Meni
Forumi
Nove poruke
Sve teme
Najnovije teme
Nove poruke
♫ Radio
Dnevnici
Dnevnici Vanjskog Uzgajanja
Dnevnici Unutrašnjeg Uzgajanja
Završeni Vanjski Dnevnici
Završeni Unutrašnji Dnevnici
Novo
Popularne teme
Nove poruke
Najnovije aktivnosti
Članovi
Trenutno prisutni
Forumi
Prijava
Registracija
Nove poruke
Sve teme
Najnovije teme
Nove poruke
Meni
Install the app
Install
Objavite odgovor
Forumi
Marihuana
Obrazovanje
Landrace
JavaScript is disabled. For a better experience, please enable JavaScript in your browser before proceeding.
Koristite zastareli pregledač. Možda neće pravilno prikazivati ove ili druge veb stranice.
Trebali biste nadograditi ili koristiti
alternativni pregledač
.
Poruka
<blockquote data-quote="Tripco" data-source="post: 16117" data-attributes="member: 617"><p>Dosta je vremena prošlo od zadnjeg posta, ali vredelo je. Dakle,</p><p></p><p>AZIJA</p><p></p><p>Kontinent sa koga potièe Cannabis. Dosta je teško utvrditi region odakle biljka potièe. Neki kažu da je to južna (evntualno centralna) Indija i da je odatle kasnije prenešena na sever, ka centralnoj Aziji. Drugi, opet, tvrde da je pradomovina upravo centralna Azija odakle potièu neki od najstarijih dokaza o kultivaciji i upotrebi. Malo taènija odrednica bi bila koridor (relativno) umerene klime izmeðu Kavkaza na zapadu i planinskih masiva Hindu Kuš i Himalaji na istoku, pri èemu je na jugu ogranièen stepsko-pustinjskim predelima, a na severu planinskim vencima i nizijama sa oštrijom kontinentalnom klimom. Neki autori daju još skuèeniji lokus i prema njima bi to mogla da bude Persija, naroèito deo oko Kaspijskog jezera. Sasvim je moguæe da su od pradavnih vremena bila poznata i psihoaktivna dejstva, ali najstariji nalazi govore o tome da se prvenstveno koristila u ishrani (seme). No, bez obzira na vid upotrebe, biljka se širila po Aziji i najstariji nalazi o oragnizovanom uzgoju potièu od 4500 godina pre nove ere, iz plodnih ravnica oko kineske reke Jang Ce. Tu je verovatno prvi put upotrebljno vlakno konoplje za izradu odeæe i konopaca. Vremenom se poèela upotrebljavati i kao lek (sigurno pre 2000. godine p.n.e.), a samim time je postalo poznato i psihoaktivno dejstvo (ako ne ranije). U 2. veku p.n.e. u Kini se sve više upotrebljavaju žitarice u ishrani, ali, istovremeno, vlakno poèinje da se koristi za izradu papira. U svakom sluèaju, bez obzira što su poznavali njena psihoaktivna dejstva, u kineskoj kulturi konoplja nikada nije postigla neki veæi znaèaj s te strane. Arijska plemena donose upotrebu konoplje u severnu Indiju nešto posle 2000.godine p.n.e. Mada, postoje dokazi da su dravidska plemena centralne i južne Indije poznavala biljku još ranije, ali dolaskom Arijaca poèinje njena implementacija u sve sfere života, a posebno u religiju. O ovome æe biti više reèi u delu o indijskim sortama. Iako su stari narodi sa podruèja Persije sigurno poznavali konoplju više hiljada godina pre, upotreba u psihoaktivne svrhe se vezuje za dolazak arijskih plemena, negde oko 1500 god. p.n.e. Iduæi dalje ka zapad, sve do Male Azije, upoteba konoplje u razliète svrhe je postala poznata najkasnije do 1000. god. p.n.e. Na Bliskom Istoku je bila poznata negde oko 700 god. p.n.e., mada je zanimljivo da jevrejski verski spisi ne pominju njenu upotrebu u psihoaktivne svrhe sve do ranog srednjeg veka. Arapska plemena su morala biti u to vreme (8-6 vek p.n.e.) upoznata s njom, ali se upotreba u psihoaktivne svrhe za njih vezuje mnogo kasnije. Na drugoj strani, u Japanu je upotreba u psihoaktivne svrhe poznata sigurno od 1.veka p.n.e., dok je za vlakno upotrebljavana i mnogo ranije.