Charles Tart, profesor psihologije na Davies fakultetu Kalifornijskog sveučilišta, pronašao je dvoje studenata, Anne i Billa, koji su mogli ući u duboki trans, a i sami su bili vješti hipnotizeri. Dogovorili su se da Anne hipnotizira Billa, a on je, nakon što je hipnotiziran, zauzvrat hipnotizirao nju. Tart je smatrao da će se tim neobičnim postupkom dodatno pojačati i inače snažna veza koja postoji između hipnotizera i subjekta.
Bio je u pravu. Kada su u tom, uzajamno hipnotiziranom stanju otvorili oči, sve im je izgledalo sivo. Međutim, sivilo je brzo ustupilo mjesto živim bojama i blislavim svjetlima, i za nekoliko trenutaka našli su se na plaži nadzemaljske ljepote. Pijesak je blistao poput dijamanata, more je bilo ispunjeno ogromnim zapjenjenim mjehurima i svjetlucalo se kao pjenušac, a obala je bila posuta prozirnim kristalnim kamenjem koje je pulsiralo unutarnjom svjetlošću. Iako Tart nije mogao vidjeti ono što su Anne i Bill gledali, po načinu na koji su govorili ubrzo je shvatio da doživljavaju istu halucinantnu stvarnost.
Razumije se, Anne i Billu to je odmah postalo jasno, te su krenuli istraživati svoj novootkriveni svijet, plivati u oceanu i proučavati svjetlucavo kristalno kamenje. Na Tartovu žalost, prestali su razgovarati, ili su, barem gledano iz Tartove perspektive, prestali govoriti. Kada ih je kasnije ispitivao o razlozima njihove šutnje, odgovorili su mu da su u svom zajedničkom svijetu snova razgovarali, što je pojava za koju Tart drži da uključuje neku vrst paranormalne komunikacije.
Seansu za seansom, Anne i Bill nastavili su stvarati različite stvarnosti, i sve je bilo podjednako stvarno, 'raspoloživo' za pet osjetila i dimenzionalno, kao i sve drugo što su doživljavali u svojem svakodnevnom budnom stanju. Štoviše, Tart je došao do zaključka da su svjetovi što su ih posjećivali Anne i Bill u biti stvarniji od slabe, blijede stvarnosti s
kojom se većina nas mora zadovoljiti. Kao što Tart navodi, nakon "što su neko vrijeme međusobno razgovarali o svojim iskustvima i otkrili da su pretresali detalje zajedničkih iskustava za koje nije bilo verbalnog poticaja na snimljenim magnetoskopskim trakama, osjetili su da mora da su uistinu bili u onostranim mjestima koje su doživjeli."
'Oceanski svijet' Anne i Billa savršeni je primjer holografske stvarnosti - trodimenzionalni konstrukt, stvoren iz međupovezanosti, poduprt strujom svijesti, i u konačnici jednako plastičan kao i misaoni procesi iz kojih je proistekao. Ta plastičnost evidentna je u nekoliko njegovih osobina. Premda trodimenzionalan, prostor tog svijeta fleksibilniji je od prostora svakidašnje stvarnosti, a ponekad bi postajao toliko elastičan da je Anne i Billu ponestalo riječi kojima bi ga opisali. Još neobičnije, iako je bilo jasno da su bili vrlo vješti u oblikovanju zajedničkog svijeta oko sebe, često su zaboravljali oblikovati vlastita tijela, te su najčešće postojali kao plutajuća tijela ili glave. Kako Anne objašnjava, jednom prilikom kad joj je Bill rekao da mu pruži svoju ruku, «morala sam si nekako u duhu predočiti ruku.».
Kako je taj pokus s uzajamnom hipnozom završio? Na žalost, ideja da su te spektakularne vizije na neki način bile stvarne, možda i stvarnije od svakodnevne stvarnosti, toliko je prestrašila i Anne i Billa da ih je to što su radili počelo sve više i više uznemirivati. Na kraju su prekinuli svoja istraživanja, a jedno od njih, Bill, u potpunosti se odrekao hipnoze.
Na vanosjetilnu međupovezanost koja je omogućila Anne i Billu da konstruiraju svoju zajedničku stvarnost moglo bi se gotovo gledati kao na neku vrstu učinka polja između njih dvoje, kao na «stvarnosno polje», ako hoćete.
Ako svijest igra ulogu u stvaranju subatomskih čestica, je li moguće da su moja opažanja subatomskog svijeta također neka vrst stvarnosnih polja?
