Holografski svemir / Matrix / Kvantna fizika

Hesi Original Sjemenke Hempatia Organics Nutrients
Želite nešto više od socijalne mreže?
Društvo za legalizaciju marihuane, medicinu i uzgajanje kanabisa. Registrujte se za dodatne opcije foruma.
Registracija

Beyond

Vutra Veteran
07.08.2006
1.945
311
0
35


Charles Tart, profesor psihologije na Davies fakultetu Kalifornijskog sveučilišta, pronašao je dvoje studenata, Anne i Billa, koji su mogli ući u duboki trans, a i sami su bili vješti hipnotizeri. Dogovorili su se da Anne hipnotizira Billa, a on je, nakon što je hipnotiziran, zauzvrat hipnotizirao nju. Tart je smatrao da će se tim neobičnim postupkom dodatno pojačati i inače snažna veza koja postoji između hipnotizera i subjekta.

Bio je u pravu. Kada su u tom, uzajamno hipnotiziranom stanju otvorili oči, sve im je izgledalo sivo. Međutim, sivilo je brzo ustupilo mjesto živim bojama i blislavim svjetlima, i za nekoliko trenutaka našli su se na plaži nadzemaljske ljepote. Pijesak je blistao poput dijamanata, more je bilo ispunjeno ogromnim zapjenjenim mjehurima i svjetlucalo se kao pjenušac, a obala je bila posuta prozirnim kristalnim kamenjem koje je pulsiralo unutarnjom svjetlošću. Iako Tart nije mogao vidjeti ono što su Anne i Bill gledali, po načinu na koji su govorili ubrzo je shvatio da doživljavaju istu halucinantnu stvarnost.
Razumije se, Anne i Billu to je odmah postalo jasno, te su krenuli istraživati svoj novootkriveni svijet, plivati u oceanu i proučavati svjetlucavo kristalno kamenje. Na Tartovu žalost, prestali su razgovarati, ili su, barem gledano iz Tartove perspektive, prestali govoriti. Kada ih je kasnije ispitivao o razlozima njihove šutnje, odgovorili su mu da su u svom zajedničkom svijetu snova razgovarali, što je pojava za koju Tart drži da uključuje neku vrst paranormalne komunikacije.

Seansu za seansom, Anne i Bill nastavili su stvarati različite stvarnosti, i sve je bilo podjednako stvarno, 'raspoloživo' za pet osjetila i dimenzionalno, kao i sve drugo što su doživljavali u svojem svakodnevnom budnom stanju. Štoviše, Tart je došao do zaključka da su svjetovi što su ih posjećivali Anne i Bill u biti stvarniji od slabe, blijede stvarnosti s
kojom se većina nas mora zadovoljiti. Kao što Tart navodi, nakon "što su neko vrijeme međusobno razgovarali o svojim iskustvima i otkrili da su pretresali detalje zajedničkih iskustava za koje nije bilo verbalnog poticaja na snimljenim magnetoskopskim trakama, osjetili su da mora da su uistinu bili u onostranim mjestima koje su doživjeli."

'Oceanski svijet' Anne i Billa savršeni je primjer holografske stvarnosti - trodimenzionalni konstrukt, stvoren iz međupovezanosti, poduprt strujom svijesti, i u konačnici jednako plastičan kao i misaoni procesi iz kojih je proistekao. Ta plastičnost evidentna je u nekoliko njegovih osobina. Premda trodimenzionalan, prostor tog svijeta fleksibilniji je od prostora svakidašnje stvarnosti, a ponekad bi postajao toliko elastičan da je Anne i Billu ponestalo riječi kojima bi ga opisali. Još neobičnije, iako je bilo jasno da su bili vrlo vješti u oblikovanju zajedničkog svijeta oko sebe, često su zaboravljali oblikovati vlastita tijela, te su najčešće postojali kao plutajuća tijela ili glave. Kako Anne objašnjava, jednom prilikom kad joj je Bill rekao da mu pruži svoju ruku, «morala sam si nekako u duhu predočiti ruku.».

Kako je taj pokus s uzajamnom hipnozom završio? Na žalost, ideja da su te spektakularne vizije na neki način bile stvarne, možda i stvarnije od svakodnevne stvarnosti, toliko je prestrašila i Anne i Billa da ih je to što su radili počelo sve više i više uznemirivati. Na kraju su prekinuli svoja istraživanja, a jedno od njih, Bill, u potpunosti se odrekao hipnoze.

Na vanosjetilnu međupovezanost koja je omogućila Anne i Billu da konstruiraju svoju zajedničku stvarnost moglo bi se gotovo gledati kao na neku vrstu učinka polja između njih dvoje, kao na «stvarnosno polje», ako hoćete.

Ako svijest igra ulogu u stvaranju subatomskih čestica, je li moguće da su moja opažanja subatomskog svijeta također neka vrst stvarnosnih polja?

Možda se fizičari diljem svijeta nesvjesno međusobno povezuju i koriste oblik uzajamne hipnoze, sličan onome što su ga koristili Tartovi ispitanici, a kako bi stvorili dogovorne karakteristike koje opažaju u elektronu? Toj mogućnosti u prilog bi mogla govoriti još jedna neobična značajka hipnoze. Za razliku od drugih izmijenjenih stanja svijesti, hipnoza nije povezana s neobičnim EEG uzorcima. S fiziološkog gledišta, mentalno stanje hipnoze posve je nalik našem uobičajenom budnom stanju. Znači li to da je samo uobičajeno budno stanje neka vrsta hipnoze, te da svi neprekidno percipiramo stvarnosna polja?

Nobelovac Josephson sugerira da bi se moglo raditi o nečem sličnom. Kao i Globus, Josephson Castanedino djelo uzima vrlo ozbiljno, te ga je pokušao povezati s kvantnom fizikom. Predlaže da objektivna stvarnost nastaje iz kolektivnih sjećanja ljudske vrste, dok su anomalni događaji - kao, na primjer, oni koje je iskusio Castaneda – manifestacija individualne volje.

Ljudska svijest možda nije jedino što sudjeluje u stvaranju stvarnosnih polja. Eksperimenti s viđenjem na daljinu pokazali su da ljudi mogu točno opisati udaljena mjesta čak i ako na tim mjestima nema ljudskih promatrača. Slično tome, ispitanici mogu prepoznati sadržaj zapečaćene kutije nasumično izabrane iz skupine zapečaćenih kutija, čiji su sadržaji stoga apsolutno nepoznati. To znači da smo sposobni za više od samog spajanja na osjetila drugih ljudi. Možemo se spojiti i na samu stvarnost - i na taj način doći do podataka. Ma koliko bizarno zvučalo, to nije tako neobično kada čovjek ima na umu da u holografskom svemiru svijest prožima cjelokupnu materiju, te da je «značenje» aktivno prisutno i u mentalnim i u fizičkim svjetovima.

David Bohm (Einsteinov štićenik i jedan od najpoštovanijih svjetskih kvantnih fizičara) smatra da sveopća rasprostranjenost značenja pruža moguće objašnjenje i za telepatiju i za viđenje na daljinu. Vjeruje da bi i jedno i drugo, u stvari, mogli biti samo različiti oblici psihokineze. Baš kao što bi psihokineza mogla biti rezonancija značenja koja se prenosi od uma do predmeta, tako se na telepatiju može gledati kao na rezonanciju značenja koja se prenose od uma do uma, ističe Bohm. Na isti način, viđenje na daljinu može se promatrati kao rezonancija značenja prenošenih od predmeta umu. Kada se uspostavi sklad ili rezonancija značenja, dolazi do dvosmjernog djelovanja, tako da 'značenja' udaljenog sustava mogu u promatraču proizvoditi neku vrstu psihokineze koja bi mu, u stvari, prenosila sliku tog udaljenog sustava, ističe.

