Minja, već sam ti rekao kako imam osjećaj da mi u dobrom dijelu pušemo u istu trubu.
Ja samo mogu potvrditi cijeli tvoj prvi pasus (do onih xxxx-ova ), jer upravo o tome pričam. Jedino što pričam drugim riječima.
Moj pokojni kum je umro od dobroćudnog tumora na mozgu. Rastao je, nije bio operabilan, pa mu "dobroćudnost" nije pomogla. Odradio 2-3 operacije, svaki put se s operacije vratio djelomično izvađenog tumora i djelomično smanjenih psihofizičkih sposobnosti. Prvo mu je dijelom oduzelo jednu stranu tijela, pa je dobio probleme s govorom, pa su se stvari s vremenom samo pogoršavale. Vrlo brzo je promijenio način na koji doživljava svijet, povukao se u sebe, postao zatvoren, odustao od izlaženja, osjećaji su mu postali crni.
Taj čovjek je vjerojatno najbolji prijatelj kojeg ću ikada imati, i jedan od najboljih ljudi koje sam upoznao.
I tu nema veze što je on u svojoj bolesti odlučio povući se u sebe, što je u neko doba postalo problem uopće razumjeti što govori, što mi on nikad više neće biti od koristi, što je on možda ljut na mene ...
On je bio onakav kakav je bio zdrav, i takvim ga pamtim. Ovo drugo je greška u hardveru, koja je došla kao rezultat bolesti.
Čovjek integritet svojega fizičkog tijela ne treba spoznavati, on ga osjeća od rođenja. Ako te netko uštipne, boli te. Ako ti netko pokuša iščupati pramen kose, opet te zaboli. I zdrav čovjek i bez gledanja može znati u kojem mu položaju ruka stoji.
Autisti zbog greške u hardveru svoje "ja" doživljavaju drugačije nego mi ostali. Njihov doživljaj o "ja" je razliven po prostoru i nije vezan uz njihovo fizičko tijelo, kako je slučaj kod zdravo posložene osobe. Iz tog razloga se ti ljudi drugačije vežu uz predmete koji su u njihovoj blizini. Ako normalnom čovjeku netko uzme npr. daljinski, normalan čovjek rezonira da si MU UZEO nešto. Ako to uradiš autistu koji se vezao za taj predmet, on to doživljava KAO DA UZUIMAŠ DIO NJEGA. Kao da mu čupaš kosu ili prst. I onda udari urlati.
Takva osoba osjeća gdje je njegov predmet i bez gledanja. Onako kako mi znamo u kojem nam je položaju noga, tako on znade u kojem je položaju njegov daljinski, bez obzira je li ga netko micao ili ne, sve dok ga netko ne iznese iz prostora po kojem se razlilo njegovo "ja".
Da bi čovjek spoznao more, mora sasvim sigurno zaroniti. Da bi spoznao svemir, mora poslati raketu. Da bi spoznao misao, mora se povući u sebe, pa onda tamo provesti vječnost.
A za to mi nemamo vremena danas.
Um doista dešifrira i prepoznaje misli, a sve što se ima misliti već je domišljeno (na to si i sama došla dalje u tekstu). Mi čistu misao ne znamo izmisliti i nije nam ni potrebna. Ono što mi možemo obrađivati svojim "mislima" U PRAVILU je vezano za materijalni svijet, i U PRAVILU je samo bolja ili gora preslika istine, a nikad istina sama po sebi.
Istina je Pitagorin teorem i izmjenična struja, te su istine bile prije nas i ostat će iza nas. Te istine su iz IDEJNOG svijeta.
Ove druge, baš sve su relativne.
Ovo drugo, ovi "naučeni sadržaji za dekodiranje" su puno važniji, nego se na prvi trenutak čini.
Čovjek treba znati misliti, jednako kao što treba znati obrađivati maslinu. Onaj koji bolje misli, dobiva i bolji plod.
