Meni
Forumi
Nove poruke
Sve teme
Najnovije teme
Nove poruke
♫ Radio
Dnevnici
Dnevnici Vanjskog Uzgajanja
Dnevnici Unutrašnjeg Uzgajanja
Završeni Vanjski Dnevnici
Završeni Unutrašnji Dnevnici
Novo
Popularne teme
Nove poruke
Najnovije aktivnosti
Članovi
Trenutno prisutni
Forumi
Prijava
Registracija
Nove poruke
Sve teme
Najnovije teme
Nove poruke
Meni
Install the app
Install
Objavite odgovor
Forumi
Sve što nema svoje mjesto
Brutal Offtopic
Marihuana 70' i 80' godina u Jugoslaviji
JavaScript is disabled. For a better experience, please enable JavaScript in your browser before proceeding.
Koristite zastareli pregledač. Možda neće pravilno prikazivati ove ili druge veb stranice.
Trebali biste nadograditi ili koristiti
alternativni pregledač
.
Poruka
<blockquote data-quote="Tripco" data-source="post: 27851" data-attributes="member: 617"><p>Ako nešto može pomoći, ovo je text koji sam objavio u Irie People E-zine za novembar 2005. Text se prevashodno odnosi na Srbiju (uže, konkretno, na Niš), ali ima informacija i sa šireg područja.</p><p></p><p></p><p><strong>Ovo nema Veze s nostalgijom</strong></p><p></p><p>“Eh, da, sjećam se…”, čuvene reči znamentitog Broja 1 iz još znamenitije grupe TNT. To je ujedno bio i znak ostatku grupe da pobegne od davljenja matorog paralitičara. Istim rečima ću i ja početi ovo izlaganje, ali vas molim da se ne razbežite. Barem za sad.</p><p>Elem (LM), sećam se kako se pušilo u ovim krajevima nekad, osamdestih i devedesetih, a po pričama znam i nešto od ranije.</p><p>Pošto su Turci, kao zaostavštinu, za uz kafu, pored ratluka ostavili i hašiš, narodu dejstvo konoplje nije bilo nepoznato (pogledajte članak iz juna meseca “Konoplja širom Srbije”) i sporadično je korišćena sve do posle II svetskog rata, kada su nove vlasti počele da suzbijaju korišćenje iste (naravno, misli se u lekovite svrhe, a u koje druge?), jer to nije bilo u duhu novog, socijalističkog morala. Ipak, postoje dokazi da su mnogi ljudi iz umetničkih krugova i političkog vrha koristili hašiš tokom pedesetih i šezdesetih. Za veliki deo ostatka stanovništva to je bila velika nepoznanica sve do kraja šezdesetih, kada se sa zapada, kao deo hipi stila, ideologije i, može se slobodno reći, mode, proširilo konzumiranje Cannabis-a i na ovdašnju omladinu (makar na onaj manje socijalističko-komunistički deo). S početka sedamdesetih je po većim gradovima SFRJ već postojalo zanimljivo tržište za dilere koji su se mahom snabdevali iz, nikad zaboravljene i prežaljene, Turske i nekih drugih bliskoistočnih zemalja. Lokalna proizvodnja gotovo i da nije postojala i svodila se, najčešće, na skidanje nekih zasada industrijske konoplje po kojekakvim zabitima, gde su seljaci i dalje sadili uprkos zabrani (ruku na srce, ta sadnja nikad nije ni prestala). Ključni momenat, po priči koja je već legenda, bio je u proleće 1973. kada je u Beogradu igrano finale Kupa šampiona između Ajax-a i Juventus-a i kada su Holandezi došli džepova punih kvalitetnog horsa, šita, ali i semenki. Od tada počinje organizovanije gajenje dobrih sorti, kako po kućama, tako i u divljini. Vremenom, posle više generacija dolazilo je do slabljenja kvaliteta, ali je povremeno osvežavan sortiment kroz studijska putovanja u Amsterdam (posebno od tamošnje dekriminalizacije 1976.) ili kroz maturantske ekskurzije u Tursku, Tunis, Egipat ( tako je i Lule iz “Oktoberfest-a” zaglavio na grani). Istovremeno, Jugo-pušenje je postalo javna tajna i sve se više o tome pisalo u novinama, “dugokose” grupe su markirane kao “hašišari”, a čak je i pokojni Ipe Ivandić, bubnjar Bijelog Dugmeta, uhapšen u septembru 1978. zbog toga što je u pokušao da u svojim bubnjevima prošvercuje izvesnu količinu hašiša (zli jezici tvrde da je bilo i heroina, ali…). Kad se pogleda snimak Dugmetovog Koncerta kod Hajdučke česme, iznad publike se vide ogromni oblaci dima. Da li je to sve samo duvanski dim? Niš, Beograd, Zagreb, Ljubljana