Ispovjedaonica kod Papa Romea
- Začetnik teme Papa Romeo
- Datum pokretanja
S vremena na vrijeme zna mi se desiti da upadnem u stanje zvano "bezvoljnost" ilitiga depresija, letargija, inertnost itd.
Po prirodi sam sklon nenadjebivom analiziranju svega i svacega, pa se tako uhvatim da analiziram sam sebe i svoje trenutno stanje; koji je razlog i na koji nacin sam se zaglavio u necemu sto mi ne pase ni po jednom uglu posmatranja?
Naravno, u svoj toj prici jedino cime sam zadovoljan jeste sama analiza nezadovoljstva prouzrokovanog bezvoljnosti.
Tokom analiziranja sam zakljucio da imam mali milion razloga za takvim stanjem, pocevsi od pojedinih situacija vezanih za posao, pa preko pojedinih situacija vezanih za odlazak u ribolov sa drustvom, koje je zbog besparice u grose size kitoberu, pa do pojedinih bracnih odnosa i medjusobnim, supruznickim, nerazumijevanjem.
E, ovo bracno nerazumijevanje mi zna dzigere pojesti. Pa, leb te yebo, kako moze voljena supruga da me ne razumije, ili ja nju, a duze zivi sa mnom nego sa rodjenom mamom?!
Da sad ne kenjam o braku, brak ko brak, nekad svjetlo nekad mrak, da se vratim na ono analiziranje i uzivanje u analizi.
Problem bezvoljnosti je veliki teret, ogroman cak. Po svoj logici trazi ogroman napor da se taj problem rijesi i tu sam sebe uvalim u muljargu, zivo blato, koje me vuce sve dublje, sto se vise koprcam iz njega se izvuci.
No, prirodnost logike cuci u jednostavnosti, i to onoj najprostijoj, a ne u komplikovanosti.
Znam da svaki problem ima desetke mogucih rjesenja, logika nam nudi ono naj najjednostavnije, pa tako i za gore navedeno stanje bezvoljnosti.
Bezvoljnost je nusprodukt nedostatka inspiracije. Znaci, volja i voljnost mi direktno zavise od inspiracije - idejnosti da se nesto cini, a da se samim tim cinjenjem osjecam ispunjen...
Mislim, koji pandrk?!
Tako prosto?
Lupetanje i zagonjenje mozga oko bezvoljnosti i njenim razlozima navode me da i dalje budem bezvoljan i sto vise razglabam oko toga sve sam bezvoljniji.
Prostim okretanjem novog lista, inspirativnoscu i kreativnosti, mozak izbacuje predjasnje stanje i stvara se mjesto za novo, u svakom slucaju pozitivnije stanje.
Biti bezoljan je stanje koje smo sami sebi dragovoljno namjestili, ususkali i izvalili se u njega, kao u ono japansko kupatilo sa ekstra vrucom vodom.
Inspiracija za pisanjem na forumu je preventiva i obuzdavanje mozga, da slucajno ne zabasa u muljargu.
Ionako su mi gumice na klipovima visokotlacnog vodenog sapiraca mozga pri kraju, a da ga perem na ruke nisam nesto voljan.
Neka ga na cistom.
Po prirodi sam sklon nenadjebivom analiziranju svega i svacega, pa se tako uhvatim da analiziram sam sebe i svoje trenutno stanje; koji je razlog i na koji nacin sam se zaglavio u necemu sto mi ne pase ni po jednom uglu posmatranja?
Naravno, u svoj toj prici jedino cime sam zadovoljan jeste sama analiza nezadovoljstva prouzrokovanog bezvoljnosti.
Tokom analiziranja sam zakljucio da imam mali milion razloga za takvim stanjem, pocevsi od pojedinih situacija vezanih za posao, pa preko pojedinih situacija vezanih za odlazak u ribolov sa drustvom, koje je zbog besparice u grose size kitoberu, pa do pojedinih bracnih odnosa i medjusobnim, supruznickim, nerazumijevanjem.
E, ovo bracno nerazumijevanje mi zna dzigere pojesti. Pa, leb te yebo, kako moze voljena supruga da me ne razumije, ili ja nju, a duze zivi sa mnom nego sa rodjenom mamom?!
Da sad ne kenjam o braku, brak ko brak, nekad svjetlo nekad mrak, da se vratim na ono analiziranje i uzivanje u analizi.
Problem bezvoljnosti je veliki teret, ogroman cak. Po svoj logici trazi ogroman napor da se taj problem rijesi i tu sam sebe uvalim u muljargu, zivo blato, koje me vuce sve dublje, sto se vise koprcam iz njega se izvuci.
No, prirodnost logike cuci u jednostavnosti, i to onoj najprostijoj, a ne u komplikovanosti.
Znam da svaki problem ima desetke mogucih rjesenja, logika nam nudi ono naj najjednostavnije, pa tako i za gore navedeno stanje bezvoljnosti.
Bezvoljnost je nusprodukt nedostatka inspiracije. Znaci, volja i voljnost mi direktno zavise od inspiracije - idejnosti da se nesto cini, a da se samim tim cinjenjem osjecam ispunjen...
Mislim, koji pandrk?!
Tako prosto?
Lupetanje i zagonjenje mozga oko bezvoljnosti i njenim razlozima navode me da i dalje budem bezvoljan i sto vise razglabam oko toga sve sam bezvoljniji.
Prostim okretanjem novog lista, inspirativnoscu i kreativnosti, mozak izbacuje predjasnje stanje i stvara se mjesto za novo, u svakom slucaju pozitivnije stanje.
Biti bezoljan je stanje koje smo sami sebi dragovoljno namjestili, ususkali i izvalili se u njega, kao u ono japansko kupatilo sa ekstra vrucom vodom.
Inspiracija za pisanjem na forumu je preventiva i obuzdavanje mozga, da slucajno ne zabasa u muljargu.
Ionako su mi gumice na klipovima visokotlacnog vodenog sapiraca mozga pri kraju, a da ga perem na ruke nisam nesto voljan.
Neka ga na cistom.