</p><p>Azija je jedini kontinet na kome se mogu kao landrace naæi sve 3 vrste Cannabisa.</p><p>Pregled sorti ovde neæe biti striktno po državama veæ prema regionima. Izostavljen je jedan deo jugoistoène Azije koji æe biti kasnije pridodat Australiji i Okeaniji.</p><p></p><p><u>Region indike</u></p><p></p><p>Kada se kaže indika, èesto se pomisli na planinski masiv Hindu Kuš. Taèno je da ova vrsta potièe upravo otuda, ali se ona vremenom proširila na znatno šire podruèje (pri tome ne raèunam Bliski Istok i Malu Aziju kao oblasti u koje je ona introdukovana na poèetku 20.veka ili nešto ranije). Dakle, taj region se pruža od kineske provincije Junan, preko Tibeta i Himalaja, Pamira, Karakoruma i Hindu Kuša, i najzad do oblasti oko Kaspijskog mora. Ako bi smo to rekli prema državama, onda bi to bili delovi Kine, Burme, Butana, Nepala, Indije, Afganistana, Pakistana, Tadžikistana, Kirgistana, Uzbekistana, Turkmenistana, Irana i Azerbejdžana. Ovde æu napraviti malu digresiju i pomenuti poznatog sovjetskog botanièara i taksonomistu Vavilova koji je poèetkom 20.veka istraživao floru Afganisatana. Tamo je pronašao dosta indika koje rastu samoniklo, vrlo èesto u blizini puteva i na obodima naselja. Te indike je on klasifikovao kao C.indica var.kafiristanica i C.indica var.afghanica, pri èemu se one razlikuju po teksturi i velièini semena, a prva je adaptirana i na prilièno sušne uslove. Osnovni, C.indica var.indica je odredio kao sve indike koje se nalaze u kultivaciji. One su ujedno i nešto višeg rasta od divljih, ali to se može pripisati i znaèajno boljim uslovima koji vladaju u uzgoju. Kasnije je bilo više osporavanja i preklasifikovanja, posebno od strane Robert C.Clarke-a koji je uveo i nazive C.indica chinensis za indike iz Kine i C.indica spontanea za indike iz regiona Himalaja, pri èemu ih nije raèunao kao varijetete nego samo kao biotipove ili forme. U svakom sluèaju, pošto ionako ima veæ dosta zabune oko toga, ostajemo pri standardnoj klasifikaciji na nivou vrste. Èinjenica je da su se u nekim od ovih oblasti (van Hindu Kuša) sve do negde perioda od 10. do 13.veka sporadièno kultivisale sative a da su indike uvedene zbog boljih rezultata u kultivaciji u brdsko-planinskim sušnim podruèjima i zbog mnogo bolje sposobnosti da proizvedu veliku kolièinu smole, samim tim i hašiša. Èak je i u samom regionu Hindu Kuša, u severoistoènom Pakistanu (oblast Èitral), sve do poèetka 20. veka bilo znaèajnijeg uzgoja sativa. To nije èudno jer se u veæem delu Burme, Indije, Kine, Pakistana, kao i u južnim delovima Irana i Nepala tradicionalno uzagaja ova vrsta od davnina i lako je dolazilo do mešanja. Postoje podaci i o sativi iz južnog Afganistana, ali je nju praktièno nemoguæe naæi danas. S druge strane, postoje mišljenja da su te afgani sative zapravo indike prilagoðene uzgoju u nešto toplijem i manje suvom klimatu i jaèem zemljištu pa stoga imaju znaèajno viši rast i nešto uže i duže listove, s tim da nije iskljuèeno da su imale odreðeni stepen