Ali, to nije ništa novo. Pa već su starogrčki filozofi imali škole, gdje se to podučavalo. 2000+ godina poslije, mi se čudimo k`o purica dreku kad netko ovako nešto napiše. Misliti treba logički, treba znati ispravno vrednovati vlastitu emociju, treba ponekad naknadno misliti o vlastitim mislima. Samo o načinu na koji čovjek treba ispravno misliti, mogu se stranice napisati.
Većini onoga što je živo za odrastanje nije trebao roditelj. Ali, ako je neki organizam na višem stupnju razvoja, onda može biti da takav organizam ne bi preživio bez roditeljske zaštite, do određene dobi.
Ono što životinja kroz odrastanje dobiva su iskustva, pa tako mali slonić uz svoju mamu nauči gdje ima vode u koje doba godine, gdje dobre ispaše, čega se treba čuvati i tako dalje. I sve to životinja upija osjećajući, a ne razmišljajući.
Mali slon tako kroz svoje OSJEĆANJE znade da će se napiti ako ide npr. 57 km kroz pustinju istočno, jednako onako kao što je čovjek znao da će poginuti ako mu kamen padne na glavu. Zašto je to tako, čovjek je spoznao tek naknadno. Slonić još nije.
Čovjek mora odrasti, baš kao i slonić.
Za razliku od slona kojemu trebaju informacije o vodi ispaši i opasnosti, čovjek za normalno participiranje u modernom životu treba svladati 37 milijardi pojmova, već do osnovne škole. I uči se dalje cijeli život. I znade i dužan je razmišljati, tj. povezivati mislima te naučene pojmove u logičku, zakonitu cjelinu.
I da bi to mogao, čovjekov mozak po rođenju radi 800 na sat, da bi dijete uspjelo pojmiti sve što pojmiti treba - a beskraj je toga što pojmiti treba.
S vremenom mozak usporava, čovjek uči sve teže i sporije.
I kakve onda šanse ima osoba koja se odjednom pojavi u civilizaciji, a nema pojma ni što je to mama, ni tata, ni pas, ni slovo A, niti znade beknuti, ali znade režati jer ga je naučila vučica majka da se tako radi kad si uplašen ?
____
Zamisli malo drugu situaciju - da se odjednom pred nama stvori gotov čovjek niotkud.
Ono... bez ikakve prošlosti. Stvoren gotov odrastao i zdrav, potpuno prazne glave.
Na koji će način on po prvi put komunicirati sa svijetom?
On će koristiti svoja čula. On će ... osjetiti.
Osjetit će vjetrić, pa će zato osjetiti ugodu. Onda će očima doživjeti crvenilo ruže, pa nanjušiti njen miris. Onda će mu opet biti drago. Onda će proći pored kontejnera, pa mu neće biti drago kad osjeti smrad.
Uskoro će povezati da uz crvenu ružu uvijek ide lijepi miris, a uz kontejner ide onaj ružni.
Onda će uskoro SHVATITI da miris proizvodi sama ruža, kao što kontejner proizvodi smrad.
Onda će povezati da ima drugih predmeta sličnih ruži koji proizvode miris, pa će svim tim predmetima dati grupno ime cvijet.
Prvo ide osjet, potom ide misao koja obrađuje osjećanja.
Misao je iznad osjećaja i misao treba kontrolirati osjećaj. Osjećaj je tu da služi misli, a ne obrnuto.
____
A ovo za 7 godina,
čovjek u biti odrasta u 3 ciklusa po 7 godina.
Prvi je onaj u kojemu djetetu treba zaživjeti samosvijest, jer dijete se ne rađa svjesno sebe. Onda zato malo dijete govori "Daj Marku!", umjesto "Daj meni!". Onda to nekako sjeda do 7-me godine.
Onda slijedi 7 godina u kojemu se dijete osjeća prvenstveno kao pripadnik grupe - obitelji, prijatelja, razreda.