Jahn i Dunne misle slično. Premda smatraju da se stvarnost oblikuje isključivo međudjelovanjem svijesti sa svojom okolinom, vrlo su liberalni u pogledu svojeg definiranja svijesti. Po njima, kvalificirati se može sve što je sposobno proizvoditi, primati ili koristiti podatke. Dakle, životinje, virusi, DNK, strojevi (umjetno inteligentni ili ne) i takozvani neživi predmeti, svi imaju preduvjete za sudjelovanje u stvaranju stvarnosti.

Ukoliko su ove tvrdnje točne, te podatke možemo pribaviti ne samo iz umova drugih ljudi nego i iz živućeg holograma same stvarnosti, što bi objasnilo i psihometriju - sposobnost da se jednostavnim dodirivanjem predmeta dobiju podaci o njegovoj povijesti. Umjesto neživ, predmet bi bio prožet svojom vlastitom vrstom svijesti. Umjesto da bude «stvar» koja egzistira zasebno od ostatka svemira, bio bi sastavni dio međupovezanosti svih stvari - povezan s mislima svake osobe koja je ikada došla u vezu s njim, povezan sa sviješću koja prožima svaku životinju i predmet koji je ikad bio povezan s njegovim postojanjem, preko implicitnog povezan s vlastitom prošlošću, i povezan s umom psihometrika koji ga drži.

Izvor iz knjige:
Nemate dozvolu da vidite linkove. Prijavite se ili registrujte se.
 
OP
OP
Beyond

Beyond

Vutra Veteran
07.08.2006
1.945
311
0
35


Dvojna stvarnost i sinkronicitet u snu zvanom život

Godine 1975., kada sam bio pri kraju studija na Michiganskom državnom sveučilištu, večerao sam s jednim od svojih profesora u mjesnom restoranu i raspravljali smo o filozofskim implikacijama iskustava Carlosa Castanede. Konkretno, naš se razgovor usredotočio na događaj o kojemu Castaneda govori u knjizi Putovanje u Ixtlan. Don Juan i Castaneda jedne noći u pustinji, dok su bili u potrazi za duhom, nailaze na stvora koji izgleda kao tele, ali ima vučje uši i kljun. Sklupčano je i urliče kao da proživljava užasne smrtne muke.

Castaneda je isprva prestravljen, međutim nakon što sam sebe uvjeri da ono što vidi nikako ne može biti stvarno, njegova se vizija mijenja i sada vidi da je umirući duh zapravo grana otpala s drveta koja drhti na vjetru. Castaneda ponosno objavljuje pravi identitet stvari, međutim, kao i obično, stari Yaqui šaman ga kori. Kaže Castanedi da je grana bila umirući duh kada je bila ispunjena životom, međutim da se preobrazila u granu kada je Castaneda posumnjao u njezino postojanje. Unatoč tome, ističe da su obje stvarnosti jednako stvarne.

U svom razgovoru s profesorom priznao sam da me zaintrigirala Don Juanova tvrdnja da svaka od dvije, međusobno isključive, stvarnosti mogu biti stvarne, te da smatram da bi mogla objasniti mnoge paranormalne fenomene. Nedugo nakon razgovora o tom slučaju napustili smo restoran i, budući da je bila vedra ljetna noć, odlučili prošetati. Nastavili smo razgovor i tada sam spazio malu skupinu ljudi što je hodala ispred nas. Razgovarali su neprepoznatljivim stranim jezikom, a sudeći po njihovom bučnom ponašanju činilo se da su pijani. Povrh toga, jedna od žena nosila je zeleni kišobran, što je bilo čudno, budući da na nebu nije bilo ni oblačka, niti je vremenska prognoza predviđala kišu.

Ne želeći se sukobiti s tom skupinom, malo smo zaostali, a kad smo to učinili, žena je odjednom na divlji i hirovit način počela vitlati svojim kišobranom. Opisivala je goleme krugove po zraku, a nekoliko puta kada je zamahnula malo je nedostajalo da nas njime pogodi. Još više smo usporili svoj hod, međutim postajalo je sve očitije da je to bila njezina predstava, smišljena da privuče našu pozornost. Naposljetku je, nakon što smo svoje poglede uperili u ono što radi, s obje ruke podigla kišobran iznad svoje glave i potom ga dramatično bacila pred naše noge.

Obojica smo zurili u njega, pitajući se zašto bi učinila tako nešto, a onda se dogodilo nešto iznimno. Kišobran je učinio nešto što bi se moglo opisati kao «treperenje», nalik plamenu na fenjeru koji se baš sprema ugasiti. Emitirao je čudan pucketav zvuk nalik zvuku celofana kad ga se gužva, a na kraju se u blistavom nizu raznobojnih iskričavih svjetala, s uvijenim krajevima, njegova boja promijenila, te se pretvorio u kvrgavi, smeđe-sivi štap. Bio sam tako zaprepašten da sam zanijemio na nekoliko sekundi. Moj profesor je prvi progovorio te tihim, šokiranim glasom rekao da je bio mislio da se radi o kišobranu. Upitao sam ženu je li vidjela da se dogodilo nešto izuzetno, a ona je klimnula. Obojica smo zapisali ono što smo mislili da se dogodilo i naši opisi poklapali su se u potpunosti. Postojala je jedino neznatna razlika u tome što je moj profesor rekao da je kišobran «cvrčao» dok se pretvarao u štap, što je zvuk koji nije tako strašno različit od pucketavog zvuka celofana što ga se gužva.

Ovaj događaj nameće mnoga pitanja na koja nemam odgovora. Na znam tko su bili ljudi koji su bacili kišobran pred naše noge, ni jesu li uopće bili svjesni magične preobrazbe koja se zbila kada su odšetali, premda ženina bizarna i naizgled namjerna izvedba daje naslutiti da nisu bili posve nesvjesni. I ja i moj profesor bili smo toliko zatečeni magičnom preobrazbom kišobrana da su do vremena kada smo došli k sebi da ih upitamo, oni već odavno bili otišli. Ne znam zašto se taj događaj zbio, no čini mi se očitim da je nekako povezan s našim razgovorom o Castanedinom susretu sa sličnom pojavom.

Izvor iz knjige:
Nemate dozvolu da vidite linkove. Prijavite se ili registrujte se.
 
OP
OP
Beyond

Beyond

Vutra Veteran
07.08.2006
1.945
311
0
35


Fizičar William Tiller, pročelnik Odjela za znanost o materijalima pri Sveučilištu Stanford (Department of Materials Science at Stanford University), drži da je stvarnost slična "holodeku" iz televizijskog serijala Zvjezdane staze: Nova generacija. U toj seriji holodek je okoliš u kojem njegovi posjetitelji mogu prizvati holografsku simulaciju doslovce svega što zažele - bujnu šumu, grad prepun ljudi, i tako dalje. Osim toga, svaku simulaciju mogu mijenjati na koji god način požele, na primjer, mogu napraviti da se materijalizira svjetiljka, ili da neželjeni stol nestane. Tiller drži da je svemir također jedna vrsta holodeka, stvorena «integracijom» svih živih bića. Stvorili smo ga da bude nositelj naših iskustava i stvorili smo zakone koji njime upravljaju, kaže Tiller. Tvrdnja da je stvarnost stvorena integracijom svih živih bića u biti se ne razlikuje od izjave da se svemir sastoji od stvarnosnih polja.

I doista, ukoliko je svemir holodek, sve bi stvari koje su naizgled postojane i vječne – od zakona fizike pa do građe galaksija trebalo promatrati kao stvarnosna polja, kao sjenke koje nisu ni manje ni više stvarne od rekvizita u golemom, zajedničkom snu. Sve što je stalno trebalo bi se smatrati iluzijom, a samo bi svijest bila vječna - svijest živućeg svemira.