nisu više bili samo usputne stanice na krijumčarskom putu, već je sve više kvalitetne robe ostajalo i u tim gradovima, odakle su se snabdevali i okolni. Primorje je, opet, bilo priča za sebe, jer se u velikim lučkim gradovima, prvenstveno u Splitu i Rijeci, oduvek moglo nabaviti sve i svašta. Sarajevo se snabdevalo sa raznih strana, a tu su bile i tradicionalno dobre veze sa islamskim svetom. U Makedoniji, na Kosovu, a dobrim delom i u Vojvodini, čini se, nikad i nije bilo prekida u pušenju. Jedino, ne znam ništa o Crnoj Gori iz toga doba, mada je sasvim verovatno da su u primorju i Titogradu postojale “high” ekipe. Sve u svemu, pravo Bratstvo i marihuana Jedinstvo.</p><p>Osamdesete donose novi talas i nove, bezobrazne klince, koji se ne libe da govore otvoreno o žurevima/tulumima/dernecima na kojima se konzumira alkohol, vutra (čini mi se da iz tog vremena datira taj izraz), razne tablete i hors. Nekako u isto vreme, sve se više u javnosti govori o značajno povećanom broju korisnika heroina, pa je duvanje gurnuto u stranu kao tema. Bio sam pri kraju petog razreda, dakle, proleće ’83., kad je provaljeno da su 2 ribe iz sedmog razreda, kao, narkomanke. E, onda je neko od roditelja saznao da „one samo duvaju“ i svima je pao kamen sa srca. Dakle, bilo je toga, duvalo se, ali nije pravljena velika frka oko toga. Klima je, u svakom pogledu, počela da otopljava. Mnoge grupe su u svojim tekstovima otvoreno govorile o duvanju, a neki čak i pušili na sceni (Nele Karajlić, npr. Što li mu je onda grupa imala „Zabranjeno“ u nazivu?). Amsterdam je bio „pod obavezno“ u slobodnom krstarenju Evropom sa crvenim pasošem, ljudi su sve više gajili dobre stvari, čak i na velikim površinama, „Avganistanac“ je sve više preuzimao primat od „Libanca“, a neki, koji su išli u Nepal da se produhove, donosili otuda šit za koji su gotovo svi tvrdili da je nešto najbolje što su ikad probali. Zgodna stvar je bila i to što je ovde studiralo puno ljudi iz, nama tako bliskih, a opet dalekih, nesvrstanih zemalja. Trebalo je samo imati slobodnu sobu i zapatiti jednog takvog, pa kad te pita „a šta da ti donesem od kuće?“, da naručiš „jednu tablu čokolade, dobro presovanu, ako nije problem“. Osnovna mera za prodaju trave je bila „šibica“ (šiba, kako smo joj tepali). Količina od 3-5 grama, u zavisnosti od kavilteta i tipa robe, najčešće nešto smrvljenih cvetova sa dodatkom lišća. Negde u drugoj polovini te decenije je ustanovljena cena od 10 DM za šibu, koja se dugo zadržala. Mogli su se, naravno, kupiti i čisti hedovi, ali za to je bilo potrebno poznavati dobrog dilera. Na samom kraju osamdesetih se pojavio i Skunk o čijoj su se snazi pričale prave legende, a bilo je i manje ili više uspešnih pokušaja da se od istog radi domaći šit. S obzirom da je bilo već dosta jakih zasada, razvio se jedan zanimljiv sport koji je u devedesteim dobio punu afirmaciju, a kako vidim, ni danas ne manjka takmičara: skidanje. Recept je bio jednostavan - bazaš biciklom po okolini dok ne natrčiš na zasad. Iskusniji su nosili makaze i skidali samo hedove, dok je bilo i onih koji su to radili stihijski, čupajući sve što stignu. Dobar skidač je bio onaj ko je neupadljivog izgleda, dakle, sa relativno urednom frizurom, obučen k’o većina ostalog sveta. Nije loša varijanta bila ni maskiranje u lokalne seljake, jer je najveći broj tih zasada bio u ruralnim oblastima. Mada, znam za jednog tipa koji je išao u akciju obučen u mantil, sa rancem na leđima, dvogledom oko vrata i oficirskim čizmama. Jednom ga startuju seljaci, kao, šta on traži tu, na šta im on odgovori, da je ovo, koliko zna, slobodna zemlja još od ’45. Posle toga je, verovatno, dobio status polubožanstva u tim krajevima. Sveopšti napredak čovečanstva nam je otkrio da se Coca Cola može flaširati i u plastiku od koje se lako prave više nego korisni „karburatori“ za duvanje. Jedino što je u to vreme stvarno bilo deficitarno su papirići. Motalo se u neke domaće, bez lepka, a često je korišćena i ispražnjena cigareta. Sporadično su nabavljane rizle iz inostranstva, a bilo je uputno i kupiti na Free shop-u brdo Samson-a ili Drum-a, pa iskoristiti na pametan način papiriće koji idu uz pakovanje (moja keva se pitala kako to ne mogu da kupim normalne cigarete, nego motam k’o neki starac).</p></blockquote><p></p>
