Meni
Forumi
Nove poruke
Sve teme
Najnovije teme
Nove poruke
♫ Radio
Dnevnici
Dnevnici Vanjskog Uzgajanja
Dnevnici Unutrašnjeg Uzgajanja
Završeni Vanjski Dnevnici
Završeni Unutrašnji Dnevnici
Novo
Popularne teme
Nove poruke
Najnovije aktivnosti
Članovi
Trenutno prisutni
Forumi
Prijava
Registracija
Nove poruke
Sve teme
Najnovije teme
Nove poruke
Meni
Install the app
Install
Objavite odgovor
Forumi
Relaksacija i Razonoda
Putovanje na mentalnim talasima
David Icke
JavaScript is disabled. For a better experience, please enable JavaScript in your browser before proceeding.
Koristite zastareli pregledač. Možda neće pravilno prikazivati ove ili druge veb stranice.
Trebali biste nadograditi ili koristiti
alternativni pregledač
.
Poruka
<blockquote data-quote="Beyond" data-source="post: 61082" data-attributes="member: 1077"><p>Fascinantno je mirno sjediti i slušati svoje misli i osjećati svoje emocije na način promatrača, a ne onoga koji ih proživljava. Mi se obično ponašamo kao da jesmo naše misli i emocije, i poistovjećujemo ih s onim tko smo. Pogrešno shvaćamo što su emocije i zato se s njima identificiramo. Emocije nisu ljubav ili empatija; to je serija programiranih reakcija, i njima se konstantno manipulira.</p><p></p><p>Ako pronađete mirno mjesto i poslušate svoje misli i emocije, umjesto da se identificirate s njima, shvatit ćete da one nisu vi. Za iskustvo je važno da ne odgovarate ili reagirate na stvari koje čujete i osjetite dok lete kraj vas. Samo ih promatrajte, nedirnuti onim što blebeću, i nikako ih nemojte prosuđivati, ili će vas povući. Na kraju je to kao da slušate radio. Kaže se da mi nismo naše misli, mi smo tišina između njih, i to je razina svijesti s koje se možemo odvojiti od programa. Kada promatrate svoje misli i emocije, klepetaljku u vašoj glavi koja kao da nikada ne prestaje klepetati, možete se uvjeriti u istinitost toga. Tišina je vaša svijest; klepetanje je vaš program. Svijest je tiha jer nema ništa za reći. Ona ne misli, ona zna, a znanje ne mora neprestano trtljati pokušavajući razumjeti stvari. Niti se uvijek brine zbog 'budućnosti' ili žali za 'prošlošću' - što je najveći izvor mentalnog i emocionalnog raspravljanja. U oštrom kontrastu prema umu i emocijama, svijest je stvarno ledeno mirna.</p><p></p><p>Može biti zabavno promatrati kako naše misli i emocije reagiraju na svakodnevni život. One mogu biti zapanjujuće glupe i pod utjecajem straha. S gledišta svijesti, njihove reakcije postaju tako predvidljive i njihova programirana priroda tako očigledna. Ljudi u vezama igraju emocionalni fliper u kojem prvo reagira jedno, a zatim drugo. To može uzrokovati strašan sukob, a krug je moguće prekinuti samo ako par prestane</p><p>reagirati prema programu. Dok se to ne dogodi, konj će jahati jahača. Kada prestanemo reagirati na program, sve što ostane je svijest. Bit softvera je reagiranje; to je ono što Matrix želi da radimo. Kada reagiramo, identificiramo se s programom, pa svijest počinje trčati za bijelim zecom. Dok to čini, njeno stanje postojanja odražava misli i osjećaje za koje vjeruje da su njeni, i stvara energiju koja hrani Matrix. Jednom kada shvatite da vaše programirane reakcije nisu vi, u vašem će životu biti daleko više harmonije i mira. Još uvijek će biti trenutaka kada će vas program navući da reagirate, ali što više budete izražavali svijest to će se ovo rjeđe događati i brže ćete stiskati kočnicu kada se dogodi.</p><p></p><p>Dok se budete odlogirali iz softvera i logirali u svijest, razvijat ćete spontanost kakvu nikada dotad niste imali. Spontanost ne prepušta svoju slobodu alijima te pravilima i propisima programiranog društva. Volio bih to učiniti, ali... Nema alija - jednostavno to učini. Ali što će misliti ljudi? Učiiiniii to. Ili još bolje,</p><p>buuudiii to. Koliko puta ste u nekom trenutku poželjeli nešto učiniti, a onda su vašu spontanost razbile misli i emocije, nabrajajući sve razloge zašto to ne biste trebali učiniti? Dok ste sve to obradili, vašu je spontanost već ugasilo programirano vatrogasno crijevo zvano 'ne možeš', 'ne smiješ', 'krivnja' i 'što ako'?