Za jednoga običnog maloga čovjeka, građanina, seljaka ili intelektualca, samoupravni socijalizam je najgenijalnije društveno uređenje koje je ljudska vrsta smislila. Trebao si biti totalni retard, pa čak i više od toga, da ne uspiješ bar u osnovnoj egzistenciji. A ako si malo sposobniji, vrlo lako si mogao i dobro zaraditi.
Zašto je tome tako?
Pa zato, što su postojala 2 načina, široka kao najširi autoput, kojima si zasigurno mogao fino riješiti svoju egzistenciju:
a) biti ***** na vlasti, ili biti blizak šupcima na vlasti,
b) otići u normalnu zemlju, zaraditi kapital pa se vratiti kući.
Moj stari je bio sve, samo ne nesposoban čovjek. Jest da je došao iz sirotinje, ali nije namjeravao ostati sirotinja. Bistar kakav je bio, brzo je shvatio sve blagodati društvenog uređenja u kojem je živio. Stoga je, nakon što je odslužio svoje 2g u JNA (gdje mu je bilo super, jer se napokon najeo) hitro pobjegao u Švabiju, relativno kratko tamo bio gastarbajter, vratio se u voljenu domovinu, jeftino kupio parcelu na, po mome skromnom mišljenju najljepšoj obali na svijetu, a koju je neki fetivi vlasnik morao prodati jer se bojao da bi mu je voljena domovina mogla ekspropirati, pa sazidao nekretninu.
Daljnji plan mu je bio da ostatak života u pravilnim intervalima prebacuje čašu bevande iz lijeve u desnu ruku. Kad bi kartao, čašu bi držao zdesna. Kad bi balotao, čašu drži slijeva.
I uspio je on u svome naumu, ali su ga dvije stvari znale izbaciti iz rutine. Prva je ta što je svako jutro morao ustajati, trošiti dragocjeno vrijeme u obližnjem skladištu, ponekad izgubiti i po 8 sati tamo, pa onda doći kući. To se je zvalo zaposlenje i za to si bio plaćen. Radio je on to, ali nevoljko. Pa bi mu bilo najdraže kad bi uspio šmugnuti ranije, kad već ne može otvoriti bolovanje. A bilo mu je drago i kad bi donio kući vreću banana kojih se ambalaža "slučajno" u transportu oštetila, pa se moralo baciti.... Druga stvar koja ga je znala uznemiriti je ta, što je imao proždrljive i halapljive prijatelje, kakav je uostalom i sam bio. Pa su iz tog razloga tu i tamo prekidali rutinu, da bi mogli nataknuti janjca na ražanj, ili potpaliti vatru pod gradele, itd.
I sve je to postigao u dobi od nula godina. Ne njegovih, nego mojih.
Onda je tako uživao 2-3 godine, pa je došla bolest, pa je otišlo sve u krasnu materinu.
S druge strane, moj život je sasvim druga priča.
Dok je stari bio živ, živjelo se u relativnom obilju. Prve kopačke u ulici su bile moje, prva kožna nogometna lopta je bila moja, prvi električni autić je bio moj, kao i onaj veliki sa pedalama. A potom je uslijedila neimaština. Ipak, za razliku od mog starog, ja sam imao sve potrebne preduvjete za razvoj. I u toj neimaštini je prvi kompić u ulici bio moj. Zvijer od 64 kilobajta !!! Za razliku od njega, nisam gladan odrastao, nisam morao prevariti mater i bježati od kuće da bih se upisao u srednju školu, nisam se u gradu pojavio sa kapitalom od jedne žlice, jedne viljuške, jednoga noža i dva tanjura, nego sam u život krenuo u vlastitome stambenome prostoru, kojega sam imao i viška.
Vjerujem ili se nadam, da imam i ja nešto od svoga oca. Tako da volim vjerovati kako sam, u najmanju ruku, prosječno pametan, prosječno obrazovan, prosječno abiciozan i prosječno sposoban. A takvi uglavnom, u normalnim zemljama, završavaju kao:
a) političari
b) ljudi sa finim poslom u državnoj službi
c) uspješni privatnici.