Možda se fizičari diljem svijeta nesvjesno međusobno povezuju i koriste oblik uzajamne hipnoze, sličan onome što su ga koristili Tartovi ispitanici, a kako bi stvorili dogovorne karakteristike koje opažaju u elektronu? Toj mogućnosti u prilog bi mogla govoriti još jedna neobična značajka hipnoze. Za razliku od drugih izmijenjenih stanja svijesti, hipnoza nije povezana s neobičnim EEG uzorcima. S fiziološkog gledišta, mentalno stanje hipnoze posve je nalik našem uobičajenom budnom stanju. Znači li to da je samo uobičajeno budno stanje neka vrsta hipnoze, te da svi neprekidno percipiramo stvarnosna polja?
Nobelovac Josephson sugerira da bi se moglo raditi o nečem sličnom. Kao i Globus, Josephson Castanedino djelo uzima vrlo ozbiljno, te ga je pokušao povezati s kvantnom fizikom. Predlaže da objektivna stvarnost nastaje iz kolektivnih sjećanja ljudske vrste, dok su anomalni događaji - kao, na primjer, oni koje je iskusio Castaneda – manifestacija individualne volje.
Ljudska svijest možda nije jedino što sudjeluje u stvaranju stvarnosnih polja. Eksperimenti s viđenjem na daljinu pokazali su da ljudi mogu točno opisati udaljena mjesta čak i ako na tim mjestima nema ljudskih promatrača. Slično tome, ispitanici mogu prepoznati sadržaj zapečaćene kutije nasumično izabrane iz skupine zapečaćenih kutija, čiji su sadržaji stoga apsolutno nepoznati. To znači da smo sposobni za više od samog spajanja na osjetila drugih ljudi. Možemo se spojiti i na samu stvarnost - i na taj način doći do podataka. Ma koliko bizarno zvučalo, to nije tako neobično kada čovjek ima na umu da u holografskom svemiru svijest prožima cjelokupnu materiju, te da je «značenje» aktivno prisutno i u mentalnim i u fizičkim svjetovima.
David Bohm (Einsteinov štićenik i jedan od najpoštovanijih svjetskih kvantnih fizičara) smatra da sveopća rasprostranjenost značenja pruža moguće objašnjenje i za telepatiju i za viđenje na daljinu. Vjeruje da bi i jedno i drugo, u stvari, mogli biti samo različiti oblici psihokineze. Baš kao što bi psihokineza mogla biti rezonancija značenja koja se prenosi od uma do predmeta, tako se na telepatiju može gledati kao na rezonanciju značenja koja se prenose od uma do uma, ističe Bohm. Na isti način, viđenje na daljinu može se promatrati kao rezonancija značenja prenošenih od predmeta umu. Kada se uspostavi sklad ili rezonancija značenja, dolazi do dvosmjernog djelovanja, tako da 'značenja' udaljenog sustava mogu u promatraču proizvoditi neku vrstu psihokineze koja bi mu, u stvari, prenosila sliku tog udaljenog sustava, ističe.
Jahn i Dunne misle slično. Premda smatraju da se stvarnost oblikuje isključivo međudjelovanjem svijesti sa svojom okolinom, vrlo su liberalni u pogledu svojeg definiranja svijesti. Po njima, kvalificirati se može sve što je sposobno proizvoditi, primati ili koristiti podatke. Dakle, životinje, virusi, DNK, strojevi (umjetno inteligentni ili ne) i takozvani neživi predmeti, svi imaju preduvjete za sudjelovanje u stvaranju stvarnosti.
Ukoliko su ove tvrdnje točne, te podatke možemo pribaviti ne samo iz umova drugih ljudi nego i iz živućeg holograma same stvarnosti, što bi objasnilo i psihometriju - sposobnost da se jednostavnim dodirivanjem predmeta dobiju podaci o njegovoj povijesti. Umjesto neživ, predmet bi bio prožet svojom vlastitom vrstom svijesti. Umjesto da bude «stvar» koja egzistira zasebno od ostatka svemira, bio bi sastavni dio međupovezanosti svih stvari - povezan s mislima svake osobe koja je ikada došla u vezu s njim, povezan sa sviješću koja prožima svaku životinju i predmet koji je ikad bio povezan s njegovim postojanjem, preko implicitnog povezan s vlastitom prošlošću, i povezan s umom psihometrika koji ga drži.
Izvor iz knjige:
Michael Talbot - Holografski Svemir
)
