Ljudi si vole umišljati, ljudi se naprosto uživaju samozavaravati.
Netko zbog idealizma, netko zbog taštine, netko zbog toga što je nepopravljivi optimist; svatko će naći svoj način da samoga sebe zavara.
I toga nije lišen nitko i to je sasvim normalno.
_____
Ako ćemo malo analizirati odnose koje imam sa svojim doktorima, mogao bih reći da sam jako zadovoljan. Najvažniji je, naravno onkolog, a on je baš prototip osobe predane svome poslu. Uvijek siguran, uvijek spreman, uvijek u toku. Ja ne mogu naći jednu jedinu zamjerku na rad tog čovjeka u cjelokupnom periodu otkad sam se razbolio, do momenta kad se rodio zdrav.sam
Imam ja i drugog važnog doktora, moju radiologinju. To je opet posebna osoba - žena se sa mnom povezala na nekoj ljudskoj razini prililkom jednog pregleda, i od tada pa na dalje je imam na SMS-u za sve što mi treba.
Meni to odgovara, ja sam sa svoje strane uvijek pristojan i odmjeren.
Desilo se to, da je SMS-veza sa radiologinjom zakazala u cijeloj ovoj priči od momenta kad me je sa MR-a uputila na PET.
Nikako uspostaviti kontakt sa ženom. Jednom smo pričali na par minuta, i dobio sam osjećaj da me se želi otresti. Ne na neki ružan način, nego na način da joj je odnos sa mnom iz nekog razloga postao teret. I onda izvali neku rečenicu u smislu "nitko ne zna kako je meni, svak gleda iz svog kuta a ja ... "
Nisam znao kako shvatiti tu konverzaciju.
Žena je nečime očito opterećena, govori mi neke nepovezane stvari, a ja veze s vezom nemam o čemu ona.
_______
Jedno vrijeme sam to ostavio po strani, ali je podsvijest vrtjela. Onda tako pospojim neke stvari.
1) nije točno da ja nemam nikakve veze s radiologinjom. Iz njene perspektive možda nemam privatno, ali imam poslovno. A ta veza je moj onkolog.
2) skontam, napravio sam veliki gaf kad sam bio zadnji put kod onkologa. To je bilo neposredno nakon što sam prošao Tim, gdje sam se usrao i jedva uspio promeketati da odbijam kemoterapiju.
Mi ulazimo u sobu, on očekuje da ću ja postaviti kakvo pitanje o tom "eksperimentalnom ograničenom radiološkom tretmanu", a ja ga pitam:
- Doktore, (po drugi put ga ovo pitam, prvi put je bilo kad smo se prvi put sreli) recite mi molim vas, kolika je bila šansa da ja iz ovoga izvučem živu glavu?
- Jaaaaako, jaaaako, jaaaako mala. (ovaj put nije bilo nula posto)
- Pa recite mi zanima li vas da vam ispričam priču u kojoj 3 osobe, ja i još dvije bolesnije od mene, u nizu pobjeđujemo tu bolest? A u priču će biti uključena i ona biljka, znate već koja ?
- Mhmmmmm ... nećemo sad o tome.
I tako.
Nisam provjerio, ali imam namjeru postaviti radiologinji par direktnih pitanja prilikom idućeg snimanja.
Ja sam rekonstrurao što se desilo, ovako: Nisam trebao otvarati usta kod onkologa.
Kad sam naivno upitao doktora želi li me poslušati, nije mi palo na pamet pomisliti kome to govorim.
Zaboravio sam ja koliko je taj čovjek - da bi postao to što jest - sati za radnim stolom prosjedio, koliko knjiga pročitao, koliko seminara pohodio, koliko drugih vrhunskih doktora upoznao. I koliko je tu trebalo upornosti, discipline, odricanja, snage volje.
I mašte, koja mu je davala viziju što će jednom postati, pa mu je ta vizija davala snagu da grabi dalje.
A u tim vizijama iz njegove mašte se sasvim sigurno, kod onoga što bi trebao biti jedan od njegovih najvećih uspjeha, ne pojavljuje neki apsolutni no-nejm sroljo, pa mu kaže da ga nije izliječio on nego sam sebe; te mu još blagonaklono nudi recept? Drugim riječima: Doktore, ku_ca ti ne razumiješ.
Ne može čovjek dogurati dotle dokle je on dogurao, ako nemu vrlo jak ego.
I onda mogu samo zamisliti što se moglo desiti, kad je taj ego erumpirao u nezadovoljstvu?
I naravno, onda mogu zamisliti da se istresao na prvom koji je blizu, a jedini koji stoji između nas je - radiologinja ?
Ona koja zna, za moje liječenje uljem i koja me ne potiče, ali me još manje sprječava?
Ona kriva ?
I sad je jasno zašto sam napisao da nemam zamjerki na doktora, do momenta kad se pojavio zdrav.sam
Od tog momenta imam zamjerku, samo čekam da je provjerim.