ukrštanja sa sativama u prošlosti. Ista stvar važi i za džinovske Uzbeki indike. Ono što sigurno govori da su one indike je znaèajno veæi procenat CBD-a u njima. Kada je reè o Hindu Kušu, treba imati na umu da je to jako velika oblast i da postoji dosta sorti (u prošlosti i više, zbog više razloga) koje potièu otuda, tako da, reæi samo „Kush“ za neku sortu, odnosno njene pretke, ne mora da znaèi da ona mora da deli istu genetiku sa nekom drugom sortom koja ima isto to u nazivu, ali sigurno imaju mnoge zajednièke spoljne karakteristike. Slièno je i sa nazivom „Afghani“, jer je to jako širok pojam. Èesto se može naiæi na nazive „Highland Afghani“ i „Lowland Afghani“, pri èemu je velika verovatnoæa da se ovaj prvi naziv lako može odnositi na neku od „Kush“ sorti. Danas se originalne landrace iz Afganistana teško mogu naæi na originalnim lokacijama, jer je prvo došlo do velikog uništavanja celokupnih zasada u nekim oblastima tokom sovjetske okupacije u osamdesetim, pa kasnije, u devedesetim do ukrštanja sa indikama iz okolnih država, a zadnjih par godina, od amerièke invazije pa naovamo ima i sve veæeg upliva modernih sorti. Na sreæu, nešto od originalne afgani genetike je saèuvano, od ranih dana amerièke hibridizacije krajem šezdesetih i tokom sedamdesetih, do holandskih „ekspedicija“ tokom osamdesetih (Nevilovo spašavanje Mazar-i-Sharif semena). Nešto od toga je saèuvano i u Pakistanu, ali ipak na štetu lokalnih sorti. Danas se breederi sve više okreæu ka genetici iz bivših sovjetskih republika, što u neku ruku i nije loše jer se pojavljuju vrlo zanimljive indike kakve ranije nisu bile poznate na zapadu. Velika nepozanica je još uvek Iran, mada ima informacija (istina, nepotpunih i nepotvrðenih) o vrlo zanimljivim sortama otuda. </p><p></p><p><strong>Himalayan indica (Annapurna, Burmese indica, Kashmiri, Kumaon, Manali, Manipur, Naga), Kush (Chitral, Kandahar, Laspur, Yarkhun), Azerbaijani, Baytic Shan, Elburz, Hunza, Mazar-i-Sharif, Tadjikistani, Tibetan indica, Uzbeki, Xinjiang </strong></p><p></p><p>Himalayan indica je grupni naziv za sve indike koje potièu sa obronaka Himalaja, a takoðe i južnih delova Tibeta. Izvesno je da su u prošlosti pretrpele ukrštanje sa sativom, tako da su neke od njih nešto višeg rasta (i do 2 m ponekad), imaju uže i duže listove od klasiène indike i dosta su otpornije ka vlagi i buðanju. Annapurna je iz Nepala. Raste na velikim visinama i dobro podnosi uslove razreðenog vazduha. Produkuje dosta sitno seme. Burmese (verovatno postoji i neki lokalni naziv) potoèe iz delova Mjanmara (Burme) na granici s Indijom i moguæe je da je najotpornija indika na vlagu. Kashmiri proizvodi dosta smole i u okviru ove grupe ima najviše sliènosti sa Kush sortama. Manali je indijska komercijalna sorta iz istoimenog grada. Od nje se proizvodi jedan od najfinijih hašiša na svetu (Manali Cream). U zadnje vreme je dosta raširena po svim planinskim regionima severne Indije. Kumaon, Naga i Manipur su, moguæe, jedna ista sorta i kao i burmanska imaju dosta visok rast za indike (oko 2m). Chitral potièe iz Pakistana i jedna je od Kush sorti (naziv prema istoimenoj dolini u Hindu Kuš masivu). To je klasièna indika sa jednim glavnim hedom i, eventualno, par manjih, boènih, prilièno širokim lisnim zapercima, visine do oko 120-130cm. Dobar