Uvijek sam sanjao da je neko drugo vrijeme
ja bih bio Romeo, a ti Juliet
uvijek sam sanjao da sam ja heroj
koji će promijeniti baš čitavi svijet
Čak i u najhumanijim porivima, imamo običaj kretati od sebe. Stihovi Prljavog kazališta su baš dobar dokaz za to. Houra vidi da svijet ne valja, želi da taj svijet bude bolji, pa mašta kako će baš on biti taj, koji će ga promijeniti.
Ne znam kako vi drugi, ali i ja također znadem maštati, pa samoga sebe svako malo uhvatim kako u epskim mentalnim bitkama spašavam svijet / dragu / akademika Reinera /nekoga ili nešto drugo, ali uvijek iznimno dragocjeno i vrijedno.
Kod mene vrijedi isti slučaj kao i kod Houre. Nikad nitko mene nije spašavao. Uvijek sam ja heroj.
Sad, ako ovo malo analiziraš, ispada da smo - i ja i Houra - samo sebični egotriperi.
Mislim, lijepo je što sam ja spreman spasiti čitav svijet. Ali, zašto moram baš ja biti spasitelj? Kako sam siguran da nisam u krivu? Možda sve radim radi nagrade, jer nagrada slijedi, u obliku časti i slave i svega što mi onda posljedično pripada? Onda naprimjer, jednostavno mogu sebi skrojiti kostim sa logom SuperJoe123, snimiti reklamu za Coca-Colu i eto ti novaca. U svaki bih reality bio pozvan. A nisam čuo ni da ijedan pošten superheroj pati od anksioznosti zbog nedostatka seksa...
Ali, u tom se slučaju postavlja pitanje, jesam li ja lažnjak, ili pravi pošteni i neupitni superheroj.
Odgovor je jasan. Supersmrad, brate. Da sam faca, meni bi interes svijeta bio apsolutno iznad vlastitoga. A onda bi ga u mojoj mašti, valjda, ponekad i netko drugi spašavao. A meni najvažnije, da ga upravo ja spasim.
A, to je veliki problem.
Naime, svatko želi biti superheroj.
____________________________
U Osnovnoj organizaciji udruženog rada, koju zovu još i bračna zajednica, imademo uglavnom 2 pretendenta na superheroje. Njega i nju. U stvari, ona više želi biti princeza. Ne odgovara li im drugačije, za očekivati je da će on biti taj koji je kroz život malo aktivniji, a ona će biti ta koja je malo zahtjevnija. A naš je junak pred teškim zadatkom: da bi se on mogao ostvariti kao heroj, prethodno se njegova draga treba osjetiti kao princeza
Ali, ništa strašno. Za to mu treba samo malo volje, stan + stotinjak tisuća eura, blaga narav, dobro auto, roditelji mrtvi ili u drugoj državi, sposobnost telepatije, urođena želja za usisavanjem i mijenjanjem pelena, u detalje savladane Kamasutra i opširan bon-ton priručnik, te na kraju, beskrajna količina živaca. I naravno, da naš junak nije seljačina koja želi više od jednog djeteta. Sve ostalo dođe jednostavno, samo od sebe.
Ali, postoji i shortcut do sretnog bračnog života, naučila mene moja ljubav.
Kaže: "Biraj. Možeš biti u pravu, a možeš biti sretan."
Ja izaberem ovo drugo, meni to super funkcionira
)
ja bih bio Romeo, a ti Juliet
uvijek sam sanjao da sam ja heroj
koji će promijeniti baš čitavi svijet
Čak i u najhumanijim porivima, imamo običaj kretati od sebe. Stihovi Prljavog kazališta su baš dobar dokaz za to. Houra vidi da svijet ne valja, želi da taj svijet bude bolji, pa mašta kako će baš on biti taj, koji će ga promijeniti.
Ne znam kako vi drugi, ali i ja također znadem maštati, pa samoga sebe svako malo uhvatim kako u epskim mentalnim bitkama spašavam svijet / dragu / akademika Reinera /nekoga ili nešto drugo, ali uvijek iznimno dragocjeno i vrijedno.
Kod mene vrijedi isti slučaj kao i kod Houre. Nikad nitko mene nije spašavao. Uvijek sam ja heroj.
Sad, ako ovo malo analiziraš, ispada da smo - i ja i Houra - samo sebični egotriperi.
Mislim, lijepo je što sam ja spreman spasiti čitav svijet. Ali, zašto moram baš ja biti spasitelj? Kako sam siguran da nisam u krivu? Možda sve radim radi nagrade, jer nagrada slijedi, u obliku časti i slave i svega što mi onda posljedično pripada? Onda naprimjer, jednostavno mogu sebi skrojiti kostim sa logom SuperJoe123, snimiti reklamu za Coca-Colu i eto ti novaca. U svaki bih reality bio pozvan. A nisam čuo ni da ijedan pošten superheroj pati od anksioznosti zbog nedostatka seksa...
Ali, u tom se slučaju postavlja pitanje, jesam li ja lažnjak, ili pravi pošteni i neupitni superheroj.
Odgovor je jasan. Supersmrad, brate. Da sam faca, meni bi interes svijeta bio apsolutno iznad vlastitoga. A onda bi ga u mojoj mašti, valjda, ponekad i netko drugi spašavao. A meni najvažnije, da ga upravo ja spasim.
A, to je veliki problem.
Naime, svatko želi biti superheroj.
____________________________
U Osnovnoj organizaciji udruženog rada, koju zovu još i bračna zajednica, imademo uglavnom 2 pretendenta na superheroje. Njega i nju. U stvari, ona više želi biti princeza. Ne odgovara li im drugačije, za očekivati je da će on biti taj koji je kroz život malo aktivniji, a ona će biti ta koja je malo zahtjevnija. A naš je junak pred teškim zadatkom: da bi se on mogao ostvariti kao heroj, prethodno se njegova draga treba osjetiti kao princeza
Ali, ništa strašno. Za to mu treba samo malo volje, stan + stotinjak tisuća eura, blaga narav, dobro auto, roditelji mrtvi ili u drugoj državi, sposobnost telepatije, urođena želja za usisavanjem i mijenjanjem pelena, u detalje savladane Kamasutra i opširan bon-ton priručnik, te na kraju, beskrajna količina živaca. I naravno, da naš junak nije seljačina koja želi više od jednog djeteta. Sve ostalo dođe jednostavno, samo od sebe.
