Na Dar Vutrabashiju Samopouzdanom

  • Začetnik teme San Pedro de Peyote
  • Datum pokretanja
Hempatia Soma iGrow Hemps garden
S

San Pedro de Peyote

Guest
KAZIMIR MALJEVICH

BOG NIJE ZBACEN

UMETNOST
CRKVA
FABRIKA

1.

Smatram da je princip i uzrok onoga sto nazivamo zivotom uzbudjenje,koje se manifestuje u najrazlicitijim formama – kao cisto, nesvesno, neobjashnjivo, nikada ni na koji nacin dokazano da stvarno postoji, bez broja, egzaktnosti, vremena, prostora, apsolutnog I relativnog stanja.
Smatram da je drugi stepen zivota misao, u kojoj uzbudjenje poprima vidljivo stanje realnog u sebi, ne napustajuci granice unutrasnjeg. Misao je proces ili stanje uzbudjenja koje se pojavljuje u vidu realnog i prirodnog delovanja. Zato misao nije nesto pomocu cega je moguce promisliti pojavu, tj. shvatitim, saznati, razumeti, znati, dokazati, zasnovati. Ne, misao je samo jedan od procesa delovanja nesaznatljivog uzbudjenja. Nista prema tome ne utice na mene, i “nista”, kao bice, ne odredjuje moju svest, jer sve je uzbudjenje, kao jedinstveno stanje, bez ikakvih atributa koje odredjuje jezik zivota u zajednici. Sve ono sto je putem misli kao sredstva razmisljanja stvarno, koje raz-otkriva, koje zna da raz-dvoji stvarno od nestvarnog, I da tako pokaze coveku ovaj ili onaj predmet u njegovoj egzaktnosti I stvarnosti – sve je to apsurd; u stvari mi uvek vidimo ono sto nikada ne mozemo saznati ni stvarno videti. I to sto covek manifestuje, ili sto se manifestuje u svetu uopste, bez obzira na sva covekova “ocigledna”, “naucna” i “druga” obrazlozenja, ostaje nedokazano, jer sve su manifestacije rezultat nesaznatljivog uzbudjenja.

2.

Bezrazlozno uzbudjenje svemira, kao i svake druge manifestacije u svim rasprsivanjima, nema zakona, i jedino kada se uzbudjenje rasprsuje na stanja realnog i prirodnog pojavljuje se prvi zakon, tj. ritam – prvi i najglavniji zadatak svega sto se manifestuje u zivotu. Bez tog ritma nista se ne moze kretati ni stvoriti; ali ne smatram da je ritam muzika, jer se, kao i sve drugo, muzika temelji na tom zakonu. Muzika je kao i sve sto je ograniceno, ali je ritam neogranicen. Ritam masine je muzici mozda stran, muzika je delovanje koje pokusava da poveze ritmove u jedinstvo. Inzenjer povezuje ritmove u masinu. A mi ipak ne smatramo inzenjera kompozitorom. Pri odgovarajucim poredjenjima treba shvatiti da muzika nije zakon ritma, vec nesto sto se gradi na ritmu pojave.

3.

Smatram da su uzbudjenje i misao najglavnije osnove covekovog zivota u zajednici i u svemu sto je uzbudjeno i misli u sebi. No, citav zivot delim na tri stanja uzbudjenja: prvo je - uzbudjenje, drugo – misao u realnom, i trece – realnost u prirodnom, drugim recima, stvarna cinjenica kao prirodna. Ova tri dela stvaraju mnostvo medjusobnih odnosa, I tako se stvara zivot zajednice. Ipak, cinjenice tog zivota dele se na dva stanja: unutrasnje i spoljasnje; u unutrasnje treba ubrojiti one cinjenice koje se nalaze u duhovnom ili u uzbudjenju – te cinjenice se nazivaju oduhovljenim, a one cinjenice u kojima uzbudjenje postoji u najmanjoj meri nazivaju se spoljasnjim. Ali to je stanoviste zivota u zajednici, dok se, ustvari, cisto ispoljavanje uzbudjenja nikada ne moze dostici u kontemplaciji prirodnog, I ono sto nazivamo unutrasnjim nikad nije moguce realizovati. Ono se uvek nalazi unutar I ne podleze ni realnom ni prirodnom; ni prvo ni drugo nije moguce spoznati kao uzbudjenje, I da bi se fiksirala beskonacnost, ocrtale njene granice, zivot je pribegao jednom zakonu uslovnosti, zbog cega zivot dobija posebno uslovan izgled I podseca na veliku deciju sobu u kojoj se deca igraju svih mogucih igara sa uslovnostima koje se mogu zamisliti, prozivljavajuci stvarnost – grade kule, zamkove, tvrdjave, gradove, potom ruse, posle opet grade; roditelji to smatraju besmislicom, ali jedino zaboravljaju da je besmislica dece rezultat besmislice odraslih.

4.

