Metastaze na jetri - ipak se može
- Začetnik teme joe123
- Datum pokretanja
-
- Oznake
- adenokarcinom crijevo jetra ulje
Ništa od toga, u mome slučaju. Meni trava ne treba iz rekreativnih razloga, već čisto iz zdravstvenih razloga. Koliko sam shvatio, od jedne, dvije ... pet biljaka, se ne može napraviti bogznakoliko ulja. A moji su životni uvjeti takvi, da ću teško sakriti čak i tih 5 biljaka.
Puno riskiram, malo profitiram.
Joe..pratim tvoje stivo i potpuno te podrzavam u svemu.Medutim kada je zdravlje u pitanju po meni nema rizika pokusajuci napraviti sebi lijek.Znam da nije lako..hebiga..ali razmisli o toj soluciji
Klinika na kojoj se liječim ima psihijatre koje preporučuje pacijentima, po potrebi. Ja sam si, ipak, sam sebi izabrao psihijatricu, na temelju preporuke. I, popričala ona sa mnom u par navrata, i propisala mi par vrsta tableta, i pio ja toga i ...
I, ovih sam dana sasvim ok. Moguće je i da ova moja "ispovijest" djeluje na mene terapeutski. Na neki način mi okupira razmišljanje, a razmišljanja znaju biti naporna. Ali, mjeseci su mi trebali da od ideje, prijeđem na pisanje. Pa ću tu temu temeljito obraditi na kraju.
Nakon obavljenog CT-a, onkolog mi je prorijedio termine za kemoterapiju, pa sam počeo dolaziti svakih 3 tjedna, umjesto svakih 2 tjedna. Razlog: bolest je relativno suzbijena, a nuspojave su postale neizdržljive. Već prethodno, također zbog nuspojava, mi je reducirao bioterapiju za 20%.
Do desetog mjeseca, kad sam snimio svoj (za sad) posljednji CT, vrijeme sam provodio uglavnom "toćavajući" glavu u moru. Na taj način bi mi se najbezbolnije očistila ona kombinacija krema, sline i sekreta iz krasti, koje bi se spustile na "brk", zalijepile na tek izlazeću dlaku i skrutnule. Svako jutro sam izgledao, recimo .... usrano. Ne možeš se obrijati, jer ti je lice u ranicama, a ako se ne obriješ, dlake narastu pa je problem svakim danom veći. Što bi sloj toga sranja na ranicama bio veći, to bi naknadno nanesena krema teže dopirala do njih. Posljedično, bila bi manje korisna.
Ja te krastice doživljavam kao neku autoimunu reakciju tijela. Sve dok tijelo ima impuls da otvara, a ne zatvara ranu, ni jedna krema ili mast ne može pomoći. Rane će se i dalje otvarati ako tijelo to traži, a kreme mogu pomoći utoliko, da suzbiju moguću infekciju i širenje. Pa čak ni moja Sveta Krema tu ne može pomoći. Ali, tokom vremena sam uvidio da ona sasvim lijepo zamjenjuje more. Kad ne bih otišao na more, namazao bih se. Desetak minuta poslije, "kamenčići" na brku bi se opustili u tolikoj mjeri, da bi se mogli skinuti nježnim trljanjem gazom. Također sam pazio da mi se više ne desi onakva reakcija prilikom brijanja. Stoga sam uzeo kao pravilo da se namažem Kremom 10-ak minuta prije i poslije brijanja. I, do sad nije bilo problema.
Još zimus mi je skočni zglob desne noge otkazao poslušnost. Donekle sam mogao ostvariti pritisak put dolje (pa bih se pri kretanju stubištem mogao jednostavno izdignuti na iduću stubu), ali sam izgubio "komande" kad bi stopalo trebalo uzdići (pa bi kod dizanja stopala na iduću stubu ono zapelo za nju jer su prsti spušteni prema dolje, a čelo bi poljubilo narednu stubu
).
Po onkologu, nema šanse da je to nuspojava i uputio me neurologu. Nisam išao, jer:
a) jebemese, ionako ću riknit od jetre,
b) obzirom da u životu nisam imao takvih problema, strpao sam ih u isti koš sa drugima. Zaključio sam da je to nuspojava.
Do 10-og mjeseca mi se vratilo, recimo cca 60% snage u pritisku prstima put dolje.
Problemi sa paronihijom su, istovremeno, jenjavali. Kako je tijelo počelo primati manje količine bioterapije u širim vremenskim terminima, razina otrova je opala, pa su se ranice počele zatvarati. U 10.mjesecu su svi prsti bili zatvoreni i spremni za
, ali je još uvijek nedostajalo snage, pa je od pokušaja laganog rekreiranja preostalo 
.
Ipak, malo sam proplivao i provozao biku. To je bio moj prvi pokušaj postizanja kakve-takve kondicije.
U tom periodu me pomazio Onaj odozgo`, pa sam si, ni sam ne znam kako, uspio pribaviti ulja na visokih, rekao bih 85% od full doze.
Peto prolazno vrijeme u listopadu je bilo prilično šokovito. Proceduru sam opisao. Nakon snimanja bez intravenozno ubrizganog kontrasta, prišla mi je osobno specijalistica i 2x ponovila: "Dobro je, dobro je". Ubrizgali mi potom kontrast, snimili me opet i uputili me da je službeni nalaz istog dana poslijepodne.
Istog dana poslijepodne čitam nalaz. Opisuje daljnji trend smanjivanja i nestajanja metastaza, a i ona najveća se je smanjila, pa navodi za koliko. E, tu je bio problem. Naime, ta najveća metastaza, koja se već godinu dana navodno povlači, sad je veća nego je bila kod prvog snimanja ?????
A šta da kažem ... šok.
Ništa mi nije bilo jasno. Kome oni seru? Koga oni lažu? Koju se pizdu materinu igraju MOJIM životom? NEKOME ĆU ***** MATER ZBOG OVOGA.
Znam da moram tražiti razjašnjenje, ali je usrani petak. Ništa do ponedjeljka.
S druge strane, žena mi je došla i 2x ponovila da su stvari dobre. Trebala bi biti totalna guska da nešto takvo ustvrdi bez razloga. Mora biti da postoji obrazloženje...
Taj vikend mi je bar 10x teže "sjeo", nego oni dani kada sam uopće saznao da sam bolestan. Crne misli, depresija, osjećaj beznađa ... svašta ružno.
U ponedjeljak sam se javio onkologu.
I, ovih sam dana sasvim ok. Moguće je i da ova moja "ispovijest" djeluje na mene terapeutski. Na neki način mi okupira razmišljanje, a razmišljanja znaju biti naporna. Ali, mjeseci su mi trebali da od ideje, prijeđem na pisanje. Pa ću tu temu temeljito obraditi na kraju.
Nakon obavljenog CT-a, onkolog mi je prorijedio termine za kemoterapiju, pa sam počeo dolaziti svakih 3 tjedna, umjesto svakih 2 tjedna. Razlog: bolest je relativno suzbijena, a nuspojave su postale neizdržljive. Već prethodno, također zbog nuspojava, mi je reducirao bioterapiju za 20%.
