Johnson (1911 - 1938) </strong></p><p>Robert Leroy Johnson (8. maj 1911 - 16. avgust 1938) je jedan od najcuvenijih delta bluz muzicara. Njegovi snimci iz 1936. i 1937. godine prezentuju nevjerovatne kombinacije pjevanja, sviranja i kompozitorskoh talenta koji ce uticati na mnoge generacije muzicara, a njegov nedovoljno dokumentovani život i prerana smrt u 27. godini su dali povoda za mnoge legende o ovom bluzeru. Medu muzicarima na koje je uticala ova legenda bluza se nalaze reprezenti najrazlicitijih stilova: Muddy Waters, Led Zeppelin, Bob Dylan, Rolling Stones, Johnny Winter, Eric Clapton, pa i oni kao što su Red Hot Chili Peppers, Cake ili Morphine duguju dosta Johnsonovoj zaostavštini. Hvalospjeva za Roberta Johnsona ne fali. Izmedu ostalih tu je Claptonova izjava: „Johnson je najvažniji bluz pjevac koji je ikada živio!", a magazin Rollins Stone ga je uvrstio na peto mjesto liste 100 najboljih gitarista svih vremena.</p><p>Iako je tokom godina bilo mnogo pokušaja da se nacini vjerodostojna biografija, uspjeha je bilo malo ili je on izostajao. Jedan od prvih bluz istraživaca Alan Lomax bilježi da je saznao od Muddy Watersa da je Johnson cesto nastupao u Clarksdaleu u Mississippiu. Samuel Charters ce kasnije dodati da je kratko nastupao sa Will Shadeom iz Memphis Jug Banda u Arkansasu. Još jedan bluz entuzijasta Mack McCormick je istraživao Johnsonovo porodicno stablo, ali na nesrecu ovaj materijal nikada nije objavljen, pa je njegovo istraživanje dostiglo nivo legende samog Johnsonovog života. Ranih osamdesetih ce se pojaviti knjiga, koja je djelimicno iskoristila McCormickova istraživanja, a koja se zove Searching for Robert Johnson. Kasnije ce se u istoimenom dokumentarcu pojaviti vecina ovih istraživaca, ali i preživjelih clanova porodice i kolega iz raznih bendova. 1973. godina je narocito važna za biografiju ovog bluzera. Te godine su u posjedu njegove polusestre Carrie Thompson (takode muzicarke) pronadene dvije njegove fotografije. Treca njegova fotografija ce ugledati svijetlo dana tek 2008. godine u magazinu Vanity Fair. Na njoj Johnson pozira sa prijateljem muzicarom Johny Shinesom. Neki drugi znacajni datumi vezani za ovog bluzera su 23, 26 i 27 novembar 1936. godine i 19 i 20. jun 1937. godine kada je u San Antonio, pa zatim u Dallasu napravio svoje snimke. Nedoumice oko njegove krštenice, smrtovnice i dva bracna sertifikata traju do danas, pa necudi što je režiser Martin Scorsese u dokumentarcu Love In Vain: A Vision of Robert Johnson izjavio: "Robert Johnson postoji samo na snimcima. On je iskonska legenda." Ono što se danas ustalilo kao istina je da je u sertifikatima iz osnovne škole bio uveden kao Robert Spencer, da bi tek po završetku iste, promijenio prezime i uzeo ono svog biološkog oca. Ovo prezime mu stoji i na prvom vjencanom listu iz 1929. godine, kada je oženio šesnaestogodišnju Virginiu Travis, koja ce umrijeti ubrzo potom na porodaju. Upravo iz ovoga perioda datiraju njegovi susreti sa Son Houseom, koga je Johnson kao klinac pratio "neuspješno pokušavajuci da imitira stil sviranja." Nakon ove epizode, Johnson se nastanjuje u Robinsonvillu iz kojeg se vraca sa usavršenom tehnikom muziciranja, što ce dovesti do stvaranja novih legendi. U narednom periodu Johnson ce postati pravi "rolling stone", vrlo kratko se zadržavajuci u istom mjestu. Iz ovog perioda datira i vjerovatno najveca i najprepricavanija legenda o ovom virtuozu na gitari. Željan da nauci da svira toliko voljeni instrument i svoje ime upiše u istoriju muzike, Johnson je otišao na raskršce blizu Dockery plantaže, gdje je sreo ogromnog crnca koji mu je naštimovao gitaru, odsvirao par bluz numera i otišao. Taj kratak susret ce obilježiti brojne generacije bluz i ne samo bluz muzicara. Vecina istraživaca smatra da je ova legenda nastala nešto kasnije, u doba ponovnog otkrica