</p><p></p><p>Ljudi koji kažu 'pravila su pravila' i provode ih ne uzimajući u obzir okolnosti, zone su bez spontanosti, konjići s vrtuljka lišeni jahača. Jeste li ikada vidjeli da je kompjutor spontan, osim ako mu je sustav poremećen? Kada kliknete 'Google', računalo vas vodi tamo. Slijedi pravilnik. Neće reći: 'jebeš to, idem ja na AOL, 'ko te šljivi'. Ponaša se kao kompjutorski program jer to i je, i ista je stvar s 'pravilničarima'. Spontanost zaobilazi program zato što je izraz svijesti - Beskrajne Ljubavi. Kada kompjutor poludi i odbije slijediti naredbe, može ga se simbolički smatrati mentalno bolesnim, pa i programirani ljudi mogu na isti način doživljavati spontano ponašanje. Oni ga ne razumiju jer se ne uklapa u program koji ih kontrolira.</p><p></p><p>Ne trebamo učiti, moramo odučiti ono što nas je program manipuliranjem natjerao da vjerujemo. Um nije put do prosvjetljenja; on je prepreka za njega. Znanje i <em>znanje</em> nisu ista stvar - prvo je um, drugo je svijest. Mi ne trebamo učiti, već se trebamo probuditi iz hipnotičkog transa i sjetiti se tko smo. Kada to učinimo, prestajemo misliti i počinjemo <em>znati</em>. Neki to zovu intuicijom ili 'slušanjem srca', što potječe iz puno svjesnije razine svijesti od one koja je obično prisutna u ovoj stvarnosti. <em>Znanje</em> je ogranak spontanosti koji donosi odluke.</p><p></p><p>Program to nastoji suzbiti koristeći um i emocije kako bi nas natjerao da razmislimo o posljedicama intuitivnih odluka, osjećamo se krivima što radimo stvari za koje nas <em>znanje</em> moli da činimo, i pitamo se kako bi 'mali ja' uopće mogao znati. Ta neodlučnost prihvaćanja veličine i beskrajnosti onoga što jesmo najveća je prepreka postizanju stanja <em>znanja</em>. Mi imamo intuitivno znanje, a onda odmah počinjemo sumnjati u njega. To je program koji se ubacuje kako bi zaštitio svoju kontrolu. Jedna od fraza koje možete čuti je: 'Moraš puno toga naučiti'. Ali ne moramo. Mi samo mislimo da moramo.</p><p></p><p>Za odbacivanje 'Malog ja' od presudne je važnosti odbojnost prema sebi zamijeniti ljubavlju prema sebi. Sustav želi da se sebi ne sviđate, da vas izjedaju krivnja i žaljenje, i da sebe vidite kao beznačajnog, gubitnika u igri života. On postavlja obrasce za ono što je 'uspjeh' ili 'promašaj', 'dobar roditelj', 'dobar suprug', 'dobra žena', 'dobro ovo' ili 'dobro ono'. I prijeti prstom ako ne zadovoljite. Vi niste vaš um ili emocije, vaša 'ličnost'; vi ste Beskrajna Ljubav. To ne znači Beskrajna Ljubav za sve osim 'vas'. Kako se možete ponovno povezati s Beskrajnom Ljubavlju dok sebe svjesno ili podsvjesno prezirete?? Ono što ste učinili ili niste učinili, rekli ili niste rekli, nebitno je. Bili ste uhvaćeni u programu misleći da ste to vi. Sada možete odbaciti masku i voljeti ono što stvarno jeste - Ljubav. A zašto ne biste također mogli voljeti svoju 'programiranu' ličnost? Napokon, ona je također Beskrajna Ljubav; samo što to ne zna. Ljubav i praštanje sebi i drugima briše softver koji stimulira krivnju i mržnju što nas drže u iluzornoj odvojenosti.</p><p></p><p>Vezanost nas prikiva za Matrix: vezanost za ljude, status, rasu, naciju, religiju, novac i, najviše od svega, vezanost za ishod. Ništa ne guši slobodu i mir više od toga. Ako se, poput sportskih navijača, vezujete za pobjedu 'vašeg tima', pripremate se za razočaranje, jer je jedini način da se to izbjegne taj da 'vaš tim' pobijedi. Svaki drugi ishod garantira razočaranje i frustraciju. Ali ako uživate u igri bez vezivanja za rezultat, ishod neće izazvati emocionalni poremećaj i traumu, jer niste bili vezani za određeni scenarij. Možda bi vam određeni rezultat bio draži, ali niste bili emocionalno vezani za njega. Još jednom, ista je stvar sa 'životom'.</p><p></p><p>Izvor iz knjige:</p><p>David Icke - Beskrajna ljubav jedina je istina</p></blockquote><p></p>
