Za zdrav rast bilja potrebno je upoznati se s ulogom kemijskih elemenata koje biljke iskorištavaju. Ovdje možete pročitati malen vodič kroz kemijske elemente koje biljke neprekidno crpe kroz korijen i kroz svoje lišće. Za svaki je element opisano u kojem je obliku on iskoristiv biljkama i u kojoj se mjeri i za što koristi.
Nutrijenti (kemijski elementi koje biljke koriste za stvaranje hrane) općenito se mogu podijeliti na dvije velike grupe; makronutrijente i mikronutrijente. Za svaki se pojedini element navodi njegov hrvatski naziv, a u zagradi kemijski simbol, latinski naziv i engleski naziv (engleski je dodan zbog literature ili internetskih informacija koje su većinom na engleskom).
MAKRONUTRIJENTI (makroelementi)
- elementi koji su potrebni živim bićima (biljkama, životinjama, čovjeku) u većim količinama; uglavnom se koriste za izgradnju biljke, kao strukturalna komponenta stanice, proteina i masti
KALCIJ (Ca, lat. calcium, eng. calcium)
Kalcij je vitalni element koji biljke koriste za izgradnju stanične membrane te za permabilnost (propusnost) stanice. Može aktivirati i pojedine enzime. Ako koristimo kišnicu za izmjenu vode ili kod filtriranja obrnutom osmozom može doći do manjka kalcija. Zato valja dobro razmisliti o savjetima vezanim uz filtraciju i izmjenu vode. Voda iz pipe (pipovača) vrlo često sadrži dovoljne količine kalcija za većinu bilja tako da je dodatno unošenje tog elementa u vodu nepotrebno (dodavanjem kalcija povećava se karbonatna tvrdoća vode). Biljke tvrdih voda vjerojatno će zahtijevati i dodatno unošenje kalcija, ali to ovisi o tvrdoći pipovače. Mnoge šljunčane i pijeskovite podloge (osim onih kvarcnih) te stijene vapnenačkog porijekla sadržavaju nešto kalcija. Istodobno s unošenjem kalcija u vodu i povećavanjem tvrdoće treba biti oprezan jer se s povećanjem tvrdoće smanjuje mogućnost zakiseljavanja vode putem unošenja CO2.
UGLJIK (C, lat. carboneum, eng. carbon)
Ugljik čini između 40 i 50 % biljkine «suhe» strukture. Primarno se koristi kao gradivni element i to ne samo u bilju, već u svim živim bićima. Ugljik je element koji se najviše troši. Biljke ga dobivaju iz ugljikovog dioksida (CO2). U procesu fotosinteze iz CO2 se dobija kisik (O2) koji se (iako treba i biljkama) izlučuje kao «otpadni produkt» tog procesa. Ugljik se ugrađuje u strukturu biljke u obliku glukoze. Biljke trebaju puno više ugljika nego kisika.
Vodena je površina mjesto gdje se događa izmjena plinova; koncentracija plinova u vodi i u atmosferi na površini se pokušava izjednačiti. Kako je CO2 plin, a biljke ga trebaju u puno višoj koncentraciji nego što to dozvoljavaju njegove normalne atmosferske razine, u akvarij je potrebno dodavati ugljikov dioksid
U prirodi se ugljikov dioksid stvara disanjem i raspadom organskog otpada pomoću bakterija.
Biljke ugljik uzimaju i kroz korijen i kroz lišće i to recikliranjem udahnutog CO2 ili raspadom bikarbonata u vodi. Najiskoristiviji je onaj otopljen u vodi koji se prima kroz lišće, iako je najveća koncentracija ovog spoja u podlozi (zbog organskog raspadanja). Valja posebno napomenuti da je za sve biljne akvarije i bez obzira na jačinu svjetlosti poželjno dodatno unošenje CO2 koji pomaže rastu bilja i borbi protiv nepoželjnih algi (pogotovo je efikasan protiv "crne čupave alge" BBa).
MAGNEZIJ (Mg, lat. magnesium, eng. magnesium)
Ovaj je element od velike važnosti za bilje i ima mnoge funkcije. Jedan je od osnovnih sastojaka klorofila (osnovnog biljnog pigmenta) i enzimski aktivator (proizvodnja masti, ulja i škroba). Magnezij je sastavni dio tvrde vode i to u razmjernom odnosu s kalcijem. Kalcij i magnezij daju vodi njenu tvrdoću.
