Ko god želi ili osjeća potrebu za izolacijom ima sigurno psihičkih problema i treba da pod hitno potraži atručnu pomoć, ljudi su društvena bića kao i životine , onaj ko ima kući nekog ljubimca zna dobro o čemu govorim,sve traži svoje društvo. pustiš pasa on potrči prema drugome, pustiš mačku vanka ona potrči u susret drugoj mački, izađem na kavu tražim ljudsko društvo. Osim toga takvi ljudi su sebični gledaju samo sebe, neko te je donio na svijet,dao ti obrazovanje, društvo uložilo u tebe a ti ka ***** se želiš sakrivat od ljudi, stisni zube i budi faca pa se suoči sa problemima.
Ovo podcrtano je u najmanju ruku glupa i bezobzirna izjava. Odakle ti pravo da postavljaš sebe kao neko mjerilo? Napisao si da si "prošao tu fazu". Ok, prošao si kroz nju, ali ti si TI, i SAMO TI.
Svaki čovjek je svemir za sebe, zasebno i jedinstveno iskustvo, i ne možeš i ne smiješ nikoga uspoređivati sa drugim ljudima. Postavi 1000 ljudi u istu situaciju, svaki od njih će ti ispričati barem djelomično drugačiju priču o tome što je proživio i osjetio. Ono što jednome predstavlja nepremostivu prepreku, drugome je izazov, situacija od koje se nekome tresu noge drugome može biti zabavna. Shvaćaš poantu.
Ljudima je potrebno društvo, ali itekako im je potrebna i samoća, ponekad i dugotrajnija od par dana u vikendici ili na kampiranju ili tko zna gdje. Samoća je zdrava. Ako ne možeš biti sam sa sobom, ako u samoći "izluđuješ" sam sebe vlastitim mislima, onda nisi ni za u društvo, tek tada si za u "instituciju".
Neki od ljudi koje danas smatramo velikim misliocima, filozofima, prorocima, mesijama i tko zna čime su provodili dane, godine, čak i desetljeća u samoći. Zašto? Imali su svoje razloge. Možda su željeli mir, vremena za meditaciju, promišljanje, tko zna...
Otići znači biti kukavica, biti sebičan?
Uzeti ću vlastiti primjer:
Završio sam osnovnu školu, upisao i završio srednju (koja je bila preko 30km od mojeg doma), upisao sam i fakultet, nakon 3 godine sam odustao jer sam shvatio da me ta disciplina uopće ne privlači i da ne bih mogao živjeti da radim od toga jer bih bio nesretan. Moji roditelji su u moje školovanje i život izvan doma uložili preko 15000€ i ja na kraju nisam završio fakultet. I ja sam se u početku osjećao teško i to je bila najteža odluka u mojem životu, odustati od fakulteta, "razočarati" roditelje i baciti sav njihov novac u vjetar. Zaposlio sam se, našao odličan posao, promijenio posao za još bolji, želio sam vraćati roditeljima novce za koje sam mislio da sam im dužan.
Što su mi rekli? "NE. Nisi nam dužan nikakve novce. Važno je da saznaš što želiš od života i da odlučiš sam za sebe, da napraviš nešto. Naša je dužnost bila da te postavimo na noge što smo i napravili, fakultet očito nije bio tvoj put nego si se zaposlio i krenuo u drugom smjeru, naš cilj je postignut."
Nitko ne duguje nikome ništa (osim ako imate posla s mafijom, onda bolje vraćajte te pare... )
Suočiti se sa problemima ne znači bezglavo jurišati ili plivati uz struju, treba prvo prepoznati "probleme", one prave, duboko u nama, one koji nas koče da postanemo što doista i jesmo, ne one površinske kao što su posao, društvo i Donald Trump...