[QUOTE="Beyond, post: 61082, member: 1077"] Fascinantno je mirno sjediti i slušati svoje misli i osjećati svoje emocije na način promatrača, a ne onoga koji ih proživljava. Mi se obično ponašamo kao da jesmo naše misli i emocije, i poistovjećujemo ih s onim tko smo. Pogrešno shvaćamo što su emocije i zato se s njima identificiramo. Emocije nisu ljubav ili empatija; to je serija programiranih reakcija, i njima se konstantno manipulira. Ako pronađete mirno mjesto i poslušate svoje misli i emocije, umjesto da se identificirate s njima, shvatit ćete da one nisu vi. Za iskustvo je važno da ne odgovarate ili reagirate na stvari koje čujete i osjetite dok lete kraj vas. Samo ih promatrajte, nedirnuti onim što blebeću, i nikako ih nemojte prosuđivati, ili će vas povući. Na kraju je to kao da slušate radio. Kaže se da mi nismo naše misli, mi smo tišina između njih, i to je razina svijesti s koje se možemo odvojiti od programa. Kada promatrate svoje misli i emocije, klepetaljku u vašoj glavi koja kao da nikada ne prestaje klepetati, možete se uvjeriti u istinitost toga. Tišina je vaša svijest; klepetanje je vaš program. Svijest je tiha jer nema ništa za reći. Ona ne misli, ona zna, a znanje ne mora neprestano trtljati pokušavajući razumjeti stvari. Niti se uvijek brine zbog 'budućnosti' ili žali za 'prošlošću' - što je najveći izvor mentalnog i emocionalnog raspravljanja. U oštrom kontrastu prema umu i emocijama, svijest je stvarno ledeno mirna. Može biti zabavno promatrati kako naše misli i emocije reagiraju na svakodnevni život. One mogu biti zapanjujuće glupe i pod utjecajem straha. S gledišta svijesti, njihove reakcije postaju tako predvidljive i njihova programirana priroda tako očigledna. Ljudi u vezama igraju emocionalni fliper u kojem prvo reagira jedno, a zatim drugo. To može uzrokovati strašan sukob, a krug je moguće prekinuti samo ako par prestane reagirati prema programu. Dok se to ne dogodi, konj će jahati jahača. Kada prestanemo reagirati na program, sve što ostane je svijest. Bit softvera je reagiranje; to je ono što Matrix želi da radimo. Kada reagiramo, identificiramo se s programom, pa svijest počinje trčati za bijelim zecom. Dok to čini, njeno stanje postojanja odražava misli i osjećaje za koje vjeruje da su njeni, i stvara energiju koja hrani Matrix. Jednom kada shvatite da vaše programirane reakcije nisu vi, u vašem će životu biti daleko više harmonije i mira. Još uvijek će biti trenutaka kada će vas program navući da reagirate, ali što više budete izražavali svijest to će se ovo rjeđe događati i brže ćete stiskati kočnicu kada se dogodi. Dok se budete odlogirali iz softvera i logirali u svijest, razvijat ćete spontanost kakvu nikada dotad niste imali. Spontanost ne prepušta svoju slobodu alijima te pravilima i propisima programiranog društva. Volio bih to učiniti, ali... Nema alija - jednostavno to učini. Ali što će misliti ljudi? Učiiiniii to. Ili još bolje, buuudiii to. Koliko puta ste u nekom trenutku poželjeli nešto učiniti, a onda su vašu spontanost razbile misli i emocije, nabrajajući sve razloge zašto to ne biste trebali učiniti? Dok ste sve to obradili, vašu je spontanost već ugasilo programirano vatrogasno crijevo zvano 'ne možeš', 'ne smiješ', 'krivnja' i 'što ako'? Ljudi koji kažu 'pravila su pravila' i provode ih ne uzimajući u obzir okolnosti, zone