deo pakistanskog hasha se dobija upravo od ove sorte. Poslužila je i za stvaranje komercijalne sorte Citral (u kojoj ima primesa sativa). Vrlo sliène njoj su i Laspur i Yarkhun (takoðe se ubrajaju u Kush sorte), pri èemu je za Laspur karakteristièna svetlobraon boja cvetova i gotovo zlatna boja vršnih listova(Laspur Gold), dok Yarkhun razvija dosta ljubièastih listova na nižim temperaturama i ima više crvenkastu boju cvetova. U Kush sorte se može ubrojiti i afganistanski Kandahar (iako geografski baš i ne pripada tom regionu). Nekada jedna od standardno komercijalnih sorti, danas gotovo da i ne postoji u izvornom obliku. Verovatno najotpornija sorta na sušu uopšte. Raste do visinine od oko 130 cm (ponekad i nešto više). Azerbaijani potièe sa padina Kavkaza (azerbejdžanski deo, okrenut ka Kaspijskom moru). Raste do visine od oko 130m, retko više i pravi veliki razgranat žbun sa dosta hedova. Lisni zaperci su prilièno široki, kao kod Kush sorti. Baytic Shan potièe sa istoimenog planinskog venca u zapadnoj Mongoliji i ima uže lisne zaperke i u donjem delu razvija veæi broj poboènih grana koje ostaju kratke sa sitnim hedovima, dok se na glavnom stablu koncentrišu cvasti. Može se reæi da predstavlja landrace indiku koja potièe sa najveæe geografske širine (uz indike iz sibirske republike Tuva). Elbruz potièe iz Irana, sa istoimene planine, na južnoj strani kaspijskog mora. To je sorta sa verovatno najširim lisnim zapercima uopšte. Hunza je iz Pakistana, iz istoimene doline u planinskom vencu Karakorum. Stvara veliki žbun, gotovo pravilnog loptastog oblika, sa velikim brojem hedova. Obièno raste do 150cm, ali pojedini primerci dostižu i 2m. Lisni zaperci znaèajno uži nego kod Kush sorti. Originalno lokalno ime za tu sortu je Thunj. Mazar-i-Sharif je iz poluravnièarskog regiona na severozapadu Afganistana. Od nje se dobija hash vrlo jake specifiène arome, a ujedno ima i razgovetniji stone efekat, ne toliko „couch-lock“ kao Kush sorte. Niskog je rasta, kao Kush sorte, ali se od njih razlikuje po užim lisnim zapercima, veæim brojem boènih grana i po tome što se vršni listovi jako uvijaju ka unutrašnjosti. Danas je na originalnoj lokaciji praktièno istrebljena. Ta genetika se može naæi samo kod malog broja breedera na zapadu. Izraz Lowland Afghani se može primeniti na nju. Poslužila je za stvaranje komercijalne sorte Mazar. Tadjikistani je, naravno, iz Tadžikistana i umnogome podseæa na Mazar-i-Sharif (geografska blizina), samo je viša rastom. Aromatièna svojstva su još izraženija a primetno je i postojanje cerebral hihg-a. Zadnjih godina sve važnija sorta za hibridizaciju. Tibetan indica bi se mogla opisati kao mešavina Kush i himalajskih sorti, jer ima uske lisne zaperke, ali je vrlo niska rastom, sa malim brojem boènih grana. Daje veliku kolièinu smole. Uzbeki (Uzbekistani) predstavlja jednu od najviših (ako ne najvišu) landrace indica. Ima primeraka koji idu i preko 2,5m, jako razgranatih, ali listovi jasno ukazuju na to da je u pitanju indika. Takoðe, za razliku od sativa na svakoj od tih grana razvija vrlo velike cvasti koje daju puno smole. Trenutno predstavlja najcenjeniju indiku za hibridizaciju. Poslužila je za stvaranje komercijalne sorte Tashkenti. Xinjiang (poznata i pod nazivom Yarkhand) potièe iz istoimene provincije na jugozapadu Kine (naseljenu narodom Ujguri i zapravo je to kineski deo Turkestana). Poreklo joj je direktno od Kush sorti, ali je varijabilnija po fenotipu, tj, ima razlika u visini od biljke do biljke (120-180cm) što možda ukazuje na ranija ukrštanja sa Uzbeki indikama. Važi za sortu koja daje najviše smole uopšte.</p><p></p><p>Special Thanx to Mriko, Zamalito and Doc Leaf</p></blockquote><p></p>