Što se mog osobnog stava tiče, na temelju vlastitih iskustava složio bih se s Don Juanom kad kaže: "Mi smo promatrači. Mi smo svijest. Nismo objekti. Nismo čvrsti. Mi smo neizmjerni. Svijet objekata i čvrstoće samo je sredstvo da se naš život na Zemlji učini jednostavnijim. To je samo opis koji je stvoren da bi nam pomogao. Mi, ili točnije, naš razum, zaboravljamo da je opis samo opis, pa tako svoju cjelovitost zapetljamo u kobni krug iz kojega se za života rijetko tko izvuče."

"Protivno općem uvjerenju, možda nije mozak taj koji proizvodi svijest, nego je svijest ta koja stvara pojavu mozga - materiju, prostor, vrijeme i sve drugo što volimo interpretirati kao fizički svemir." Keith Floyd, psiholog na koledžu Virginia Intermont

Izvor iz knjige:
Nemate dozvolu da vidite linkove. Prijavite se ili registrujte se.


[YOUTUBE]naG-rjo5dAc[/YOUTUBE]
 
OP
OP
Beyond

Beyond

Vutra Veteran
07.08.2006
1.945
311
0
35
[youtube]jXumtvzTe1Q[/youtube]

[youtube]YWP3MlMteZ8[/youtube]

[YOUTUBE]jFTFnLsflVc[/YOUTUBE]
 

extranoize

Aktivan Član
04.01.2008
255
22
0
31
Weedran je napisao(la):
Tiller drži da je svemir također jedna vrsta holodeka, stvorena «integracijom» svih živih bića.
po don Juanu to je posljedica fiksirane spojne točke u kojoj je svijest zarobljena i time ograničena na ovu našu stvarnost....
tek sam sad uvidio povezanost holografskog svemira i castanede...
thnx weedran
 
OP
OP
Beyond

Beyond

Vutra Veteran
07.08.2006
1.945
311
0
35
teortija holografskog svemira / matrixa ima velike veze s kastanedom i naučavanjem Don Juana ali ovo šta si rekao extranoize ne leži baš, nisi se dobro izrazio ili sam ja krivo shvatio.

U skupnoj točki nije svijest zarobljena, nego skupna točka jest naša svijest, tj. naša količina percepcije, a pozicija skupne točke određuje koji svijet ćemo percipirati i na koji način.
I svaki od tih svijetova je stvoren integracijom svih svijesti koje se nalaze u toj domeni, u toj percepciji. Naša stvarnost i sve ostale stvarnosti su konstrukt svijesti.
 

extranoize

Aktivan Član
04.01.2008
255
22
0
31
slažem se s tobom.
pod tim zarobljena sam mislio ograničena (pozicijom) na ovaj naš matrix/svijet...
zato don Juan pomiče castanedinu spojnu točku da bi mogao vidjeti i druge svjetove.
u spojnoj točki se energija (od koje je sve sačinjeno) pretvara u osjetilne podatke tj. našu percepciju.
ona je na istom mjestu kod svih ljudi što je rezultat socijalizacije i navike.
 
OP
OP
Beyond

Beyond

Vutra Veteran
07.08.2006
1.945
311
0
35
E upravo to. Sam naš dnk nastoji držati skupnu točku u određenoj poziciji, ali svijet koji svi mi percipiramo uglavnom je produkt defaultne pozicije skupne točke pri našem rođenju (dnk program ju održava), socijalizacije i navike (programiran um). Mi ne vidimo ono što mislimo da ne postoji, niti možemo postići ono u što ne vjerujemo.

Ne radi se o tome da je ovaj svijet nestvaran, on je stvaran i realan, ali potpuno tekuć i promjenjiv kao san. Ako ga tvoja svijest neće mjenjati onda će za tebe vrijediti svi zakoni koje ljudi "sanjaju" i živjeti život u uvjerenjima koja su usađena u tvoj um i tvoj dnk.

'Slušaj, još od rođenja govore nam da je svijet tako i tako napravljen i ne preostaje nam ništa drugo, nego da svijet tako i promatramo, kroz opis koji nam daju..Mi smo svjetleća bića. Mi smo stvarnost. Mi smo svjest. Mi nismo objekti,nemamo čvrstu konzistenciju, mi smo bezgranični. Svijet čvrstih objekata samo je sredstvo da se naše lutanje po Zemlji učini ugodnijim. To je samo opis, stvoren da bi nam pomogao.
Kada svijet spoznamo svojom 'voljom, tada znamo da on uopće nije toliko 'vanjski' niti toliko stvaran kao što vjerujemo.'
Don Juan Matus
 

EXARP

Aktivan Član
10.12.2006
487
63
48
46
Weedran je napisao(la):
Kada svijet spoznamo svojom 'voljom, tada znamo da on uopće nije toliko 'vanjski' niti toliko stvaran kao što vjerujemo.'
Don Juan Matus
Točno tako...samo to može bit gadan šok.
Eeee, dobri stari don Juan...sve je objasnija, samo nemoš sve odma skužit...
Sally mi je 1.-a dala objašnjenje ovog našeg univerzuma. A onda san nakon par dana (hebo, štono bi Djiba reko - sinkronicitet :icon_wink:) pročita taj uradak o holografskom univezumu koji me lupija u glavu ko matun :sick: Sve mi je to već bilo poznato..iz onih par minuta u...pa recimo da je to Nagual (iako nije, ali mi nekako najbolje" zvuči).

Ali nije ni to objašnjenje 100% zadovoljavajuće, točno...
Nije ni bitno, jer nije ni jedno od njih... Objašnjenja su opet samo riječi i način da se pokuša pojasnit neizrecivo (yopet citiran don Juana; a kad je u pravu :sun2: )
 
OP
OP
Beyond

Beyond

Vutra Veteran
07.08.2006
1.945
311
0
35
"Ljudska su bića na putovanju svijesti, koje je trenutačno prekinuto vanjskim silama. Vjeruj mi, mi smo magična bića svijesti. Ako ne vjerujemo u to, nemamo ništa.

Ljudska su bića, od trenutka kad se prekinulo njihovo putovanje svijesti, kao uhvaćena u kovitlac i vrte se u krug. Čini im se da putuju sa strujom iako zapravo stoje na mjestu.
Vjeruj mi na riječ jer ne govorim to tek tako. Kažem to jer sam se i sam uvjerio u ono što su otkrili šamani drevnog Meksika - mi ljudi smo magična bića."
Don Juan Matus

"Trebalo mi je trideset godina stroge discipline da dođem do spoznajne ravni na kojoj su mi don Juanove tvrdnje jasne i u njihovu valjanost nema ni tračka sumnje. Sad znam da su ljudi bića svijesti, na evolucijskom putovanju svijesti, bića nepoznata sama sebi, vrhom puna nevjerojatnih sposobnosti kojima se nikad ne koriste."
Carlos Castaneda
 
  • Sviđa mi se
Reactions: Pustinjak
OP
OP
Beyond

Beyond

Vutra Veteran
07.08.2006
1.945
311
0
35


Glavna pokretačka sila Whittonovih istraživanja s hipnozom temelji se na jednostavnoj i zapanjujućoj činjenici. Kada se pojedince podvrgne hipnozi, oni se često sjećaju onoga što su, čini se, sjećanja iz prošlih života. Istraživanja su pokazala da se preko devedeset posto svih pojedinaca koje je moguće hipnotizirati može prisjetiti takvih sjećanja. Fenomen u velikoj mjeri priznaju čak i skeptici. Na primjer, psihijatrijski udžbenik Trauma, Trance and Transformation upozorava neiskusne hipnotizere da se ne iznenade ukoliko se takva sjećanja spontano pojave kod njihovih hipnotiziranih pacijenata. Autor teksta odbacuje ideju ponovnog rođenja, no ističe da takva sjećanja svejedno imaju izvanrednu iscjeliteljsku moć.

Kako bi proveo svoje istraživanje, Whitton je okupio središnju skupinu od tridesetak ljudi. Grupa je okupljala ljude iz svih slojeva, od vozača kamiona do računalnih stručnjaka, pri čemu su neki od njih vjerovali u reinkarnaciju, a drugi nisu. Tada ih je pojedinačno hipnotizirao i proveo doslovno tisuće sati snimajući sve što su govorili o svojim navodnim prijašnjim životima.