Onda napokon u posljednjih 7 godina, čovjek se počinje fokusirati na samoga sebe.
Najnormalnija stvar na svijetu.
A to ti je zato što imamo dvije stvarnosti: onu nedostižnu idejnu, i ovu koju živimo.
Onoliko dugo dok je naša egzistencija vezana za ovu stvarnost, mi smo je PRISILJENI percipirati svojim osjetilima, svojim osjećajima i svojim mislima. Osjetila su daleko od savršenoga, osjećajima se odajemo nekritički, misliti ne znamo a život je sam po sebi konfuzan.
Onda tu sveopću konfuziju pomnoži sa 7 milijardi, jer nas je toliko.
Životna stvarnost je kao onaj Gordijev čvor.
Tko tu traži pravu Istinu, načekat će se.
Tako ispočetka nisu znali ni hodati, ni govoriti, ni pisati.
Onda ih je život prisilio, pa su se naučili.
Isto tako mogu početi učiti kontrolirati i samoga sebe, ako osjećaju da ih je život prisilio. Ako pak ne osjećaju prisilu, onda nek uživaju u tome kako im je sada. Čovjek je biće slobode i ima pravo izbora.
Ja samo mogu potvrditi cijeli tvoj prvi pasus (do onih xxxx-ova ), jer upravo o tome pričam. Jedino što pričam drugim riječima.
Apsolutno točno. Mozak je samo hardware, baš kao što je hardware cjelokupno čovjekovo fizičko ustrojstvo. Jednako kao što čovjek ne može ruku koristiti u punoj funkciji ako mu je slomljena ili mu nedostaje prst, tako ni čovjek ne može koristiti funkcije za koje mu je mozak potreban, ako je oštećen.MOZAK je hardwer - tj - RADIO APARAT -- koji hvata radio signale .. Radio sam za sebe kao naprava - može da trune na nekom tavanu i ne proizvodi nikakav zvuk
Moj pokojni kum je umro od dobroćudnog tumora na mozgu. Rastao je, nije bio operabilan, pa mu "dobroćudnost" nije pomogla. Odradio 2-3 operacije, svaki put se s operacije vratio djelomično izvađenog tumora i djelomično smanjenih psihofizičkih sposobnosti. Prvo mu je dijelom oduzelo jednu stranu tijela, pa je dobio probleme s govorom, pa su se stvari s vremenom samo pogoršavale. Vrlo brzo je promijenio način na koji doživljava svijet, povukao se u sebe, postao zatvoren, odustao od izlaženja, osjećaji su mu postali crni.
Taj čovjek je vjerojatno najbolji prijatelj kojeg ću ikada imati, i jedan od najboljih ljudi koje sam upoznao.
I tu nema veze što je on u svojoj bolesti odlučio povući se u sebe, što je u neko doba postalo problem uopće razumjeti što govori, što mi on nikad više neće biti od koristi, što je on možda ljut na mene ...
On je bio onakav kakav je bio zdrav, i takvim ga pamtim. Ovo drugo je greška u hardveru, koja je došla kao rezultat bolesti.
Čovjek integritet svojega fizičkog tijela ne treba spoznavati, on ga osjeća od rođenja. Ako te netko uštipne, boli te. Ako ti netko pokuša iščupati pramen kose, opet te zaboli. I zdrav čovjek i bez gledanja može znati u kojem mu položaju ruka stoji.
Autisti zbog greške u hardveru svoje "ja" doživljavaju drugačije nego mi ostali. Njihov doživljaj o "ja" je razliven po prostoru i nije vezan uz njihovo fizičko tijelo, kako je slučaj kod zdravo posložene osobe. Iz tog razloga se ti ljudi drugačije vežu uz predmete koji su u njihovoj blizini. Ako normalnom čovjeku netko uzme npr. daljinski, normalan čovjek rezonira da si MU UZEO nešto. Ako to uradiš autistu koji se vezao za taj predmet, on to doživljava KAO DA UZUIMAŠ DIO NJEGA. Kao da mu čupaš kosu ili prst. I onda udari urlati.