[QUOTE="Tripco, post: 16117, member: 617"] Dosta je vremena prošlo od zadnjeg posta, ali vredelo je. Dakle, AZIJA Kontinent sa koga potièe Cannabis. Dosta je teško utvrditi region odakle biljka potièe. Neki kažu da je to južna (evntualno centralna) Indija i da je odatle kasnije prenešena na sever, ka centralnoj Aziji. Drugi, opet, tvrde da je pradomovina upravo centralna Azija odakle potièu neki od najstarijih dokaza o kultivaciji i upotrebi. Malo taènija odrednica bi bila koridor (relativno) umerene klime izmeðu Kavkaza na zapadu i planinskih masiva Hindu Kuš i Himalaji na istoku, pri èemu je na jugu ogranièen stepsko-pustinjskim predelima, a na severu planinskim vencima i nizijama sa oštrijom kontinentalnom klimom. Neki autori daju još skuèeniji lokus i prema njima bi to mogla da bude Persija, naroèito deo oko Kaspijskog jezera. Sasvim je moguæe da su od pradavnih vremena bila poznata i psihoaktivna dejstva, ali najstariji nalazi govore o tome da se prvenstveno koristila u ishrani (seme). No, bez obzira na vid upotrebe, biljka se širila po Aziji i najstariji nalazi o oragnizovanom uzgoju potièu od 4500 godina pre nove ere, iz plodnih ravnica oko kineske reke Jang Ce. Tu je verovatno prvi put upotrebljno vlakno konoplje za izradu odeæe i konopaca. Vremenom se poèela upotrebljavati i kao lek (sigurno pre 2000. godine p.n.e.), a samim time je postalo poznato i psihoaktivno dejstvo (ako ne ranije). U 2. veku p.n.e. u Kini se sve više upotrebljavaju žitarice u ishrani, ali, istovremeno, vlakno poèinje da se koristi za izradu papira. U svakom sluèaju, bez obzira što su poznavali njena psihoaktivna dejstva, u kineskoj kulturi konoplja nikada nije postigla neki veæi znaèaj s te strane. Arijska plemena donose upotrebu konoplje u severnu Indiju nešto posle 2000.godine p.n.e. Mada, postoje dokazi da su dravidska plemena centralne i južne Indije poznavala biljku još ranije, ali dolaskom Arijaca poèinje njena implementacija u sve sfere života, a posebno u religiju. O ovome æe biti više reèi u delu o indijskim sortama. Iako su stari narodi sa podruèja Persije sigurno poznavali konoplju više hiljada godina pre, upotreba u psihoaktivne svrhe se vezuje za dolazak arijskih plemena, negde oko 1500 god. p.n.e. Iduæi dalje ka zapad, sve do Male Azije, upoteba konoplje u razliète svrhe je postala poznata najkasnije do 1000. god. p.n.e. Na Bliskom Istoku je bila poznata negde oko 700 god. p.n.e., mada je zanimljivo da jevrejski verski spisi ne pominju njenu upotrebu u psihoaktivne svrhe sve do ranog srednjeg veka. Arapska plemena su morala biti u to vreme (8-6 vek p.n.e.) upoznata s njom, ali se upotreba u psihoaktivne svrhe za njih vezuje mnogo kasnije. Na drugoj strani, u Japanu je upotreba u psihoaktivne svrhe poznata sigurno od 1.veka p.n.e., dok je za vlakno upotrebljavana i mnogo ranije. Azija je jedini kontinet na kome se mogu kao landrace naæi sve 3 