Do desetog mjeseca, kad sam snimio svoj (za sad) posljednji CT, vrijeme sam provodio uglavnom "toćavajući" glavu u moru. Na taj način bi mi se najbezbolnije očistila ona kombinacija krema, sline i sekreta iz krasti, koje bi se spustile na "brk", zalijepile na tek izlazeću dlaku i skrutnule. Svako jutro sam izgledao, recimo .... usrano. Ne možeš se obrijati, jer ti je lice u ranicama, a ako se ne obriješ, dlake narastu pa je problem svakim danom veći. Što bi sloj toga sranja na ranicama bio veći, to bi naknadno nanesena krema teže dopirala do njih. Posljedično, bila bi manje korisna.
Ja te krastice doživljavam kao neku autoimunu reakciju tijela. Sve dok tijelo ima impuls da otvara, a ne zatvara ranu, ni jedna krema ili mast ne može pomoći. Rane će se i dalje otvarati ako tijelo to traži, a kreme mogu pomoći utoliko, da suzbiju moguću infekciju i širenje. Pa čak ni moja Sveta Krema tu ne može pomoći. Ali, tokom vremena sam uvidio da ona sasvim lijepo zamjenjuje more. Kad ne bih otišao na more, namazao bih se. Desetak minuta poslije, "kamenčići" na brku bi se opustili u tolikoj mjeri, da bi se mogli skinuti nježnim trljanjem gazom. Također sam pazio da mi se više ne desi onakva reakcija prilikom brijanja. Stoga sam uzeo kao pravilo da se namažem Kremom 10-ak minuta prije i poslije brijanja. I, do sad nije bilo problema.
Još zimus mi je skočni zglob desne noge otkazao poslušnost. Donekle sam mogao ostvariti pritisak put dolje (pa bih se pri kretanju stubištem mogao jednostavno izdignuti na iduću stubu), ali sam izgubio "komande" kad bi stopalo trebalo uzdići (pa bi kod dizanja stopala na iduću stubu ono zapelo za nju jer su prsti spušteni prema dolje, a čelo bi poljubilo narednu stubu
).Po onkologu, nema šanse da je to nuspojava i uputio me neurologu. Nisam išao, jer:
a) jebemese, ionako ću riknit od jetre,
b) obzirom da u životu nisam imao takvih problema, strpao sam ih u isti koš sa drugima. Zaključio sam da je to nuspojava.
Do 10-og mjeseca mi se vratilo, recimo cca 60% snage u pritisku prstima put dolje.
Problemi sa paronihijom su, istovremeno, jenjavali. Kako je tijelo počelo primati manje količine bioterapije u širim vremenskim terminima, razina otrova je opala, pa su se ranice počele zatvarati. U 10.mjesecu su svi prsti bili zatvoreni i spremni za
, ali je još uvijek nedostajalo snage, pa je od pokušaja laganog rekreiranja preostalo .Ipak, malo sam proplivao i provozao biku. To je bio moj prvi pokušaj postizanja kakve-takve kondicije.
U tom periodu me pomazio Onaj odozgo`, pa sam si, ni sam ne znam kako, uspio pribaviti ulja na visokih, rekao bih 85% od full doze.
Peto prolazno vrijeme u listopadu je bilo prilično šokovito. Proceduru sam opisao. Nakon snimanja bez intravenozno ubrizganog kontrasta, prišla mi je osobno specijalistica i 2x ponovila: "Dobro je, dobro je". Ubrizgali mi potom kontrast, snimili me opet i uputili me da je službeni nalaz istog dana poslijepodne.
Istog dana poslijepodne čitam nalaz. Opisuje daljnji trend smanjivanja i nestajanja metastaza, a i ona najveća se je smanjila, pa navodi za koliko. E, tu je bio problem. Naime, ta najveća metastaza, koja se već godinu dana navodno povlači, sad je veća nego je bila kod prvog snimanja ?????
A šta da kažem ... šok.
Ništa mi nije bilo jasno. Kome oni seru? Koga oni lažu? Koju se pizdu materinu igraju MOJIM životom? NEKOME ĆU ***** MATER ZBOG OVOGA.
Znam da moram tražiti razjašnjenje, ali je usrani petak. Ništa do ponedjeljka.
S druge strane, žena mi je došla i 2x ponovila da su stvari dobre. Trebala bi biti totalna guska da nešto takvo ustvrdi bez razloga. Mora biti da postoji obrazloženje...
Taj vikend mi je bar 10x teže "sjeo", nego oni dani kada sam uopće saznao da sam bolestan. Crne misli, depresija, osjećaj beznađa ... svašta ružno.
U ponedjeljak sam se javio onkologu.
Ima još jedan razlog zašto nikako ne želim eksperimentirati sa uzgojem. Naime, ponuđena mi je opcija pribavljanja nekog ulja iz Nizozemske, koje je navodno pravo, po prilično povoljnim uvjetima. To bi mi značilo jaaaaaako puno. Živim prilično skromno i, kao što sam već rekao, samo Bog mi je pomogao da si pribavim ulja koliko mi treba.
Jedini problem je što nije sigurno da je to - to (kao što ništa nije 100% sigurno), a na panju je moja glava. Stoga i dalje guram financijski neizdržljivu, ali po moje zdravlje provjereno dobru opciju.
Jedini problem je što nije sigurno da je to - to (kao što ništa nije 100% sigurno), a na panju je moja glava. Stoga i dalje guram financijski neizdržljivu, ali po moje zdravlje provjereno dobru opciju.
Poslednja izmena:
U ponedjeljak sam se pojavio na Klinici i popričao s onkologom nakon što je "odradio" pacijente dogovorene za taj dan. Nije bilo potrebe za velikom pričom. Lik pamti sve moje (njemu važne) brojeve, od promjene težine pa na dalje. Tako mu je sve bilo jasno čim je uzeo papir u ruke, pa me je uputio natrag radiologu po objašnjenje.
I tako se ja, pun strepnje, pojavim kod one iste radiologinje, koja me je prije par dana snimala i prišapnula mi kako je sve dobro.
I, uzela ona CD, otvorila sliku, počela mijenjati opcije zoom, rotation, brightness i objašnjava...
Mislim da joj je trebalo 10 sekundi da mi objasni što se dogodilo. Potom joj je trebalo i 15 minuta da me smiri. A ostao sam i duže.
Ne mogu znati je li osjetila koliko težak vikend je bio iza mene, ili nije. Ali, žena se doista potrudila i dati mi informaciju i smiriti me. Jako sam joj zahvalan.
Dakle, objašnenje otprilike ide ovako. Kad CT-om prate promjene na metastazama, onda je, osim puke promjene u veličini metastaze, jako važan i kontrast kojega dotična metastaza ostvaruje u odnosu na okolno, zdravo tkivo. Znači, ako bismo usporedili dvije metastaze potpuno istog oblika, veličine i pozicije, opasnija je ona, koja se na CT-u bolje vidi. Što se više njena boja "utapa" sa bojom okolnog, zdravog tkiva, to je sama metastaza manje aktivna. U teoriji. A moja najveća metastaza se, izgleda, kamuflirala kao kameleon...
Objasnila mi je kako je još na prethodnom snimanju njen kolega primijetio da uređaj u mom slučaju treba "kalibrirati" . Doduše, "kalibriranje" nije izraz kojeg je koristila. Tada sam se sjetio situacije sa snimanja u 7. mjesecu, kad mi je tehničar rekao kako se na snimkama ne vidi više ništa, pa mi je dao kontrast, pa me opet snimio, pa sam na kraju imao rezultat - stanje nepromijenjeno... A u tom nalazu je bilo navedeno da je korišteno "više tehnika snimanja..." Dalje je rekla da je, kod ovog posljednjeg snimanja, odlučila temeljito opisati stanje na tako "kalibriranim" slikama. Da je pretpostavila da bih ja te rezultate mogao krivo shvatiti, pa mi je iz tog razloga prišla i "unaprijed" rekla kako su nalazi dobri.
