Meni
Forumi
Nove poruke
Sve teme
Najnovije teme
Nove poruke
♫ Radio
Dnevnici
Dnevnici Vanjskog Uzgajanja
Dnevnici Unutrašnjeg Uzgajanja
Završeni Vanjski Dnevnici
Završeni Unutrašnji Dnevnici
Novo
Popularne teme
Nove poruke
Najnovije aktivnosti
Članovi
Trenutno prisutni
Forumi
Prijava
Registracija
Nove poruke
Sve teme
Najnovije teme
Nove poruke
Meni
Install the app
Install
Objavite odgovor
Forumi
Relaksacija i Razonoda
Putovanje na mentalnim talasima
Lucidno prikradanje
JavaScript is disabled. For a better experience, please enable JavaScript in your browser before proceeding.
Koristite zastareli pregledač. Možda neće pravilno prikazivati ove ili druge veb stranice.
Trebali biste nadograditi ili koristiti
alternativni pregledač
.
Poruka
<blockquote data-quote="majkl" data-source="post: 91829" data-attributes="member: 8442"><p>upravo <img src="" class="smilie smilie--sprite smilie--sprite1" alt=":)" title="Smile :)" loading="lazy" data-shortname=":)" /></p><p>npr. evo jedna hipotetska situacija.</p><p>jedan mladić koji je u svojim mladim danima bio poznat po svojoj pametnosti, zgodnosti te nadasve megakulnoti. (Naravno osoba koja je mislila da je on sve te stvari najvishe od svih, bio je naravno on sam...)</p><p>Nakon što je proteklo dosta vremena i on postao nezgodan, nepametan i nadasve ne megakul, zapao je u veliki očaj i počeo da se samosažaljeva te da krivi sve osim sebe za svoje probleme i nemoć koju je osječao.</p><p>Duh bio vragolast kaki je sažalio se nadnjim i odluchio mu pokloniti josh jednu priliku, priliku za život ispunjen do vrha, te mu se ukazao. Problem duha je bio taj shto je glupi mladić bio previshe zaokupljen samim sobom i svojim problemom, te kao takav bio nedostupan i smatrao je kako je duh samo josh jedna od onih kreativnih ideja koje su mu sada več polako dolazile glave, te ignorirao objavu.... nakraju izbor je naš, za izbor se izbaramo, a duh u nemogučnosti da odluchi za nas, pribjegava lukavstvu. Naime mladić je proživjeći sad več godine pod budnim zubom svog gospodara (vlastitog ega) postao chudljiv, osoran, loše raspoložen, duh je to znao i prikrao mu se na najzabavniji način. Mladić je imao jednu kartu iz nekog pokeraškog špila, koju je kao đoker kartu nosio već tri godine u svom novčaniku za dobru sreču, te mu ju je navodno jozefina dala. Tako se on jedan dan zaputio do svog kolege, a duh ga je pratio, malo je on znao tko ga prati i zašto, pa je u svom uopbičajenom stilu bio mrzovoljan i to tobože prikrivao iza smješka prelažnog da bi bio lažan. Popričao je s kolegom koji mu je rekao da ide popit kavu s jednim drugarom te da im se može pridružiti ako hoče. Protagonist je poznavao drugara iz neke zajedničke prošlosti al nije imao previsoko mishljenje o njemu. Tako oni krenuše. par trenutaka kasnije s druge strane ulice udaljen nekih 70ak metara hodao je drugar, skužili su ga i usmjerili svoj pogled na njega, nato ih je mladić spazio brž bolje skoćio iza auta koji je bio parkiran u blizini. Protagonist i kolega znali su da ovaj nije bash skroz normalan pa su mu doviknuli kako oni idu do trgovine kupit pljuge i nastavili. Mladić koji se skrivao iza auta smatrao je cijelu situaciju izrazito smješnom te se sam sebi smijao dok je čučio iza auta promatrajući protagonistu i drugara kroz šajbu. Mladić pošto se srčano nasmijo krene put trgovine, te ih tamo susretne i sa iskrenim smješkom pozdravi. Obojica su ga pozdravila sa iskrenim smješkom, te se zajedno zaputiše do kafiča koji se nalazio tik do velike rijeke koja je onomad tekla. Najbolji stol je