su bez spontanosti, konjići s vrtuljka lišeni jahača. Jeste li ikada vidjeli da je kompjutor spontan, osim ako mu je sustav poremećen? Kada kliknete 'Google', računalo vas vodi tamo. Slijedi pravilnik. Neće reći: 'jebeš to, idem ja na AOL, 'ko te šljivi'. Ponaša se kao kompjutorski program jer to i je, i ista je stvar s 'pravilničarima'. Spontanost zaobilazi program zato što je izraz svijesti - Beskrajne Ljubavi. Kada kompjutor poludi i odbije slijediti naredbe, može ga se simbolički smatrati mentalno bolesnim, pa i programirani ljudi mogu na isti način doživljavati spontano ponašanje. Oni ga ne razumiju jer se ne uklapa u program koji ih kontrolira. Ne trebamo učiti, moramo odučiti ono što nas je program manipuliranjem natjerao da vjerujemo. Um nije put do prosvjetljenja; on je prepreka za njega. Znanje i [I]znanje[/I] nisu ista stvar - prvo je um, drugo je svijest. Mi ne trebamo učiti, već se trebamo probuditi iz hipnotičkog transa i sjetiti se tko smo. Kada to učinimo, prestajemo misliti i počinjemo [I]znati[/I]. Neki to zovu intuicijom ili 'slušanjem srca', što potječe iz puno svjesnije razine svijesti od one koja je obično prisutna u ovoj stvarnosti. [I]Znanje[/I] je ogranak spontanosti koji donosi odluke. Program to nastoji suzbiti koristeći um i emocije kako bi nas natjerao da razmislimo o posljedicama intuitivnih odluka, osjećamo se krivima što radimo stvari za koje nas [I]znanje[/I] moli da činimo, i pitamo se kako bi 'mali ja' uopće mogao znati. Ta neodlučnost prihvaćanja veličine i beskrajnosti onoga što jesmo najveća je prepreka postizanju stanja [I]znanja[/I]. Mi imamo intuitivno znanje, a onda odmah počinjemo sumnjati u njega. To je program koji se ubacuje kako bi zaštitio svoju kontrolu. Jedna od fraza koje možete čuti je: 'Moraš puno toga naučiti'. Ali ne moramo. Mi samo mislimo da moramo. Za odbacivanje 'Malog ja' od presudne je važnosti odbojnost prema sebi zamijeniti ljubavlju prema sebi. Sustav želi da se sebi ne sviđate, da vas izjedaju krivnja i žaljenje, i da sebe vidite kao beznačajnog, gubitnika u igri života. On postavlja obrasce za ono što je 'uspjeh' ili 'promašaj', 'dobar roditelj', 'dobar suprug', 'dobra žena', 'dobro ovo' ili 'dobro ono'. I prijeti prstom ako ne zadovoljite. Vi niste vaš um ili emocije, vaša 'ličnost'; vi ste Beskrajna Ljubav. To ne znači Beskrajna Ljubav za sve osim 'vas'. Kako se možete ponovno povezati s Beskrajnom Ljubavlju dok sebe svjesno ili podsvjesno prezirete?? Ono što ste učinili ili niste učinili, rekli ili niste rekli, nebitno je. Bili ste uhvaćeni u programu misleći da ste to vi. Sada možete odbaciti masku i voljeti ono što stvarno jeste - Ljubav. A zašto ne biste također mogli voljeti svoju 'programiranu' ličnost? Napokon, ona je također Beskrajna Ljubav; samo što to ne zna. Ljubav i praštanje sebi i drugima briše softver koji stimulira krivnju i mržnju što nas drže u iluzornoj odvojenosti. Vezanost nas prikiva za Matrix: vezanost za ljude, status, rasu, naciju, religiju, novac i, najviše od svega, vezanost za ishod. Ništa ne guši slobodu i mir više od toga. Ako se, poput sportskih navijača, vezujete za pobjedu 'vašeg tima', pripremate se za razočaranje, jer je jedini način da se to izbjegne taj da 'vaš tim' pobijedi. Svaki drugi ishod garantira razočaranje i frustraciju. Ali ako uživate u igri bez vezivanja za rezultat, ishod neće izazvati emocionalni poremećaj i traumu, jer niste bili vezani za određeni scenarij. Možda bi vam određeni rezultat bio draži, ali niste bili emocionalno vezani za njega. Još jednom, ista je stvar sa 'životom'. Izvor iz knjige: David Icke - Beskrajna ljubav jedina je istina [/QUOTE]
Verifikacija
Objavite odgovor
Forumi
Relaksacija i Razonoda
Putovanje na mentalnim talasima
David Icke
Top
Bottom