Dodatno se Mg može unositi putem tekućeg gnojiva namijenjenog za akvarije s mekanom vodom. Mnoga tekuća gnojiva sadrže MgSO4 (magnezijev sulfat ili gorka sol ili epsomit) koji namiruje potrebe i za magnezijem i za sumporom. Previsoka razina Mg u vodi uzrokuje smanjenu potrošnju drugih nutrijenata (pogotovo kalija).
Idealna razina: 5 – 25 mg/l
DUŠIK (N, lat. nitrogenium, eng. nitrogen)
Dušik je biljkama potreban za brzi rast i zdravlje. Najviše se koristi u proizvodnji proteina i nukleinskih kiselina i sačinjava 1 do 2 % biljkine «suhe» strukture. Bilje ga ne iskorištava u čistom plinovitom obliku (N2), nego kao amonijak (NH3), amonij (NH4+), nitrit (NO4-) i nitrat (NO3-). Većina biljaka koristi dušik u obliku amonija i nitrata. Amonij je potreban za sintezu proteina i za biljku je zgodniji izvor dušika jer se nitrati u biljci moraju pretvarati u amonij i pri tom se troši dragocjena energija.
Amonij proizvode ribe i raspadnuta organska tvar u podlozi. Nitrificirajuće bakterije u biološkom filteru i podlozi tada amonij pretvaraju prvo u nitrite, zatim u nitrate. Istovremeno i biljke uzimaju amonij iz vode i na neki se način «natječu» s nitrificirajućim bakterijama za amonij. Bez obzira na to, ni u kom slučaju nije uputno pokušavati smanjivati razinu biološke filtracije kako bi se biljke prije bakterija dočepale amonija. U mekanoj, blago kiseloj vodi amonij nije opasan, ali čim se pH digne iznad 7 (tvrda voda) amonij se pretvara u amonijak koji je toksičan za bilje pa tu biološka filtracija igra vrlo važnu ulogu.
U tvrdoj vodi bilje puno više troši nitrate od amonija. Riblje fekalije u najvećem dijelu zadovoljavaju potrebe bilja za nitratima, no oni se mogu dodavati putem tekućeg gnojiva s nitratima. Svejedno, potrebno je pripaziti na razinu nitrata u vodi jer previsoka razina može štetiti i ribama i bilju. Nitrati se mogu dodavati u obliku tekućeg gnojiva s makroelementima ili putem spoja KNO3 - to preporučamo samo iskusnijim biljnim akvaristima.
maksimalna razina nitrata: do 30 ppm-a
KISIK (O, lat. oxygenum, eng. oxygen)
Kisik bilje iskorištava preko tri kemijska spoja – O2 (kisik), H2O (voda), CO2 (ugljikov dioksid). Kisik je jedan od osnovnih gradivnih elemenata biljne stanice i korišten je u fotosintezi (i kao ključni element za kemijske reakcije i kao otpadni produkt). Biljke ga većinom crpe kroz korijen i tijekom disanja. U svojoj strukturi imaju mnoge kanale kojima se kisik provodi kroz cijelu biljku, ali i do korijena gdje se otpušta u podlogu i kombinira s ugljikom i organskim elementima stvarajući CO2 koji se otpušta u vodu i koristi pri fotosintezi. Otpuštanje kisika oko korijena sprečava stvaranje anaerobnih uvjeta u podlozi koji štete korijenovom sustavu.
Ipak, biljke ne vole vodu zasićenu kisikom i koriste samo malen udio rastopljenog kisika u vodi. U uvjetima visoke koncentracije kisika u vodi većina nutrijenata (pogotovo željezo) spaja se s kisikom i postaje prevelika da bi ih biljke iskoristile. Visoke razine kisika u vodi sprečavaju iskoristivost ostalih vitalnih nutrijenata u dovoljnim količinama.
KALIJ (K, lat. kalium, eng. potassium)
Kalij je vrlo važan makronutrijent – ključna je sastavnica biološkog sustava biljaka, korišten u sintezi proteina, otvaranju i zatvaranju stomate (pora), zaslužan za razvoj sjemenja, izgradnju korijena, otpornost prema bolestima i fotosintezu, enzimski je aktivator i regulator naboja. Nedostatak kalija uzrokuje opću slabost biljke, usporen rast i oslabljenu fotosintezu.