Takva osoba osjeća gdje je njegov predmet i bez gledanja. Onako kako mi znamo u kojem nam je položaju noga, tako on znade u kojem je položaju njegov daljinski, bez obzira je li ga netko micao ili ne, sve dok ga netko ne iznese iz prostora po kojem se razlilo njegovo "ja".
Za to se ne trebaš brinuti, nećemo ih do daljnjega ni locirati.NAŠE MISLI KOJE IMAMO negde u mozgu , oko mozga .... tj ne možemo da ih lociramo tačno iako znamo da ih imamo
Da bi čovjek spoznao more, mora sasvim sigurno zaroniti. Da bi spoznao svemir, mora poslati raketu. Da bi spoznao misao, mora se povući u sebe, pa onda tamo provesti vječnost.
A za to mi nemamo vremena danas.
Uff kako je ovo dobro.UM je softver koji dešifruje misli , prepoznaje ih , ..... , naučenim sadržajima za dekodiranje misli ...
Um doista dešifrira i prepoznaje misli, a sve što se ima misliti već je domišljeno (na to si i sama došla dalje u tekstu). Mi čistu misao ne znamo izmisliti i nije nam ni potrebna. Ono što mi možemo obrađivati svojim "mislima" U PRAVILU je vezano za materijalni svijet, i U PRAVILU je samo bolja ili gora preslika istine, a nikad istina sama po sebi.
Istina je Pitagorin teorem i izmjenična struja, te su istine bile prije nas i ostat će iza nas. Te istine su iz IDEJNOG svijeta.
Ove druge, baš sve su relativne.
Ovo drugo, ovi "naučeni sadržaji za dekodiranje" su puno važniji, nego se na prvi trenutak čini.
Čovjek treba znati misliti, jednako kao što treba znati obrađivati maslinu. Onaj koji bolje misli, dobiva i bolji plod.
Ali, to nije ništa novo. Pa već su starogrčki filozofi imali škole, gdje se to podučavalo. 2000+ godina poslije, mi se čudimo k`o purica dreku kad netko ovako nešto napiše. Misliti treba logički, treba znati ispravno vrednovati vlastitu emociju, treba ponekad naknadno misliti o vlastitim mislima. Samo o načinu na koji čovjek treba ispravno misliti, mogu se stranice napisati.
Mozak može da ostane neupotrebljiv ako se dete ne razvije u ljudskom društvu , nego da odgaje životinje ( bilo je takvih primera) pa se takvo dete vrati u selo - nikad ne može da uvati korak sa ostalima ( " normalno" razvijenima u okviru date zajednice ) tj mozak mu zakržlja od
ne - konfigurisanja na vreme ... ( to je vreme najranijeg detinjstva do sedam godina
Većini onoga što je živo za odrastanje nije trebao roditelj. Ali, ako je neki organizam na višem stupnju razvoja, onda može biti da takav organizam ne bi preživio bez roditeljske zaštite, do određene dobi.
Ono što životinja kroz odrastanje dobiva su iskustva, pa tako mali slonić uz svoju mamu nauči gdje ima vode u koje doba godine, gdje dobre ispaše, čega se treba čuvati i tako dalje. I sve to životinja upija osjećajući, a ne razmišljajući.
Mali slon tako kroz svoje OSJEĆANJE znade da će se napiti ako ide npr. 57 km kroz pustinju istočno, jednako onako kao što je čovjek znao da će poginuti ako mu kamen padne na glavu. Zašto je to tako, čovjek je spoznao tek naknadno. Slonić još nije.
Čovjek mora odrasti, baš kao i slonić.