Podaci su čak i široko gledano bili fascinantni. Jedan od zapanjujućih aspekata je veliki stupanj podudaranja među iskustvima ispitanika. Svi su govorili o brojnim prošlim životima, neki o ukupno čak dvadeset do dvadeset i pet, premda je praktična granica dosegnuta kada ih je Whitton vratio u njihove, kako ih on naziva "špiljske živote", kada se jedan životni vijek više nije mogao razlikovati od drugog. Svi dobiveni podaci ukazivali su na to da duši nije svojstven spol, i mnogi su barem jedan život proživjeli kao suprotan spol Svi su također govorili da je svrha života razvijati se i učiti, te da više života olakšava taj proces.

Whitton je došao i do podataka koji su sugerirali da su ta iskustva zaista bili prošli životi. Jedna neobična osobina odnosila se na to da su sjećanja mogla objasniti široki spektar naizgled nepovezanih događaja i iskustava u sadašnjim životima ispitanika. Na primjer, jedan je čovjek, psiholog rođen i odgojen u Kanadi, kao dijete imao neobjašnjiv engleski naglasak. Imao je također i iracionalan strah od zadobivanja loma noge, strah od putovanja avionom, grozan problem s griženjem noktiju, opsesivnu fascinaciju mučenjem, a kao tinejdžer imao je kratku zagonetnu viziju u kojoj se nalazio u sobi s nacističkim časnikom, i to nedugo nakon što je baratao papučicama u automobilu tijekom vozačkog ispita. Pod hipnozom se čovjek prisjetio da je tijekom Drugog svjetskog rata bio britanski pilot. Tijekom leta nad Njemačkom njegov je avion oborila kiša metaka, od kojih je jedan probio trup aviona i slomio mu nogu. To je dovelo do toga da je izgubio nadzor nad nožnim pedalama aviona, uslijed čega se avion srušio. Kasnije su ga zarobili Nijemci i mučili ga zbog informacija, čupajući mu nokte, nakon čega je ubrzo preminuo.

Mnogi od ispitanika uslijed traumatskih sjećanja iz prošlih života koje su iznijeli na vidjelo doživjeli su duboka psihička i fizička ozdravljenja, te dali nevjerojatno točne povijesne podatke o vremenima u kojima su bili živjeli. Neki su čak govorili nepoznatim im jezicima. Dok je ponovno proživljavao jedan svoj, kako se čini, prošli život u kojem je bio Viking, jedan je čovjek, tridesetsedmogodišnji bihevioralni znanstvenik, izvikivao riječi za koje su lingvistički autoriteti kasnije ustvrdili da pripadaju staronorveškom jeziku. Isti je čovjek nakon što je vraćen u davni perzijski život počeo pisati paučastim pismom arapskog stila koje je stručnjak za bliskoistočne jezike identificirao kao autentičnu reprezentaciju Sasanid Pahlavija, davno izumrlog mezopotamskog jezika koji je na vrhuncu bio između 226. i 651. godine poslije Krista.

Međutim, Whilton je do svog najneobičnijeg otkrića došao kada je ispitanike vratio u međuvrijeme između života, divno svjetlošću ispunjeno područje u kojem "nisu postojali vrijeme ni prostor kakve poznajemo." Po riječima njegovih ispitanika, svrha tog područja jednim je dijelom bila da im se omogući da isplaniraju svoj sljedeći život, da doslovce skiciraju važne događaje i okolnosti koje će ih zadesiti u budućnosti.
Međutim, taj proces nije bio jednostavno neka bajkovita vježba ispunjenja želja. Whitton je otkrio da pojedinci u tom području između života ulaze u neuobičajeno stanje svijesti, stanje svijesti u kojem su izuzetno svjesni vlastitog bića i imaju pojačan osjećaj za moral i etiku. Osim toga, više nisu mogli racionalizirati svoje pogreške i nedjela, te su se mogli sagledati potpuno iskreno. Kako bi ga razlikovao od naše uobičajene svakodnevne svjesnosti, Whitton to intenzivno savjesno stanje uma naziva "meta-svjesnost".

Stoga, kada su ispitanici planirali svoj sljedeći život, činili su to s osjećajem moralne obveze. Izabrali bi da se ponovno rode s ljudima kojima su nešto skrivili u prijašnjem životu kako bi imali priliku iskupiti se za svoja djela. Planirali su ugodne susrete sa «srodnim dušama», pojedincima s kojima su tijekom mnogo života izgradili uzajamno koristan odnos ispunjen ljubavlju; predviđali su i «slučajne» događaje kako bi usvojili daljnje životne pouke i ostvarili daljnje ciljeve. Jedan je čovjek rekao kako si je tijekom planiranja sljedećeg života vizualizirao jednu vrstu instrumenta sa satnim mehanizmom u kojega se moglo umetnuli određene dijelove kako bi uslijedile točno određene posljedice.

Te posljedice nisu uvijek bile ugodne. Nakon što je vraćena u metasvjesno stanje, žena koja je bila silovana kada je imala trideset i sedam godina otkrila je da je u stvari bila planirala taj događaj prije nego što je došla u ovu inkarnaciju. Kako je objasnila, bilo joj je potrebno da iskusi tragediju u toj dobi kako bi se prisilila da promijeni svoje "cjelokupno duševno motrište" i tako se probije do dubljeg i pozitivnijeg razumijevanja smisla života. Jedan drugi ispitanik, čovjek obolio od teške, po život opasne bolesti bubrega, otkrio je da je bio izabrao bolest kako bi se kaznio za greške iz prošlog života. Međutim, otkrio je i da umiranje od bolesti bubrega nije bio dio njegovog scenarija, te da je prije no što je došao u ovaj život morao urediti i susret s nekim ili nečim što bi mu pomoglo da upamti tu činjenicu, i tako mu omogući da izliječi i svoju krivnju i svoje tijelo. Sukladno onome što je rekao, nakon što je započeo svoje seanse s Whittonom, doživio je gotovo čudesno i potpuno izlječenje.

Nisu svi Whittonovi ispitanici bili tako revni učiti o budućnosti što su je njihova meta-svjesna jastva priredila za njih. Nekoliko ih je cenzuriralo vlastita sjećanja, zamolivši Whittona da im da posthipnotske naputke da se poslije hipnoze ne sjećaju ničega što su bili rekli u transu. Kako su obrazložili, nisu željeli doći u iskušenje mijenjati scenarij koji su njihova metasvjesna jastva napisala za njih.

To je zapanjujuća ideja. Je li moguće da naš nesvjesni um ne samo da je svjestan grubih obrisa naše sudbine, nego nas i upravlja prema njezinom ispunjenju? Whittonovo istraživanje nije jedino koje pokazuje da bi tome moglo biti tako. Parapsiholog William Cox u statističkoj studiji provedenoj nad dvadeset i osam teških željezničkih nesreća što su se dogodile u Americi otkrio je da se u dane nesreće na vlakove ukrcalo značajno manje ljudi nego na iste dane prijašnjih tjedana.

Coxova otkrića navode nas na zaključak da svi mi možda neprestano nesvjesno pretkazujemo budućnost, pri čemu na temelju tako dobivenih podataka: neki od nas izabiru izbjeći nesreću, a neki se možda – poput žene koja je izabrala doživjeti osobnu tragediju i čovjeka koji je izabrao proživjeti bolest bubrega - odlučuju na iskustvo negativnih situacija kako bi ispunili svoje nesvjesne planove i svrhe. "Pažljivo ili pukim slučajem, biramo svoje zemaljske okolnosti.", kaže Whitlon. "Poruka metasvijesti je da životna situacija svakog ljudskog bića nije ni nasumična ni neprikladna. Gledano objektivno iz kuta gledišta između života, svako ljudsko iskustvo samo je još jedna lekcija u kozmičkoj učionici.