Rekla mi je kako se ne vidi postojanje "velikog broja malih metastaza", ponovila da su nalazi izvrsni, te mi je, na kraju, preporučila neki drugi način pregleda. Npr, magnet jetre, kojeg također ona radi, bi mogao stanje opisati puno preciznije. Pritom je bonus što sama pretraga nije škodljiva (za razliku od CT-a) i može se po potrebi raditi i češće.
Onkologa je, kao i mene, zadovoljilo dobiveno objašnjenje.
Bez riječi mi je dao suglasnost za magnet. (Taj detaljčić se čini logičnim. Ipak, treba znati da u RH obiteljski liječnik ne smije dati uputnicu za magnet bez privole specijalista.)
Dogovorili smo magnet jetre za kraj 11.mjeseca.
I tako se ja, pun strepnje, pojavim kod one iste radiologinje, koja me je prije par dana snimala i prišapnula mi kako je sve dobro.
I, uzela ona CD, otvorila sliku, počela mijenjati opcije zoom, rotation, brightness i objašnjava...
Mislim da joj je trebalo 10 sekundi da mi objasni što se dogodilo. Potom joj je trebalo i 15 minuta da me smiri. A ostao sam i duže.
Ne mogu znati je li osjetila koliko težak vikend je bio iza mene, ili nije. Ali, žena se doista potrudila i dati mi informaciju i smiriti me. Jako sam joj zahvalan.
Dakle, objašnenje otprilike ide ovako. Kad CT-om prate promjene na metastazama, onda je, osim puke promjene u veličini metastaze, jako važan i kontrast kojega dotična metastaza ostvaruje u odnosu na okolno, zdravo tkivo. Znači, ako bismo usporedili dvije metastaze potpuno istog oblika, veličine i pozicije, opasnija je ona, koja se na CT-u bolje vidi. Što se više njena boja "utapa" sa bojom okolnog, zdravog tkiva, to je sama metastaza manje aktivna. U teoriji. A moja najveća metastaza se, izgleda, kamuflirala kao kameleon...
Objasnila mi je kako je još na prethodnom snimanju njen kolega primijetio da uređaj u mom slučaju treba "kalibrirati" . Doduše, "kalibriranje" nije izraz kojeg je koristila. Tada sam se sjetio situacije sa snimanja u 7. mjesecu, kad mi je tehničar rekao kako se na snimkama ne vidi više ništa, pa mi je dao kontrast, pa me opet snimio, pa sam na kraju imao rezultat - stanje nepromijenjeno... A u tom nalazu je bilo navedeno da je korišteno "više tehnika snimanja..." Dalje je rekla da je, kod ovog posljednjeg snimanja, odlučila temeljito opisati stanje na tako "kalibriranim" slikama. Da je pretpostavila da bih ja te rezultate mogao krivo shvatiti, pa mi je iz tog razloga prišla i "unaprijed" rekla kako su nalazi dobri.
Rekla mi je kako se ne vidi postojanje "velikog broja malih metastaza", ponovila da su nalazi izvrsni, te mi je, na kraju, preporučila neki drugi način pregleda. Npr, magnet jetre, kojeg također ona radi, bi mogao stanje opisati puno preciznije. Pritom je bonus što sama pretraga nije škodljiva (za razliku od CT-a) i može se po potrebi raditi i češće.
Onkologa je, kao i mene, zadovoljilo dobiveno objašnjenje.
Bez riječi mi je dao suglasnost za magnet. (Taj detaljčić se čini logičnim. Ipak, treba znati da u RH obiteljski liječnik ne smije dati uputnicu za magnet bez privole specijalista.)
Dogovorili smo magnet jetre za kraj 11.mjeseca.
Magnetna rezonanca je pretraga koja je CT-u slična utoliko, što i kod jedne i kod druge pretrage legnete na ležaj u nekakvom "tunelu". Kod pretrage CT-om se potom pacijenta zrači rentgenskim zrakama, a računalo bilježi. Kod pretrage MR-om, u tom se tunelu stvara snažno magnetno polje, koje magnetizira i stanice samog pacijenta. Potom se, na tako magnetizirano tijelo, puštaju magnetni impulsi, a računalo bilježi otklon u položaju i rotaciji protona, elektrona, neotrona ili što li već bilježi. Te slike koje bilježi, bilježi tokom vremena, pa iz niza takvih slika može stvoriti preciznu 3D sliku unutrašnjosti tijela. Za razliku od CT-a, nije potrebno ništa piti, niti se na drugi način pripremati. Kako je magnetno polje jako, osoba ne smije imati nikakvih metalanih implantata u sebi. Osim toga, važno je samo da ne patiš od klaustrofobije, jer sama pretraga traje i do 20 min. Pretraga magnetom daje preciznije slike od standardnog CT-a, ali je i značajno skuplja . Iz tog razloga, država forsira CT.
Doduše, navodno novi CT uređaji imaju značajno bolju kvalitetu slike od starih. Čak, navode da su slike preciznije nego kod MR-a. Jedan takav je praktički jučer stigao u KBC Split. Ipak, ostaje činjenica da i dalje moraš popiti nešto nezdravo, a potom te tuku X-zrakama.
Kako nisam klaustrofobičan, nit` imam pearcing, pretraga je prošla jednostavno i ugodno. Neposredno nakon snimanja, popričao sam sa specijalisticom. Odmah mi je rekla da je stanje dobro, ali da se strpim do službenog nalaza, poslijepodne.
I, poslijepodne sam dobio nalaz. Kaže, ovako:
- od startnog "velikog broja malih metastaza", nema ni traga, ni glasa,
- najveću metastazu sada naziva "područjem promijenjenog otklona sa djelomično kalcificiranim rubovima, a uvidom u prijašnji materijal se vidi da je tu bila smještena najveća metastaza".
Drugim riječima, shvatio sam to na ovaj način: jetra je čista, osim neke fleke tamo gdje je bila najveća metastaza. Ta fleka je možda još uvijek metastaza, a možda i nije
Dočekao sam termin kod onkologa, a ovaj - puče od smijeha. Meni se lice donekle očistilo od onih krastica, pa sam, u međuvremenu, uspio čak i pustiti neku bradicu.
-Hahhaha, vidi ga šta je lip, vidi ga šta je šestan. Jesi li se to malo očistija od krasta? Joe, nalazi su super. Ovako ćemo: Ja ću tvoj slučaj, po 10-i put, predstaviti na konziliju, pa ćemo vidit šta dalje. OK?
- OK, doktore.
Kako mu samo ime kaže, konzilij je sastanak na kojem (u ovom slučaju liječnici) iznose mišljenja i diskutiraju o pojedinim slučajevima. Konzilijarni pregled se, kod nas, obavlja onda kad su liječnici "riješili" pacijente naručene za taj dan. Ne može se napraviti u ordinaciji, jer nema mjesta za sve. Radi se u odvojenom, većem prostoru.
I, prozovu me, ja uđem, a unutra 40-ak ljudi. Pretpostavljam, 2/3 studenti, ostalo liječnici. Onda će moj onkolog:
- Joe, po n-ti put te predstavljam na konziliju. Napravili smo jaaako, jaaako dobar posao sa terapijom. Bolest je suzbijena. S druge strane, bioterapija na tebe očito djeluje prilično toksično. Predlažemo ti da ukinemo u potpunosti kemoterapiju, a da prijeđemo na strogu kontrolu sa snimanjima svakih 2 mjeseca. Po potrebi, nastavak terapije. Doktorica (onda radiologinju prozove imenom i prezimenom) je već napravila sjajnu stvar za tebe i siguran sam da će tako nastaviti i dalje.