U svojim manifestacijama covek tezi da misljenjem dostigne savrsenstvo, tj. da saopsti stvarnost svog uzbudjenja, ali onog trenutka kada ocituje formu zaboravlja na to da je forma uslovnost, da u stvari forma ne postoji. Kako je onda moguce da on ispolji uzbudjenje kada uzbudjenje nije forma i nema granica; drugo, dopustimo da je uslovnost uslovna realnost ili prirodnost, ali i tada ce se samo uzbudjenje uslovno pojaviti u unutrasnjosti forme. No cim je forma ispoljena ona postaje mrtva, jer je u sebi dovrsila odredjeno savrsenstvo, tacnije ucinila korak ka savrsenstvu. Misao je pak vec presla u uzbudjenje druge forme, savrsenije po ocitovanju uzbudjenja, I tako mi zivot vidimo u formama kao stepen uzbudjenja. Ali zivot u zajednici vidi u zivotu predmetna, prakticna, zakonita oblikovanja – dakle, sustinu uzbudjenja kao bespredmetnog prakticna svest smatra predmetnom.

5.

Uzbudjenje je kosmicki plamen koji zivi od bespredmetnog, i samo u lobanji misli rashladjuje svoje stanje u realnim predstavama svoje neizmerljivosti; i misao, kao izvestan stepen delovanja uzbudjenja, uzarena njegovim plamenom, krece se sve dalje i dalje, stvarajuci za sobom kosmicke svetove. Uzbudjenje kao duhovno unutrasnje, covek ceni iznad svega u zivotu. Visoko ceniti unutrasnje i o unutrasnjem brinuti – u tome je pravi plan coveka, koji tezi da unutrasnje prenese u zivot I bori se sa spoljasnjim; sve spoljasnje on hoce da preobrazi u unutrasnje. Uzbudjenje kao kosmicki plamen, talasa se u unutrasnjem coveka bez cilja, smisla, logike, ono je bespredmetno u delovanju. Teznja coveka da svoje manifestacije ucini unutrasnje obdarenim – teznja je da dokaze njihovo uzbudjenje, ali posto svaka njegova manifestacija prelazi u predmetni plan prakticnog, uzbudjenost ne moze da se izrazi u svoj svojoj cistoj snazi. Covek kao misao I uzbudjenje brine se o savrsenstvu svog zivota. Misli li I brine li se priroda o svojim savrsenstvima, ili je pak ona svojevremeno promislila o njima I vise ne misli, pa se sve zaustavilo u vecnosti kretanja I nema potrebe ni za kakvim savrsenstvima ni popravkama, dok je coveku ostala briga o savrsenstvima I popravljanju svog zivota. U tome je razlika izmedju njega I prirode: on misli o savrsenstvima, a priroda vise ne misli, ili su mozda njihove misli razlicite. Razlika izmedju njih je u tome sto je misao prirode jednostavno delovanje bespredmetnih pojava, dok je njegova misao prakticno predmetna, zbog cega njegov zivot zapocinje u vecnom popravljanju I savrsenstvu; snabdevsi se turpijom on hoce da rasprsi prirodu I da joj da novi smisao, hoce da je preobrazi u predmetno osmisljeno stanje, hoce da je ucini umnom, onom koja razmislja o slozenim pitanjima, a u njoj nema nista od toga I nemoguce ju je rasprsiti, jer u njoj nema materijalne jedinice ni forme. U njoj ne postoje ni granice. Sve to covek tezi da u njoj izgradi I da je usavrsi. Razmisljajuci o savrsenstvu prirode njegova misao odlazi sve dalje I sve vise coveka od prirode deli provalija – ta provalija je njegova bezumna briga za usavrsavanjem predmetnog sveta. Priroda je za njega postala tajna – tajna se pojavila pred njegovim zamisljenim celom, oci budno promatraju I napregnut je sluh, razum napreze sve snage rasuda (razsudok) da bi je rasudio (razsudit’), sledi svaki njen pokret da bi je shvatio; ali avaj! Beskonacnost nema ni granice ni poda, ni temelja ni horizonta, I zbog toga njegov sluh ne moze cuti sum kretanja, oko ne moze dopreti do kraja, um ne moze pojmiti. Razum nista ne moze raz – umeti, rasud (razsudok) nista ne moze raz – suditi (raz-sudit’), jer u njoj nema nicega sto bi bilo moguce raz-suditi, razumeti, iz-pitati, nema u njoj jedinice koju je moguce uzeti kao celinu. A sve to naizgled vidimo odvojeno, pojedinacno je laz, sve je povezano - i razvezano, ali ne postoji nista odvojeno, i zbog toga nema niti moze biti predmeta I stvari, zbog toga je bezuman pokusaj da se do njih dopre. A sta je moguce obuhvatiti kada ne postoji ni linija, ni povrsina, ni volumen; nema toga sto je moguce izmeriti, I zbog toga je geometrija uslovna vidljivost nepostojecih figura. Nema te tacke od koje bi bilo moguce povuci liniju, cak ni u masti nije moguce odrediti tacku, jer sama masta zna da nema praznog mesta, a nije moguce povuci ni liniju neke druge figure, jer je sve zauzeto I popunjeno, I sama tacka ili linija vec su mnostvo, vec beskonacni I u sirinu I dubinu I visinu, I u vremenu I prostoru, I sve ce u beskonacnosti biti nista, tj. neobuhvatno za svest koja je nameravala da ovlada manifestacijama linije ili volumena I povrsine. Svet je kao poroznost, I to poroznost koja nije suplja. Pa sta cu ja onda izrezati iz te beskonacne poroznosti sita, liniju ili tacku, u cemu je mozda stvarnost; a mi smo , videvsi liniju ili tacku, uvereni u njihovu realnost I postojanje.