nekim čudom bio slobodan i sva trojica su odmah znali da je baš to mjesto gdje žele sjesti, te su sjeli za taj stol koji se nalazio tik uz bent velike rijeke. mirko protagonist, đuro kolega, i ludi drugar sjedoše tako za stol i naručiše kavu. Đuro i ludi drugar su bili poznati po svojim maštovitm filozofijama koje bi uvijek na licu mjesta zajedno razvijali i koje bi ponekad postajale tako apsurdne da su se obojica smijali ko blesave budale što i jesu. Mirko suviše mrzovoljan da ga ponese žar samogluposti uglavnom je šutio i samo tu i tamo uputio neku zlomislenu tvrdnju u smjeru ludog drugara koji se činio kao nema kraja njegovom ludiranju, al oped na neki čudan naćin je uvijek izvlačio neke pouke koje su imale savršenog smisla iako su u potpunosti bile besmislice. Tako je duh obznanio drugaru svoj zli plan. Ludi drugar je tada započeo razgovorati sa đurom uopche neobrachajuchi pažnju na sitničave napade mrzovoljnog mirka, znao je da je ovaj taki jer krivi druge za svoju sudbu. Rekao je đuri da se danas sjetio nečeg što su obojica davno zaboravili, te to je zainteresiralo đuru, ali se nije mogao sjetiti šta je zaboravio. Ludi drugar pogledao ga je u oko i iskoristio svoju volju da bi zakačio đuru. Đuro je znao da ima nešto u riječima drugara što nije mogao opisati, ali se isto tako nije mogao sjetiti ničega što bi zaboravio, tražio je da drugar pojasni šta se sjetio. Mirko pun pameti i mrzovoljnosti, podrugljivo objasni kako je to nešto ochito bitno samo ludom drugaru te da se zato ovaj nemože sjetiti o čemu se radi, taj je napad mladi luđak shvatio kao znak duha da je sad vrijeme da djeluje. Rekao je đuri da se zaboravljeno sječanje vrti oko skupa papira koji mu je ovaj jednom prigodom ostavio, te kako se radi o kockastom točku vremena, đuro se odma sjetio i sa smješkom na licu dodao kako je on uvijeren da je tu grupu papira on mladom luđaku več vratio iako su obojica znali da nije. Drugar se iskreno smijao cijeloj situaciji sve dok đuro nije izvuko neki komad papira iz novčanika i dao ludom drugaru u znak da mu vrača papir. Papir je bio pranaz čošak nekog A4 formata veličine šake, koje je u zadnje vrijeme Ludi Đuro volio davat ljudima bez nekog posebnog razloga. prije nego se ludi drugar uspio zahvalit, Mrzovoljni mirko je vech u ruci držao đoker kartu, pun poleta kojeg mu je sam duh ulio pokazao je svoju sretnu kartu Đuri kojeg je više fascinirala činjenica da on sa takim poletom pokazuje kartu nego sama karta, promatrao je kartu sa imitirajuči mirka odgovarajučim čuđenjem lagano potvrdno klimajuchi glavu u znak slaganja.. Ludi drugar budući da mu je spojna točka zauzela mjesto bez samilosti iako mu je cijela situacija bila urnebesno smješna nije se nimalo nasmijo nego je buljio u nešto s prijeke strane rijeke pokazujuchi ochiglednu nezainteresiranost kartom, Mirko je strpljivo čekao... u momentu kad se ludi drugar okrenio prema mirku ovaj mu je s istim uzbuđenjem uperio kartu u glavu (kao da mu daje crveni-karton). Drugar je s velikom smirenošču i spretnosti ugrabio kartu i poput frizbija zabacio u smjeru rijeke koja se nalazila oko 5 metara od njih i oko 8 ispod. Bila je potrebna besprijekorna spretnost, karta je morala odletiti dovoljno jako da prođe kroz ogradu i da mirku do znanja da se nešali, a oped nedovoljno daleko da ponesena vjetrom završi u rijeci. ludi drugar je to bezprijekorno izveo ostajuchi pritom ladan ko led. Izraz mrzovoljnog mirka tog trenutka bio je kao u djeteta koje se ponosno na svoj sladoled zadovoljno hvali pred svojim chetvoronožnim prijateljima i onda u kada se desi da mu sladoled odjedamput ispadne iz ruke u nevjerici njegov svijet se skrši i prije no što počne plakat na faci poprima neprocijenjivi izgled.