Johnsonovog stvaralaštva tokom ranih šezdesetih godina prošlog vijeka. Cijela plejada bijelih bluzera i rokera je prihvatala zdravo za gotovo pricu o prodaji duše davolu koja je vec vijekovima kolala kroz zaostavštinu Amerike, Evrope i narocito Afrike. Zanimljiv je i podatak da je upravo 1936. godine kada su nastali prvi snimci Roberta Johnsona, ova prica našla mjesto i u literaturi u djelu "Devil and Daniel Webster" pisce Stephen Vincent Beneta. Ranih tridesetih Harry Middleton je zabilježio ogroman broj prica u kojima igraci, violinisti, harmonikaši, kockari sklapaju pakt sa davolom, što je moglo veoma uticati na stvaranje Johnsonove legende, potkrijepljene brzim napretkom u sviranju mladog bluzera. Alan Lomax ipak daje nešto drugacije videnje ove price. Po njegovom mišljenju ona svoje korijene ima u percepciji crnaca od strane Evropljana. Naime, zbog boje kože smatrano je da crnci svakako moraju biti djeca davola, a tom videnju nije pomagala cinjenica da sviraju u to vrijeme bogohulnu muziku. Još jedan detalj treba razmotriti u prici o njegovom dogovoru sa davolom. Kako je africko folklorno nasljedstvo narocito jako u oblasti delte, nije nužno da je ova prica povezana sa hrišcanskom predstavom davola. Mnogi upucuju na africko božanstvo Legbu, glasnika, posrednika izmedu svijeta ljudi i bogova, prvog koji bude prizvan u ceremonijama, a koji svoje bivstvovanje vezuje upravo za brojna spiritualna raskršca. Bilo kako bilo, legenda je opstala tokom vremena. Novi detalji su dodavani, pa je poprimila izgled stvarnog dogadaja. Johnsonova muzicka karijera je zapocela na ulicama brojnih gradova SAD-a, gdje je za sitniš svirao i po nekoliko sati. Njegov tadašnji repertoar se sastojao od svega onoga što mu publika naruci, a mogucnost da brzo reprodukuje tek odslušanu melodiju je budila interesovanja kod prolaznika. Ne samo da mu se repertoar sastojao osim autorskog repertoara i od raznih obrada, vec se iz tog perioda bilježi i njegovo interesovanje za folk, ali i džez. Johny Shines koji je dugo svirao sa Johnsonom pamti da je ovaj bio jako dobra, ali nadasve cudna osoba. Bio je u stanju da sa ljudima ostvari prisan kontakt, pa je zbog toga bio rado viden gost svuda gdje je svirao. Sa druge strane Johnsonova mušicavost je redovno izlazila na površinu, pa se Shines sjeca da je nebojeno puta, Johnson u sred pjesme odlazio, ostavljajuci Shinesa na milost i nemilost publike, da bi se ponovo pojavio nedjeljama kasnije. Drugi su ovakvo Johnsonovo ponašanje vezivali za cinjenicu da nije htio dugo ostajati pored dobrih muzicara, a sve iz straha da ne preuzmu njegov stil sviranja. Johnsonova studijska karijera je pocela 1936. godine, kada je preko skauta H. C. Piera, koji je pomogao brojnim bluzerima da nadu svoj put, stupio u kontakt sa Ernie Oertlem koji ga je odveo u studio u San Antoniu. U ovom studio ce u zavisnosti od price koju slušate snimati licem okrenut prema cošku ili zbog tadašnjih prilicno primitivnih studijskih tehnika kojima se pokušavao dobiti eho, ili zbog svoje nelagodnosti sviranja u potpuno novoj sredini. Kako god, Johnson snima 16 pjesama, od kojih neke u par tejkova. 1937. godine ce snimiti po drugi put u Dallasu, što ce ciniti njegov kompletan opus od 29 pjesama, nekoliko od njih u dvije neznatno razlicite verzije. Prve stvari koje su izašle su bile „Terraplane Blues" i „Lady Fair Deal Gone Down". Upravo ova singlica koja je na svoj nacin postala regionalni hit sa 5000 prodatih kopija je vjerovatno jedina koju ce Johnson cuti za svog života. U svojim pjesmama obradivace za taj period veoma širok raspon tema i motiva. Pjeva o izdaji ("Stones In My Passway", "Me And The Devil"), strahu od davola („Hellhound on My Trail"), impotenciji ("Dead Shrimp Blues" i "Phonograph Blues"), nevjerstvu ("Terraplane Blues", "If I Had Possession Over Judgement Day", "Love in