- Hvala, doviđenja.
Na sastanku nakon konzilija, onkolog mi je opet ponovio kako je lijek napravio jako puno i kako je doktorica ta-i-ta napravila sjajnu stvar. Pa sam ja iz toga shvatio da lik nije tašt
i svidilo mi se to.
Mjesec dana poslije (ili, prije 15-ak dana) sam napravio prvi kontrolni MR. Stanje nepromijenjeno.
Doduše, navodno novi CT uređaji imaju značajno bolju kvalitetu slike od starih. Čak, navode da su slike preciznije nego kod MR-a. Jedan takav je praktički jučer stigao u KBC Split. Ipak, ostaje činjenica da i dalje moraš popiti nešto nezdravo, a potom te tuku X-zrakama.
Kako nisam klaustrofobičan, nit` imam pearcing, pretraga je prošla jednostavno i ugodno. Neposredno nakon snimanja, popričao sam sa specijalisticom. Odmah mi je rekla da je stanje dobro, ali da se strpim do službenog nalaza, poslijepodne.
I, poslijepodne sam dobio nalaz. Kaže, ovako:
- od startnog "velikog broja malih metastaza", nema ni traga, ni glasa,
- najveću metastazu sada naziva "područjem promijenjenog otklona sa djelomično kalcificiranim rubovima, a uvidom u prijašnji materijal se vidi da je tu bila smještena najveća metastaza".
Drugim riječima, shvatio sam to na ovaj način: jetra je čista, osim neke fleke tamo gdje je bila najveća metastaza. Ta fleka je možda još uvijek metastaza, a možda i nije
Dočekao sam termin kod onkologa, a ovaj - puče od smijeha. Meni se lice donekle očistilo od onih krastica, pa sam, u međuvremenu, uspio čak i pustiti neku bradicu.
-Hahhaha, vidi ga šta je lip, vidi ga šta je šestan. Jesi li se to malo očistija od krasta? Joe, nalazi su super. Ovako ćemo: Ja ću tvoj slučaj, po 10-i put, predstaviti na konziliju, pa ćemo vidit šta dalje. OK?
- OK, doktore.
Kako mu samo ime kaže, konzilij je sastanak na kojem (u ovom slučaju liječnici) iznose mišljenja i diskutiraju o pojedinim slučajevima. Konzilijarni pregled se, kod nas, obavlja onda kad su liječnici "riješili" pacijente naručene za taj dan. Ne može se napraviti u ordinaciji, jer nema mjesta za sve. Radi se u odvojenom, većem prostoru.
I, prozovu me, ja uđem, a unutra 40-ak ljudi. Pretpostavljam, 2/3 studenti, ostalo liječnici. Onda će moj onkolog:
- Joe, po n-ti put te predstavljam na konziliju. Napravili smo jaaako, jaaako dobar posao sa terapijom. Bolest je suzbijena. S druge strane, bioterapija na tebe očito djeluje prilično toksično. Predlažemo ti da ukinemo u potpunosti kemoterapiju, a da prijeđemo na strogu kontrolu sa snimanjima svakih 2 mjeseca. Po potrebi, nastavak terapije. Doktorica (onda radiologinju prozove imenom i prezimenom) je već napravila sjajnu stvar za tebe i siguran sam da će tako nastaviti i dalje.
- Hvala, doviđenja.
Na sastanku nakon konzilija, onkolog mi je opet ponovio kako je lijek napravio jako puno i kako je doktorica ta-i-ta napravila sjajnu stvar. Pa sam ja iz toga shvatio da lik nije tašt
i svidilo mi se to.Mjesec dana poslije (ili, prije 15-ak dana) sam napravio prvi kontrolni MR. Stanje nepromijenjeno.
Hahaha, baš sam se zamišljao kako bi reagirali
Nisam im rekao. Već sam na početku ove teme naveo da sam jednom pokušao sa doktorom pričati o alternativi, ali je ovaj prebacio temu. Nakon toga, nisam mu nikad više ništa spominjao.
Koliko sam saznao od drugih pacijenata (ako mi rekoše istinu), službeni stav Klinike je da nemaju stava.
Pričao sam ja sa više doktora iz različitih područja, i čini mi se da se stvari po pitanju prihvaćanja ulja od cannabisa kao lijeka, pomalo ali sigurno kreću. Doduše, nitko mi od njih nikada nije sugerirao da karcinom liječim uljem. Komentari su uglavnom da nastavim koristiti sve ono, za što vidim da mi koristi. Ali, nitko se nije ni zabezeknuo, pa preporučio da prekinem sa tim.
Osim toga, svako malo budu nekakvi seminari za njih na kojima se priča o marihuani, a informacije su postale dostupnije i u medijima.
Koliko sam čuo, centri po RH imaju prilično različit pristup ulju, a ovaj moj spada, valjda, u konzervativnije. Međutim, i u takvom centru po mojoj procjeni šestina pacijenata paralelno uz kemoterapiju pokušava sa uljem. Bolesnici su uglavnom starije životne dobi i teško je osobu od 80 i kusur godina privoliti na to da uzima nešto, za što su mu cijeli život govorili da je droga. Kod mlađih je situacija drugačija. Baš svi su upućeni u teoriju (počesto krivo), a u praksi, na ovaj ili onaj način, pokušava bar polovica. Problem je i u vremenu. Npr, ja vjerojatno ne bih više u životu zapalio joint, da se nisam razbolio. Onda se odjednom razboliš, i ti sad moraš otkriti tko se bavi proizvodnjom a tko prodajom kvalitetnog materijala, kako se konzumira itd. I to moraš otkriti - odmah. Jer, tumor ne spava i svaki dan raste. Dok otkriješ šta, tko i kako, moguće je da će biti već kasno. Meni osobno je trebalo nekih 20-30 dana da shvatim kako prvo zrno riže ide samo prvi dan, a potom se doze trebaju povećavati. Tako da puno tih ljudi koji pokušavaju, pokušavaju krivo.
Offtopic
Ležim sa dva starija pacijenta, onaj desno do mene ima cca 70 godina i može biti sin ovome slijeva.
Ovaj prastari u jednom momentu pročeprka po torbici, izvadi špricu, dobro se nagne na suprotnu stranu (da se sakrije), pa uzme svoju dozu. I gledam ga ja, pa se mislim, koliko li govno moraš biti da zabraniš ljudima da se liječe? Koga ugrožava ovaj "udrogirani" 90-godišnjak? A jest mi malo i bilo smiješno kako se krije, kao da će ga netko u zatvor strpati ...
Jedna moja prijateljica je svojevremeno oboljela od karcinoma debelog crijeva, sa većim brojem velikih metastaza po jetri. Jednako kao i meni, broj, smještaj i veličina metastaza su joj onemogućavale operaciju. Stanje u trenutku otkrivanja bolesti je bilo čak i gore nego moje, njeno je označeno najtežom kategorijom (Dukes 4), dok je moje stanje označeno kategorijom Dukes 3.
