Ma nije psihodelik nužno sredstvo, kužiš, on je samo jedno od mogučnosti i nikad ti nemože poslužiti kao prečica, ne postoje prečice. Ono što rade biljke moći je samo jedan pogled na ono što moraš postići strejt. S tim da ti vozaju um i maštu sto na sat u svim smjerovaima pa se možeš pogubiti u nevažnim stvarima, hehehe, to je kao nuspojava
Ali nisu ni halucinacije nešt "nepoželjno", one su dio života, isto kao i sve ostalo, možeš se dobro zabaviti, uostalom večinom zbog toga ljudi i uzimaju psihoaktivne tvari - da se dobro zabave. Ali ako želiš doživjet neku "spoznaju", heh, to je kao pecanje,moraš šmugnuti između svjestova, između svih onih halucinacija i zdravog razuma, ni za jedno se ne primiti.
A što se tiće pretjerivanja sa psihodelikom, eh, da moguće je, ovisi o čemu se radi, od nečeg možeš umrijeti a od nečeg ne ali ako pretjeraš s njima možeš se nači u nekim desetim svjetovima bez ikakve kontrole, to ti netreba. Doza može biti mala ili "preporučena", i od minijaturnih doza možeš postiči jako puno. A pretjerivanje ti definitivno neće ništa pomoći, sjeti se, bitno je šmugnuti između i obuhvatiti pogledom sve, a ne se zapetljati u vožnju psihodelika, naravno osim ako se samo ne želiš dobro zabaviti ili baciti u neki teški bed
Da teško je ugasiti um, meni je rekord 10sec
ali stvar je samo u navici, naučeni smo da stalno melje. Taj unutarnji dijalog je kao kotač, kad ga zavrtiš okretat će se tako dugo dok ga neka sila pogoni, ali ako mu makneš izvor energije on će se i dalje okretati ali će se polako početi zaustavaljati, tako je i s umom i unutarnjim dijalogom. U našoj glavi konstantno se odigravaju neke analize svega i svačega, suđenje i osuđivanje, kreiranje mišljenja. I večina toga je potpuno beskorisno i zapravo štetno ako osuđujemo sebe i prihvačamo osude drugih... sve je to zbog socijalnog programa. Čak i ako uspijemo zašutjeti um počinje budno sanjariti bez naše kontrole ili ako smo previše opušteni za to vrijeme zaspi i sniva snove, ali uvijek melje.
Pogledaj malo tekstove don juana i ruiza. Ruiz ima par dobrih praktičnih savjeta za zaustavljanje unutarnjeg dijaloga - ne vjeruj nikome i ne vjeruj sebi
gledaj cijeli život kao samo jednu priču, umjetnost, jer svi mi smo samo umjetnici, neki su vješti u dramama, drugi u komedijama, ne postoji neka istina tamo vani, ne postoje neka pravila i viša svrha postajanja, neko naukovanje koje moraš slijediti, nešto što moraš postati, sve je u nama samima, već smo rođeni "savršeni" ali to zabravljamo, razum to zaboravlja.
https://forums.vutra.org/putovanje-na-mentalnim-talasima/4864-unutarnja-sutnja.html
Razum logički donosi zaključak tipa: "ako neću razmišljati, ako ću imati prazan um - onda neću ni postajati, bit ću biljka i vegetirati, život će mi proći a ja gubim svoje kratko vrijeme na sulude stvari." Ali istina je, ironično, potpuno suprotna, i to razum nemože shvatiti, to su neki drugi dijelovi našeg bića koji mogu shvatiti, koji čak i oduvijek znaju, ali razum daleko glasnije govori od onog tihog glasa u nama koji već sve zna. I nitko to nemože razumijeti, mora se iskusiti.
Ako ćeš se i upustiti u savladavanje svog unutarnjeg dijaloga, nemoj se živcirati zbog neuspjeha, a to će te sigurno izživcirati jer je brbljanje jače od tvoje volje. Ne pokušavaj to kao neku praktičnu školsku vještinu, postat ćeš opsjednut. Treba naći neki balans, ne biti vezan za cilj, jer cilj postaje opsesija i prema tome nedostižan kad je u pitanju unutarnja tišina.
I da te upozorim, može se dogoditi (sigurno ćeš to doživjeti) da ako uspiješ "zaustaviti um" zapast ćeš u jedan osjećaj kao da toneš, kao da te crna rupa proždire i cjepa - tvoje biće se toga neće plašiti već će se radovati više nego ikad, ali razum
(hm, možda to i nije razum već samo jedan bezvezni program) će bit luuuuddd, 100 na sat! počet će paničariti jer ga taj čin ubija, nastojat će napraviti sve samo da "fučka u mraku"... vidiš mi smo pomalo dualno-sukobljena bića
...ali ono što se dešava nije da ćeš nestati, umrijeti, postati glup i mentalno retardiran
već se događa to da počinješ obuhvačati cjelinu, tvoja svijest briše granice, širi se u sve i kroz sve, multidimenzije, sve postaje jedno, ti si sve i sve je ti. Još uvijek ćeš percipirati svijet kroz oči svjeg bića, sve funkcije tijela će raditi fenomenalno dobro, ali u isto vrijeme bit ćeš svjestan da si sve, i da je sve ti... upravo to da je sve jadna sila života, i upravo to je onaj vrhovni spirtualni cilj.
aaa, yebiga, ja samo znam neke svoje trenutke u životu, u tim trenucima sam se osjećao bolje živ neko ikad, a u tim trenucima um mi nikad nije radio, nije bilo misli u mom umu, jednostavno sve je bilo, i bilo je savršeno. A vidim da postoje puno filozofija kao što je toltečko učenje i ono zen-a i sl. koje govore upravo to... pa me to tješi da nisam jedini lud na ovom svijetu
Možda će se nekome učiniti da ja volim filozofirati i praviti se učitelj, ali to mrzim. Ovo sve jednostavno kao da moram reči, sorry ljudi
Život je igra you know... samo ne svačaj život preozbiljno, ne shvačaj ljude osobno, ne zabrijavaj brije razuma iliti umnog programa i sve će biti super. lažem
hahaha, fak, mrzim riječi