6.

Covek namerava da pojmi I sazna “sve”, no da li je to “sve” pred njim, moze li on to “sve” staviti na sto ispred sebe I istraziti ga, opisati u knjigama I reci: evo knjige gde je “sve” opisano, proucite je I sve cete znati. Meni se cini da je istrazivati, prouciti, saznati moguce jedino onda kada ja budem u stanju da izdvojim jedinicu koja ni na koji nacin nije povezana sa citavom okolinom, I koja je slobodna od svih uticaja I zavisnosti; ako ja budem u stanju da to ucinim – pojmicu, ako pak jedinice nema – necu pojmiti nista, bez obzira na gomilu odredjenih citata I zakljucaka. Da li ce islednik zavrsiti rad na isledjivanju ubistva onda kada pronadje ubicu I motiv koji ga je naterao na ubistvo radi pljacke dragocenosti, ili pak on treba da ispita psihologiju, nervno stanje I druge osobine ubice, a potom da optuzi Drzavu I njen sistem koji nije predvideo zlocin, I koji nije znao da raspodeli dragocenosti I sl.

7.

Priroda je skrivena u beskonacnosti I mnogostranosti I ne otkriva sebe u stvarima, u svojim manifestacijama ona nema ni jezika ni forme, ona je beskonacna i neobuhvatna. Cudo prirode je u tome sto je ona sva u malenom zrncetu, pa ipak se sve to ne moze obuhvatiti. Covek koji drzi zrno – drzi svemir I istovremeno ne moze da ga ispita, bez obzira na svu ociglednost nastanka zrna I “naucna obrazlozenja”.To maleno zrno treba razumeti da bi se otkrio I citav svemir.

8.

Sve stvari su obelezja uzbudjenja, koja coveka dovode u uzbudjenje, tj. stvari su znak da u njima postoji uzbudjenje kao bespredmetno stanje. Stvar iz stvari, uzbudjenje iz uzbudjenja, iz pocetka u pocetak, iz bespredmetnog u bespredmetno, potpuna besmislenost vecnog kruznog kretanja ispunjava svoju putanju kovitlacima prostornih prstenova. Svi ljudski smislovi takodje se krecu u kovitlacu predmeta, tera ih prakticna I ekonomska svest, oslonac sveg smisla I logike, ali uprkos tome smislovi su jednaki ranijoj nemoci, jer na oba kraja za sve predmetne smislove stoje polovi besmisla kao bezdani koji prozdiru svojom nedokucivoscu, koji, u kovitlacu, epohu za epohom savrsenstva odnose u nistavilo.

9.

Covekova lobanja predstavlja istu tu beskonacnost za kretanje predstava, ona je jednaka svemiru, jer je u njoj smesteno sve ono sto covek u svemiru vidi, u lobanji se takodje krecu sunce, citavo zvezdano nebo kometa I sunca, I isto se tako oni krecu I svetle kao I u prirodi, isto tako se u lobanji pojavljuju komete, I kao sto iscezavaju u prirodi iscezavaju I u njoj, u njoj postoje svi projekti savrsenstva. Epoha za epohom, kultura za kulturom pojavljuju se I nestaju u njenom beskonacnom prostoru.
Nije li I svemir ista ta cudna lobanja u kojoj bez kraja jure meteori sunca, kometa I planeta, I nisu li oni takodje samo predstave kosmicke misli, pa su citavo njihovo kretanje, njihov prostor I one same bespredmetni, jer ako bi bili predmetni – ni u kakvu lobanju ne bi se mogli smestiti. Misao se krece, jer se uzbudjenje krece, I u svojim kretanjima stvaraju realne predstave, ili u stvaralastvu komponuju realno kao stvarnost, I sve sto je komponovano menja se I odlazi u vecnost nebica, kao sto je I doslo iz vecnog bica.I to vecno sluzi za neprestano covekovo istrazivanje, a samo istrazivanje je jednostavno komponovanje predstava, tacnije onoga sto covek sebi ne moze predstaviti, jer ako bi covek mogao nesto predstaviti za njega bi to bio kraj.Zivot I beskonacnost za njega se sastoje u tome sto on nista ne moze sebi predstaviti – sve sto je predstavljivo neuhvatljivo je u svojoj beskonacnosti, isto kao I sve drugo. Na taj nacin njemu je tesko da komponuje , da pojmi stvarnost, njemu ne uspeva da utvrdi stvarnost, jer ne postoji trenutak koji se ne bi promenio na bezbroj puta. Covekov zbir je promenljiv, oscilacije stvarnosti su beskrajno treperave u talasima ritma, zbog cega nista nije moguce utvrditi u tom ritmu uzbudjenja, sama predstava svetluca kao zvezda, I ne postoji mogucnost da se zbog svetlucanja odredi njena stvarnost, ili da se odrede predmeti.