Dukes je valjda prezime nekog lika koji je smislio način kako klasificirati tumore. E sad, kod naše bolesti, stanje je takvo, da bolesnici sa Dukes 1 imaju više od 90% šansi za savladavanje bolesti. Oni sa Dukes 2 imaju iznad 80%. Kad karcinom probije opnu debelog crijeva i proširi se okolo, tada nastaje teško sranje. Kategorija je Dukes 3, a u slučaju snažnijeg širenja, govorimo o Dukes 4. Kod Dukes 3 i 4 nema statistike preživljavanja, već samo kažu kako cca 15% ljudi preživi 5 godina. Ti sretnici vjerojatno otegnu papke 6., 7., ili 8.godine.
Riječ je o osobi koja je radila kao medicinski djelatnik u velegradskoj bolnici bogate zapadnoeuropske zemlje.
Protokol liječenja kojeg je dobila je vrlo sličan mome. Također je dobila kemo i bioterapiju (kod njih se kemo prima u vlastitom
domu). Doduše, dobiti kemoterapiju je kao kupiti auto. Nisi ništa rekao je li stari fićo ili novi mercedes. Ali smo mi, možda zato što smo tako htjeli, zaključili da se liječimo istom kategorijom lijeka. Osim toga, a za razliku od mene, nije koristila IP6 nego neki pripravak na bazi otrova škorpiona. Jednako kao i ja, donekle je uspješno promijenila stil života. Jedno vrijeme je pušila, pa sad ne puši. Ja sam isto, samo u drugom smjeru. Promijenila je ishranu, ubacila čajeve i sl.
Također je koristila ulje cannabisa.
Nakon nekih 1 g paralelnog uzimanja ulja i terapije, onkolog je zaključio da se stanje popravilo u tolikoj mjeri, da je moguća operacija. S riječi na djela i - uskoro je operirana. Kirurg ju je otvorio, zatvorio i izjavio:
- Ovo nikad u životu nisam vidio. Svaka metastaza je već ionako bila mrtva. Nismo ni trebali raditi operaciju.
Žena se uspješno oporavila i, na zaprepaštenje kolega, uskoro se vratila na posao u bolnicu.
Nadam se da se moje metastaze ponašaju na način kako su se ponašale njene. Jednako im se smanjivala veličina, jednako su se kalcificirale, jednako im se smanjivao broj. Nakon cca 1 g uzimanja ulja, preostalo joj je par (pokazalo se mrtvih) metastaza. Meni se, nakon nešto više od 1 g liječenja, vidi još samo jedna. Ona najveća. A i ona je opisana nekim nedefiniranim izrazima (područje promijenjenog odjeka na mjestu gdje je nekoć bila najveća metastaza). I, ako bi to tako bilo, onda bi to u stvari značilo da sam ja - zdrav. Još samo jedna mala operacija ...
Međutim, tu postoje neke činjenice koje treba znati:
- ne jednom, onkolog me je uputio da je učahurena, smanjena, pa čak i nevidljiva metastaza, i dalje - metastaza. Znači, čak i ako sve snimke pokazuju čistu jetru, to ne znači da ne postoji neki zametak metastaze koji će kad-tad krenuti. Nažalost, to je ono što se i očekuje.
- operacija jetre je vrlo jebena operacija. Treba ti puno vremena za oporavak, a za to vrijeme nisi u stanju primati terapiju. Sasvim je realno očekivati da će kirurg "preskočiti" izvaditi neku nevidljivu metastazu, koja će možda potom buknuti kad se pacijent bude oporavljao od operacije i nema zaštitu terapijom.
Ako zbrojimo do sada rečeno, čini mi se da je ispravna odluka sljedeća:
Mogao bih ići na operaciju, koja bi mogla pokazati kako je moja zadnja preostala metastaza mrtva, baš kao i u slučaju moje prijateljice. Uslijedilo bi par mjeseci oporavka i ... noćna mora bi, u tom slučaju, napokon ostala iza mene. Međutim, neću ići na tu operaciju. Lijekovi djeluju, bilo to ulje, kemo ili kombinacija. Ako je ulje uspilo ubiti metastaze, one se neće vratiti i ja sam zdrav, bez obzira na operaciju. A možda će uspjeti očistiti i onu jednu preostalu. Ako ih pak nije ubilo, bolje mi je da ne idem na operaciju, jer će me iscrpiti, pa bolest može neometano ponovo napasti. A,nema šanse da pronađe i odsiječe baš svako zahvaćeno mjesto ...
Recimo da odem na operaciju i da uspijem izboksati da me operira Tomasović, koji me već jednom uspješno operirao i kojem vjerujem. Recimo da se moje tijelo ponaša na isti način, na koji se ponašalo tijelo moje prijateljice. Pitam se kakve su šanse da jedan seoski kirurg, a Split je selo u odnosu na London, prepozna ono što nije prepoznao kirurg sa 50 puta više iskustva? Meni se čini - nikakve. Blokada informacija je teško sranje. Nije li suludo da ja - joe1213 - imam sjajne informacije o mogućnostima liječenja vlastite teške bolesti, ali ih moram tajiti od svojih, izvrsnih doktora, koji su već ionako svjesni da se u to područje ne ulazi, pa su se primili stava da nemaju stava? Zašto ja, pobogu, ne mogu pokupiti otpusno pismo sa operacije moje prijateljice i uputiti kirurga što može očekivati? Ili, uputiti onkologa, pa da s njim skupa odlučim što dalje? Ti ljudi znaju raditi svoj posao, ali su bez informacija - smanjeno korisni.
Ne, i dalje ćemo se praviti blesavi. Nitko od doktora nije lud da, umjesto u ordinaciji, osvane u sudnici. A informacije o uspješnom liječenju neizlječivih bolesti putem ulja će i dalje svaki doktor dobivati isključivo iz vlastite prakse, ako mu pacijent bude voljan reći ...
Dukes je valjda prezime nekog lika koji je smislio način kako klasificirati tumore. E sad, kod naše bolesti, stanje je takvo, da bolesnici sa Dukes 1 imaju više od 90% šansi za savladavanje bolesti. Oni sa Dukes 2 imaju iznad 80%. Kad karcinom probije opnu debelog crijeva i proširi se okolo, tada nastaje teško sranje. Kategorija je Dukes 3, a u slučaju snažnijeg širenja, govorimo o Dukes 4. Kod Dukes 3 i 4 nema statistike preživljavanja, već samo kažu kako cca 15% ljudi preživi 5 godina. Ti sretnici vjerojatno otegnu papke 6., 7., ili 8.godine.
Riječ je o osobi koja je radila kao medicinski djelatnik u velegradskoj bolnici bogate zapadnoeuropske zemlje.
Protokol liječenja kojeg je dobila je vrlo sličan mome. Također je dobila kemo i bioterapiju (kod njih se kemo prima u vlastitom
domu). Doduše, dobiti kemoterapiju je kao kupiti auto. Nisi ništa rekao je li stari fićo ili novi mercedes. Ali smo mi, možda zato što smo tako htjeli, zaključili da se liječimo istom kategorijom lijeka. Osim toga, a za razliku od mene, nije koristila IP6 nego neki pripravak na bazi otrova škorpiona. Jednako kao i ja, donekle je uspješno promijenila stil života. Jedno vrijeme je pušila, pa sad ne puši. Ja sam isto, samo u drugom smjeru. Promijenila je ishranu, ubacila čajeve i sl.Također je koristila ulje cannabisa.