[QUOTE="Tripco, post: 27851, member: 617"] Ako nešto može pomoći, ovo je text koji sam objavio u Irie People E-zine za novembar 2005. Text se prevashodno odnosi na Srbiju (uže, konkretno, na Niš), ali ima informacija i sa šireg područja. [B]Ovo nema Veze s nostalgijom[/B] “Eh, da, sjećam se…”, čuvene reči znamentitog Broja 1 iz još znamenitije grupe TNT. To je ujedno bio i znak ostatku grupe da pobegne od davljenja matorog paralitičara. Istim rečima ću i ja početi ovo izlaganje, ali vas molim da se ne razbežite. Barem za sad. Elem (LM), sećam se kako se pušilo u ovim krajevima nekad, osamdestih i devedesetih, a po pričama znam i nešto od ranije. Pošto su Turci, kao zaostavštinu, za uz kafu, pored ratluka ostavili i hašiš, narodu dejstvo konoplje nije bilo nepoznato (pogledajte članak iz juna meseca “Konoplja širom Srbije”) i sporadično je korišćena sve do posle II svetskog rata, kada su nove vlasti počele da suzbijaju korišćenje iste (naravno, misli se u lekovite svrhe, a u koje druge?), jer to nije bilo u duhu novog, socijalističkog morala. Ipak, postoje dokazi da su mnogi ljudi iz umetničkih krugova i političkog vrha koristili hašiš tokom pedesetih i šezdesetih. Za veliki deo ostatka stanovništva to je bila velika nepoznanica sve do kraja šezdesetih, kada se sa zapada, kao deo hipi stila, ideologije i, može se slobodno reći, mode, proširilo konzumiranje Cannabis-a i na ovdašnju omladinu (makar na onaj manje socijalističko-komunistički deo). S početka sedamdesetih je po većim gradovima SFRJ već postojalo zanimljivo tržište za dilere koji su se mahom snabdevali iz, nikad zaboravljene i prežaljene, Turske i nekih drugih bliskoistočnih zemalja. Lokalna proizvodnja gotovo i da nije postojala i svodila se, najčešće, na skidanje nekih zasada industrijske konoplje po kojekakvim zabitima, gde su seljaci i dalje sadili uprkos zabrani (ruku na srce, ta sadnja nikad nije ni prestala). Ključni momenat, po priči koja je već legenda, bio je u proleće 1973. kada je u Beogradu igrano finale Kupa šampiona između Ajax-a i Juventus-a i kada su Holandezi došli džepova punih kvalitetnog horsa, šita, ali i semenki. Od tada počinje organizovanije gajenje dobrih sorti, kako po kućama, tako i u divljini. Vremenom, posle više generacija dolazilo je do slabljenja kvaliteta, ali je povremeno osvežavan sortiment kroz studijska putovanja u Amsterdam (posebno od tamošnje dekriminalizacije 1976.) ili kroz maturantske ekskurzije u Tursku, Tunis, Egipat ( tako je i Lule iz “Oktoberfest-a” zaglavio na grani). Istovremeno, Jugo-pušenje je postalo javna tajna i sve se više o tome pisalo u novinama, “dugokose” grupe su markirane kao “hašišari”, a čak je i pokojni Ipe Ivandić, bubnjar Bijelog Dugmeta, uhapšen u septembru 1978. zbog toga što je u pokušao da u svojim bubnjevima prošvercuje izvesnu količinu hašiša (zli jezici tvrde da je bilo i heroina, ali…). Kad se pogleda snimak Dugmetovog Koncerta kod Hajdučke česme, iznad publike se vide ogromni oblaci dima. Da li je to sve samo duvanski dim? Niš, Beograd, Zagreb, Ljubljana nisu više bili samo usputne stanice na krijumčarskom putu, već je sve više kvalitetne robe ostajalo i u tim gradovima, odakle su se snabdevali i okolni. Primorje je, opet, bilo priča za sebe, jer se u velikim lučkim gradovima, prvenstveno u Splitu i Rijeci, oduvek moglo nabaviti sve i svašta. Sarajevo se snabdevalo sa raznih strana, a tu su bile i tradicionalno dobre veze sa islamskim svetom. U Makedoniji, na Kosovu, a dobrim delom i u Vojvodini, čini se, nikad i nije bilo prekida