10.

Istrazivati stvarnost znaci istrazivati ono sto ne postoji, sto nije shvatljivo, a ono sto nije shvatljivo za coveka ne postoji; prema tome, istrazuje se ono sto ne postoji. Covek je odredio postojanje stvari koje su za njega ranije bile neshvatljive, nepostojece, I hoce da ih istrazi; ako uzmemo bilo koju stvar koju je covek odredio I pokusamo da je istrazimo, videcemo da se ona pod pritiskom istrazivackog aparata raspada na mnostvo stvari od kojih je sastavljena, koje su potpuno samostalne, I istrazivanje ce pokazati da stvar nije postojala, da je postojao samo zbir stvari. Ali da bi se odredio zbir stvari I kojim brojkama se on izrazava, potrebno je razjasniti zbir svake stvari iz zbira koji se raspao; pocinje se sa istrazivanjem stvari koje su se raspale, I pod pritiskom istrazivanja stvari se opet raspadaju na mnostvo stvari. Istrazivanje stvari pokazace da su se, sa svoje strane, raspadnute stvari raspale na samostalne stvari I prouzrokovale mnostvo novih veza I odnosa sa novim stvarima, I tako bez kraja. Istrazivanje ce pokazati da stvari ne postoje, a da, istovremeno postoji njihova beskonacnost, “nista” I istovremeno “nesto”. Dakle, istrazivanje nije nista doprinelo razumevanju, nije napisalo zbir stvari, jer ukoliko bi pokusalo da da zbir, onda bi donelo citav niz brojeva cija beskonacnost ne bi bila procitana. Zivot u zajednici postupa jednostavno sa tim zbirom, deli ga, podesava za sebe razumljivi zbir, beskrajno ga umnozavajuci prema planu koji sam razume. Smatram takodje da I citava nauka kao naucna obrazlozenja necega postupa na isti nacin. Razbijajuci beskonacni niz besmislene skupine brojeva na posebne zbirove, ciji opsti zbir ne moze biti poznat, zivot u zajednici se raduje sto je procitao zbir I on je prema tome jasan I razumljiv, ali to je samo radost I obmana zivota u zajednici; a, u stvari, on nista nije razumeo, jer nije procitao sve stranice. Ne postoji ni prva ni poslednja stranica, a isto tako nisu poznati ni prvi ni poslednji brojevi. Koji brojevi se nalaze u stvari I koji broj opsteg zbira cini stvar? Dakle, nije moguce saciniti zbirove kao sto nije moguce izgraditi predmet.

11.

Pred covekom stoji svet kao nepromenljiva cinjenica stvarnosti, kao postojana realnost ( govor zivota u zajednici ); ipak, u tu postojanu realnost, kao stvarnost, ne moze uci dvoje ljudi kako bi dobili jedan zbir, kako bi je jednako izmerili. Ma koliko ljudi da udje u tu stvarnost, svaki ce doneti razlicitu stvarnost, a neko nece doneti nista, jer nece videti nista stvarno-svako ce doneti svoj sud o onoj stvari koju je posao da vidi I njihov sud ce biti stvarnost koja dokazuje da ne postoji objekt o kojem je rec, jer cak sami sudovi pri uzajamnoj razmeni stvaraju mnostvo nijansiranih protivrecnosti. Zbog toga je ono sto nazivamo stvarnoscu beskonacnost, koja nema ni tezinu, ni meru, ni vreme, ni prostor, ni apsolutno, ni relativno, koje se nikad nije uoblicilo u formu. Ona ne moze biti ni predstavljiva ni saznatljiva. Ne postoji saznatljivo, a istovremeno postoji to vecito “nista”. A covek vecno brine o tome da sve kod njega bude obrazlozeno, osmisljeno I tek tada pristupa izgradnji stvari, gradeci je na pouzdanom naucno zasnovanom temelju, zaboravljajuci da pouzdani temelj za stvar gradi na onome sto nema temelja. Takva je njegova neunistiva predmetna logika.

12.

Covek je takodje Kosmos ili Herkul pored kojeg se okrecu sunca I njihovi sistemi, prema tome pored njega se, u kovitlacu, okrecu svi predmeti koje je stvorio; on, kao sunce upravlja njima I vuce ih za sobom u za njega nepoznati put beskonacnog. Kao sto svemir sa svim svojim uzbudjenjima mozda tezi ka jedinstvu, tako I svi covekovi rasprseni “predmeti” cine jedinstvo njegovog centra, koji se, sa svoje strane, krece putevima svemirskog zanosa. Tako se jedinstvo za jedinstvom, ukljucujuci se jedno u drugo, usmerava u beskonacni put bespredmetnog.

13.