Ali, postoji i shortcut do sretnog bračnog života, naučila mene moja ljubav.
Kaže: "Biraj. Možeš biti u pravu, a možeš biti sretan."
Ja izaberem ovo drugo, meni to super funkcionira
)
Mastanje nikad nisam izbio iz glave. Smuca se po vijugama bez ogranicenja, pa zna zabasati i u onaj dio mozga rezervisan za neke objektivnije radnje.
Iz tog razloga, posebno u slucajevima sireg porodicnog okupljanja i prezderavanja, najmilije drustvo su mi djecica.
Opkole me sa svih strana, razvlace kao plisanog medu na sve strane, smijemo se i glupiramo, dok se ostatak ekipe smara oko kojekakvih kriza i svjetskih politika.
Nama smijeh od uha do uha, a njima svakom novom rjecju nova frustracija i nova bora.
Spasavali smo i spasili, hrabra mala ekipa i ja, mnogo zivih bica; pcelice da se ne utope u bari, paukove smo selili iz kuce, da ne zavrse pod metlom bijesnih domacica, gliste od suncevih zraka, puzeve, pticice, jezeve...
Nismo im bili super heroji. Nismo to ni trazili. Bili smo sretni i bez onog "hvala", bez da nam se neko divi. Divili smo se svom djelu, divili smo se sebi samima.
Kakva je radost u divljenju na samog sebe, samo ako se neko drugi divi tebi?
Da li to znaci da, ako nekom pomognemo, a taj neko ne prica okolo o nasem junackom djelu, nista nismo napravili? Zar je trud sto ga cinimo sebi za radost uzaludan, ako ga neko drugi na neki nacin ne plati?
Rijetko kad nekome mogu posvetiti paznju duze od par minuta. U samom uvodu naslutim zaplet, vrhunac, preokret i svrsetak radnje, pa me masta odnese mnogo daleko, a tijelo ostane kao revers nekom ko ne zeli pricati sam sa sobom.
Zamisli, tako nesto napraviti rodjenoj zeni!
Zene imaju neiscrpan izvor ideja. Kako urediti kucu, okucnicu, dvoriste. Gdje ce doci koji komad namjestaja, gdje koja saksija i sa kojim cvijecem, a ova moja, zahvaljujuci meni, naucila da sama svoje ideje sprovodi u djelo.
Ne bas u potpunosti sama, ali vecinu posla odradi bez moje pomoci.
Nije tako bilo u pocetku. U pocetku je umjesto - "bi li mi mogao pomoci..." bilo - " trebao bi..."
Stani malo, duso draga. Bez obzira na svu ljubav koju osjecam prema tebi, ipak si malo previse zagrizla.
Mozemo imati suzivot i zajednicu, posto imamo dva tijela, dvije glave, ali da jedna glava misli, kako je druga glava visak i da trebaju dva tijela jednoj glavi, onda nadji nekog sa misicima i lobanjom bez mozga.
Bog nam je dao slobodu i na nama je odluka koliko cemo se, i za koga vezati.
Ja sam spreman da te, umjesto okova, njezno drzim za ruku, iz koje se kada god pozelis mozes istrgnuti.
Shvatila je.
Ljubav, razumijevanje i uzajamno postovanje drze jace od najjacih okova.
Iz tog razloga, posebno u slucajevima sireg porodicnog okupljanja i prezderavanja, najmilije drustvo su mi djecica.
Opkole me sa svih strana, razvlace kao plisanog medu na sve strane, smijemo se i glupiramo, dok se ostatak ekipe smara oko kojekakvih kriza i svjetskih politika.
Nama smijeh od uha do uha, a njima svakom novom rjecju nova frustracija i nova bora.
Spasavali smo i spasili, hrabra mala ekipa i ja, mnogo zivih bica; pcelice da se ne utope u bari, paukove smo selili iz kuce, da ne zavrse pod metlom bijesnih domacica, gliste od suncevih zraka, puzeve, pticice, jezeve...
Nismo im bili super heroji. Nismo to ni trazili. Bili smo sretni i bez onog "hvala", bez da nam se neko divi. Divili smo se svom djelu, divili smo se sebi samima.
Kakva je radost u divljenju na samog sebe, samo ako se neko drugi divi tebi?
Da li to znaci da, ako nekom pomognemo, a taj neko ne prica okolo o nasem junackom djelu, nista nismo napravili? Zar je trud sto ga cinimo sebi za radost uzaludan, ako ga neko drugi na neki nacin ne plati?
Rijetko kad nekome mogu posvetiti paznju duze od par minuta. U samom uvodu naslutim zaplet, vrhunac, preokret i svrsetak radnje, pa me masta odnese mnogo daleko, a tijelo ostane kao revers nekom ko ne zeli pricati sam sa sobom.
Zamisli, tako nesto napraviti rodjenoj zeni!
Zene imaju neiscrpan izvor ideja. Kako urediti kucu, okucnicu, dvoriste. Gdje ce doci koji komad namjestaja, gdje koja saksija i sa kojim cvijecem, a ova moja, zahvaljujuci meni, naucila da sama svoje ideje sprovodi u djelo.
Ne bas u potpunosti sama, ali vecinu posla odradi bez moje pomoci.
Nije tako bilo u pocetku. U pocetku je umjesto - "bi li mi mogao pomoci..." bilo - " trebao bi..."
Stani malo, duso draga. Bez obzira na svu ljubav koju osjecam prema tebi, ipak si malo previse zagrizla.
Mozemo imati suzivot i zajednicu, posto imamo dva tijela, dvije glave, ali da jedna glava misli, kako je druga glava visak i da trebaju dva tijela jednoj glavi, onda nadji nekog sa misicima i lobanjom bez mozga.