</p><p>Da, da je mlađi, mirko bi iz nemoći zasigurno zaplako, ovako star i glup, poćeo je vrijeđati drugara te mu chak i prijetiti da ukoliko se odmah neustane i ode po kartu mogao odalamiti preko labrti. Ludi drugar zadržao je svoju spartansku rezervu shto mu je uvelike omoguchavao položaj na kojem se njegova točka spoja nalazila i izjavio da nema namjeru ichi po kartu, te kako smatra da je ljudska opsjednutost materijalnim iovako precjenjena. Umješao se đuro nagovarajuchi ludog kolegu da ode po kartu, pozivajuchi se na razum i sve shto je u ovom svijetu sveto, Drugar je bio neumoljiv. Mirko je tada izjavio kako bi ga drugar uchinio najsretnijim chovjekom u svijetu da sad ode po kartu, našto je drugar brzim i spretnim pokretom pokupio svoje kljucheve i mobitel sa stola i spremio u đep, te izjavio kako se mirko ima priliku sam uchinit najsretnijim čovjekom na svijetu i ode po kartu koja mu tako puno znači. Također je dodao da ukoliko bi ga umjesto čovjeka napao vuk, on zasigurno nebi stojao i čekao da ga ovaj pojede bolnom smrti, vech bi navrat, nanos pokushao spasiti život penjuchi se na neko drvo ili tome slično. Od vrijeđanja nemaš nishta reko je drugar mirku te nadodao kako osječa da se vjetar pojačava, te ako mu je imalo stalo do karte morat che se požuriti i sam otichi po nju. Drugar je tada skupio sav svoj či i bio spreman i umrijeti prije nego ode po kartu. Duh je to pozdravio, Mirko je to vidio, šok koji je doživio, otkačio je njegovu je njegovu tochku spoja sa mjesta na kojem je prebivala i dozvolio duhu da ju pomjeri na mjesto bez samilosti. Otišao je po kartu, vratio se i sa iskrenom zahvalnošču rekao kako ga je ovo iskustvo nauchilo da svoju posebnu kartu bolje čuva. Nato su se svi grohotom nasmijali, a najviše mirko, koji odtada u svom novčaniku više nenosi kartu koju mu je jozefina dala vech sam duh. </p><p>fala chokz, pishem ko da mi život ovisi o tome xD skoro pa bi se moglo rech da pisanje na ovom forumu svacham ko ratnički zadatak :dabliksde:</p></blockquote><p></p>
[QUOTE="majkl, post: 91829, member: 8442"] upravo :) npr. evo jedna hipotetska situacija. jedan mladić koji je u svojim mladim danima bio poznat po svojoj pametnosti, zgodnosti te nadasve megakulnoti. (Naravno osoba koja je mislila da je on sve te stvari najvishe od svih, bio je naravno on sam...) Nakon što je proteklo dosta vremena i on postao nezgodan, nepametan i nadasve ne megakul, zapao je u veliki očaj i počeo da se samosažaljeva te da krivi sve osim sebe za svoje probleme i nemoć koju je osječao. Duh bio vragolast kaki je sažalio se nadnjim i odluchio mu pokloniti josh jednu priliku, priliku za život ispunjen do vrha, te mu se ukazao. Problem duha je bio taj shto je glupi mladić bio previshe zaokupljen samim sobom i svojim problemom, te kao takav bio nedostupan i smatrao je kako je duh samo josh jedna od onih kreativnih ideja koje su mu sada več polako dolazile glave, te ignorirao objavu.... nakraju izbor je naš, za izbor se izbaramo, a duh u nemogučnosti da odluchi za nas, pribjegava lukavstvu. Naime mladić je proživjeći sad več godine pod budnim zubom svog gospodara (vlastitog ega) postao chudljiv, osoran, loše raspoložen, duh je to znao i prikrao mu se na najzabavniji način. Mladić je imao jednu kartu iz nekog pokeraškog špila, koju je kao đoker kartu nosio već tri godine u svom novčaniku za dobru sreču, te mu ju