Nalazeci se u jezgru svemirskog uzbudjenja, covek oseca da je pred tajnom savrsenstva. Plaseci se mraka tajne on zuri da otkrije savrsenstva, a on ih moze otkriti putem usavrsavanja (misljenje zivota u zajednici), jer jedino stvarajuci najsavrsenije sredstvo saznaje ili razbija tajnu, kako govori logika zivota u zajednici. Tako mu sve sto je ocigledno u prirodi snagom svog savrsenstva govori da je svemir kao savrsenstvo-Bog. Poimanje Boga, odnosno poimanje svemira kao savrsenog, to je za njega postao najvazniji zadatak. Poimanje je spoznaja svih manifestacija prirode, jednostavno prirode, bez da joj se pripisuje prvenstvo ili titula savrsenstva, ili ne - bez te spoznaje njene mudrosti covek ipak ne moze napraviti nikakvo savrsenstvo; prema tome, put njegovog zivota je put izgradnje savrsenstva, zivot je - put ovih poslednjih. Takvo je glediste citavog zivota u zajednici. Covek je poceo da razmislja o svim pojavama u prirodi I na osnovu snaga razumnih spoznaja o njima namerava da gradi svoj svet predstava. Priznavsi svemir kao savrsenstvo priznao je Boga, I samim tim je priznao da priroda ne misli, misli jedino on, jer Bog, kao apsolut savrsenstva prirode, vise ne moze da misli. Tim priznanjem on je sebe izdvojio kao mislece bice I iskljucio iz savrsenstva Bozanskog stvaranja. Koji razlozi su ga pobudili na to napustanje? Ne mogu da zamislim kako je on izasao I iskljucio se iz opsteg apsolutnog savrsenstva, I zasto mu je postalo neophodno da misli, kad je jednom sve vec bilo u apsolutu? On, jedan jedini, poceo je da se ustremljuje na saznavanje prirode kao Boga savrsenstava; napustivsi ne-misljenje kao apsolutno savrsenstvo covek opet tezi da se pomocu svojih savrsenih predmeta otelotvori u savrsenstvu apsolutnog ne-misleceg kretanja – kao da je doslo do nekakve nesmotrenosti, kao da se on okliznuo I ispao izvan ruba apsoluta. I tako on, kao cestica apsolutne misli koja je napustila opstu orbitu apsoluta koji se krece, sada tezi da se ukljuci u orbitu. Mozda zbog toga u zemlji priprema svoje telo kako bi ga hitnuo u beskonacnost. Najpre je sam oslobodio svoje noge, zatim ih je podigao, sto je bilo prvo odvajanje od zemlje, I tako postepeno, preko brzine tockova ka krilima aviona, sve dalje I dalje ka granici atmosfere, a potom jos dalje ka svojim novim orbitama, sjedinjujuci se s krugovima kretanja ka apsolutu. Tezeci da prevlada savrsenstvo prinudjen je da gradi svoju prirodu – otuda je jasno da covek svemirskom ili apsolutnom mislju jos nije otelotvoren kao savrsenstvo; on se samo krece prema misli, njegov put vodi ka covecanstvu, a odatle ka Bogu kao savrsenstvu. Njegova misao je napregnuta I prva rec na usnama je rec savrsenstvo, ili prakticnost stvari u savladjivanju problema njegovog zivota, a posto je savrsenstvo Bog, onda ce prva njegova rec uvek biti: Bog. Preko svih svojih proizvoda on se nada da ce dostici Boga ili savrsenstvo, sprema se da dopre do prestola misli, kao apsolutnog kraja, na kojem on vec nece postupati kao covek, vec kao Bog, jer on se otelotvorio u njega, on ce postati savrsenstvo. Ali sta je potrebno uciniti da bi do toga doslo? Malo: upravljati zvezdanim prostorom sunca, svemirskim sistemima. A dotle ce ga nasa zemlja u svom bezumnom padu odnositi u beskonacno nistavilo, u sumu bespredmetnog kretanja ritmickog vrtloga svemira.

14.

Covecanstvo kroz svoje napore izdvaja iz svoje sredine misao koju uzdize na vladarski presto, ili pak nova istina uzbudjuje ljude I posto se nastanila u njima uzdize sebe na presto novoga puta. Sve istine su utemeljene u covecanstvu I raspaljuju se u njemu, zbog cega istina tezi da se probudi u svemu, kako bi sve premestila u novi put. Takva misao istine vec nije ljudska, jer stvara putem svoje zapovesti: “Neka bude”. Ona je visi princip, iznad ljudi, ona misli za njih, sami oni nista ne misle, kao sto ne misle o tome kuda I zasto se krece zemlja I kuda ih ona odnosi. Takva misao je samo iskra onoga sto covecanstvo, kao celovito jedinstvo, mora dostici u buducnosti, zbog cega svako tezi da se otelotvori u svemirsku misao kao cistu misao, kako bi stigao na presto jedne misli kao apsolutnog savrsenstva (zivot u zajednici). Dakle, covecanstvo se krece ka apsolutnoj misli putem svoje proizvodnje (iako u njoj vidi proste upotrebne predmete). A kakav je krajnji smisao citave proizvodnje? Jedan: oslobodjenje od fizicke stvarnosti u novi cin delovanja. Cinjenje u cistoj misli doci ce do toga da ce misao biti sredstvo preobrazaja (neizbezan rezultat koji proizlazi iz uslova dostizanja savrsenstva zivota u zajednici). A sva sada fizicka stvarnost oslonice se na nove organizacije koje samoproizvode u vecnom, kako je to ostvareno u prirodi. Oslobadjanje coveka od fizickog rada je uslov tehnike, u tome je njena sustina. I ne treba li zbog toga rehabilitovati legendu ili stvarnost Boga, kao konacnog cilja svih sudova I savrsenstava zivota u zajednici. A isto tako rehabilitovati legendu o stvaranju raja I proterivanje coveka iz raja, u kojem mu je bila pruzena mogucnost same kontemplacije vecnog samostvarajuceg nepogresivog kretanja Bozanskog tehnikuma, izgradjenog bez pomoci nauke, univerziteta, pismenosti, inzenjera, inteligencije, radnika I seljaka.