Važno je istaći da postojanje takvih nesvjesnih rasporeda ne znači da su naši životi kruto predodređeni i da su sve sudbine neizbježne. Činjenica da su mnogi Whittonovi ispitanici zatražili da se ne sjećaju onoga što su rekli pod hipnozom ponovno implicira da je budućnost samo grubo skicirana, te i dalje podložna promjeni.

Izvor iz knjige:
Nemate dozvolu da vidite linkove. Prijavite se ili registrujte se.


Što se mene tiće, ja se pokušavam otrgnuti zakonu karme i ne više inkarnirati se. Moja misija je dobiti potpunu kontrolu nad svojom svješću. Proširiti vidokrug što više mogu.
 
OP
OP
Beyond

Beyond

Vutra Veteran
07.08.2006
1.945
311
0
35


dr. Ian Stevenson profesor je psihijatrije na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Virginiji. Stevenson ne koristi hipnozu nego intervjuira malu djecu koja su se spontano prisjetila, kako se čini, svojih prijašnjih života. Preko trideset godina bavio se ovim istraživanjima, te je prikupio i analizirao na tisuće slučajeva iz cijelog svijeta.

Prema Stevensonu, kod djece se spontano prisjećanje na prošle živote događa relativno često, čak toliko često da su brojni slučajevi koji su se činili vrijednima razmatranja daleko nadilazili mogućnosti njegovog tima da ih istraže. Djeca o svom «drugom životu» u pravilu počinju govoriti u dobi između dvije i četiri godine, te se često prisjećaju brojnih pojedinosti, uključujući svoja imena, imena članova obitelji, gdje su živjeli, kako im je kuća izgledala, koje im je bilo zanimanje, kako su umrli, pa čak i opskurne informacije kao, na primjer, gdje su sakrili novac prije nego što su umrli i ponekad, u slučajevima ubojstva, tko ih je ubio.

Doista, njihova su sjećanja često bila toliko podrobna da je Stevenson mogao otkriti identitet njihove prijašnje ličnosti i potvrditi praktički sve što su rekli. Štoviše, vodio je djecu u područja gdje je njihova prošla inkarnacija živjela, i tamo ih promatrao kako se bez poteškoća snalaze u nepoznatim im susjedstvima i točno prepoznaju svoje bivše kuće, imovinu, kao i rođake i prijatelje iz prošlog života.

Poput Whitlona, i Stevenson je prikupio ogromnu količinu podataka koji ukazuju na reinkarnaciju, i do sada je o svojim otkrićima objavio šest knjiga. I on je, opet kao i Whitton, pronašao dokaze da nesvjesno ima daleko veću ulogu u našem ustrojstvu i sudbini nego što smo do sada vjerovali.

Potvrdio je Whittonovo otkriće da se često ponovno rađamo s pojedincima koje smo poznavali u prijašnjim životima, te da je upravljačka sila koja stoji iza naših odluka često osjećaj krivnje ili zahvalnosti. Slaže se da je arbitar naše sudbine osobna odgovornost, a ne slučaj. Otkrio je da premda materijalni uvjeti u kojima osoba živi mogu bitno varirati od života do života, njezina etičnost, interesi, sklonosti i stavovi ostaju isti. Pojedinci koji su u prošlom životu bili kriminalci imaju tendenciju ponovno se okrenuli kriminalnom ponašanju; ljudi koji su bili velikodušni i ljubazni nastavljaju biti velikodušni i ljubazni, i tako dalje. Stevenson na temelju toga zaključuje da u životu nisu bitne izvanjske stvari, nego one unutarnje - čini se da su radosti, tuge i «unutrašnji rast» osobe najvažniji.

I najznačajnije od svega, nije pronašao nikakve čvrste dokaze takozvane 'osvetničke karme', ni bilo kakav pokazatelj da smo kozmički kažnjeni za svoje grijehe. "Dakle - ukoliko sudimo na temelju podataka iz tih primjera - ne postoji neki vanjski sudac o našem ponašanju, ni biće koje nas u skladu s našim zaslugama prebacuje iz života u život. Ako je ovaj svijet (kako se Keats izrazio) 'dolina stvaranja duša', tada smo mi
sami stvaraoci vlastitih duša.", ističe Stevenson.

Stevenson je razotkrio i jedan fenomen koji se nije pojavio u Whittonovoj studiji - otkriće koje pruža još dramatičnije dokaze o moći nesvjesnog uma da utječe na naše životne okolnosti i oblikuje ih. Otkrio je da prijašnja inkarnacija osobe može imati očigledan učinak na oblik i građu njezinog sadašnjeg fizičkog tijela. Otkrio je, na primjer, da su sva burmanska djeca koja su se sjećala prijašnjih života u kojima su bila piloti britanskog ili američkog ratnog zrakoplovstva tijekom Drugog svjetskog rata, i koji su bili srušeni nad Burmom imala svjetliju kosu i put od svojih vršnjaka.

Osim toga, naišao je na primjere u kojima su se iz jednog života u drugi prenosile istaknute crte lica, deformiteti stopala i druge karakteristike. Najbrojnije među njima bile su fizičke ozljede što su se prenosile kao ožiljci ili madeži. U jednom primjeru dječak koji se prisjetio da je u prijašnjem životu bio ubijen na način da mu je prerezan vrat i dalje je na vratu imao duguljasti crvenkasti znak nalik ožiljku. U drugom je primjeru dječak koji se prisjetio da je u prošloj inkarnaciji počinio samoubojstvo upucavši se u glavu još i sada imao dva madeža slična ožiljcima koji su se savršeno poklapali s putanjom metka, jedan je bio na ulaznom, a drugi na mjestu na kojem je metak bio izašao. U još jednom primjeru dječak je točno na mjestu na kojem je njegova prijašnja ličnost bila operirana imao madež koji je sličio ožiljku od kirurškog reza, te niz crvenih madeža što su sličili ranama od šivanja.

Stevenson je prikupio na stotine takvih primjera, te trenutno priprema četverosveščanu studiju o tom fenomenu. U nekim je slučajevima čak uspio dobiti bolničke i/ili obdukcijske izvještaje preminulog i pokazao da takve ozljede ne samo da su se dogodile, nego i da su bile na točno istom mjestu sadašnjeg madeža ili deformiteta. Smatra da takvi znakovi ne samo da predstavljaju jedan od najsnažnijih dokaza u korist reinkarnacije, nego također sugeriraju da postoji neka vrsta posredničkog, nefizičkog tijela koje djeluje kao nositelj tih svojstava od jednog života do drugog. O tome kaže: "Čini mi se da je trag rana na prijašnjoj ličnosti morao između života biti prenesen na nekoj vrsti proširenog tijela, koje, sa svoje strane, djeluje kao šablona za proizvodnju madeža i deformiteta na novom fizičkom tijelu koji odgovaraju ranama na tijelu prijašnje ličnosti."

Stevensonovo teoretsko "šablonsko tijelo" zvuči kao Tillerova tvrdnja da je ljudsko energetsko tijelo holografska šablona koja upravlja graom fizičkog tijela i oblikuje je. Drugim riječima, to je jedna vrsta trodimenzionalnog nacrta prema kojem se oblikuje fizičko tijelo. Slično tome, njegova otkrića povezana s madežima daju dodatnu potvrdu pretpostavci da smo u biti samo slike, holografski konstrukti stvoreni mišlju.

Stevenson je također naglasio da premda njegova istraživanja sugeriraju da smo stvaratelji svojih života i, do određene mjere, vlastitih tijela, naše sudjelovanje u tom procesu toliko je pasivno da je gotovo mehaničko. Čini se da su u te odluke uključeni duboki slojevi psihe, slojevi koji su mnogo više u dodiru s implicitnim. Ili, kako je Stevenson to sročio: "Tim procesima moraju upravljati razine mentalne aktivnosti daleko dublje od onih koje reguliraju probavu večere u našem želucu i naše disanje."