Vain")... Do danas su kao najupecatljivije ostale: "Crossroad Blues!, "Walking Blues", "Theyre Red Hot", "32-20" koje su postale kameni temeljci modernog bluza. Vjeruje se da je u poslednjoj godini svog života Johnson putovao u St. Louis i Illinois, ali i u još neke države. Do vremena njegove smrti, izdato je barem šest njegovih ploca iako se sa sigurnošcu može tvrditi da je on u posjedu imao samo onu prvu, vec pomenutu. U julu 1938. godine Johnson je vec neko vrijeme boravio u mjestu 24 km od Greenwooda u Mississippiu. Noci je provodio svirajuci u tamošnjoj plesnoj dvorani. Po odavno ustaljenoj šemi, pauze izmedu svirki je provodio sa lokalnim damama. Zbog jedne od njih ce tog kobnog avgusta dobiti bocu viskija napunjenog strihninom. Ovakav sljed dogadaja ce 70ih potvrditi istraživac Mack McCormick koji ce od ljubomornog muža dobiti priznanje o pocinjenom zlocinu nad Johnsonom u Greenwoodu. Strihnin je bio uobicajen pesticid u to vrijeme, te stoga lako nabavljiv. Iako je jako gorak i izuzetno otrovan, razblažen u viskiju (koji je sam po sebi bio cesto razlicitog ukusa od kafane do kafane i vrlo sumnjivog kvaliteta) mogao je proci neopaženo, a njegovo dejstvo bi se pocelo primjecivati tek satima kasnije. Robert Johnson ce od posledica trovanja strihninom umrijeti poslije par dana užasnih bolova. Kao i za sve price iz njegovog života i oko ove se lome koplja, pa se istraživac Tom Graves ne slaže sa pricom o trovanju. Tacna lokacija njegovog mjesta pocinka nije sa sigurnošcu utvrdena do danas, pa tako postoje tri nadgorbne ploce posvecene ovoj legendi. Istraživanja sprovedena 1980ih i 1990ih godina ipak ukazuju da je njegovo tijelo položeno u neobilježeni grob na groblju baptisticke crkve u Mount Zionu. Columbia Records i brojni manji donatori ce 1990. godine obilježiti nadgorbnom plocom ovo mjesto.</p></blockquote><p></p>
[QUOTE="Hooker, post: 170787, member: 26257"] [B]Robert Leroy Johnson (1911 - 1938) [/B] Robert Leroy Johnson (8. maj 1911 - 16. avgust 1938) je jedan od najcuvenijih delta bluz muzicara. Njegovi snimci iz 1936. i 1937. godine prezentuju nevjerovatne kombinacije pjevanja, sviranja i kompozitorskoh talenta koji ce uticati na mnoge generacije muzicara, a njegov nedovoljno dokumentovani život i prerana smrt u 27. godini su dali povoda za mnoge legende o ovom bluzeru. Medu muzicarima na koje je uticala ova legenda bluza se nalaze reprezenti najrazlicitijih stilova: Muddy Waters, Led Zeppelin, Bob Dylan, Rolling Stones, Johnny Winter, Eric Clapton, pa i oni kao što su Red Hot Chili Peppers, Cake ili Morphine duguju dosta Johnsonovoj zaostavštini. Hvalospjeva za Roberta Johnsona ne fali. Izmedu ostalih tu je Claptonova izjava: „Johnson je najvažniji bluz pjevac koji je ikada živio!", a magazin Rollins Stone ga je uvrstio na peto mjesto liste 100 najboljih gitarista svih vremena. Iako je tokom godina bilo mnogo pokušaja da se nacini vjerodostojna biografija, uspjeha je bilo malo ili je on izostajao. Jedan od prvih bluz istraživaca Alan Lomax bilježi da je saznao od Muddy Watersa da je Johnson cesto nastupao u Clarksdaleu u Mississippiu. Samuel Charters ce kasnije dodati da je kratko nastupao sa Will Shadeom iz Memphis Jug Banda u Arkansasu. Još jedan bluz entuzijasta Mack McCormick je istraživao Johnsonovo porodicno stablo, ali na nesrecu ovaj materijal nikada nije objavljen, pa je njegovo istraživanje dostiglo nivo legende samog Johnsonovog života. Ranih osamdesetih ce se pojaviti knjiga, koja je djelimicno iskoristila McCormickova istraživanja, a koja se zove Searching for Robert Johnson. Kasnije ce se u istoimenom dokumentarcu pojaviti vecina ovih istraživaca, ali i preživjelih clanova porodice i kolega iz raznih bendova. 