Bog nam je dao slobodu i na nama je odluka koliko cemo se, i za koga vezati.
Ja sam spreman da te, umjesto okova, njezno drzim za ruku, iz koje se kada god pozelis mozes istrgnuti.
Shvatila je.
Ljubav, razumijevanje i uzajamno postovanje drze jace od najjacih okova.
Ti si sačuvao dobro dijete u sebi, a za ženu si sebi izabrao osobu, koja čuje što govoriš.
Ništa bolje za sebe ni nisi mogao napraviti.
Kroz život prolazimo vođeni ne samo razumom. Nekad se oslonimo na nagon, nekad na iskustvo, a nekada pustimo da nas voda nosi. A sukladno tome, budu i rezultati. Nekada svoje karte odigramo pametno pa nam plan uspije, nekada glupo pa ne uspije, a u puno slučajeva plana ni nemamo, nego nam se jednostavno (ne)posreći.
Nismo svi ni isti. Netko je mudriji samim rođenjem, a netko će umrijeti naivan. Niti to ima veze sa inteligencijom. I, baš svi se kroz život mijenjaju. Npr, moj životni put je da od naivčine par exellance, do smrti doguram do statusa jednog sasvim običnog naivca.
Čovjek u 20-im godinama je na vrhuncu svojih intelektualnih i fizičkih snaga, i on to osjeća. Nedostaju mu mudrost, strpljenje i iskustvo, ali to baš i ne osjeća. On misli da zna i može sve.
Iz tog razloga, revolucije uvijek kreću od studenata, pa pjevaju kako za ideale ginu budale.
A isto tako iz tog razloga su mulci zgrnuli bogatstva, igrajući se računalima u svojim garažama.
E sad, osim na poslovnome i revolucionarnome planu, ljudi se u to doba pokušavaju ostvariti i na nekim drugim planovima, pa npr. počesto imaju običaj zasnivanja obitelji.
I onda tu znade nastati problem.
Naime, kako taj pametni, snažni i naočiti mladić (djevojka) ne zna za mudrost, strpljenje i iskustvo, a jako dobro zna za potrebu i nagon, onda je u opasnosti da si za partnera/icu izabere nekompatibilnu osobu. Npr. izabere si ženu više po guzici nego po pameti, ili muža jer joj,eto, imponira njegova grubost.
A izabere li čovjek sebi nekompatibilnu osobu za partnera, onda je na korak do katastrofe.
Naime, istina je sljedeća. Možeš auto kupiti u paru sa nekompatibilnim partnerom, pa te on prevariti, pa ćeš ostati bez svoje polovice auta. Nema veze, snaći ćeš se. Možeš tako kupiti stan, ići u kredit, pokrenuti business u paru ... i uvijek se možeš oprati od partnera, ako nije dobar. Samo ne možeš dijete napraviti. Ako si dijete napravio, onda si - na ovaj ili onaj način - sa svojim nekompatibilnim partnerom, partner cijeli život.
Mladi ljudi tu vrlo često griješe. Vežu se, a da se nisu doista upoznali.
I onda, nakon godinu dana možda shvate, kako im partner riječi
beznadežno ne može razumjeti, bez obzira što mu ih govori na svim mogućim jezicima, uključujući znakovni za gluhe i Morzeov kod.
A što onda?
Možeš se slikati.
Bračni život je izgubio svoju staru hijerarhiju, a nije izgradio novu.
U stara vremena se znalo. On odlučuje ako to želi, ona je tu da se podloži. I, riješene su sve bračne nesuglasice, i život može ići dalje. Danas više nije tako, više nikad neće biti tako i ja svoju kćer prvi učim da mi je jednakovrijedna. Ali, posljedica toga je - obezglavljena obitelj.
Moja generacija je generacija maminih sinova koji do ženidbe nisu čašu oprali, niti u budućnosti misle. Usporedno s time, stasala je hrpa emancipiranih mladih žena koje ne misle provesti život kao kućanice.
A nitko nas nije naučio kako dalje?
Pa kako takva kombinacija uopće može uspjeti?
Ove današnje generacije mi se čine još i "naprednije".
Pa danas ni muško ni žensko ne zna sebi kajganu napraviti???
Da bismo kao vrsta uspjeli, potreban nam je brak. A da bi brak uspio, mi moramo našu djecu učiti pojmovima kao što su razumijevanje, darežljivost, empatija, požrtovnost, briga za drugoga.
A mi udaljeniji od vlastitih duša, više nego ikad. Kako ćemo onda mariti za tuđu, kad ni svoju ne vidimo?
U svakom slučaju veza tog mladog i nekompatibilnog para počesto se pokaže turbulentnom i napornom, pa završi razvodom.
Onda razvedeni mladi gospodin (gospođa) sa nešto više životnog iskustva nego prvi puta, može ponovo birati.
Tako sam i ja ponovo birao, pa opet jednako naivno i nepromišljeno.
Ali, drugi puta me zato pomazila sreća. Izvukao sam biser.
Ništa bolje za sebe ni nisi mogao napraviti.
Kroz život prolazimo vođeni ne samo razumom. Nekad se oslonimo na nagon, nekad na iskustvo, a nekada pustimo da nas voda nosi. A sukladno tome, budu i rezultati. Nekada svoje karte odigramo pametno pa nam plan uspije, nekada glupo pa ne uspije, a u puno slučajeva plana ni nemamo, nego nam se jednostavno (ne)posreći.
Nismo svi ni isti. Netko je mudriji samim rođenjem, a netko će umrijeti naivan. Niti to ima veze sa inteligencijom. I, baš svi se kroz život mijenjaju. Npr, moj životni put je da od naivčine par exellance, do smrti doguram do statusa jednog sasvim običnog naivca.
Čovjek u 20-im godinama je na vrhuncu svojih intelektualnih i fizičkih snaga, i on to osjeća. Nedostaju mu mudrost, strpljenje i iskustvo, ali to baš i ne osjeća. On misli da zna i može sve.
Iz tog razloga, revolucije uvijek kreću od studenata, pa pjevaju kako za ideale ginu budale.