15.

Najvelicanstvenija samoproizvodnja u slavi Boga oslobodjenog od stvaranja sveta bila je bacena u beskonacnost. Taj Bog, najsavrseniji mislilac (zivot u zajednici), pomocu svoje misli je stvarao svet ne upotrebivsi ni jedan minut rada (osim oblikovanja coveka od gline). Pomocu sest puta “Neka bude” stvorio je svet. Sest dana stvaranja I postao je svemir – obrazac Bozanskog savrsenstva (zivot u zajednici), u kojem je coveku, kao takodje dovrsenom zemaljskom stvoru, bila dodeljena najvaznija od svih uloga u raju. Ali kasnije se pokazalo da covek nije bio savrsen, on je zgresio. Otuda greh nije nista drugo do rezultat nesavrsenosti sistema – zlocin je njena posledica. Da je Bog izgradio sistem u savrsenstvu, Adam ne bi zgresio, a ukoliko bi covek izgradio svoju rajsku drzavu u njoj ne bi bilo ni suda ni zlocina. Pa u cemu je greska? Citava greska je u tome sto je u sistemu utvrdjena granica. Sistem koji nema granicu je bez nedostataka. Bog je ocito, toboze probe radi, odredio granicu, I ta ga je proba posle skupo stajala. Raj se srusio, I umesto da u njegovom sistemu pomocu granice bude savrsenstvo, to savrsenstvo je pocelo da se rusi. Dakle, u zabrani leze gresi I nesavrsenstva. U stvaranju normalnih zivotnih uslova sva covekova podrucja se razvijaju preko zabrana, tj. utvrdjena istina odredjuje zabrane za novu istinu.
Cak je podrucje tehnike u stanju zabrane istine, cini se da je njeno podrucje vrlo jasno u prakticnom smislu, a ipak su mnogi pronalazaci morali da nastradaju (Mollera, pronalazaca tkacko-pletacke mashine, zitelji Dancinga su utopili). I stvarno, izgradnja sistema ne protice drugacije do preko zlocina, rushenja predhodnog sistema i gradjenja novog; svaki sistem konstrukcija jedinica, tako da nijedna, krecuci se u svom oznacenom mestu, ne bi mogla izaci van granica sistema. Krah sistema je neizbezan kada jedna jedinica izlazi van njegovih granica i nema sistema dok jedinice nisu dovedene u njegove granice. Savrsenstvo sistema oznaceno je time sto nijedna jedinica, pocinjuci slobodno kretanje, ne osecajuci prinudu, ipak ne moze izaci van granica sistema. Takav sistem nazvacu rodnim. Rodna spajanja i stvaraju rodne sisteme. Zasto je taj prvi greh sistema zadesio samo zemaljski raj, a ne sav svemir, cak ni sama zemlja nije ostala u tom grehu, i zbog toga vidim da je svemir bezgreshan u sistemu. On, rodni sistem, ne poznaje ni zabrane, ni svrshetke, ni granice, ni zakone. Nema niti moze biti u njemu rushenja, jer ishcezavanje planeta, njihovo unishtenje, to sto zivot u zajednici naziva katastrofom, u njemu ne postoji. Rodna spajanja sacuvace svoju snagu i zivot kretanja, a poshto u njima nema savrshenstva zivota u zajednici, onda su ove ili one njihove forme vecno jednake u svojim spajanjima, njihova svest nikada ne ishcezava. Adam je prekoracio granicu zabrane, sto je bilo dovoljno da se citav njegov rod kazni progonstvom. Pocela je istorija njegovog ljudskog stradanja, znoja, zhuljeva, krvoprolica, istorija rada. Tako je grozno bio kaznjen covek od strane Boga. Raj se srusio, sve se rasprshilo i zadivljalo. Rajsko bogatstvo je nestalo, a onda je Adam bio prisiljen da samo kontemplira vecno lepo kretanje, cak da nishta ne misli, jer je o svemu vec mislio Bog.

16.