Nakon nekih 1 g paralelnog uzimanja ulja i terapije, onkolog je zaključio da se stanje popravilo u tolikoj mjeri, da je moguća operacija. S riječi na djela i - uskoro je operirana. Kirurg ju je otvorio, zatvorio i izjavio:
- Ovo nikad u životu nisam vidio. Svaka metastaza je već ionako bila mrtva. Nismo ni trebali raditi operaciju.
Žena se uspješno oporavila i, na zaprepaštenje kolega, uskoro se vratila na posao u bolnicu.
Nadam se da se moje metastaze ponašaju na način kako su se ponašale njene. Jednako im se smanjivala veličina, jednako su se kalcificirale, jednako im se smanjivao broj. Nakon cca 1 g uzimanja ulja, preostalo joj je par (pokazalo se mrtvih) metastaza. Meni se, nakon nešto više od 1 g liječenja, vidi još samo jedna. Ona najveća. A i ona je opisana nekim nedefiniranim izrazima (područje promijenjenog odjeka na mjestu gdje je nekoć bila najveća metastaza). I, ako bi to tako bilo, onda bi to u stvari značilo da sam ja - zdrav. Još samo jedna mala operacija ...
Međutim, tu postoje neke činjenice koje treba znati:
- ne jednom, onkolog me je uputio da je učahurena, smanjena, pa čak i nevidljiva metastaza, i dalje - metastaza. Znači, čak i ako sve snimke pokazuju čistu jetru, to ne znači da ne postoji neki zametak metastaze koji će kad-tad krenuti. Nažalost, to je ono što se i očekuje.
- operacija jetre je vrlo jebena operacija. Treba ti puno vremena za oporavak, a za to vrijeme nisi u stanju primati terapiju. Sasvim je realno očekivati da će kirurg "preskočiti" izvaditi neku nevidljivu metastazu, koja će možda potom buknuti kad se pacijent bude oporavljao od operacije i nema zaštitu terapijom.
Ako zbrojimo do sada rečeno, čini mi se da je ispravna odluka sljedeća:
Mogao bih ići na operaciju, koja bi mogla pokazati kako je moja zadnja preostala metastaza mrtva, baš kao i u slučaju moje prijateljice. Uslijedilo bi par mjeseci oporavka i ... noćna mora bi, u tom slučaju, napokon ostala iza mene. Međutim, neću ići na tu operaciju. Lijekovi djeluju, bilo to ulje, kemo ili kombinacija. Ako je ulje uspilo ubiti metastaze, one se neće vratiti i ja sam zdrav, bez obzira na operaciju. A možda će uspjeti očistiti i onu jednu preostalu. Ako ih pak nije ubilo, bolje mi je da ne idem na operaciju, jer će me iscrpiti, pa bolest može neometano ponovo napasti. A,nema šanse da pronađe i odsiječe baš svako zahvaćeno mjesto ...
Recimo da odem na operaciju i da uspijem izboksati da me operira Tomasović, koji me već jednom uspješno operirao i kojem vjerujem. Recimo da se moje tijelo ponaša na isti način, na koji se ponašalo tijelo moje prijateljice. Pitam se kakve su šanse da jedan seoski kirurg, a Split je selo u odnosu na London, prepozna ono što nije prepoznao kirurg sa 50 puta više iskustva? Meni se čini - nikakve. Blokada informacija je teško sranje. Nije li suludo da ja - joe1213 - imam sjajne informacije o mogućnostima liječenja vlastite teške bolesti, ali ih moram tajiti od svojih, izvrsnih doktora, koji su već ionako svjesni da se u to područje ne ulazi, pa su se primili stava da nemaju stava? Zašto ja, pobogu, ne mogu pokupiti otpusno pismo sa operacije moje prijateljice i uputiti kirurga što može očekivati? Ili, uputiti onkologa, pa da s njim skupa odlučim što dalje? Ti ljudi znaju raditi svoj posao, ali su bez informacija - smanjeno korisni.
Ne, i dalje ćemo se praviti blesavi. Nitko od doktora nije lud da, umjesto u ordinaciji, osvane u sudnici. A informacije o uspješnom liječenju neizlječivih bolesti putem ulja će i dalje svaki doktor dobivati isključivo iz vlastite prakse, ako mu pacijent bude voljan reći ...
Poslednja izmena:
Puno pitanja malo odgovora.
Taj put kojim si krenuo se pokazao ispravan, na putu si ozdravljenja i ja ti želim da ustraješ na tome
Taj put kojim si krenuo se pokazao ispravan, na putu si ozdravljenja i ja ti želim da ustraješ na tome
Operacija karcinoma debeloga crijeva može završiti na razne načine. Ako je sve u redu, kirurg će odstraniti bolesni dio crijeva i za svaki slučaj, zahvatiti i malo više od onoga što je naoko bolesno. Npr. moj primarni tumor je bio jako mali, veličine lješnjaka. Ali, za svaki slučaj, odstranjeno mi je i 10-ak cm crijeva prije i poslije samog tumora, iako naoko zdravog. Tako je kirurg dobio siguran spoj "zdravo na zdravo". Ponekad je tumor jako blizu rektumu, pa jednostavno nema dovoljno "materijala" da se spoji crijevo na rektum, pa takvi pacijenti moraju nositi kesicu. Ponekad se ni ne ide na operaciju, ako se procijeni da su koristi od operacije manje od štete koju ona može izazvati. Ja sam svakako morao ići na operaciju, jer mi je tumor začepio debelo crijevo. Ponekad, blablabla...
Gospođi iz gornjeg upisa nisu radili operaciju debelog crijeva, a ispalo je da nisu ni trebali. Ona je naime, naknadno svoj tumor - pokakila. Žena je imala snimku vlastitoga crijeva sa krupnim, zdravim tumorom na njemu. Vidio je ja. Zbog generalno katastrofalnog stanja, nisu je operirali. Samo palijativna skrb, kemoterapija i bioterapija, a u njenom aranžmanu sve ostalo. Potom je jednom, nakon nemam pojma koliko liječenja, imala vrlo čudnu, saćastu stolicu. Potom je došlo vrijeme za novo snimanja, a na mjestu tumora se nalazila točkica kao od uboda insekta. Ništa više. Vidio sam i tu snimku.
Nažalost, prije nego se vratila na radno mjesto, otkrili su novi tumor na jajniku. Pa su radili neke pretrage za koje ni ne znam kako se zovu, ali su trebale otkriti odakle je "krenuo" taj tumor. I, putem tih pretraga, po njenim riječima, nedvojbeno su zaključili kako je taj tumor na jajnik "skočio" sa debeloga crijeva, a ne sa jetre.
Kako na debelom crijevu nije bilo ništa, osim "uboda komarca", ispada da se u ovom slučaju na prilično okrutan način potvrdila priča moga onkologa, kako je svaka metastaza - metastaza.
Nasreću, operacija jajnika je bila i posljednja koju je trebala napraviti.
Mene ulje smiruje i daje "kontru" beznađu i depresiji u koju kad-tad upada teški bolesnik. Nekoć sam bio, recimo, prilično uravnotežena osoba. Sad sam, recimo, emocionalan. Kemoterapija crpi i psihički i fizički. Kemoterapija mi izaziva nesanicu, strepnju i bijes. Ona je kriva kad susjedu želim slomiti nos jer je rekao ružnu riječ mome psu, ona je kriva za razbijene čaše i tanjure, ona je kriva kad mi dođe plakati od jada usred noći, sa svađe sa dugogodišnjim prijateljima, pa i za pokušaj lomljenja mjenjača na Golfu jer ne želi u rikverc. (I bolje da nisam vozio, nit` je noga slušala, nit` bi živci dopustili normalnu vožnju). Također je kriva i kad ne mogu u krevetu, i kad mi treba 3x dnevno.