Kalij se iskorištava kao pozitivno nabijeni ion (K+) češće iz vode, rijeđe iz podloge (iako je koncentracija kalija puno viša u podlozi). Zahvaljujući zadržavanju kalija u podlozi olakšano je crpljenje amonija pomoću korijena. Pipovača sadrži premale količine kalija za bilje i potrebno ga je dodavati umjetnim putem (tekuća gnojiva, tabletice za korijenje ili hranjiva podloga).
SUMPOR (S, lat. sulphur, eng. sulphur)
Sumpor se koristi za proizvodnju aminokiselina, proteina i klorofila, a u dovoljnim je količinama dostupan u pipovači ili u hranjivoj podlozi. Sumpor bilje iskorištava u obliku sulfata (SO4 2-). Kišnica također sadrži relativno visoke koncentracije sulfata. Ako se kišnica upotrebljava za izmjenu vode u akvariju treba pripaziti jer u prvih nekoliko minuta kiše koncentracija sumpora je visoka – bolje je zato pričekati 5-10 minuta i onda početi skupljati kišnicu. U čistom obliku sumpor je izrazito otrovan i ne smije se dodavati u velikim količinama.
MIKRONUTRIJENTI (mikroelementi, elementi u tragovima)
- elementi koji su potrebni živim bićima (biljkama, životinjama, čovjeku) u vrlo malim količinama; uglavnom se koriste za funkcioniranje stanice i aktivaciju enzima; važni za zdravlje biljaka
Nutrijenti (kemijski elementi koje biljke koriste za stvaranje hrane) općenito se mogu podijeliti na dvije velike grupe; makronutrijente i mikronutrijente. Za svaki se pojedini element navodi njegov hrvatski naziv, a u zagradi kemijski simbol, latinski naziv i engleski naziv (engleski je dodan zbog literature ili internetskih informacija koje su većinom na engleskom).
MAKRONUTRIJENTI (makroelementi)
- elementi koji su potrebni živim bićima (biljkama, životinjama, čovjeku) u većim količinama; uglavnom se koriste za izgradnju biljke, kao strukturalna komponenta stanice, proteina i masti
KALCIJ (Ca, lat. calcium, eng. calcium)
Kalcij je vitalni element koji biljke koriste za izgradnju stanične membrane te za permabilnost (propusnost) stanice. Može aktivirati i pojedine enzime. Ako koristimo kišnicu za izmjenu vode ili kod filtriranja obrnutom osmozom može doći do manjka kalcija. Zato valja dobro razmisliti o savjetima vezanim uz filtraciju i izmjenu vode. Voda iz pipe (pipovača) vrlo često sadrži dovoljne količine kalcija za većinu bilja tako da je dodatno unošenje tog elementa u vodu nepotrebno (dodavanjem kalcija povećava se karbonatna tvrdoća vode). Biljke tvrdih voda vjerojatno će zahtijevati i dodatno unošenje kalcija, ali to ovisi o tvrdoći pipovače. Mnoge šljunčane i pijeskovite podloge (osim onih kvarcnih) te stijene vapnenačkog porijekla sadržavaju nešto kalcija. Istodobno s unošenjem kalcija u vodu i povećavanjem tvrdoće treba biti oprezan jer se s povećanjem tvrdoće smanjuje mogućnost zakiseljavanja vode putem unošenja CO2.
(voda iz pipe je dragocjen izvor elemenata za bilje; Ca, Mg,Cl,...)
(voda iz pipe je dragocjen izvor elemenata za bilje; Ca, Mg,Cl,...)
UGLJIK (C, lat. carboneum, eng. carbon)
Ugljik čini između 40 i 50 % biljkine «suhe» strukture. Primarno se koristi kao gradivni element i to ne samo u bilju, već u svim živim bićima. Ugljik je element koji se najviše troši. Biljke ga dobivaju iz ugljikovog dioksida (CO2). U procesu fotosinteze iz CO2 se dobija kisik (O2) koji se (iako treba i biljkama) izlučuje kao «otpadni produkt» tog procesa. Ugljik se ugrađuje u strukturu biljke u obliku glukoze. Biljke trebaju puno više ugljika nego kisika.