A isto tako iz tog razloga su mulci zgrnuli bogatstva, igrajući se računalima u svojim garažama.
E sad, osim na poslovnome i revolucionarnome planu, ljudi se u to doba pokušavaju ostvariti i na nekim drugim planovima, pa npr. počesto imaju običaj zasnivanja obitelji.
I onda tu znade nastati problem.
Naime, kako taj pametni, snažni i naočiti mladić (djevojka) ne zna za mudrost, strpljenje i iskustvo, a jako dobro zna za potrebu i nagon, onda je u opasnosti da si za partnera/icu izabere nekompatibilnu osobu. Npr. izabere si ženu više po guzici nego po pameti, ili muža jer joj,eto, imponira njegova grubost.
A izabere li čovjek sebi nekompatibilnu osobu za partnera, onda je na korak do katastrofe.
Naime, istina je sljedeća. Možeš auto kupiti u paru sa nekompatibilnim partnerom, pa te on prevariti, pa ćeš ostati bez svoje polovice auta. Nema veze, snaći ćeš se. Možeš tako kupiti stan, ići u kredit, pokrenuti business u paru ... i uvijek se možeš oprati od partnera, ako nije dobar. Samo ne možeš dijete napraviti. Ako si dijete napravio, onda si - na ovaj ili onaj način - sa svojim nekompatibilnim partnerom, partner cijeli život.
Mladi ljudi tu vrlo često griješe. Vežu se, a da se nisu doista upoznali.
I onda, nakon godinu dana možda shvate, kako im partner riječi
beznadežno ne može razumjeti, bez obzira što mu ih govori na svim mogućim jezicima, uključujući znakovni za gluhe i Morzeov kod.
A što onda?
Možeš se slikati.
Bračni život je izgubio svoju staru hijerarhiju, a nije izgradio novu.
U stara vremena se znalo. On odlučuje ako to želi, ona je tu da se podloži. I, riješene su sve bračne nesuglasice, i život može ići dalje. Danas više nije tako, više nikad neće biti tako i ja svoju kćer prvi učim da mi je jednakovrijedna. Ali, posljedica toga je - obezglavljena obitelj.
Moja generacija je generacija maminih sinova koji do ženidbe nisu čašu oprali, niti u budućnosti misle. Usporedno s time, stasala je hrpa emancipiranih mladih žena koje ne misle provesti život kao kućanice.
A nitko nas nije naučio kako dalje?
Pa kako takva kombinacija uopće može uspjeti?
Ove današnje generacije mi se čine još i "naprednije".
Pa danas ni muško ni žensko ne zna sebi kajganu napraviti???
Da bismo kao vrsta uspjeli, potreban nam je brak. A da bi brak uspio, mi moramo našu djecu učiti pojmovima kao što su razumijevanje, darežljivost, empatija, požrtovnost, briga za drugoga.
A mi udaljeniji od vlastitih duša, više nego ikad. Kako ćemo onda mariti za tuđu, kad ni svoju ne vidimo?
U svakom slučaju veza tog mladog i nekompatibilnog para počesto se pokaže turbulentnom i napornom, pa završi razvodom.
Onda razvedeni mladi gospodin (gospođa) sa nešto više životnog iskustva nego prvi puta, može ponovo birati.
Tako sam i ja ponovo birao, pa opet jednako naivno i nepromišljeno.
Ali, drugi puta me zato pomazila sreća. Izvukao sam biser.
A sta ako nakon svega opet biras krivo,a stariji si deset godina,iskusniji...Da li si glup,neznas procijeniti ili ti je p....a samo na pameti.Pa bez obzira na posljedice za koje znas ishod ti deres,deres..tones,tones..Postavlja se pitanje tko si,odakle si...da si tako naivan.Ili je to zivot,greske koje moras proci..Ali vrijeme ide i sta mi vrijedi sve nauciti i znati sa 65,70 godina kada ni gace neznam promijeniti.Ja bi volio pogrijesiti i 10 puta ali do 30 godine pa se onda opametiti.Pa steknuti mudrost,znanje,dobar sex,zene..Jer sa 30 sam baja sa takvim znanjem..ufff..
Ili sve to ima neki smisao koji me ceka "poslje","gore"?Samo sto mi ni to ne odgovara ne radi nevjere vec radi osjecaja..zadovoljstva,nemam ga..
A ja hocu osjetiti zene..vise zena,pa u 35 se ozeniti po sedmi put ali onako za do kraja,ko baja.Jel to moguce nauciti..mislim predvidjeti i znati.I ono najbolje;dali bi to bilo isto tako zanimljivo da se stiva pisu o tome?
Zanimljivo je o tome razmisljati..U biti..bitno se nasmijati na svaki problem koji si prosao i ostati na zemlji.A tu na zemlji imati osobu,osobu kojoj se mozes prepustiti...mislim da tako treba biti..ili...Ja se tako smijem,znam i volim,voljen sam...barem mislim.Ne,ne..osjecam..ufff..hebeno osjecam....
Ili sve to ima neki smisao koji me ceka "poslje","gore"?Samo sto mi ni to ne odgovara ne radi nevjere vec radi osjecaja..zadovoljstva,nemam ga..
A ja hocu osjetiti zene..vise zena,pa u 35 se ozeniti po sedmi put ali onako za do kraja,ko baja.Jel to moguce nauciti..mislim predvidjeti i znati.I ono najbolje;dali bi to bilo isto tako zanimljivo da se stiva pisu o tome?
Zanimljivo je o tome razmisljati..U biti..bitno se nasmijati na svaki problem koji si prosao i ostati na zemlji.A tu na zemlji imati osobu,osobu kojoj se mozes prepustiti...mislim da tako treba biti..ili...Ja se tako smijem,znam i volim,voljen sam...barem mislim.Ne,ne..osjecam..ufff..hebeno osjecam....
Sta da se radi?! Ziv covjek grijesi, mrtav sigurno nece.
Pa onda ona dubokoumna " dobro je, ako na greskama uci"
Na kojim vrazijim greskama?