Dakle, Bog je zamislio da stvori svet, da bi se zauvek oslobodio od njega i postao slobodan, a zatim uzeo za sebe potpuno nishtavilo ili vecni mir, kao bice koje vishe ne misli, jer nema se o cemu vishe misliti - sve je ucinjeno. A time je hteo da nagradi i coveka na zemlji. Ali, covek nije podneo sistem, prekoracio ga je i napustio njegov plan, i citav sistem se srushio, a njegova teznja je pala na coveka. Drugim recima, osecajuci u sebi tezinu, Bog ju je rasprshio u sistemu - tezina je postala laka i rasteretila je Boga i postavila coveka u bestezinski sistem i covek je, ne osecajuci njegove zile, ziveo kao mashinovodja, koji ne oseca tezinu svoga voza u kretanju, ali je dovoljno da izdvoji deo iz sistema pa da ga njegova tezina pritisne i ugushi. Tako je i Adam prekoracio granice sistema, cija se tezina srusila na njega. I citavo covecanstvo se napreze u znoju i stradanjima zbog toga sto se oslobadja ispod tezine srushenog sistema, cezne da rasporedi tezinu u siteme, ponovo se sprema da ispravi gresku, zbog cega se njegova kultura i sastoji u tome da se tezina rasporedi u bestezinske sisteme. I tako je svaki sistem novi pokushaj, nova krv oslobadjanja.
Covek hoce da sve brze i brze projuri kroz sisteme, podnoseci teskoce, sve brze hoce da projuri kroz prostore kazni i zlocina. I zar je moguce da ga citavo vreme kaznama muci Bog koji mu se sveti, zar je moguce da je coveku sudjeno da kroz poredak andjela i djavola prolazi ispod njihovog bica, i ne trci li zbog toga da bi izbegao tu zamisao Bozanskog poretka, zonu zlocina i kazni? Da bi izbegao zakone i da bi se obreo na putu bezakonja, da bi, konacno, izasao s onu stranu covecanstva gde bi prestao da se samobicuje (zivot u zajednici). To je drugi smisao rasudjivanja. Treci smisao ili razlog njegove jurnjave je u borbi, "borbi za opstanak", i treba ga traziti u tezini, ili u prvoj pretpostavci - u borbi s tezinom, kako ga ona ne bi ugusila. I cetvrti smisao je teznja ka Bogu- savrsenstvu, u kojem pocinje sreca. Na te cetiri pretpostavke moguce je bazirati razloge pojavljivanja svih covekovih nacina proizvodnje. Prema tome, u prvom slucaju smatram da je razlog stvaranja sveta svemira u Bogu rasporedjivanje tezine, oslobodjenje u bestezinskom stanju. Bog je skinuo sa sebe tezinu, odnosno Bog je, kao tezina, rasprshio sebe u bestezinsko stanje, ali rasprshlo je misao u bestezinsko stanje a sam ostao na slobodi. Takodje i covek kroz sva tri podrucja tezi ka tome, ka rasporedjivanju tezine, ka tome da sam doje u bestezinsko stanje, tj. da udje u Boga. Ali, da li je tako, da li je tacno da bi covek tezio ka Bogu s kojim je doslo do raskida? Covek je postao zlocinac kojeg je Bog proterao na vecnu robiju rada; da li su se oni sasvim razisli, ili ne? Ne, Bog nije napustio coveka, kroz svaki njegov korak sam se pokrece, odnosno covek bez Boga ne moze napraviti ni koraka (zivot u zajednici). Bog ga prati danas, pratio ga je juce i pratice ga sutra, i tako oni iz dana u dan idu udvoje, kroz rad rasprshujuci tezinu greha. I u tome sto oni idu zajedno sastoji se zivot. A u kom pravcu oni idu? Idu ka sebi, ka savrsenstvu ka vecnom mirovanju, i covek ide svom svojom snagom. Sva njegova nastojanja su proizvodnja savrsenstva, i samo zbog toga sto predstavljaju korake ka savrsenstvu ta nastojanja imaju cilj i smisao. Ali istovremeno on se, iduci ka Bogu, sprema da ga svrgne, no kako to uraditi i sta je potrebno uciniti da bi se Bog svrgnuo kad je Bog u svakoj stvari koju je covek stvorio. Jer svaka je stvar izgradjena radi savrsenstva, tj. izgradjena je u Bogu. Naravno, svaka stvar jos nije Bog, jer ona ide ka Bogu, ona je misao, a misao jos nije Bog kao vecni slobodni mir. Svrgnuti Boga, svrgnuti savrsenstvo stvari, a covek ostaje pri tom savrsenstvu, u njemu se do sada nalazi sushtina. Dakle, zivot u zajednici je za sebe izgradio Boga, jer bespredmetni svemir nije progovorio ni rec i njegovoj prisutnosti, nije pokazao coveku njegovo prebivalishte. On sam je zakljucio da je priroda obelezje koje govori o velikom tvorcu nedokucivih beskonacnih pojava. I grdjevina Boga kao apsolutnog savrsenstva cvrsto je sazdana. Narodi na razlicite nacine prikazuju Boga, ali bilo kako da ga prikazuju sve predstave se svode na jedno: da je Bog savrsenstvo. Odredjivanje Boga kao savrsenstva je apsolutno savrsenstvo, a sta pred covekom vecno stoji ako ne samo pitanje o savrsenstvu. To ce i biti njegov Bog, samo drugim recima izrazen.