Vodena je površina mjesto gdje se događa izmjena plinova; koncentracija plinova u vodi i u atmosferi na površini se pokušava izjednačiti. Kako je CO2 plin, a biljke ga trebaju u puno višoj koncentraciji nego što to dozvoljavaju njegove normalne atmosferske razine, u akvarij je potrebno dodavati ugljikov dioksid
U prirodi se ugljikov dioksid stvara disanjem i raspadom organskog otpada pomoću bakterija.
Biljke ugljik uzimaju i kroz korijen i kroz lišće i to recikliranjem udahnutog CO2 ili raspadom bikarbonata u vodi. Najiskoristiviji je onaj otopljen u vodi koji se prima kroz lišće, iako je najveća koncentracija ovog spoja u podlozi (zbog organskog raspadanja). Valja posebno napomenuti da je za sve biljne akvarije i bez obzira na jačinu svjetlosti poželjno dodatno unošenje CO2 koji pomaže rastu bilja i borbi protiv nepoželjnih algi (pogotovo je efikasan protiv "crne čupave alge" BBa).
MAGNEZIJ (Mg, lat. magnesium, eng. magnesium)
Ovaj je element od velike važnosti za bilje i ima mnoge funkcije. Jedan je od osnovnih sastojaka klorofila (osnovnog biljnog pigmenta) i enzimski aktivator (proizvodnja masti, ulja i škroba). Magnezij je sastavni dio tvrde vode i to u razmjernom odnosu s kalcijem. Kalcij i magnezij daju vodi njenu tvrdoću.
Dodatno se Mg može unositi putem tekućeg gnojiva namijenjenog za akvarije s mekanom vodom. Mnoga tekuća gnojiva sadrže MgSO4 (magnezijev sulfat ili gorka sol ili epsomit) koji namiruje potrebe i za magnezijem i za sumporom. Previsoka razina Mg u vodi uzrokuje smanjenu potrošnju drugih nutrijenata (pogotovo kalija).
Idealna razina: 5 – 25 mg/l
DUŠIK (N, lat. nitrogenium, eng. nitrogen)
Dušik je biljkama potreban za brzi rast i zdravlje. Najviše se koristi u proizvodnji proteina i nukleinskih kiselina i sačinjava 1 do 2 % biljkine «suhe» strukture. Bilje ga ne iskorištava u čistom plinovitom obliku (N2), nego kao amonijak (NH3), amonij (NH4+), nitrit (NO4-) i nitrat (NO3-). Većina biljaka koristi dušik u obliku amonija i nitrata. Amonij je potreban za sintezu proteina i za biljku je zgodniji izvor dušika jer se nitrati u biljci moraju pretvarati u amonij i pri tom se troši dragocjena energija.
Amonij proizvode ribe i raspadnuta organska tvar u podlozi. Nitrificirajuće bakterije u biološkom filteru i podlozi tada amonij pretvaraju prvo u nitrite, zatim u nitrate. Istovremeno i biljke uzimaju amonij iz vode i na neki se način «natječu» s nitrificirajućim bakterijama za amonij. Bez obzira na to, ni u kom slučaju nije uputno pokušavati smanjivati razinu biološke filtracije kako bi se biljke prije bakterija dočepale amonija. U mekanoj, blago kiseloj vodi amonij nije opasan, ali čim se pH digne iznad 7 (tvrda voda) amonij se pretvara u amonijak koji je toksičan za bilje pa tu biološka filtracija igra vrlo važnu ulogu.