u pušenju. Jedino, ne znam ništa o Crnoj Gori iz toga doba, mada je sasvim verovatno da su u primorju i Titogradu postojale “high” ekipe. Sve u svemu, pravo Bratstvo i marihuana Jedinstvo. Osamdesete donose novi talas i nove, bezobrazne klince, koji se ne libe da govore otvoreno o žurevima/tulumima/dernecima na kojima se konzumira alkohol, vutra (čini mi se da iz tog vremena datira taj izraz), razne tablete i hors. Nekako u isto vreme, sve se više u javnosti govori o značajno povećanom broju korisnika heroina, pa je duvanje gurnuto u stranu kao tema. Bio sam pri kraju petog razreda, dakle, proleće ’83., kad je provaljeno da su 2 ribe iz sedmog razreda, kao, narkomanke. E, onda je neko od roditelja saznao da „one samo duvaju“ i svima je pao kamen sa srca. Dakle, bilo je toga, duvalo se, ali nije pravljena velika frka oko toga. Klima je, u svakom pogledu, počela da otopljava. Mnoge grupe su u svojim tekstovima otvoreno govorile o duvanju, a neki čak i pušili na sceni (Nele Karajlić, npr. Što li mu je onda grupa imala „Zabranjeno“ u nazivu?). Amsterdam je bio „pod obavezno“ u slobodnom krstarenju Evropom sa crvenim pasošem, ljudi su sve više gajili dobre stvari, čak i na velikim površinama, „Avganistanac“ je sve više preuzimao primat od „Libanca“, a neki, koji su išli u Nepal da se produhove, donosili otuda šit za koji su gotovo svi tvrdili da je nešto najbolje što su ikad probali. Zgodna stvar je bila i to što je ovde studiralo puno ljudi iz, nama tako bliskih, a opet dalekih, nesvrstanih zemalja. Trebalo je samo imati slobodnu sobu i zapatiti jednog takvog, pa kad te pita „a šta da ti donesem od kuće?“, da naručiš „jednu tablu čokolade, dobro presovanu, ako nije problem“. Osnovna mera za prodaju trave je bila „šibica“ (šiba, kako smo joj tepali). Količina od 3-5 grama, u zavisnosti od kavilteta i tipa robe, najčešće nešto smrvljenih cvetova sa dodatkom lišća. Negde u drugoj polovini te decenije je ustanovljena cena od 10 DM za šibu, koja se dugo zadržala. Mogli su se, naravno, kupiti i čisti hedovi, ali za to je bilo potrebno poznavati dobrog dilera. Na samom kraju osamdesetih se pojavio i Skunk o čijoj su se snazi pričale prave legende, a bilo je i manje ili više uspešnih pokušaja da se od istog radi domaći šit. S obzirom da je bilo već dosta jakih zasada, razvio se jedan zanimljiv sport koji je u devedesteim dobio punu afirmaciju, a kako vidim, ni danas ne manjka takmičara: skidanje. Recept je bio jednostavan - bazaš biciklom po okolini dok ne natrčiš na zasad. Iskusniji su nosili makaze i skidali samo hedove, dok je bilo i onih koji su to radili stihijski, čupajući sve što stignu. Dobar skidač je bio onaj ko je neupadljivog izgleda, dakle, sa relativno urednom frizurom, obučen k’o većina ostalog sveta. Nije loša varijanta bila ni maskiranje u lokalne seljake, jer je najveći broj tih zasada bio u ruralnim oblastima. Mada, znam za jednog tipa koji je išao u akciju obučen u mantil, sa rancem na leđima, dvogledom oko vrata i oficirskim čizmama. Jednom ga startuju seljaci, kao, šta on traži tu, na šta im on odgovori, da je ovo, koliko zna, slobodna zemlja još od ’45. Posle toga je, verovatno, dobio status polubožanstva u tim krajevima. Sveopšti napredak čovečanstva nam je otkrio da se Coca Cola može flaširati i u plastiku od koje se lako prave više nego korisni „karburatori“ za duvanje. Jedino što je u to vreme stvarno bilo deficitarno su papirići. Motalo se u neke domaće, bez lepka, a često je korišćena i ispražnjena cigareta. Sporadično su nabavljane rizle iz inostranstva, a bilo je uputno i kupiti na Free shop-u brdo Samson-a ili Drum-a, pa iskoristiti na pametan način papiriće koji idu uz pakovanje (moja keva se pitala kako to ne mogu da kupim normalne cigarete, nego motam k’o neki starac). [/QUOTE]
Verifikacija
Objavite odgovor
Forumi
Sve što nema svoje mjesto
Brutal Offtopic
Marihuana 70' i 80' godina u Jugoslaviji
Top
Bottom