Ta su dečurlija, prepuštena talasu nekontrolisanog napretka društva, tehnologije i kolateralna šteta su zbog činjenice da im ceo svet, iskustvo, ljubav, detinjstvo i sreća stanu u telefon, tablet ili ko zna još u kakve novoizmišljene naprave
Svako vrijeme nosi svoje breme,tako i ovo današnje. S tim se slažem
Talas je tu bit
Kud svi turci tu i mali Mujo
Tako se priča.
No da ne ispadne da crnjačim Barba,(jesam malo...priznajem ) ... oprosti.
Ispričat ću jednu angdotu iz svoga djetinjstva uz upozorenje da je priča za one +18.
Riječ je o jednoj tajni.
Ima k tome 40-tak godina možda. Jabuke su dozrijele kod moje 'baba Eve'. Dozvolila nam je da ih jedemo.Crvene,sočne,domaća sorta,ne šprica se. Mada onda nisam imao predodžbu šta znači špricano voće.Sjedimo na granama prijatelj i ja,kao u foteljama... jer je veći gušt biti gore a ne dole.Ne sjećam se o čemu smo pričali.
Al' u tom momentu,mene potjera srat. Ako krenem do baba Evinog vanjskog wc-a,znam da je ljepši od našega. Ofarban je u svjetlo zeleno i iznutra ima nekih slika povješano...neznam hoću li stići !. U to doba nismo poznavali wc papir ,nego se dupe brisalo novinama.
Uglavnom,položaj mi je bio savršen za posrat se iz krošnje na zemlju,pa sam to iskoristio.Kolegi nije smetalo to što ja serem iz krošnje a i meni je bilo svejedno. Dječurlija smo,uglavno se sere usput po livadama,šumama i okolnim destinacijama po kojima lutamo.Uglavnom smo glumili ili indijance ili partizane.No,da se vratim na priču ...
Stolica uredna,prava dječačka...potpomognuta sokom iz jabuke...poleti prema dole.Malo gravitacije,malo težine ... u dodiru sa tlom tj travom se pretvarala u fino oblikovanu okruglu poveću ljudsku kakicu.
Sličilo je nešto kao kravska balega na putu.
Toliko smo se tome smijali,da je orila cijala krošnja od jabuke.
Došlo je vrijeme za poret dalje,siđemo sa jabuke i kolega se sjeti nečega fenomenalnog. Na čega sam ja odmah pristao
Ubrali smo najljepšu jabuku na stablu,pošteno je ispolirali ... ma to je bilo nešto predivno.
I onda smu tu jabuku prelijepu fino zamočili u moju kaku,onako fino pošteno. Ostatak kake smo prekrili lišćem od jabuke.
I otišli dalje,svojim putem.
Jednog starog dida Ivu nisam volio.Neznam zašto ga nisam volio,ali meni je tada ličio na nekog podmuklaša. A zamrzio sam ga poslije jedne scene na putu. Pobjegao mu je pas sa lanca. Pas koji je većinu svoga života proveo zavezan,odvezao se i pobjegao. Gledao sam i slušao kako ga dida Ivo doziva. Kako mu tepa,kako mu izjavljuje ljubav,kako ga zove da se vrati kući. Pas ga je gledao i u jednom momentu je počeo da maše repom. I potrčao u zagrljaj svome dida Ivi
Kad je dotrčao,dida Ivo ga je zavezao za lanac i rekao;
E sad ćeš vidjeti bogasvoga !!!!
Pred mojim očimama ga je toliko naudarao,to je bio užas za gledati.
Baba Eva je nešto kopala u svojoj bašči,sunce prži,ona pognuta,još će malo pa mora bježati u kuću ... nailazi dida Ivo.Detalje neznam,al' u jednom momentu su ispod jabuke. I baba Eva kaže dida Ivi; uzmi Ivo jabuku pa pojedi.
I dida Ivo ugleda jednu prelijepu jabuku na podu,pala sama,savršenstvo.
Onako halapljiv,pokvaren do srži,proklet da ne bi možda baba Eva prva uhvatila tu jabuku...ruka mu poleti prema jabuki i zgrabi ju. Zgrabio je i za moje govno,dobrano prstima
Baba Eva mi kasnije pričala,smijala bi se al' nije bio red da se smije
Tu tajnu smo čuvali svih ovih godina. Evo ja je sada otkrivam. Pokojni dida Ivo,jebiga...izvini