Pa ništa što pređe u svakodnevni način korištenja nije dobro. Nije tu u pitanju samo vutra, to može bit gledanje tv-a. internet, hrana, piće...doslovno bilo šta. Psihički pristup prema stvarima je bitan i veza koju s njima i prema njima stvaramo.
Ja sam osobno 2 godine pušio svaki dan, a sada već oko pola godine to ne prekticiram. I mogu reć, da je predivan osjećaj bit NEnapušen u jednom dužem kontinuitetu. Kad se duže puši svaki dan čovjek kao da zaboravi osjećaj kako je to bit ne napušen, može doći do opadanja samopouzadnja i do zaboravljanja one istinske unutarnje snage koju posjedujemo duboko u sebi i koju ostvarujemo kad djelujemo. Može doći i do toga da npr. kada želimo neosjećati problem, kada želimo inspiraciju, kada želimo verbalne pojačane mogućnosti, domišljatost, pričljivost da onda bude bed jer nema trave a do onda je je bilo i sve smo radili toliko "bolje". I zaista, nemogućnost ostvarivanja maximalnosti potencijala čovjeku stvarno može bit žao i dođe mu da bude baš napušen jer do onda je sve išlo toliko "podmazanije".
Ali gledanjem samog sebe i učenjem na samom činu, vidim kako praksa svakodnevnice nije baš najbolja. Jednostavno, uđe se u kontinuitet koji stvari rutinu, a nema goreg od rutine jer direktno utječe i djeluje na sam osjećaj. A osjećaj i pristup prema živom i neživom je najbitnija stvar, jer ipak, on je taj koji uzrokuje ili patnju ili sreću. Zato i jest nužno postić oslobađanje od osjećaja koji stvara direktnu vezu između učinjenog ili onog što se događa te uć u jedno stanje ravnodušnosti po dogođeno itd. no to je već posve druga tema, mnogo šira i kompleksnija. Dakle, stvaranjem svakodnevne rutine dolazi do mjenjanja pristupa prema stvarima i odnosima jer nitko ne može reć da je jednak pod utjecajem trave ili drugih podarivaoca, jer da je, onda ne bi imao razloga za uzimanjem istoga. I, kako vrijeme prolazi, biće jednostavno polako zaboravlja (jer naš organizam većinom i fizički i psihički postupa po načelu rutine na koju se prilagodi) kako je to biti ne napušen i bez utjecanja trave.
Naravno, postoje sad i varijacije svakodnevnog. Ajmo reć da najgora pod navodnicima verzija bi bila ona da se zapali čim se probudi pa onda još tokom dana itd. Ono, taman se probudiš, idealno vrijeme da ti baš tada glava bude prazna a tijelo i duh revitalizirani i ispunjeni energetskim nabojem i srećom po dolazak novog dana, i prva stva koja ti pada na pamet jest to da se odmah ideš napušit. Ne bi trebale stvari bit poput nekih klikera ili papirića sa obavijesti pričvršćenog sa magnetom na frižider i pojavljivat se ovisno o situaciji i onda kopkat dok se i ne učine. Stvari i želje bi zapravo trebale bit, ako ćemo uzet baš travu za primjer, takve da nas one samo pozovu kad je vrijeme za njih, a ne da ih mi isčekujemo. Zapališ kad ima i kad se ponudi, a onda nakon toga ne, 2 dana, 10, 3 mjeseca, jer ti nie stalo jednostavno do toga, već vrijeme te samo pozove kad se nađe prilika i uvjet za to. Ne smije nam 1 stvar bit previše bitnom, jer time kršimo samu ravnotežu pristupa. Bit neovisan i neutralan je jako bitno, a time i dopustit da stvari se odvijaju po šabloni došlo je vrijeme i mjesto i poklopili se uvijeti, zašto ne. Vezivanje je opasna i štetna stvar po samu slobodu duha koji bi trebao uvijek bit nesputavan i neopterećen željom.
Sve u svemu, 2 su razlikovna pojma: spontanost (da čin i njegova odluka, te samo izvršenje budu temeljeni na onoj pravoj, sirovoj sadašnjosti i trenutku) i rutiniziranost, programirana dugotrajnošću činjenja istog kroz određen period, di nema da je odluka i želja za nečim temeljena na trenutnom osjećaju volje, već jednostavno tijelo i mozak pitaju svoju dnevnu dozu za taj dan i da podmire svoj užitak i potrebu. Veoma je velika razlika kada nešto učinimo jer smo se toga zaželjeli ili kad nešto radimo iz dana u dan. Onda i opada gušt, iz dana u dan to više i nije to, a svi znamo kako je zapalit 1 pljugu nakon dugog perioda, to su najbolja izbrijavanja i najveći čar.
U svakom od nas leži snaga duha i bića i ona u svom čistom ilitiga straight obliku ima najveći potencijal i jačinu i snagu i osjećaj. Najjaču! Droga koliko god da je jaka, koja god da jest, ima prednost da nas učini svjesnima po neke stvari za koje nismo svjesni bez nje. Ali onaj osjećaj koje tijelo posjeduje u svom trenutku kad je apsolutno čisto i neuvjetovano, to je ta najjača snaga koja može zadovoljit svaku potrebu i utažit svaku žed. To je snaga nas samih! To šta imamo probleme, šta se ne osjećamo uvijek sretno, dobro, zadovoljno, ili šta su nam pristupi ili odnosi ne-savršeni, ne znači da je time taj osjećaj bića umanjen! Baš suprotno!!! Zbog toga što stvari nisu prebajne i idealane, zbog toga i imaju tu svoju snagu, čar, zbilju i ljepotu. Time, trenutak i osjećaj postaju život, a njegova težnja da se drži u stanju srednjeg puta, uživanja u svakom njegovom koraku i nastojanja da se učini kvalitetnijim i boljim radom na njemu, čine sam smisao i ljepotu predivnosti nas kao tako malenim a opet s tom čašću da smo sve što Postoji!
Nemojte zaboraviti na sebe i na svoje biće. Svakodnevica i rutina to čine.