Za razliku od slona kojemu trebaju informacije o vodi ispaši i opasnosti, čovjek za normalno participiranje u modernom životu treba svladati 37 milijardi pojmova, već do osnovne škole. I uči se dalje cijeli život. I znade i dužan je razmišljati, tj. povezivati mislima te naučene pojmove u logičku, zakonitu cjelinu.
I da bi to mogao, čovjekov mozak po rođenju radi 800 na sat, da bi dijete uspjelo pojmiti sve što pojmiti treba - a beskraj je toga što pojmiti treba.
S vremenom mozak usporava, čovjek uči sve teže i sporije.
I kakve onda šanse ima osoba koja se odjednom pojavi u civilizaciji, a nema pojma ni što je to mama, ni tata, ni pas, ni slovo A, niti znade beknuti, ali znade režati jer ga je naučila vučica majka da se tako radi kad si uplašen ?
____
Zamisli malo drugu situaciju - da se odjednom pred nama stvori gotov čovjek niotkud.
Ono... bez ikakve prošlosti. Stvoren gotov odrastao i zdrav, potpuno prazne glave.
Na koji će način on po prvi put komunicirati sa svijetom?
On će koristiti svoja čula. On će ... osjetiti.
Osjetit će vjetrić, pa će zato osjetiti ugodu. Onda će očima doživjeti crvenilo ruže, pa nanjušiti njen miris. Onda će mu opet biti drago. Onda će proći pored kontejnera, pa mu neće biti drago kad osjeti smrad.
Uskoro će povezati da uz crvenu ružu uvijek ide lijepi miris, a uz kontejner ide onaj ružni.
Onda će uskoro SHVATITI da miris proizvodi sama ruža, kao što kontejner proizvodi smrad.
Onda će povezati da ima drugih predmeta sličnih ruži koji proizvode miris, pa će svim tim predmetima dati grupno ime cvijet.
Prvo ide osjet, potom ide misao koja obrađuje osjećanja.
Misao je iznad osjećaja i misao treba kontrolirati osjećaj. Osjećaj je tu da služi misli, a ne obrnuto.
____
A ovo za 7 godina,
čovjek u biti odrasta u 3 ciklusa po 7 godina.
Prvi je onaj u kojemu djetetu treba zaživjeti samosvijest, jer dijete se ne rađa svjesno sebe. Onda zato malo dijete govori "Daj Marku!", umjesto "Daj meni!". Onda to nekako sjeda do 7-me godine.
Onda slijedi 7 godina u kojemu se dijete osjeća prvenstveno kao pripadnik grupe - obitelji, prijatelja, razreda.
Onda napokon u posljednjih 7 godina, čovjek se počinje fokusirati na samoga sebe.
Ispada da u glavi imamo dva mislioca ....
Najnormalnija stvar na svijetu.
A to ti je zato što imamo dvije stvarnosti: onu nedostižnu idejnu, i ovu koju živimo.
Onoliko dugo dok je naša egzistencija vezana za ovu stvarnost, mi smo je PRISILJENI percipirati svojim osjetilima, svojim osjećajima i svojim mislima. Osjetila su daleko od savršenoga, osjećajima se odajemo nekritički, misliti ne znamo a život je sam po sebi konfuzan.
Onda tu sveopću konfuziju pomnoži sa 7 milijardi, jer nas je toliko.
Životna stvarnost je kao onaj Gordijev čvor.
Tko tu traži pravu Istinu, načekat će se.
Točno.Zašto to ljudi ne rade ? Pa zato što ne znaju.
Tako ispočetka nisu znali ni hodati, ni govoriti, ni pisati.
Onda ih je život prisilio, pa su se naučili.
Isto tako mogu početi učiti kontrolirati i samoga sebe, ako osjećaju da ih je život prisilio. Ako pak ne osjećaju prisilu, onda nek uživaju u tome kako im je sada. Čovjek je biće slobode i ima pravo izbora.