Evo o nesretniku Dustinu Hofmanu jedan
Dustin Hoffman ušao je namrgođen u trgovinu. Kud je baš danas morao svoga sina učiti vezanju vezica. Razmišljao je kako bi bilo da je svoje sjeme posijao u drugu ženu. „Niškoristi, propala kurva, morala je...!“
„Što radite!?“ u mislima ga je prekinuo prodavač grubo ga hvatajući za desnu nadlakticu.
Dustin je bio začuđen takvom drskom upadicom prodavača u njegove misli no odmah je uvidjeo razlog prodavačeve drskosti kada je shvatio da je tokom svojih misli nervozno gužvao veliku papigu, aru, koja je dotada mirno stajala na prečki. Ova situacija ga je strahovito naljutila te se čak i za vikanje neuobičajeno glasno otresao na prodavača.
„Gubi se!“
Nervozno je krenuo van iz trgovine kućnih ljubimaca u koju je sasvim slučajno ušao.
„Što ja radim uopće ovdje?“
U trenutku kada je bio udaljen oko dva metra od ulaza tj. u njegovome slučaju izlaza pred vratu su stala dva neuobičajeno velika mravojeda; nije da je znao koliko su mravojedi prosječno veliki, no bio je gotovo siguran da su ova dva kapitalni primjerci.
„Što je ovo? Pustite me van!“ Procvilio je bijesno Dustin Hoffman
Mravojedi su nečujno stajali pred vratima prateći svaki njegov pokret dok se onaj isti prodavač koji ga je pred nekoliko trenutaka grubo uhvatio za podlakticu te na kojega se Dustin tako bezobrazno i neopravdano otresao lagano približio, te ga sasvim mirnim glasom priupitao:
„Gospodine namjeravate li vi platiti papigu koju ste tako bezočno zgužvali?“
Dustin je ostao zatečen ovakvim slijedom događaja; zastrašen naglom tišinom koja je nastupila te činjenicom da mravojedi uopće nemaju usta; barem ne u uobičajenom smislu te riječi.
Umjereno brzim pokretom i bez riječi zavukao je ruke u džepove i to samo kako bi shvatio da je obukao majčin kućni ogrtač.
Prelijep je bio taj ogrtač, aristokratske krvavo crvene boje urešen velikim gizdavim ružama. Izrađen od vrhunske svile s ručno izvezenim ukrasima bio je zaista predivan, no, u ovome trenutku, sasvim beskoristan.
U mačinom kućnom ogrtaću dakako nije bilo ništa čime je mogao platiti svoju ludost; pa tko uopće drži novac ili kakve vrednote u kućnome ogrtaču.
Pritisak je u tome trenutku bio previše. Dustin je osjetio zvuk savijanja stakla, najednom se stresao te su iz njega poput slapa potekle suze koje je tolike godine suzdržavao.
Bez riječi je tegobno ridao na podu prodavaonice skvasivši pri tome i sebe i prodavača i ona dva mravojeda pred vratima.
Srce prodavača nije bilo od kamena, a i mravojedi su se sažalili.
Podigli su Dustina s poda, obrisali mu suze, poklonili mu papigu
i nestali.
Dustin Hoffman ušao je namrgođen u trgovinu. Kud je baš danas morao svoga sina učiti vezanju vezica. Razmišljao je kako bi bilo da je svoje sjeme posijao u drugu ženu. „Niškoristi, propala kurva, morala je...!“
„Što radite!?“ u mislima ga je prekinuo prodavač grubo ga hvatajući za desnu nadlakticu.
Dustin je bio začuđen takvom drskom upadicom prodavača u njegove misli no odmah je uvidjeo razlog prodavačeve drskosti kada je shvatio da je tokom svojih misli nervozno gužvao veliku papigu, aru, koja je dotada mirno stajala na prečki. Ova situacija ga je strahovito naljutila te se čak i za vikanje neuobičajeno glasno otresao na prodavača.
„Gubi se!“
Nervozno je krenuo van iz trgovine kućnih ljubimaca u koju je sasvim slučajno ušao.
„Što ja radim uopće ovdje?“
U trenutku kada je bio udaljen oko dva metra od ulaza tj. u njegovome slučaju izlaza pred vratu su stala dva neuobičajeno velika mravojeda; nije da je znao koliko su mravojedi prosječno veliki, no bio je gotovo siguran da su ova dva kapitalni primjerci.
„Što je ovo? Pustite me van!“ Procvilio je bijesno Dustin Hoffman
Mravojedi su nečujno stajali pred vratima prateći svaki njegov pokret dok se onaj isti prodavač koji ga je pred nekoliko trenutaka grubo uhvatio za podlakticu te na kojega se Dustin tako bezobrazno i neopravdano otresao lagano približio, te ga sasvim mirnim glasom priupitao:
„Gospodine namjeravate li vi platiti papigu koju ste tako bezočno zgužvali?“
Dustin je ostao zatečen ovakvim slijedom događaja; zastrašen naglom tišinom koja je nastupila te činjenicom da mravojedi uopće nemaju usta; barem ne u uobičajenom smislu te riječi.
Umjereno brzim pokretom i bez riječi zavukao je ruke u džepove i to samo kako bi shvatio da je obukao majčin kućni ogrtač.
Prelijep je bio taj ogrtač, aristokratske krvavo crvene boje urešen velikim gizdavim ružama. Izrađen od vrhunske svile s ručno izvezenim ukrasima bio je zaista predivan, no, u ovome trenutku, sasvim beskoristan.
U mačinom kućnom ogrtaću dakako nije bilo ništa čime je mogao platiti svoju ludost; pa tko uopće drži novac ili kakve vrednote u kućnome ogrtaču.
Pritisak je u tome trenutku bio previše. Dustin je osjetio zvuk savijanja stakla, najednom se stresao te su iz njega poput slapa potekle suze koje je tolike godine suzdržavao.
Bez riječi je tegobno ridao na podu prodavaonice skvasivši pri tome i sebe i prodavača i ona dva mravojeda pred vratima.
Srce prodavača nije bilo od kamena, a i mravojedi su se sažalili.
Podigli su Dustina s poda, obrisali mu suze, poklonili mu papigu
i nestali.