Ma koliko mnogi Stevensenovi zaključci bili neortodoksni, njegov ugled vrlo pažljivog i temeljitog istraživača osigurao mu je poštovanje u nekim krugovima za koje je to bilo malo vjerojatno očekivati. Njegova otkrića objavljena su u cijenjenim znanstvenim časopisima kao što su American Journal of Psychiatry (Američki časopis za psihijatriju), Journal of Nervous and Mental Disease (Časopis za živčane i mentalne bolesti), International Journal of Comparative Sociology (Međunarodni časopis za komparativnu sociologiju). U recenziji jednog od njegovih radova u prestižnom Journal of the American Medical Association (Časopis Američkog medicinskog udruženja) rečeno je da je "minuciozno i neemotivno prikupio detaljiziran niz slučajeva u kojima je podatke o reinkarnaciji teško objasniti na bilo koji drugi način.... Postavio je rekord u golemoj količini podataka koji se ne mogu ignorirati."

Izvor iz knjige:
Nemate dozvolu da vidite linkove. Prijavite se ili registrujte se.
 
OP
OP
Beyond

Beyond

Vutra Veteran
07.08.2006
1.945
311
0
35




Kada se čovjek zagledao u prostor, soba u kojoj se nalazio izblijedjela je i postala prozirna, a na njenom mjestu materijalizirao se prizor iz daleke prošlosti. Odjednom se našao u dvorištu palače, a pred njim je stajala vrlo lijepa mlada žena maslinaste kože. Vidio je zlatni nakit oko njezina vrata, na rukama i oko gležnjeva, njezinu bijelu, napola prozirnu opravu, i njezinu crnu, u pletenice spletenu kosu, kraljevski skupljenu ispod visoke četvrtaste tijare. Kada ju je pogledao, podaci o njezinom životu preplavili su njegov um. Znao je da je Egipćanka, kći princa, ali ne faraona. Bila je udana. Njezin suprug bio je vitke građe, a kosa mu je bila spletena u mnoštvo malih pletenica koje su mu padale s obje strane lica.

Čovjek je također mogao prizor premotati unaprijed, jureći kroz događaje iz ženina života kao da nisu ništa više od filma. Vidio je da je umrla pri porodu. Promatrao je opsežne i zamršene postupke u procesu njezinog balzamiranja, njezin pogreb i rituale koji su pratili polaganje njezinog tijela u sarkofag, a kada je došao do kraja, slike su izblijedjele i soba je postala ponovno vidljiva. Ime ovog čovjeka je Stefan Ossowiecki; bio je Poljak rođen u Rusiji i jedan od najnadarenijih vidovnjaka dvadesetog stoljeća. Datum je bio 14. veljače 1935., a njegova vizija prošlosti bila je evocirana u trenutku kada je primio u ruke komad petrificiranog ljudskog stopala.

Ossowiecki se pokazao do te mjere vješt u psihometriji različitih artefakata da je s vremenom privukao pozornost Stanislawa Poniatowskog, profesora na Varšavskom sveučilištu i tadašnjeg najeminentnijeg etnologa u Poljskoj. Poniatowski je podvrgao Ossowieckog nizu pokusa s kremenom i drugim kamenim alatima, pronađenima na arheološkim lokacijama diljem svijeta. Veći dio tih predmeta od kamena bio je gotovo posve bez oblika, tako da je samo izvježbano oko moglo prepoznati da su oblikovani ljudskim rukama. Osim toga, stručnjaci su ih prije toga dobro istražili tako da je Poniatowski znao njihovu starost kao i povijesni izvor, no te je podatke brižno skrivao od Ossowieckog.

Međutim, to nije bilo važno. Ossowiecki bi svaki puta točno prepoznao predmete i naveo njihovu starost, kulturu u kojoj su nastali i zemljopisne lokacije na kojima su pronađeni. U nekoliko slučajeva nalazišta koja je Ossowiecki naveo nisu se podudarala s podacima koje je Poniatowski imao zapisane u svojim zabilješkama, međutim Poniatowski bi uvijek otkrio da su njegove zabilješke bile pogrešne, a ne podaci koje je naveo Ossowiecki.

Postupak Ossowieckog uvijek je bio isti. Uzeo bi predmet u svoje ruke i koncentrirao se sve dok prostorija u kojoj je bio, pa i njegovo vlastito tijelo, nisu postali poput sjenki, gotovo nepostojeći. Nakon što bi došlo do tog prijelaza, našao bi se kako gleda u trodimenzionalni film prošlosti. Mogao je otići kud god zaželi i vidjeti sve što izabere. Dok je gledao u prošlost, Ossowiecki je čak micao očima amo-tamo, kao da su stvari koje je opisivao bile stvarno fizički prisutne pred njim.

Opažao je vegetaciju, ljude i prebivališta u kojima su živjeli. Jednom prilikom, nakon što je primio u ruke kameno oruđe magdalenske kulture iz kamenog doba koja je procvjetala u Francuskoj između 15.000. i 10.000. godine prije Krista, Ossowiecki je rekao Poniatowskom kako su magdalenske žene imale vrlo složene frizure. To se, s obzirom na dotično razdoblje u povijesti činilo apsurdnim, međutim otkrića kipova magdalenskih žena s bogato ukrašenim frizurama koja su uslijedila kasnije dokazala su da je Ossowiecki bio u pravu.

Tijekom pokusa Ossowiecki je pružio više od stotinu takvih informacija, odnosno pojedinosti o prošlosti koje su se isprva činile netočnima, da bi se kasnije ispostavilo da su točne. Na primjer, ustvrdio je da su ljudi iz kamenog doba koristili uljne svjetiljke, što je dokazano kada su tijekom iskapanja u Dordogneu u južnoj Francuskoj iskopane uljne svjetiljke veličinom i oblikom jednake njegovom opisu. Napravio je detaljne crteže životinja koje su lovili pripadnici različitih naroda, koliba u kojima su živjeli, njihove pogrebne običaje - sve te tvrdnje kasnije su našle potvrdu u arheološkim otkrićima.

Rad Poniatowskog s Ossowieckim nije jedinstven. Norman Emerson, profesor antropologije na Torontskom sveučilištu te osnivač i potpredsjednik Kanadskog arheološkog udruženja (Canadian Archeological Association), također je istražio pomoć vidovnjaka u arheološkom radu. U središtu Emersonova istraživanja vozač je kamiona po imenu George McMullen. Slično Ossowieckom, i McMullen posjeduje sposobnost psihometrije, uključivanja u prizore iz prošlosti pomoću kontakta s nekim predmetom. McMullen se može uključiti u prošlost i na način da jednostavno posjeti arheološku lokaciju. Kada dođe na lokaciju, korača amo-tamo sve dok se ne udomaći. Tada počne opisivati kulturu i ljude koji su nekad živjeli na tom mjestu. Tako je Emerson jednom prigodom promatrao dok se McMullen usredotočio na komad gole zemlje i koracima mjerio mjesto za koje je rekao da se na njemu nalazila irokeška «duga kuća» (op. prev. - zajednička plemenska nastamba). Emerson je obilježio to područje kolčićima i šest mjeseci kasnije otkopao drevnu građevinu točno na mjestu na kojem je McMullen ustvrdio da će se nalaziti.

Premda je Emerson započeo kao skeptik, rad s McMullenom učinio je od njega «vjernika». Na godišnjoj konferenciji vodećih kanadskih arheologa 1973. izjavio je: "Siguran sam da sam znanje o arheološkim artefaktima i arheološkim lokacijama primio od vidovnjaka koji mi te informacije prenosi bez vidljivih pokazatelja da pritom koristi promišljanje.". Svoj je govor zaključio riječima kako smatra da je ono što je McMullen pokazao otvorilo «posve nove obzore» u arheologiji, te da istraživanja o daljnjoj suradnji s vidovnjacima u arheološkim istraživanjima moraju postati «glavni prioritet«.

