evo moj dozivljaj sa padom pritiska:
za bombardovanja, sedimo ko d ortaka, a dnevna rutina je bila takva da smo nonstop navareni, i stalno cekamo struju(!), da bi igrali sony.
bilo je vece, popaljene svece na stolu, i ja ti ustanem sa stolice... nekako sam se okrenuo ledjima stolu dok sam pokusavao da ostanem na nogama, ne vidim NISTA , sve cujem ali ne mogu da progovorim. ostali su vec skontali sta se desava, i skocili s obe strane stola i uhvatili me da se ne razbijem.ali, ja ne mogu da stojim, savila mi se kolena, i tako visim na ortacima u nekom polucucnju sa dupetom iznad stola tacno iznad dve svece. i ne mogu da prozborim nista, a dupe mi gori. tako nekih 10-ak sekundi dok me nisu odvukli na krevet, gde sam se oporavio brzo, al imao sam plikove na dupetu.
drugi put, ja i kolega dosli u novi sad da radimo, i uvalimo se kod jedne poznanice na par dana u stan.radili smo bas krvnicki 12-ak sati dnevno i bili smo konstantno premoreni.jedno vece dodju noj na gajbu neke drugarice, pa jos par drugara...i skupi se masa.svi vare, ali nisu bas hard core, pa smo morali ja i taj lega da zavrsimo nesto. i izvucemo mi jednu debelu pljugu, ja se razbijem kao kreten.odlucim da se okupam ne bih li dosao sebi.i ustanem... imao sam utisak da tako sporo padam, kao da je trajalo minutima...isto nisam mogao da progovorim neko vreme, ali mi je bilo strasno smesno to sto se dogadja, narocito kad mi se povratio vid, pa sam skontao da su svi osim lege izbezumljemi. pretpostavljam da su prvi put videli tako nesto : D