Zena se dotjera, utegne u usku odjecu, nabaci kilo sminke na facu, natakari se na potpetice od 15 santima, poskropi sa dolce dzabanom, kosu ofarba u plavo, nabaci pricu kako je procitala biblioteku...
Konta jadno musko da je smuvao visoku , zgodnu, eminentnu, emancipovanu plavusu iz modne revije, odvede kuci jos zarana, dok je sunce na zalazu, a ujutro se probudi pored zdepaste, poguzvane, sijede, neobrazovane babe, koja malo tukne.
Nije se jadno musko zayebalo, vec ga je zayebalo.
Isto i sa druge strane. Sere napaljeni muzjak, kako voli djecu, voli kucu, i jedino nju, a ona se probudi pored impotentnog muzjaka koji voli djecu, al ne voli kada se ukake, kada placu i kada mu oduzimaju dragocjeno vrijeme. Voli kucu, al drugarovu, onu gdje se sastaju na kartanju i u kojoj ga ne ceka zena, bar njegova.
I na kraju voli samo nju, al da maltretira i krivi za sve neplacene racune.
Zato je iskrenost u samom startu najbitniji faktor uspjesne veze.
Pa onda ona dubokoumna " dobro je, ako na greskama uci"
Na kojim vrazijim greskama?
Zena se dotjera, utegne u usku odjecu, nabaci kilo sminke na facu, natakari se na potpetice od 15 santima, poskropi sa dolce dzabanom, kosu ofarba u plavo, nabaci pricu kako je procitala biblioteku...
Konta jadno musko da je smuvao visoku , zgodnu, eminentnu, emancipovanu plavusu iz modne revije, odvede kuci jos zarana, dok je sunce na zalazu, a ujutro se probudi pored zdepaste, poguzvane, sijede, neobrazovane babe, koja malo tukne.
Nije se jadno musko zayebalo, vec ga je zayebalo.
Isto i sa druge strane. Sere napaljeni muzjak, kako voli djecu, voli kucu, i jedino nju, a ona se probudi pored impotentnog muzjaka koji voli djecu, al ne voli kada se ukake, kada placu i kada mu oduzimaju dragocjeno vrijeme. Voli kucu, al drugarovu, onu gdje se sastaju na kartanju i u kojoj ga ne ceka zena, bar njegova.
I na kraju voli samo nju, al da maltretira i krivi za sve neplacene racune.
Zato je iskrenost u samom startu najbitniji faktor uspjesne veze.
Ali iskreno..tko bude iskren na pocetku.Radi bojazni,nekih svojih unutarnjih demona,srama da neces dobiti tu osobu,ljubav.Malo tko pristupa potpuno iskreno bas iz razloga sto zna da suprotna strana isto neikreno "iskreno" pripovijeda.U biti,sta je iskrenost.To da cu priznati kako sam imao sex sa muskarcem,kako me mama uzdrzava u 30,40 godini,kako sam pun bolesti jer sam ko pomorac prosao sve "kuce"od Singapura do Mexica...kako me pale plavuse,a ne crnke sto ona upravo je...kako volim razbit bocu o glavu na narodnjacima..To da iskreno kazem..hmmmm..Ali mozda je bas tako ispravno jer tada poslje nebi doslo do...
Dali ta iskrenost igra bas toliku ulogu?Igra,presudna je da imas mir sa samim sobom..tako ja gledam.Mozda je krivo,mozda trebam zenu koji put osamariti..jer i mene su moji kad sam bio mali pa valjda odgoj nalaze da "je batina dosla iz raja",a piti svaki dan litru rakije sasvim normalna stvar.Skrenuo malo...kako god..Iskrenost je vrlina,odgoj..iskrenost je "ta ljubav"...da,slazem se..sa samim sobom
sto je isto jako jako bitna stvar,slagati se sa sobom....
...tako da Romeo..imas ti i pravo.Valjalo bi i takav stil pristupa primjeniti..mozda ali mozda uspije sa obzirom na mentalitet nasih ljudi.Ali zato stoji ona;"svaki lonac nade poklopac"
Dali ta iskrenost igra bas toliku ulogu?Igra,presudna je da imas mir sa samim sobom..tako ja gledam.Mozda je krivo,mozda trebam zenu koji put osamariti..jer i mene su moji kad sam bio mali pa valjda odgoj nalaze da "je batina dosla iz raja",a piti svaki dan litru rakije sasvim normalna stvar.Skrenuo malo...kako god..Iskrenost je vrlina,odgoj..iskrenost je "ta ljubav"...da,slazem se..sa samim sobom
sto je isto jako jako bitna stvar,slagati se sa sobom....
Pa da, iskrenost je ključ. Ako je obostrana.
A, da se je jadno muško iz Romeove priče navrijeme informiralo, a imalo je svo vrijeme ovoga svijeta, moglo je znati da dotična dama nema grudi br.3+, nego siromašnu jedinicu.
Isto tako je jadna djevojka mogla navrijeme shvatiti da njenoga dečka prijatelji strašno uvažavaju ne iz razloga što je jako pametan, nego zato što ima laku ruku. Pa dobiju po zubima, ako mu proturječe.
Mi lažemo sami sebe, jer smo tako naučeni, jer tako drugi rade i jer nam je tako lakše. Kako lažemo same sebe, tako lažemo i druge, a drugi nam uzvraćaju istom mjerom. Vlastitu iracionalnu sliku samoga sebe prodajemo drugima, pa se uvrijedimo, ako nam drugi isto rade. U stvari, niti se ne uvrijedimo. Možda se uvrijedimo naknadno, kad i ako shvatimo kakvu su nam laž prodali.
I onda kad tragamo za istinom, tragamo za glupostima.
Koliko su vremena taj prevareni mladić/djevojka međusobno pričali o nečemu dubljem?
Koliko su vremena proveli pričajući o tome što ih inspirira a što rastužuje, kako doživljavaju pojam istine a kako laži? Što očekuju od partnera u životu? Što ih usrećuje? Što ne vole da im onaj drugi radi?