I doista, retrokogniciju, odnosno sposobnost određenih pojedinaca da preusmjere svoju pozornost, i doslovce gledaju u prošlost znanstvenici su u nekoliko navrata potvrdili. U nizu pokusa provedenih tijekom 1960-ih, W.H.C. Tenhaeff, direktor Parapsihološkog instituta Državnog sveučilišta Utrecht (Parapsychological Institute of the State University of Utrecht), i Marius Valkhoff, dekan Filozofskog fakulteta Sveučilišta Witwatersrand u Johanesburgu, otkrili su da su velikom nizozemskom vidovnjaku Gerardu Croisetu za psihometriju dovoljni čak i vrlo mali fragmenti kostiju, te da može točno opisati njihovu prošlost. Dr. Lawrence LeShan, njujorški klinički psiholog i još jedan skeptik preobraćen u «vjernika», slične je pokuse proveo s istaknutom američkom vidovnjakinjom Eileen Garrett. Na godišnjoj sjednici Američkog antropološkog udruženja (American Anthropological Association) 1961. godine arheolog Clarence W. Weiant otkrio je da do svog glasovitog otkrića Tres Zapotesa arheološkog nalazišta koje je svjetski priznato kao jedno od najvažnijih u Srednjoj Americi ne bi došao da nije imao pomoć vidovnjaka.

Stephan A, Schwartz, bivši član uredništva National Geographica i član studijske skupine Ministarstva obrane za inovaciju, tehnologiju i društvo pri MIT-u (MIT's Secretary of Defence Discussion Group on Innovation, Technology, and Society; MIT - Massachussetski institut za tehnologiju), smatra da retrokognicija ne samo da je stvarna, nego da će naposljetku dovesti do pomaka u znanstvenoj stvarnosti koji će biti ravnopravan velikim pomacima koji su uslijedili nakon Kopernikovih i Darwinovih otkrića. Schwartz je toliko zainteresiran za ovu temu da je napisao opsežnu povijest suradnje između vidovnjaka i arheologa pod naslovom The Secret Vaults of Time (Tajne riznice vremena). "Vidovnjačka arheologija stvarnost je već sedamdesetak godina.", piše Schwartz. «Taj novi pristup uvelike je doprinio tome da se pokaže kako prostorno-vremenski okvir koji je ključan za materijalistički pogled na svijet nipošto nije tako apsolutan konstrukt kako većina znanstvenika to vjeruje.

Izvor iz knjige:
Nemate dozvolu da vidite linkove. Prijavite se ili registrujte se.
 

vrtlar

Aktivan Član
21.11.2007
199
9
18
37
nemoj me krivo shvatit ali vidim da si dosta zapeo za knjigu holografski svemir i da ju dosta forsiras a i samim time dosta svoje vidjenje svega baziras na tome... ne kazem da u tome ima ista loshe i svatko ima svoj put ali nemoj ostat na kraju samo vezan za tu knjigu nego se educiraj i dalje i siri horizonte...

primjerice, reko si da tezish tome da se vishe ne reinkarniras... i to je ok, jer na kraju krajeva postoji jedna drukcija stvarnost u kojoj je vishe stanje svijesti i sve ali (prenosim iskustva iz jednog izlaganja jednog gurua s kojim sam upoznat, izlaganjem, ne guruom) ni tamo nije bas sve bajno (u toj stvarnosti) i postoji razlog u kojem mi egzistiramo u ovom obliku u kojem egzistiramo...

i covjece, nevjerovatno ali dok sam ovo piso dobio sam sasvim novu perspektivu.... hmmmm.... um je zbilja jebeno fascinantna stvar!
 
OP
OP
Beyond

Beyond

Vutra Veteran
07.08.2006
1.945
311
0
35



Stvara li svijest subatomske čestice ili ne, to je pitanje
Za razliku od Bohma (Einsteinov štićenik i jedan od najpoštovanijih kvantnih fizičara), fizičar Robert Jahn i psihologinja Brenda Dunne (oboje sa Sveučilišta Princeton), smatraju da subatomske čestice nisu stvarne do trenutka kada svijest ne stupi na scenu. Mislim da smo u fizici visokih energija odavno prošli fazu kada smo istraživali strukturu pasivnog svemira, ističe Jahn. Držim da smo u području gdje se uzajamno djelovanje svijesti i okoline odvija na tako primarnom stupnju da zaista, prema svakoj smislenoj definiciji tog pojma, stvaramo stvarnost.

Kao što smo već spomenuli, takvo gledište dijeli većina fizičara. Međutim, u stajalištu Jahna i Dunneove postoji jedna značajna razlika naspram dominantne struje. Većina fizičara odbacila bi zamisao da se uzajamno djelovanje svijesti i subatomskog svijeta može na bilo koji način primijeniti za objašnjenje psihokineze, a kamoli čuda. Odnosno, većina fizičara ne samo da se ne obazire na bilo kakve implikacije koje bi to međudjelovanje moglo imati, nego se, dapače, ponašaju kao da ono ne postoji. Većina fizičara razvije pomalo shizofren pogled, kaže kvantni teoretičar Fritz Rohrlich sa Sveučilišta Syracuse. S jedne strane, prihvaćaju standardnu interpretaciju kvantne teorije. S druge, inzistiraju na realnosti kvantnih sustava čak i kada ih se ne promatra.

Taj bizarni stav "neću razmišljati o tome pa makar i znam da je istinito" mnoge fizičare sprečava da razmotre barem filozofske implikacije najnevjerojatnijih otkrića kvantne fizike. Dr. David Mermin, fizičar na Sveučilištu Cornell, objašnjava da postoje tri kategorije fizičara: malu manjinu zabrinjavaju filozofske implikacije; druga skupina ima razrađene razloge zašto ih ove ne zabrinjavaju, međutim njihova objašnjenja često "posve promašuju bit stvari"; treća, pak, skupina nema razrađenih objašnjenja, ali i odbijaju reći zašto ih te implikacije ne zabrinjavaju. "Njihovo mišljenje je nepokolebljivo.", zaključuje Mermin.

Jahn i Dunne nisu toliko bojažljivi. Smatraju da je moguće da fizičari ne otkrivaju nove čestice, nego da ih, u stvari, stvaraju. Kao dokaz navode nedavno otkriće čestice nazvane anomalon čija se svojstva mijenjaju od laboratorija do laboratorija. Zamislite da posjedujete automobil koji ovisno o tome tko ga vozi mijenja boju i karakteristike! To je vrlo zanimljivo, i čini se da sugerira kako stvarnost anomalona ovisi o tome tko ga otkrije/stvori.

Sličnu potvrdu možemo pronaći i kod jedne druge subatomske čestice. Tridesetih godina prošlog stoljeća Pauli je izašao s pretpostavkom o postojanju čestice bez mase nazvane neutrino, a da bi se riješio veliki problem po pitanju radioaktivnosti. Godinama je neutrino bio samo zamisao, no onda su, 1957. godine, fizičari otkrili dokaze o njegovom postojanju. U posljednje vrijeme fizičari su, međutim, uvidjeli da kad bi neutrino posjedovao neku malu masu, to bi riješilo nekoliko problema koji su još teži od onoga koji se postavio pred Paulijem te su, gle čuda, 1980. godine počeli pristizati dokazi o tome da neutrino ima malu, ali mjerljivu masu! I to nije sve. Kako se ispostavilo, samo su laboratoriji u Sovjetskom Savezu otkrili neutrine s masom. Laboratoriji u Sjedinjenim Državama nisu. Stanje je ostalo nepromijenjeno tijekom većeg dijela 1980-ih, i premda su drugi laboratoriji do sada ponovili sovjetske rezultate, okolnosti su još uvijek nerazjašnjene.