vrste Cannabisa. Pregled sorti ovde neæe biti striktno po državama veæ prema regionima. Izostavljen je jedan deo jugoistoène Azije koji æe biti kasnije pridodat Australiji i Okeaniji. [u]Region indike[/u] Kada se kaže indika, èesto se pomisli na planinski masiv Hindu Kuš. Taèno je da ova vrsta potièe upravo otuda, ali se ona vremenom proširila na znatno šire podruèje (pri tome ne raèunam Bliski Istok i Malu Aziju kao oblasti u koje je ona introdukovana na poèetku 20.veka ili nešto ranije). Dakle, taj region se pruža od kineske provincije Junan, preko Tibeta i Himalaja, Pamira, Karakoruma i Hindu Kuša, i najzad do oblasti oko Kaspijskog mora. Ako bi smo to rekli prema državama, onda bi to bili delovi Kine, Burme, Butana, Nepala, Indije, Afganistana, Pakistana, Tadžikistana, Kirgistana, Uzbekistana, Turkmenistana, Irana i Azerbejdžana. Ovde æu napraviti malu digresiju i pomenuti poznatog sovjetskog botanièara i taksonomistu Vavilova koji je poèetkom 20.veka istraživao floru Afganisatana. Tamo je pronašao dosta indika koje rastu samoniklo, vrlo èesto u blizini puteva i na obodima naselja. Te indike je on klasifikovao kao C.indica var.kafiristanica i C.indica var.afghanica, pri èemu se one razlikuju po teksturi i velièini semena, a prva je adaptirana i na prilièno sušne uslove. Osnovni, C.indica var.indica je odredio kao sve indike koje se nalaze u kultivaciji. One su ujedno i nešto višeg rasta od divljih, ali to se može pripisati i znaèajno boljim uslovima koji vladaju u uzgoju. Kasnije je bilo više osporavanja i preklasifikovanja, posebno od strane Robert C.Clarke-a koji je uveo i nazive C.indica chinensis za indike iz Kine i C.indica spontanea za indike iz regiona Himalaja, pri èemu ih nije raèunao kao varijetete nego samo kao biotipove ili forme. U svakom sluèaju, pošto ionako ima veæ dosta zabune oko toga, ostajemo pri standardnoj klasifikaciji na nivou vrste. Èinjenica je da su se u nekim od ovih oblasti (van Hindu Kuša) sve do negde perioda od 10. do 13.veka sporadièno kultivisale sative a da su indike uvedene zbog boljih rezultata u kultivaciji u brdsko-planinskim sušnim podruèjima i zbog mnogo bolje sposobnosti da proizvedu veliku kolièinu smole, samim tim i hašiša. Èak je i u samom regionu Hindu Kuša, u severoistoènom Pakistanu (oblast Èitral), sve do poèetka 20. veka bilo znaèajnijeg uzgoja sativa. To nije èudno jer se u veæem delu Burme, Indije, Kine, Pakistana, kao i u južnim delovima Irana i Nepala tradicionalno uzagaja ova vrsta od davnina i lako je dolazilo do mešanja. Postoje podaci i o sativi iz južnog Afganistana, ali je nju praktièno nemoguæe naæi danas. S druge strane, postoje mišljenja da su te afgani sative zapravo indike prilagoðene uzgoju u nešto toplijem i manje suvom klimatu i jaèem zemljištu pa stoga imaju znaèajno viši rast i nešto uže i duže listove, s tim da nije iskljuèeno da su imale odreðeni stepen ukrštanja sa sativama u prošlosti. Ista stvar važi i za džinovske Uzbeki indike. Ono što sigurno govori da su one indike je znaèajno veæi procenat CBD-a u njima. Kada je reè o Hindu Kušu, treba imati na umu da je to jako velika oblast i da postoji dosta sorti (u prošlosti i više, zbog više razloga) koje potièu otuda, tako da, reæi samo „Kush“ za neku sortu, odnosno njene pretke, ne mora da znaèi da ona mora