Onda se tako nestabilni i nesigurni u to tko smo u stvari, vezujemo za iste takve.
Žena treba biti batinana kroz život, jer je batina iz raja izašla. Ali, nije to muškarčev zadatak. Na njemu je samo da istrpi one batine koje su njemu namijenjene. A batine nam, i muškarcima i ženama, šalje sam život. I dok je života, bit će i batina. To nam je sve natenane objasnila zlatna ribica na prethodnoj stranici.
Romeo sasvim sigurno ima pravo. Iskrenost je najvažniji faktor. Nije ni to garant, ali će par koji je međusobno iskren sigurno lakše prebroditi neki teški životni period, od para koji se međusobno doista ni ne poznaje. A iskrenost se - doista - može naučiti živjeti.
A, da se je jadno muško iz Romeove priče navrijeme informiralo, a imalo je svo vrijeme ovoga svijeta, moglo je znati da dotična dama nema grudi br.3+, nego siromašnu jedinicu.
Isto tako je jadna djevojka mogla navrijeme shvatiti da njenoga dečka prijatelji strašno uvažavaju ne iz razloga što je jako pametan, nego zato što ima laku ruku. Pa dobiju po zubima, ako mu proturječe.
Mi lažemo sami sebe, jer smo tako naučeni, jer tako drugi rade i jer nam je tako lakše. Kako lažemo same sebe, tako lažemo i druge, a drugi nam uzvraćaju istom mjerom. Vlastitu iracionalnu sliku samoga sebe prodajemo drugima, pa se uvrijedimo, ako nam drugi isto rade. U stvari, niti se ne uvrijedimo. Možda se uvrijedimo naknadno, kad i ako shvatimo kakvu su nam laž prodali.
I onda kad tragamo za istinom, tragamo za glupostima.
Koliko su vremena taj prevareni mladić/djevojka međusobno pričali o nečemu dubljem?
Koliko su vremena proveli pričajući o tome što ih inspirira a što rastužuje, kako doživljavaju pojam istine a kako laži? Što očekuju od partnera u životu? Što ih usrećuje? Što ne vole da im onaj drugi radi?
Onda se tako nestabilni i nesigurni u to tko smo u stvari, vezujemo za iste takve.
Žena treba biti batinana kroz život, jer je batina iz raja izašla. Ali, nije to muškarčev zadatak. Na njemu je samo da istrpi one batine koje su njemu namijenjene. A batine nam, i muškarcima i ženama, šalje sam život. I dok je života, bit će i batina. To nam je sve natenane objasnila zlatna ribica na prethodnoj stranici.
Romeo sasvim sigurno ima pravo. Iskrenost je najvažniji faktor. Nije ni to garant, ali će par koji je međusobno iskren sigurno lakše prebroditi neki teški životni period, od para koji se međusobno doista ni ne poznaje. A iskrenost se - doista - može naučiti živjeti.
Hazeri, ti kažeš
A ja tebi kažem da sam se tri puta rodio, koliko zasada znam.
Prvi put sam se rodio onda, kad se piše da sam se rodio.
Vlastitoga rođenja nisam bio svjestan, ili sam ga u potpunosti zaboravio. Ali, znamo da je to uobičajeno za novorođenčad. I moram ti priznati, da sam u tom životu jako slabo iskoristio potencijale, koji su mi od Boga dani.
Drugo rođenje mi se desilo, kad sam pronašao onaj svoj biser. U stvari, kad je taj biser pronašao mene, pa iz nekoga razloga zaključio, da u meni ima nečega kvalitetnog. Ni toga rođenja nisam bio svjestan. U tom sam životu svakako dao nešto više od sebe, ali daleko od toga, da bi bilo dovoljno.
Treće rođenje mi se desilo nedavno, kad sam trebao umrijeti od bolesti. A ja je zajebao, pa ozdravio.
I, tek mi je treće rođenje širom otvorilo oči. Tek sam po trećem rođenju osvijestio koliko sam se puta rodio, kolike sam šanse dobio i koliko sam u stvari sretan.
Ovoga puta ću iskoristiti sve potencijale, sve ljubavi i sklonosti koje prepoznam da imam. A tražit ću ih, vjeruj mi. Jedna od sklonosti mi je i piskaranje po forumu, npr.
Rezultat?
Pa evo, recimo ovako: osjećam se kao momak koji ima neku kunu u džepu, taman upoznao neku macu, a petak je pred kraj radnoga vremena.
Svijet je moj.
I, koga onda briga što će mi uskoro biti pola stoljeća?
Pa to samo znači, da je pola stoljeća sreće preda mnom.
A ja tebi kažem da sam se tri puta rodio, koliko zasada znam.
Prvi put sam se rodio onda, kad se piše da sam se rodio.
Vlastitoga rođenja nisam bio svjestan, ili sam ga u potpunosti zaboravio. Ali, znamo da je to uobičajeno za novorođenčad. I moram ti priznati, da sam u tom životu jako slabo iskoristio potencijale, koji su mi od Boga dani.
Drugo rođenje mi se desilo, kad sam pronašao onaj svoj biser. U stvari, kad je taj biser pronašao mene, pa iz nekoga razloga zaključio, da u meni ima nečega kvalitetnog. Ni toga rođenja nisam bio svjestan. U tom sam životu svakako dao nešto više od sebe, ali daleko od toga, da bi bilo dovoljno.
Treće rođenje mi se desilo nedavno, kad sam trebao umrijeti od bolesti. A ja je zajebao, pa ozdravio.
I, tek mi je treće rođenje širom otvorilo oči. Tek sam po trećem rođenju osvijestio koliko sam se puta rodio, kolike sam šanse dobio i koliko sam u stvari sretan.
Ovoga puta ću iskoristiti sve potencijale, sve ljubavi i sklonosti koje prepoznam da imam. A tražit ću ih, vjeruj mi. Jedna od sklonosti mi je i piskaranje po forumu, npr.
Rezultat?
Pa evo, recimo ovako: osjećam se kao momak koji ima neku kunu u džepu, taman upoznao neku macu, a petak je pred kraj radnoga vremena.