U tvrdoj vodi bilje puno više troši nitrate od amonija. Riblje fekalije u najvećem dijelu zadovoljavaju potrebe bilja za nitratima, no oni se mogu dodavati putem tekućeg gnojiva s nitratima. Svejedno, potrebno je pripaziti na razinu nitrata u vodi jer previsoka razina može štetiti i ribama i bilju. Nitrati se mogu dodavati u obliku tekućeg gnojiva s makroelementima ili putem spoja KNO3 - to preporučamo samo iskusnijim biljnim akvaristima.
maksimalna razina nitrata: do 30 ppm-a
KISIK (O, lat. oxygenum, eng. oxygen)
Kisik bilje iskorištava preko tri kemijska spoja – O2 (kisik), H2O (voda), CO2 (ugljikov dioksid). Kisik je jedan od osnovnih gradivnih elemenata biljne stanice i korišten je u fotosintezi (i kao ključni element za kemijske reakcije i kao otpadni produkt). Biljke ga većinom crpe kroz korijen i tijekom disanja. U svojoj strukturi imaju mnoge kanale kojima se kisik provodi kroz cijelu biljku, ali i do korijena gdje se otpušta u podlogu i kombinira s ugljikom i organskim elementima stvarajući CO2 koji se otpušta u vodu i koristi pri fotosintezi. Otpuštanje kisika oko korijena sprečava stvaranje anaerobnih uvjeta u podlozi koji štete korijenovom sustavu.
Ipak, biljke ne vole vodu zasićenu kisikom i koriste samo malen udio rastopljenog kisika u vodi. U uvjetima visoke koncentracije kisika u vodi većina nutrijenata (pogotovo željezo) spaja se s kisikom i postaje prevelika da bi ih biljke iskoristile. Visoke razine kisika u vodi sprečavaju iskoristivost ostalih vitalnih nutrijenata u dovoljnim količinama.
FOSFOR
(P, lat. phosphorus, eng. phosphorus)
Ovaj je makroelement potreban za transfer energije (ATP, NADP) i važan je sastojak genskih struktura, enzima i membranskih fosfolipida. Od velike je koristi pri stvaranju zdravog korijenja i formiranja cvijeta. Fosfor se crpi preko korijena u obliku fosfata (PO4-) koji je puno prisutniji u supstratu nego u akvarijskoj vodi. Fosfat će reagirati s metalnim oksidima (željezovim-oksidom) u vodi, stvarajući neiskoristive spojeve tipa željezo fosfat, zbog veće pokretnosti vode. U podlozi gdje nema toliko miješanja spojeva fosfati se ne spajaju toliko sa metalnim oksidima, a CO2 u podlozi ponekad raskida veze fosfata i metalnih oksida dopuštajući biljkama da iskoriste fosfate. Optimalna razina fosfata: do 5 ppm-a(P, lat. phosphorus, eng. phosphorus)
KALIJ (K, lat. kalium, eng. potassium)
Kalij je vrlo važan makronutrijent – ključna je sastavnica biološkog sustava biljaka, korišten u sintezi proteina, otvaranju i zatvaranju stomate (pora), zaslužan za razvoj sjemenja, izgradnju korijena, otpornost prema bolestima i fotosintezu, enzimski je aktivator i regulator naboja. Nedostatak kalija uzrokuje opću slabost biljke, usporen rast i oslabljenu fotosintezu.
Kalij se iskorištava kao pozitivno nabijeni ion (K+) češće iz vode, rijeđe iz podloge (iako je koncentracija kalija puno viša u podlozi). Zahvaljujući zadržavanju kalija u podlozi olakšano je crpljenje amonija pomoću korijena. Pipovača sadrži premale količine kalija za bilje i potrebno ga je dodavati umjetnim putem (tekuća gnojiva, tabletice za korijenje ili hranjiva podloga).
SUMPOR (S, lat. sulphur, eng. sulphur)
Sumpor se koristi za proizvodnju aminokiselina, proteina i klorofila, a u dovoljnim je količinama dostupan u pipovači ili u hranjivoj podlozi. Sumpor bilje iskorištava u obliku sulfata (SO4 2-). Kišnica također sadrži relativno visoke koncentracije sulfata. Ako se kišnica upotrebljava za izmjenu vode u akvariju treba pripaziti jer u prvih nekoliko minuta kiše koncentracija sumpora je visoka – bolje je zato pričekati 5-10 minuta i onda početi skupljati kišnicu. U čistom obliku sumpor je izrazito otrovan i ne smije se dodavati u velikim količinama.
MIKRONUTRIJENTI (mikroelementi, elementi u tragovima)
- elementi koji su potrebni živim bićima (biljkama, životinjama, čovjeku) u vrlo malim količinama; uglavnom se koriste za funkcioniranje stanice i aktivaciju enzima; važni za zdravlje biljaka