da deli istu genetiku sa nekom drugom sortom koja ima isto to u nazivu, ali sigurno imaju mnoge zajednièke spoljne karakteristike. Slièno je i sa nazivom „Afghani“, jer je to jako širok pojam. Èesto se može naiæi na nazive „Highland Afghani“ i „Lowland Afghani“, pri èemu je velika verovatnoæa da se ovaj prvi naziv lako može odnositi na neku od „Kush“ sorti. Danas se originalne landrace iz Afganistana teško mogu naæi na originalnim lokacijama, jer je prvo došlo do velikog uništavanja celokupnih zasada u nekim oblastima tokom sovjetske okupacije u osamdesetim, pa kasnije, u devedesetim do ukrštanja sa indikama iz okolnih država, a zadnjih par godina, od amerièke invazije pa naovamo ima i sve veæeg upliva modernih sorti. Na sreæu, nešto od originalne afgani genetike je saèuvano, od ranih dana amerièke hibridizacije krajem šezdesetih i tokom sedamdesetih, do holandskih „ekspedicija“ tokom osamdesetih (Nevilovo spašavanje Mazar-i-Sharif semena). Nešto od toga je saèuvano i u Pakistanu, ali ipak na štetu lokalnih sorti. Danas se breederi sve više okreæu ka genetici iz bivših sovjetskih republika, što u neku ruku i nije loše jer se pojavljuju vrlo zanimljive indike kakve ranije nisu bile poznate na zapadu. Velika nepozanica je još uvek Iran, mada ima informacija (istina, nepotpunih i nepotvrðenih) o vrlo zanimljivim sortama otuda. [b]Himalayan indica (Annapurna, Burmese indica, Kashmiri, Kumaon, Manali, Manipur, Naga), Kush (Chitral, Kandahar, Laspur, Yarkhun), Azerbaijani, Baytic Shan, Elburz, Hunza, Mazar-i-Sharif, Tadjikistani, Tibetan indica, Uzbeki, Xinjiang [/b] Himalayan indica je grupni naziv za sve indike koje potièu sa obronaka Himalaja, a takoðe i južnih delova Tibeta. Izvesno je da su u prošlosti pretrpele ukrštanje sa sativom, tako da su neke od njih nešto višeg rasta (i do 2 m ponekad), imaju uže i duže listove od klasiène indike i dosta su otpornije ka vlagi i buðanju. Annapurna je iz Nepala. Raste na velikim visinama i dobro podnosi uslove razreðenog vazduha. Produkuje dosta sitno seme. Burmese (verovatno postoji i neki lokalni naziv) potoèe iz delova Mjanmara (Burme) na granici s Indijom i moguæe je da je najotpornija indika na vlagu. Kashmiri proizvodi dosta smole i u okviru ove grupe ima najviše sliènosti sa Kush sortama. Manali je indijska komercijalna sorta iz istoimenog grada. Od nje se proizvodi jedan od najfinijih hašiša na svetu (Manali Cream). U zadnje vreme je dosta raširena po svim planinskim regionima severne Indije. Kumaon, Naga i Manipur su, moguæe, jedna ista sorta i kao i burmanska imaju dosta visok rast za indike (oko 2m). Chitral potièe iz Pakistana i jedna je od Kush sorti (naziv prema istoimenoj dolini u Hindu Kuš masivu). To je klasièna indika sa jednim glavnim hedom i, eventualno, par manjih, boènih, prilièno širokim lisnim zapercima, visine do oko 120-130cm. Dobar deo pakistanskog hasha se dobija upravo od ove sorte. Poslužila je i za stvaranje komercijalne sorte Citral (u kojoj ima primesa sativa). Vrlo sliène njoj su i Laspur i Yarkhun (takoðe se ubrajaju u Kush sorte), pri èemu je za Laspur karakteristièna svetlobraon boja cvetova i gotovo zlatna boja vršnih listova(Laspur Gold), dok Yarkhun razvija dosta ljubièastih listova na nižim temperaturama i ima više crvenkastu boju cvetova. U Kush sorte