Pa sam ja, nakon što sam završio srednju, dao godinu dana svojoj prvoj domovini i bio joj na dispoziciji da me iskoristi kao topovsko meso čuvajući skladište oružja na rumunjskoj granici, potom još dvije dao svojoj drugoj domovini čuvajući granicu od Srba, a onda se bezuspješno pokušavao još malo školovati, zaposlio se u privatnika, naučio zanat, pa kroz par godina otvorio svoju firmu.
Firmu sam otvorio sa extra malim (posuđenim) kapitalom, sa naumom da fizičkim radom nadoknadim nedostatak strojeva, koje ću si nabavljati kako lova bude "kapala". Krenulo dobro, kroz 10 mjeseci kupio nešto strojeva i zaposlio čovjeka. Nakon 2 godine, radili smo nas četvorica.
Onda sam upao u gadne privatne probleme koji su se prelili i na posao.
Onda se nisam ni okrenuo, a završio sam na najstrašnijem od svih mjesta - na sudu. Biti izložen hrvatskom pravosuđu je kao biti umočen u razrijeđenu solnu kiselinu. Polako te jede, dok ne dođe do kosti. Pojest će i kost, samo sporije. A izlaza često nema... Potrajalo to par godina, iz nekog razloga pobijedila pravda pa izašao ja kao apsolutni pobjednik. Ali, trajalo je predugo, koštalo me na razne načine i upao sam u financijske probleme. Pa sam ostao bez radnika i počeo ispočetka.
To se dešavalo prije nekih 12-15 godina.
Od tada, pa do momenta kad sam se razbolio, živio sam kao zadnje pašče. Možeš ti znati ne znam koliko računalnih programa, možeš biti spreman na ne znam koliko radnih sati, možeš u strojeve uložiti ne znam koliko novaca, možeš državu potkradati ne znam koliko dobro, možeš zajebati ne znam koliko dobavljača pa im ne platiti, možeš se smijati, plakati, mlatiti, možeš ne znam što raditi. Ali, država je uvijek jača. Država je bešćutnija, agresivnija, beskrupuloznija, halapljivija, nezajažljivija, smrdljivija i ... ima duge cijevi. Pa ti preostaje kao u onom vicu - da ćutiš i pušiš, dok do kraja ne popušiš.
Na primjer, imao sam ugovor sa moćnom globalno poznatom firmom. Prije par godina, najavio se dolazak gazde osobno i cijele svite njegovih poslovnih partnera. Ljudi su to čija ukupna imovina premašuje imovinu Billa Gatesa. Ovi lokalni su naumili važnim gostima prirediti sjajnu dobrodošlicu, pa sam ja kao rezultat, dobio ugovor od nekakvih pola milijuna kuna. Caka je bila u tome, što ljudi dolaze uskoro, pa treba u kratko vrijeme napraviti puno toga.
Pa sam ja - preselio u radionu. Pa bih znao 72 sata neprekidno raditi na računalu / upravljati strojem / zakunjati 10 minuta / ispočetka. I u tih 72 sata bih vidio samo tursku kavu, Kauflandov jeftini Red Bull i sendviče iz obližnjeg fast fooda. Onda bih se jedan dan odmorio, pa opet. Pa tako 3 mjeseca.
Ali, uspio sam! Posjet je bio, posjet je prošao, gazde su bile zadovoljne, a ovi lokalni su za komentar imali samo riječi hvale. I platili su sve, na vrijeme.
Rezultat?
Platio sam sve obveze (uglavnom državi) i te se zime nisam bojao da će mi doći iz Elektrodalmacije i isključiti struju.
Što je najgore, time sam bio sretan.
I, onda što zajedničko ima život mog oca sa mojim životom?
Samo karcinom.
I gene, je*o im pas mater.
P.S.
Na prvoj stranici ovog teksta sam naveo svoje prve dvije velike greške. Sad sam uvidio da griješim.
Moja prva i daleko najveća greška je bila ta, što od 18-te do 45-te nisam dogovorio kolonoskopiju, iako su mi se hemoroidi pojavili još kad sam bio u JNA.
A nije da nisam znao za očevu sudbinu i za utjecaj gena.
