I meni je pušenje najlepše u proleće i to u rano proleće. Priroda, negde pored reke ili kakvog potoka, zvuk vode fino smiruje, ali istovremeno ti ne da da potoneš u letargiju ako pušiš kakvu tešku indiku (ovde sam jako subjektivan), već ti misli stalno vrludaju. Mirisi divljaju, a ptičice cvrkuću. Idila, ha.
Takođe je zanimljivo pušenje u ranu jesen, zapravo, zadnjih godina u zrelu jesen (jer nam se godišnja doba malo pomerila), kad iskaču žuta i crvena boja, tu i tamo se oseća miris dima (naravno, ne mislim na gradski smog, već na seoski miris drva i pečenja rakije). Noći postaju hladnije i to ti fino hladi obraze upaljene od silnog varenja. Osim toga, tad su i najprijatnija iznenađenja od novopridošlog outdoor-a.
Prisetih se jedne izreke (koja konkretno baš i nema mnogo veze s temom, ali...), vrlo popularne tokom devedestih godina kada je pušenje u najvećem delu zavisilo od lokalnog outdoor-a. Dakle:
"Od oktobra do Nove Godine puše svi, od Nove pa do marta mnogi, od marta do juna poneki, a od juna do oktobra samo pravi majstori (tj. oni sa dobrim štekom).