se može ubrojiti i afganistanski Kandahar (iako geografski baš i ne pripada tom regionu). Nekada jedna od standardno komercijalnih sorti, danas gotovo da i ne postoji u izvornom obliku. Verovatno najotpornija sorta na sušu uopšte. Raste do visinine od oko 130 cm (ponekad i nešto više). Azerbaijani potièe sa padina Kavkaza (azerbejdžanski deo, okrenut ka Kaspijskom moru). Raste do visine od oko 130m, retko više i pravi veliki razgranat žbun sa dosta hedova. Lisni zaperci su prilièno široki, kao kod Kush sorti. Baytic Shan potièe sa istoimenog planinskog venca u zapadnoj Mongoliji i ima uže lisne zaperke i u donjem delu razvija veæi broj poboènih grana koje ostaju kratke sa sitnim hedovima, dok se na glavnom stablu koncentrišu cvasti. Može se reæi da predstavlja landrace indiku koja potièe sa najveæe geografske širine (uz indike iz sibirske republike Tuva). Elbruz potièe iz Irana, sa istoimene planine, na južnoj strani kaspijskog mora. To je sorta sa verovatno najširim lisnim zapercima uopšte. Hunza je iz Pakistana, iz istoimene doline u planinskom vencu Karakorum. Stvara veliki žbun, gotovo pravilnog loptastog oblika, sa velikim brojem hedova. Obièno raste do 150cm, ali pojedini primerci dostižu i 2m. Lisni zaperci znaèajno uži nego kod Kush sorti. Originalno lokalno ime za tu sortu je Thunj. Mazar-i-Sharif je iz poluravnièarskog regiona na severozapadu Afganistana. Od nje se dobija hash vrlo jake specifiène arome, a ujedno ima i razgovetniji stone efekat, ne toliko „couch-lock“ kao Kush sorte. Niskog je rasta, kao Kush sorte, ali se od njih razlikuje po užim lisnim zapercima, veæim brojem boènih grana i po tome što se vršni listovi jako uvijaju ka unutrašnjosti. Danas je na originalnoj lokaciji praktièno istrebljena. Ta genetika se može naæi samo kod malog broja breedera na zapadu. Izraz Lowland Afghani se može primeniti na nju. Poslužila je za stvaranje komercijalne sorte Mazar. Tadjikistani je, naravno, iz Tadžikistana i umnogome podseæa na Mazar-i-Sharif (geografska blizina), samo je viša rastom. Aromatièna svojstva su još izraženija a primetno je i postojanje cerebral hihg-a. Zadnjih godina sve važnija sorta za hibridizaciju. Tibetan indica bi se mogla opisati kao mešavina Kush i himalajskih sorti, jer ima uske lisne zaperke, ali je vrlo niska rastom, sa malim brojem boènih grana. Daje veliku kolièinu smole. Uzbeki (Uzbekistani) predstavlja jednu od najviših (ako ne najvišu) landrace indica. Ima primeraka koji idu i preko 2,5m, jako razgranatih, ali listovi jasno ukazuju na to da je u pitanju indika. Takoðe, za razliku od sativa na svakoj od tih grana razvija vrlo velike cvasti koje daju puno smole. Trenutno predstavlja najcenjeniju indiku za hibridizaciju. Poslužila je za stvaranje komercijalne sorte Tashkenti. Xinjiang (poznata i pod nazivom Yarkhand) potièe iz istoimene provincije na jugozapadu Kine (naseljenu narodom Ujguri i zapravo je to kineski deo Turkestana). Poreklo joj je direktno od Kush sorti, ali je varijabilnija po fenotipu, tj, ima razlika u visini od biljke do biljke (120-180cm) što možda ukazuje na ranija ukrštanja sa Uzbeki indikama. Važi za sortu koja daje najviše smole uopšte. Special Thanx to Mriko, Zamalito and Doc Leaf [/QUOTE]
Verifikacija
Objavite odgovor
Forumi
Marihuana
Obrazovanje
Landrace
Top
Bottom