Svijet je moj.
I, koga onda briga što će mi uskoro biti pola stoljeća?
Pa to samo znači, da je pola stoljeća sreće preda mnom.
Eee, godine, godine.
Jedne prilike, bila neka planinarska turica, hodamo nas desetak u grupi. Par starijih planinara i nas par nesto mladjih. Pita me jedan od starijih, koliko imam godina?
Rekoh mu koliko, a on, onako vazno "ihaaa, trebas ti jos dosta vode popiti i pure se najesti da mene stignes".
"Nista ti, ljudino, nisi stariji od mene" odgovorih mu, a on blen'o. Ne vjeruje vlastitim usima i zacudjeno upita, kako to mislim?
- Lijepo. Procjenjeno je, ne znam kako, al tako tvrde, da je sva materija u svemiru stara oko 13-14 milijardi godina. Od iste te materije su sazdana i nasa tijela, iz cega proizilazi da smo jednako stari. Jedina razlika je u godinama iskustva provedenog u ljudskom obliku.
Rece da je profesor istorije u penziji i da za svog radnog, a bogami i zivotnog, staza nista slicno nije cuo, al' ma koliko naivno zvucalo, ipak se da profilozofirati na tu temu.
Nazalost, putevi nam se vise nisu ukrstili.
Ne kaze se dzaba "covjek je star koliko se starim osjeca".
Bas se osjecam k'o momcic od desetak milijardi godina. Plus 3-4 milijardice.
Jedne prilike, bila neka planinarska turica, hodamo nas desetak u grupi. Par starijih planinara i nas par nesto mladjih. Pita me jedan od starijih, koliko imam godina?
Rekoh mu koliko, a on, onako vazno "ihaaa, trebas ti jos dosta vode popiti i pure se najesti da mene stignes".
"Nista ti, ljudino, nisi stariji od mene" odgovorih mu, a on blen'o. Ne vjeruje vlastitim usima i zacudjeno upita, kako to mislim?
- Lijepo. Procjenjeno je, ne znam kako, al tako tvrde, da je sva materija u svemiru stara oko 13-14 milijardi godina. Od iste te materije su sazdana i nasa tijela, iz cega proizilazi da smo jednako stari. Jedina razlika je u godinama iskustva provedenog u ljudskom obliku.
Rece da je profesor istorije u penziji i da za svog radnog, a bogami i zivotnog, staza nista slicno nije cuo, al' ma koliko naivno zvucalo, ipak se da profilozofirati na tu temu.
Nazalost, putevi nam se vise nisu ukrstili.
Ne kaze se dzaba "covjek je star koliko se starim osjeca".
Bas se osjecam k'o momcic od desetak milijardi godina. Plus 3-4 milijardice.
I tako, nesto razmisljam, svako jutro ustajem na lijevu nogu. Mislim, apsolutno prirodan pokret pri ustajanju, s obzitom da spavam na.., nemam pojma kojoj strani kreveta!
Vidis ti vraga. Nemam blage veze ima li neko pravilo po kojem se odredjuje koja je desna, a koja lijeva strana te sprave za spavanje.
Nekako mi logicno da, kad legnem odredim stranu, ali sam u nedoumici, da li je pravilno leci na ledja, sto ne praktikujem, pa odredjivati stranu, ili na stomak, sto praktikujem.
Zamisljam situaciju, stojim sa zenom ispred kreveta i pita me, koju stranu biram? Gledajuci iz perspektive stajanja pred krevetom i lezeci potrbuske na istom, i nema neke razlike. Posmatrano iz tih perspektiva, definitivno je to desna strana, mada nisam bas siguran, ali mi logocno da pri odredjivanju strane na koju ces leci, odredjujes je dok stojis.
Dakle, stojim ispred kreveta i ona strana spram desne ruke je desna strana i to mi zvuci OK.
Ali, kad legnem, a legnem na ledja, onda se situacija iz korijena mijenja. Desna postaj lijeva, a lijeva desna.
Da sam ja krevet, pa da me neko pita, koja mi je desna strana, ne bih mu znao odgovoriti, sve i kad bih bio krevet koji govori.
Kako god bilo, svako jutro ustajem na lijevu nogu, ali prvo navlacim desnu carapu.
Nidje veze!
Vidis ti vraga. Nemam blage veze ima li neko pravilo po kojem se odredjuje koja je desna, a koja lijeva strana te sprave za spavanje.
Nekako mi logicno da, kad legnem odredim stranu, ali sam u nedoumici, da li je pravilno leci na ledja, sto ne praktikujem, pa odredjivati stranu, ili na stomak, sto praktikujem.
Zamisljam situaciju, stojim sa zenom ispred kreveta i pita me, koju stranu biram? Gledajuci iz perspektive stajanja pred krevetom i lezeci potrbuske na istom, i nema neke razlike. Posmatrano iz tih perspektiva, definitivno je to desna strana, mada nisam bas siguran, ali mi logocno da pri odredjivanju strane na koju ces leci, odredjujes je dok stojis.
Dakle, stojim ispred kreveta i ona strana spram desne ruke je desna strana i to mi zvuci OK.
Ali, kad legnem, a legnem na ledja, onda se situacija iz korijena mijenja. Desna postaj lijeva, a lijeva desna.
Da sam ja krevet, pa da me neko pita, koja mi je desna strana, ne bih mu znao odgovoriti, sve i kad bih bio krevet koji govori.
Kako god bilo, svako jutro ustajem na lijevu nogu, ali prvo navlacim desnu carapu.
Nidje veze!
probaj da legnes na bok. pa ako si na desnom,onda si okrenut desno. a kad si na lijevom,onda si okrenut lijevo....
"a ako vam se pasulj raspao pri kuvanju,jednostavno ga zalepite selotejpom."
Djurine kucne carolije
To je bar lako odrediti.
Gornji je onaj dok si na komsinici, a donji onaj kad se komsija, iznenada, vrati s puta.
Gornji je onaj dok si na komsinici, a donji onaj kad se komsija, iznenada, vrati s puta.
a nisuSlične teme