je navodno jozefina dala. Tako se on jedan dan zaputio do svog kolege, a duh ga je pratio, malo je on znao tko ga prati i zašto, pa je u svom uopbičajenom stilu bio mrzovoljan i to tobože prikrivao iza smješka prelažnog da bi bio lažan. Popričao je s kolegom koji mu je rekao da ide popit kavu s jednim drugarom te da im se može pridružiti ako hoče. Protagonist je poznavao drugara iz neke zajedničke prošlosti al nije imao previsoko mishljenje o njemu. Tako oni krenuše. par trenutaka kasnije s druge strane ulice udaljen nekih 70ak metara hodao je drugar, skužili su ga i usmjerili svoj pogled na njega, nato ih je mladić spazio brž bolje skoćio iza auta koji je bio parkiran u blizini. Protagonist i kolega znali su da ovaj nije bash skroz normalan pa su mu doviknuli kako oni idu do trgovine kupit pljuge i nastavili. Mladić koji se skrivao iza auta smatrao je cijelu situaciju izrazito smješnom te se sam sebi smijao dok je čučio iza auta promatrajući protagonistu i drugara kroz šajbu. Mladić pošto se srčano nasmijo krene put trgovine, te ih tamo susretne i sa iskrenim smješkom pozdravi. Obojica su ga pozdravila sa iskrenim smješkom, te se zajedno zaputiše do kafiča koji se nalazio tik do velike rijeke koja je onomad tekla. Najbolji stol je nekim čudom bio slobodan i sva trojica su odmah znali da je baš to mjesto gdje žele sjesti, te su sjeli za taj stol koji se nalazio tik uz bent velike rijeke. mirko protagonist, đuro kolega, i ludi drugar sjedoše tako za stol i naručiše kavu. Đuro i ludi drugar su bili poznati po svojim maštovitm filozofijama koje bi uvijek na licu mjesta zajedno razvijali i koje bi ponekad postajale tako apsurdne da su se obojica smijali ko blesave budale što i jesu. Mirko suviše mrzovoljan da ga ponese žar samogluposti uglavnom je šutio i samo tu i tamo uputio neku zlomislenu tvrdnju u smjeru ludog drugara koji se činio kao nema kraja njegovom ludiranju, al oped na neki čudan naćin je uvijek izvlačio neke pouke koje su imale savršenog smisla iako su u potpunosti bile besmislice. Tako je duh obznanio drugaru svoj zli plan. Ludi drugar je tada započeo razgovorati sa đurom uopche neobrachajuchi pažnju na sitničave napade mrzovoljnog mirka, znao je da je ovaj taki jer krivi druge za svoju sudbu. Rekao je đuri da se danas sjetio nečeg što su obojica davno zaboravili, te to je zainteresiralo đuru, ali se nije mogao sjetiti šta je zaboravio. Ludi drugar pogledao ga je u oko i iskoristio svoju volju da bi zakačio đuru. Đuro je znao da ima nešto u riječima drugara što nije mogao opisati, ali se isto tako nije mogao sjetiti ničega što bi zaboravio, tražio je da drugar pojasni šta se sjetio. Mirko pun pameti i mrzovoljnosti, podrugljivo objasni kako je to nešto ochito bitno samo ludom drugaru te da se zato ovaj nemože sjetiti o čemu se radi, taj je napad mladi luđak shvatio kao znak duha da je sad vrijeme da djeluje. Rekao je đuri da se zaboravljeno sječanje vrti oko skupa papira koji mu je ovaj jednom prigodom ostavio, te kako se radi o kockastom točku vremena, đuro se odma sjetio i sa smješkom na licu dodao kako je on uvijeren da je tu grupu papira on mladom luđaku več vratio iako su obojica znali da nije. Drugar se iskreno smijao cijeloj situaciji sve dok đuro nije izvuko neki komad papira iz novčanika i dao ludom drugaru u znak da mu vrača papir. Papir je bio pranaz čošak nekog A4 formata veličine šake, koje je u zadnje vrijeme Ludi Đuro volio davat ljudima bez nekog posebnog razloga. prije nego se ludi drugar uspio zahvalit, Mrzovoljni mirko je vech u ruci držao