1973. godina je narocito važna za biografiju ovog bluzera. Te godine su u posjedu njegove polusestre Carrie Thompson (takode muzicarke) pronadene dvije njegove fotografije. Treca njegova fotografija ce ugledati svijetlo dana tek 2008. godine u magazinu Vanity Fair. Na njoj Johnson pozira sa prijateljem muzicarom Johny Shinesom. Neki drugi znacajni datumi vezani za ovog bluzera su 23, 26 i 27 novembar 1936. godine i 19 i 20. jun 1937. godine kada je u San Antonio, pa zatim u Dallasu napravio svoje snimke. Nedoumice oko njegove krštenice, smrtovnice i dva bracna sertifikata traju do danas, pa necudi što je režiser Martin Scorsese u dokumentarcu Love In Vain: A Vision of Robert Johnson izjavio: "Robert Johnson postoji samo na snimcima. On je iskonska legenda." Ono što se danas ustalilo kao istina je da je u sertifikatima iz osnovne škole bio uveden kao Robert Spencer, da bi tek po završetku iste, promijenio prezime i uzeo ono svog biološkog oca. Ovo prezime mu stoji i na prvom vjencanom listu iz 1929. godine, kada je oženio šesnaestogodišnju Virginiu Travis, koja ce umrijeti ubrzo potom na porodaju. Upravo iz ovoga perioda datiraju njegovi susreti sa Son Houseom, koga je Johnson kao klinac pratio "neuspješno pokušavajuci da imitira stil sviranja." Nakon ove epizode, Johnson se nastanjuje u Robinsonvillu iz kojeg se vraca sa usavršenom tehnikom muziciranja, što ce dovesti do stvaranja novih legendi. U narednom periodu Johnson ce postati pravi "rolling stone", vrlo kratko se zadržavajuci u istom mjestu. Iz ovog perioda datira i vjerovatno najveca i najprepricavanija legenda o ovom virtuozu na gitari. Željan da nauci da svira toliko voljeni instrument i svoje ime upiše u istoriju muzike, Johnson je otišao na raskršce blizu Dockery plantaže, gdje je sreo ogromnog crnca koji mu je naštimovao gitaru, odsvirao par bluz numera i otišao. Taj kratak susret ce obilježiti brojne generacije bluz i ne samo bluz muzicara. Vecina istraživaca smatra da je ova legenda nastala nešto kasnije, u doba ponovnog otkrica Johnsonovog stvaralaštva tokom ranih šezdesetih godina prošlog vijeka. Cijela plejada bijelih bluzera i rokera je prihvatala zdravo za gotovo pricu o prodaji duše davolu koja je vec vijekovima kolala kroz zaostavštinu Amerike, Evrope i narocito Afrike. Zanimljiv je i podatak da je upravo 1936. godine kada su nastali prvi snimci Roberta Johnsona, ova prica našla mjesto i u literaturi u djelu "Devil and Daniel Webster" pisce Stephen Vincent Beneta. Ranih tridesetih Harry Middleton je zabilježio ogroman broj prica u kojima igraci, violinisti, harmonikaši, kockari sklapaju pakt sa davolom, što je moglo veoma uticati na stvaranje Johnsonove legende, potkrijepljene brzim napretkom u sviranju mladog bluzera. Alan Lomax ipak daje nešto drugacije videnje ove price. Po njegovom mišljenju ona svoje korijene ima u percepciji crnaca od strane Evropljana. Naime, zbog boje kože smatrano je da crnci svakako moraju biti djeca davola, a tom videnju nije pomagala cinjenica da sviraju u to vrijeme bogohulnu muziku. Još jedan detalj treba razmotriti u prici o njegovom dogovoru sa davolom. Kako je africko folklorno nasljedstvo narocito jako u oblasti delte, nije nužno da je ova prica povezana sa hrišcanskom predstavom davola. Mnogi upucuju na africko božanstvo Legbu, glasnika, posrednika izmedu svijeta ljudi i bogova, prvog koji bude prizvan u ceremonijama, a koji svoje bivstvovanje vezuje upravo za brojna spiritualna raskršca. Bilo kako bilo, legenda je opstala tokom vremena. Novi detalji su dodavani, pa je poprimila izgled stvarnog dogadaja. Johnsonova muzicka karijera je zapocela na ulicama brojnih gradova SAD-a, gdje je za sitniš svirao i po nekoliko sati. Njegov tadašnji repertoar se sastojao od svega onoga što mu publika naruci, a mogucnost da brzo reprodukuje tek odslušanu melodiju je budila interesovanja kod prolaznika. Ne samo da mu se repertoar sastojao osim autorskog repertoara i od raznih obrada, vec se iz tog