S druge strane, ulje je omogućilo da nakon operacije ne strepim, nego razmišljam o predivnoj Stvoriteljevoj kreaciji u obliku stabla koje raste drito ispod balkona bolnice, pa im se i obratim. Malo Stvoritelju, malo Njegovoj kreaciji. Omogućilo mi je i da budem zadovoljan time što su se moji bližnji ustrčali oko mene, jer me - vole. Omogućilo mi je i plakanje u kinu na tinejđerske komedije (ma gane mene i Gospodar prstenova), život u slow motionu, ljubav prema mačkama i, najbolje od svega, osjećaj lijepe, zdrave ugode prilikom buđenja. Moje buđenje na ulju bi se najbolje dalo opisati ako zamislite osjećaj kad se budite u nedjeljno jutro, vani zimetina, a vama toooooooplooooo i nikamo ne morate cijeli dan ....
Kad malo bolje razmislim, ipak mi je najviše pomoglo utoliko, što sam dugo, dugo razmišljao o svojim najbližima. A sve lijepo, nježno, brižno, zahvalno...
Moja prija nema tu sreću da je ulje smiruje, već joj se dešava upravo suprotno. Iz tog razloga, bježi od njega k`o vrag od tamjana. Čim zaključi da ga ne mora više uzimati, ne uzima ga. Prekinula je sa uzimanjem ulja nakon one "nepotrebne" operacije, pa je i ostala bez njegove zaštite. Piatm se što bi se desilo sa tim "ubodom komarca" da je nastavila i dalje uzimati ulje...
Offtopic:
Ležim u sobi sa 75-godišnjakom koji inače u mirovini obrađuje zemlju i rekreativno se bavi trčanjem. Neki umiljati starac, smije se čim te pogleda.
- Znao sam ja da je meni nešto, čim sam onako "prignut" završio Zagrebački polumaraton.
- Polumaraton?
- A, ima ih svakakvih. Nego ja, kad sam išao u mirovinu, uhvatio se zemlje. Onda, malo po malo, počeo trčkarati. I, polako dođe kondicija ... A ima ih puno, mlađih, koji ne mogu izdržati. Pa odustanu, pa u cilj uđu sagnuti kao srp ... Kad sam se ja morao prignuti, znao sam da sam bolestan.
- Barba, svaka čast. Da sam ja, kad sam bio najzdraviji, trčao polumaraton - unijeli bi me na nosilima kroz cilj.
- Nego, da te pitam nešto...
- E ?
- Kako ti sa onim stvarima?
- Molim?
- Pa neugodno mi pitati ove starce. Diže li se tebi? Meni - jest.
- Barba, vas je sa 75 spustilo na 45. Zamislite kako je meni, mene je sa 45 spustilo na 15.
Uputio sam ga da se za prvu pomoć obrati supruzi, ako i ona pamti što joj je činiti.
Izgleda da nema te pojave, nuspojave ili polupojave, koju ne može prouzročiti kemoterapija
Gospođi iz gornjeg upisa nisu radili operaciju debelog crijeva, a ispalo je da nisu ni trebali. Ona je naime, naknadno svoj tumor - pokakila. Žena je imala snimku vlastitoga crijeva sa krupnim, zdravim tumorom na njemu. Vidio je ja. Zbog generalno katastrofalnog stanja, nisu je operirali. Samo palijativna skrb, kemoterapija i bioterapija, a u njenom aranžmanu sve ostalo. Potom je jednom, nakon nemam pojma koliko liječenja, imala vrlo čudnu, saćastu stolicu. Potom je došlo vrijeme za novo snimanja, a na mjestu tumora se nalazila točkica kao od uboda insekta. Ništa više. Vidio sam i tu snimku.
Nažalost, prije nego se vratila na radno mjesto, otkrili su novi tumor na jajniku. Pa su radili neke pretrage za koje ni ne znam kako se zovu, ali su trebale otkriti odakle je "krenuo" taj tumor. I, putem tih pretraga, po njenim riječima, nedvojbeno su zaključili kako je taj tumor na jajnik "skočio" sa debeloga crijeva, a ne sa jetre.
Kako na debelom crijevu nije bilo ništa, osim "uboda komarca", ispada da se u ovom slučaju na prilično okrutan način potvrdila priča moga onkologa, kako je svaka metastaza - metastaza.
Nasreću, operacija jajnika je bila i posljednja koju je trebala napraviti.
Mene ulje smiruje i daje "kontru" beznađu i depresiji u koju kad-tad upada teški bolesnik. Nekoć sam bio, recimo, prilično uravnotežena osoba. Sad sam, recimo, emocionalan. Kemoterapija crpi i psihički i fizički. Kemoterapija mi izaziva nesanicu, strepnju i bijes. Ona je kriva kad susjedu želim slomiti nos jer je rekao ružnu riječ mome psu, ona je kriva za razbijene čaše i tanjure, ona je kriva kad mi dođe plakati od jada usred noći, sa svađe sa dugogodišnjim prijateljima, pa i za pokušaj lomljenja mjenjača na Golfu jer ne želi u rikverc. (I bolje da nisam vozio, nit` je noga slušala, nit` bi živci dopustili normalnu vožnju). Također je kriva i kad ne mogu u krevetu, i kad mi treba 3x dnevno.
S druge strane, ulje je omogućilo da nakon operacije ne strepim, nego razmišljam o predivnoj Stvoriteljevoj kreaciji u obliku stabla koje raste drito ispod balkona bolnice, pa im se i obratim. Malo Stvoritelju, malo Njegovoj kreaciji. Omogućilo mi je i da budem zadovoljan time što su se moji bližnji ustrčali oko mene, jer me - vole. Omogućilo mi je i plakanje u kinu na tinejđerske komedije (ma gane mene i Gospodar prstenova), život u slow motionu, ljubav prema mačkama i, najbolje od svega, osjećaj lijepe, zdrave ugode prilikom buđenja. Moje buđenje na ulju bi se najbolje dalo opisati ako zamislite osjećaj kad se budite u nedjeljno jutro, vani zimetina, a vama toooooooplooooo i nikamo ne morate cijeli dan ....
Kad malo bolje razmislim, ipak mi je najviše pomoglo utoliko, što sam dugo, dugo razmišljao o svojim najbližima. A sve lijepo, nježno, brižno, zahvalno...
Moja prija nema tu sreću da je ulje smiruje, već joj se dešava upravo suprotno. Iz tog razloga, bježi od njega k`o vrag od tamjana. Čim zaključi da ga ne mora više uzimati, ne uzima ga. Prekinula je sa uzimanjem ulja nakon one "nepotrebne" operacije, pa je i ostala bez njegove zaštite. Piatm se što bi se desilo sa tim "ubodom komarca" da je nastavila i dalje uzimati ulje...
Offtopic:
Ležim u sobi sa 75-godišnjakom koji inače u mirovini obrađuje zemlju i rekreativno se bavi trčanjem. Neki umiljati starac, smije se čim te pogleda.
- Znao sam ja da je meni nešto, čim sam onako "prignut" završio Zagrebački polumaraton.
- Polumaraton?