đoker kartu, pun poleta kojeg mu je sam duh ulio pokazao je svoju sretnu kartu Đuri kojeg je više fascinirala činjenica da on sa takim poletom pokazuje kartu nego sama karta, promatrao je kartu sa imitirajuči mirka odgovarajučim čuđenjem lagano potvrdno klimajuchi glavu u znak slaganja.. Ludi drugar budući da mu je spojna točka zauzela mjesto bez samilosti iako mu je cijela situacija bila urnebesno smješna nije se nimalo nasmijo nego je buljio u nešto s prijeke strane rijeke pokazujuchi ochiglednu nezainteresiranost kartom, Mirko je strpljivo čekao... u momentu kad se ludi drugar okrenio prema mirku ovaj mu je s istim uzbuđenjem uperio kartu u glavu (kao da mu daje crveni-karton). Drugar je s velikom smirenošču i spretnosti ugrabio kartu i poput frizbija zabacio u smjeru rijeke koja se nalazila oko 5 metara od njih i oko 8 ispod. Bila je potrebna besprijekorna spretnost, karta je morala odletiti dovoljno jako da prođe kroz ogradu i da mirku do znanja da se nešali, a oped nedovoljno daleko da ponesena vjetrom završi u rijeci. ludi drugar je to bezprijekorno izveo ostajuchi pritom ladan ko led. Izraz mrzovoljnog mirka tog trenutka bio je kao u djeteta koje se ponosno na svoj sladoled zadovoljno hvali pred svojim chetvoronožnim prijateljima i onda u kada se desi da mu sladoled odjedamput ispadne iz ruke u nevjerici njegov svijet se skrši i prije no što počne plakat na faci poprima neprocijenjivi izgled. Da, da je mlađi, mirko bi iz nemoći zasigurno zaplako, ovako star i glup, poćeo je vrijeđati drugara te mu chak i prijetiti da ukoliko se odmah neustane i ode po kartu mogao odalamiti preko labrti. Ludi drugar zadržao je svoju spartansku rezervu shto mu je uvelike omoguchavao položaj na kojem se njegova točka spoja nalazila i izjavio da nema namjeru ichi po kartu, te kako smatra da je ljudska opsjednutost materijalnim iovako precjenjena. Umješao se đuro nagovarajuchi ludog kolegu da ode po kartu, pozivajuchi se na razum i sve shto je u ovom svijetu sveto, Drugar je bio neumoljiv. Mirko je tada izjavio kako bi ga drugar uchinio najsretnijim chovjekom u svijetu da sad ode po kartu, našto je drugar brzim i spretnim pokretom pokupio svoje kljucheve i mobitel sa stola i spremio u đep, te izjavio kako se mirko ima priliku sam uchinit najsretnijim čovjekom na svijetu i ode po kartu koja mu tako puno znači. Također je dodao da ukoliko bi ga umjesto čovjeka napao vuk, on zasigurno nebi stojao i čekao da ga ovaj pojede bolnom smrti, vech bi navrat, nanos pokushao spasiti život penjuchi se na neko drvo ili tome slično. Od vrijeđanja nemaš nishta reko je drugar mirku te nadodao kako osječa da se vjetar pojačava, te ako mu je imalo stalo do karte morat che se požuriti i sam otichi po nju. Drugar je tada skupio sav svoj či i bio spreman i umrijeti prije nego ode po kartu. Duh je to pozdravio, Mirko je to vidio, šok koji je doživio, otkačio je njegovu je njegovu tochku spoja sa mjesta na kojem je prebivala i dozvolio duhu da ju pomjeri na mjesto bez samilosti. Otišao je po kartu, vratio se i sa iskrenom zahvalnošču rekao kako ga je ovo iskustvo nauchilo da svoju posebnu kartu bolje čuva. Nato su se svi grohotom nasmijali, a najviše mirko, koji odtada u svom novčaniku više nenosi kartu koju mu je jozefina dala vech sam duh. fala chokz, pishem ko da mi život ovisi o tome xD skoro pa bi se moglo rech da pisanje na ovom forumu svacham ko ratnički zadatak :dabliksde: [/QUOTE]
Verifikacija
Objavite odgovor
Forumi
Relaksacija i Razonoda
Putovanje na mentalnim talasima
Lucidno prikradanje
Top
Bottom