perioda bilježi i njegovo interesovanje za folk, ali i džez. Johny Shines koji je dugo svirao sa Johnsonom pamti da je ovaj bio jako dobra, ali nadasve cudna osoba. Bio je u stanju da sa ljudima ostvari prisan kontakt, pa je zbog toga bio rado viden gost svuda gdje je svirao. Sa druge strane Johnsonova mušicavost je redovno izlazila na površinu, pa se Shines sjeca da je nebojeno puta, Johnson u sred pjesme odlazio, ostavljajuci Shinesa na milost i nemilost publike, da bi se ponovo pojavio nedjeljama kasnije. Drugi su ovakvo Johnsonovo ponašanje vezivali za cinjenicu da nije htio dugo ostajati pored dobrih muzicara, a sve iz straha da ne preuzmu njegov stil sviranja. Johnsonova studijska karijera je pocela 1936. godine, kada je preko skauta H. C. Piera, koji je pomogao brojnim bluzerima da nadu svoj put, stupio u kontakt sa Ernie Oertlem koji ga je odveo u studio u San Antoniu. U ovom studio ce u zavisnosti od price koju slušate snimati licem okrenut prema cošku ili zbog tadašnjih prilicno primitivnih studijskih tehnika kojima se pokušavao dobiti eho, ili zbog svoje nelagodnosti sviranja u potpuno novoj sredini. Kako god, Johnson snima 16 pjesama, od kojih neke u par tejkova. 1937. godine ce snimiti po drugi put u Dallasu, što ce ciniti njegov kompletan opus od 29 pjesama, nekoliko od njih u dvije neznatno razlicite verzije. Prve stvari koje su izašle su bile „Terraplane Blues" i „Lady Fair Deal Gone Down". Upravo ova singlica koja je na svoj nacin postala regionalni hit sa 5000 prodatih kopija je vjerovatno jedina koju ce Johnson cuti za svog života. U svojim pjesmama obradivace za taj period veoma širok raspon tema i motiva. Pjeva o izdaji ("Stones In My Passway", "Me And The Devil"), strahu od davola („Hellhound on My Trail"), impotenciji ("Dead Shrimp Blues" i "Phonograph Blues"), nevjerstvu ("Terraplane Blues", "If I Had Possession Over Judgement Day", "Love in Vain")... Do danas su kao najupecatljivije ostale: "Crossroad Blues!, "Walking Blues", "Theyre Red Hot", "32-20" koje su postale kameni temeljci modernog bluza. Vjeruje se da je u poslednjoj godini svog života Johnson putovao u St. Louis i Illinois, ali i u još neke države. Do vremena njegove smrti, izdato je barem šest njegovih ploca iako se sa sigurnošcu može tvrditi da je on u posjedu imao samo onu prvu, vec pomenutu. U julu 1938. godine Johnson je vec neko vrijeme boravio u mjestu 24 km od Greenwooda u Mississippiu. Noci je provodio svirajuci u tamošnjoj plesnoj dvorani. Po odavno ustaljenoj šemi, pauze izmedu svirki je provodio sa lokalnim damama. Zbog jedne od njih ce tog kobnog avgusta dobiti bocu viskija napunjenog strihninom. Ovakav sljed dogadaja ce 70ih potvrditi istraživac Mack McCormick koji ce od ljubomornog muža dobiti priznanje o pocinjenom zlocinu nad Johnsonom u Greenwoodu. Strihnin je bio uobicajen pesticid u to vrijeme, te stoga lako nabavljiv. Iako je jako gorak i izuzetno otrovan, razblažen u viskiju (koji je sam po sebi bio cesto razlicitog ukusa od kafane do kafane i vrlo sumnjivog kvaliteta) mogao je proci neopaženo, a njegovo dejstvo bi se pocelo primjecivati tek satima kasnije. Robert Johnson ce od posledica trovanja strihninom umrijeti poslije par dana užasnih bolova. Kao i za sve price iz njegovog života i oko ove se lome koplja, pa se istraživac Tom Graves ne slaže sa pricom o trovanju. Tacna lokacija njegovog mjesta pocinka nije sa sigurnošcu utvrdena do danas, pa tako postoje tri nadgorbne ploce posvecene ovoj legendi. Istraživanja sprovedena 1980ih i 1990ih godina ipak ukazuju da je njegovo tijelo položeno u neobilježeni grob na groblju baptisticke crkve u Mount Zionu. Columbia Records i brojni manji donatori ce 1990. godine obilježiti nadgorbnom plocom ovo mjesto. [/QUOTE]
Verifikacija
Objavite odgovor
Forumi
Relaksacija i Razonoda
Muzika
B l u e s b l u e s
Top
Bottom