- A, ima ih svakakvih. Nego ja, kad sam išao u mirovinu, uhvatio se zemlje. Onda, malo po malo, počeo trčkarati. I, polako dođe kondicija ... A ima ih puno, mlađih, koji ne mogu izdržati. Pa odustanu, pa u cilj uđu sagnuti kao srp ... Kad sam se ja morao prignuti, znao sam da sam bolestan.
- Barba, svaka čast. Da sam ja, kad sam bio najzdraviji, trčao polumaraton - unijeli bi me na nosilima kroz cilj.
- Nego, da te pitam nešto...
- E ?
- Kako ti sa onim stvarima?
- Molim?
- Pa neugodno mi pitati ove starce. Diže li se tebi? Meni - jest.
- Barba, vas je sa 75 spustilo na 45. Zamislite kako je meni, mene je sa 45 spustilo na 15.
Uputio sam ga da se za prvu pomoć obrati supruzi, ako i ona pamti što joj je činiti.
Izgleda da nema te pojave, nuspojave ili polupojave, koju ne može prouzročiti kemoterapija
Poslednja izmena:
Prošlo je već nekakvih 2-3 mjeseca od moje posljednje kemoterapije. Kroz to vrijeme sam čist od svih lijekova, osim onoga što mi je propisala psihijatrica. Istovremeno sam u prosjeku na, po mojoj procjeni, 0,75 g ulja. Za pretpostaviti je da se tijelo čisti od kemoterapije (i čistit će se, do daljnjega), te da ću se, kako otrovi nestaju, osjećati još i bolje.
Fizički ... pa čini mi se da se tijelo tako i ponaša.
Psihički ... pa nije baš tako.
Nakon što se definitivno raspetljala priča sa CT-om, ispostavilo se da su svi moji nalazi - izvrsni. Nakon prekida sa kemoterapijom, tijelo se ponaša sve bolje. Nuspojave nestaju. Raste osjećaj sigurnosti. Počeo sam ozbiljno razmišljati o ozdravljenju ...
Pa ipak, bez obzira na objektivno 1000% bolje stanje nego prije 2 godine, mene uspiju uhvatiti napadi panike.
To izgleda, recimo ovako. Sjedim navečer pred TV-om, ne mislim ni o čemu posebno, opuštam se, misli teku ... i onda se sjetim nekog "problema" kojeg nisam riješio. "Problem" nije mali, koštat će me nešto novaca i sam sam sebi kriv za propust. Obzirom da mi financijski ne cvjetaju ruže, ja se uznemirim. Onda se na taj "problem" nadoveže niz mojih drugih manjih ili većih propusta, kojih se sjetim. Onda dobijem osjećaj da se više ne odmaram pred TV-om, već da mi netko sjedi na prsima. Onda se na to nadoveže kombinacija finih osjećaja kao što su strepnja za vlastiti život, beznadnost, tuga, agresija, tjeskoba ... I onda takav nikakav provedem ostatak dana ... A uza sve navedeno se nadovezuje smušenost, zaboravljivost i dekoncentriranost, što potiču i kemoterapija i ulje i posebna je tema kojoj ću posvetiti neki idući upis.
I onda u takvom raspoloženju ideš s nekim razgovarati. I svjestan si ti da taj s kime razgovaraš zna što ti je i ima razumijevanja i strpljenja i želi pomoći. Ali, konflikt je prilično izvjestan. Jer, kolikogod se taj netko pokušavao prilagoditi tebi, ti ćeš naći još nešto što ti smeta.
E sad, imam ja i protuoružje. Pa, kad imam snage, pokušavam prebaciti razmišljanje na neke uvijek dobre teme, kao što su moji najmiliji. Ili, idem logički. Pa kažem sebi: "Konju, spremao si se za Vječna lovišta, a sad kukaš radi par-sto kuna. Jes`ti normalan?" Ili, na rezultate zadnjih nalaza. Ili, na bilo što pozitivno...
Nekad uspije, a nekada ne. Nekada doista "skrenem" u razmišljanjima, ali češće se desi da "pobijedi" to loše, da tako potraje sve dok ne uspijem zaspati, a tek nakon buđenja budem "resetiran".
Obzirom na navedeno u početku ovoga upisa, nadao sam se da će i ti psihički problemi nestati sa nestankom nuspojava. Nisu, ili, nisu - još. Prorijedili se jesu, čini mi se. Bar mjesec dana nisam imao takvih problema. A u zadnjih tjedan dana - dva puta.
Fizički ... pa čini mi se da se tijelo tako i ponaša.
Psihički ... pa nije baš tako.
Nakon što se definitivno raspetljala priča sa CT-om, ispostavilo se da su svi moji nalazi - izvrsni. Nakon prekida sa kemoterapijom, tijelo se ponaša sve bolje. Nuspojave nestaju. Raste osjećaj sigurnosti. Počeo sam ozbiljno razmišljati o ozdravljenju ...
Pa ipak, bez obzira na objektivno 1000% bolje stanje nego prije 2 godine, mene uspiju uhvatiti napadi panike.
To izgleda, recimo ovako. Sjedim navečer pred TV-om, ne mislim ni o čemu posebno, opuštam se, misli teku ... i onda se sjetim nekog "problema" kojeg nisam riješio. "Problem" nije mali, koštat će me nešto novaca i sam sam sebi kriv za propust. Obzirom da mi financijski ne cvjetaju ruže, ja se uznemirim. Onda se na taj "problem" nadoveže niz mojih drugih manjih ili većih propusta, kojih se sjetim. Onda dobijem osjećaj da se više ne odmaram pred TV-om, već da mi netko sjedi na prsima. Onda se na to nadoveže kombinacija finih osjećaja kao što su strepnja za vlastiti život, beznadnost, tuga, agresija, tjeskoba ... I onda takav nikakav provedem ostatak dana ... A uza sve navedeno se nadovezuje smušenost, zaboravljivost i dekoncentriranost, što potiču i kemoterapija i ulje i posebna je tema kojoj ću posvetiti neki idući upis.
I onda u takvom raspoloženju ideš s nekim razgovarati. I svjestan si ti da taj s kime razgovaraš zna što ti je i ima razumijevanja i strpljenja i želi pomoći. Ali, konflikt je prilično izvjestan. Jer, kolikogod se taj netko pokušavao prilagoditi tebi, ti ćeš naći još nešto što ti smeta.
E sad, imam ja i protuoružje. Pa, kad imam snage, pokušavam prebaciti razmišljanje na neke uvijek dobre teme, kao što su moji najmiliji. Ili, idem logički. Pa kažem sebi: "Konju, spremao si se za Vječna lovišta, a sad kukaš radi par-sto kuna. Jes`ti normalan?" Ili, na rezultate zadnjih nalaza. Ili, na bilo što pozitivno...
Nekad uspije, a nekada ne. Nekada doista "skrenem" u razmišljanjima, ali češće se desi da "pobijedi" to loše, da tako potraje sve dok ne uspijem zaspati, a tek nakon buđenja budem "resetiran".
Obzirom na navedeno u početku ovoga upisa, nadao sam se da će i ti psihički problemi nestati sa nestankom nuspojava. Nisu, ili, nisu - još. Prorijedili se jesu, čini mi se. Bar mjesec dana nisam imao takvih problema. A u zadnjih tjedan dana - dva puta.
Ako si ne možeš sam pomoći plus tvoja psihijatrica, možda je vrijeme za uvođenjem nekih novih mjera, tipa odlaska na terapiju/savjetovanje u grupi ili individualno ili slično tome, čisto da si pomogneš otpetljati to što je zapetljano, a kako se čini iz tvog posta je zapetljano