Je li moguće da su različita svojstva što su ih pokazivali neutrini barem jednim dijelom uzrokovana različitim očekivanjima i kulturnim uvjetovanostima fizičara koji su ih istraživati? Ako je doista tako, takvo stanje stvari nameće jedno zanimljivo pitanje. Ukoliko fizičari ne otkrivaju subatomski svijet, nego ga stvaraju, zašto se za neke čestice, kao, na primjer, elektrone, čini da posjeduju stabilnu stvarnost bez obzira na to tko ih promatra? Drugim riječima, zašto student fizike bez znanja o elektronu ipak otkriva ista svojstva elektrona kao i iskusni fizičar?

Može biti da je stvarnost koju sada percipiramo kao elektrone davno postala dijelom kozmičkog holograma, možda prije nego što su ljudi uopće bili dio integracije svih živih bića. Stoga su elektroni možda tako duboko usađeni u hologram da više nisu podložni utjecaju ljudske svijesti kao druga, novija stvarnosna polja. Slično tome, anomaloni se od laboratorija do laboratorija možda mijenjaju zato što su oni novija stvarnosna polja, zato što još nisu razvijeni, te, kako stvari stoje, i dalje lutaju u potrazi za svojim identitetom.




Budući da je sve u svemiru napravljeno od neobrubljene holografske tkanine implicitnog reda, Bohm smatra da je promatrati svemir kao da je sastavljen od «dijelova» podjednako besmisleno kao da različite mlazove u fontani promatramo kao da su odvojeni od vode iz koje istječu. Elektron nije "elementarna čestica". To je samo naziv dan određenom aspektu hologibanja. Podjela stvarnosti na dijelove i potom imenovanje tih dijelova uvijek je dogovorno, rezultat je konvencije, jer subatomske čestice, kao i sve drugo u svemiru, nisu ništa odvojenije jedna od druge od različitih uzoraka na bogato ukrašenom tepihu.

Bohm upozorava da to ne znači da je svemir golema homogena masa. Stvari mogu biti dio nedjeljive cjeline ali još uvijek posjedovati vlastita jedinstvena svojstva. Da bi ilustrirao na što misli skreće nam pozornost na male virove i vrtloge što se često oblikuju u rijeci. Na prvi pogled izgleda da su ti virovi odvojene stvari, te da posjeduju mnoge osobne karakteristike kao što su veličina, brzina, smjer rotacije i tako dalje. Međutim, pomno ispitivanje pokazuje da je nemoguće odredili gdje određeni vir završava, a rijeka počinje. Stoga Bohm ne želi reći da su razlike između «stvari» beznačajne. On jednostavno želi da budemo stalno svjesni da je dijeljenje različitih aspekata hologibanja na «stvari» uvijek apstrakcija, način da te aspekte svojim načinom razmišljanja učinimo jasnijim našoj percepciji. Želeći to ispraviti, umjesto da različite aspekte hologibanja naziva «stvarima», on ih radije zove «relativno nezavisnim pod-cjelinama.»

Zaista, Bohm vjeruje da je naša gotovo univerzalna sklonost da fragmentiramo svijet i ignoriramo dinamičku povezanost svih stvari odgovorna za brojne naše probleme, ne samo u znanosti nego i u našim životima i društvu. Na primjer, vjerujemo da možemo crpiti vrijedne dijelove Zemlje bez da utječemo na cjelinu. Vjerujemo da je moguće liječiti dijelove našeg tijela i pritom ne brinuti za cjelinu. Vjerujemo da možemo rješavati različite probleme u našem društvu, kao što su kriminal, siromaštvo, ovisnost o drogama, bez obraćanja pozornosti na probleme našeg društva kao cjeline, i tako dalje. U svojim radovima Bohm gorljivo zastupa stav da naš sadašnji način fragmentiranja svijeta ne samo da nije ispravan, nego bi čak mogao dovesti do našeg istrebljenja.

Izvor iz knjige:
Nemate dozvolu da vidite linkove. Prijavite se ili registrujte se.
 

kLick

Aktivan Član
21.10.2007
94
12
8
40
Weedran je napisao(la):
Što se mene tiće, ja se pokušavam otrgnuti zakonu karme i ne više inkarnirati se. Moja misija je dobiti potpunu kontrolu nad svojom svješću. Proširiti vidokrug što više mogu.
Razmisljam na isti nacin. Jest da ce mi s jedne strane faliti ovaj nesavrseni svijet i njegove dvije polarnosti, ali jednom treba i "odrasti". A imam neki osjecaj da ce to biti upravo za ove inkarnacije, tj sada. Jedini faktor koji me tu muci s jedne strane i daje dodatni poticaj s druge je 2012. Teorija ima masu, ali sve se slazu u tome da treba doci do velike promjene (naravno ako su u pravu i ako nije doslo do neke greske u racunanju vremena). Sad dal ce to biti masovno prosvjetljenje, globalna katastrofa, Nibiru, drugo Sunce, vremenski stroj, armagedon, nova dimenzija, povratak Krista ili jedna od masu drugih mogucnosti tko zna...a mozda budu i sve zajedno. :) Cini mi se da ja kao pojedinac i mi kao kolektiv najvise odlucujemo o tome sto ce i kako biti.
Bilo kako bilo pocinjemo igru s potpuno novim spilom karata. Zato mi je glavni cilj potpuno shvatiti ovaj dok ga jos ima. =)

Samo ti nastavi s postanjem pasusa iz raznih knjiga. Odabir je uvijek zanimljiv :)

btw ne sjecam se tko je to postao, al napokon sam pogledao onaj dokumentarac o Domancicu i lijecenju bioenergijom. To bi trebalo naucit, pogotovo sto lik kaze da je za ucenje potrebno 20tak minuta. Jel ima tko kakav torrent da ga mogu na disk stavit?
 
OP
OP
Beyond

Beyond

Vutra Veteran
07.08.2006
1.945
311
0
35
Samo ti radi na sebi i nemoj se zabrinjavati što će se dogoditi 2012. Strah koji se širi svjetom o toj godini duhovno je destruktivan, a tebi nema nikakvu pozitivnu vrijednost što se tiće duhovnog razvoja, možeš samo čekati i vjerovati, ali po mom mišljenju razmišljanje što će se dogoditi te godine nema nikakvu praktičnu vrijednost. Bit će što će biti.

kLick je napisao(la):
btw ne sjecam se tko je to postao, al napokon sam pogledao onaj dokumentarac o Domancicu i lijecenju bioenergijom. To bi trebalo naucit, pogotovo sto lik kaze da je za ucenje potrebno 20tak minuta.
Ja sam dao link, mene isto zanima bioenergija i sve te energetske tehnike. Netreba mi nitko vjerovati, ali bioenergetičarka mi je spasila život dok sam imao 3 godine i imao komplikacije neke koje se nisu popravljale ni nakon operacije. Ako nađem tehniku javim.
 

choki123

Aktivan Član
25.04.2007
476
28
0
31
Joj da sam se ja sjetio imo sam prije par godina susjeda bioenergetičara i bio sam s njim skroz dobar al nisam o ovakvim stvarima razmišljo jednostavno me nije zanimalo al sad kad se odselio baš mi je žao,sigurno bi ga više ispitivo....
A da ovo što se tiče 2012. kolko sam se gliposti naslušo od smakova svijeta pa do crnih rupa...ono...read a book jbt..:smilie_vampire:
 

kLick

Aktivan Član
21.10.2007
94
12
8
40
Daleko od toga da se brinem =) Bas suprotno, svakim danom sam sve veci optimist. Ne radim to sto radim iz straha nego iz znatizelje/intuicije/ljubavi/... Sto se tice 2012 bas mi pase sto imam neki timeframe pa imam jos vecu zelju ne gubit vrijeme. Tako da za mene ima i prakticnu vrijednost. :p
Ali da, bit ce sto ce biti.

"Worry is preposterous, we dont know enough to worry. What you should do is to wonder. Wonder is a kind of worry but without the anxiety." - Terence McKenna


Svaka cast na linku onda. Javi.