17.

Svaki covek hita ka svom savrsenstvu, tezi da bude blizi Bogu, jer je u Bogu njegovo savrsenstvo; prema tome, svaki covekov korak mora biti usmeren prema Bogu, radi cega on iznalazi puteve ili sredstva - jednostavno traga za bozanskim obelezjima. Razmishljajuci o dostignucima, on je za sebe izgradio dva puta: religijski tehnikum i svetovni li fabriku, odnosno izgradio je crkvu i fabriku. Religijski tehnikum tezi da ucini coveka duhovno savremenim, i kroz duhovno savrsenstvo tezi da dostigne Boga. Religijski tehnikum menja svoje sisteme, usavrshava ih. Otuda pojava mnoshtva religijskih sistema koji predstavljaju najblizi put za dostizanje Boga. Dva tehnikuma idu ka istom cilju, pred oboma stoji usavrshavanje tehnickih pitanja pomocu kojih je moguce dostici ili ostvariti cilj. Kako u najdubljim, tako su i u spoljasnjim smislu dva tehnikuma jednaka: obredni obicaj, sveto drzanje, obozavanje, vera, nada u buducnost. Kao sto crkva ima svoje vodje, interpretatore savrsenih religijskih sistema, tako i fabricki tehnikum ima svoje, prvi veoma ceni i postuje svoje vodje, drugi svoje. Zidovi oba tehnikuma jednako su prekriveni likovima i portretima, jednako prema znacaju i rangu; kako u prvom tako i u drugom postoje mucenici ili heroji, njihova imena se na slican nacin upisuju u kalendare svetitelja. Prema tome, nema razlike, u svakom pogledu sve je jednako, jer je i problem isti, cilj i smisao su isti - traganje za Bogom. Ako je Hristos rekao: "Ne trazite Boga nigde osim u sebi", onda i bilo koji tehnicar moze reci: Trazite savrsenstvo stvari jedino u sebi. Ali, kako u prvom tako i u drugom slucaju to mesto nije moguce naci ni u sebi, jer gde ja pocinjem i gde se zavrsavam (kakva bezumna istrazivanja je smislio zivot u zajednici)? No, bez obzira na sve, covek trazi Boga pomocu ova dva puta. Izmedju njih se odvija, odnosno moze se odvijati spor samo u ravni koji ce od sistema pre dostici ono mesto gde ce u prvom slucaju biti Bog, a u drugom slucaju prakticno savrsenstvo, a nikako ne u optuzbama za predrasudu, jer kao i prvi, tako je i drugi put moguce okriviti za predrasudu dostizanja savrsenstva. Ako pak tuzilac ne bude mogao da okrivi, onda ce dokazati jedino to da se oba krecu ka Bogu kao ljudskom vrhuncu savrsenstva. A udubljujuci se u problem savrsenstva, otkricemo da je dostizanje Boga ili savrsenstva kao apsoluta - predrasuda.

18.

Covek je Boga ucinio apsolutnim savrsenstvom namerno ili slucajno, ali u svakom slucaju u definiciji Boga u apsolutnom covek je bio postavio granicu, jer u protivnom slucaju nikada ne bi dostigao Boga. U apsolutu je granica savrsenstva, i ukoliko Bog ne bi imao granica, onda coveku ne bi izgledalo da ga moze dostici. Ali druga strana govori nesto drugo: na primer, svemir nema granica savrsenstva kao Bog, on je bezgranican; zbog toga je tesko odrediti apsolut, ali s tacke gledishta crkve Bog je bezgreshan; prema tome, apsolut se odredjuje pomocu nepogresivog savrsenstva, ali sama nepogresivnost kao i savrsenstvo Boga mora biti smestena u najuzasnijem, takav je smisao; eto o tu se liticu razbijaju putevi fabrike i crkve. Bog mora biti smisao, a zbog toga njegovo savrsenstvo mora imati smisao. A kakav ce on dostici smisao i moze li ga Bog dostizati? Ne, ako Bog bude dostizao smisao, onda on dostize nesto vishe nego sto je on sam; prema tome, on sam ne moze biti smisao, on je samo covekov smisao. Sa druge strane, ukoliko on nije smisao po sebi, onda kakav smisao vidi covek i sta hoce da dostigne, i kakvi moraju biti smislovi koji su ga doveli do savrsenstva, i do kakvog savrsenstva? Bog ne moze biti smisao jer smisao uvek ima pitanje "zasto"; prema tome, Bog ne moze biti ni ljudski smisao, jer dostizuci ga kao konacan smisao nece dostici Boga, buduci da je u Bogu granica ili, tacnije: pred Bogom stoji granica svih smislova, ali iza granice stoji Bog u kojem vec nema smisla. I tako, sve u svemu, svi ljudski smislovi koji vode smislu-Bogu krunishu se nesmislom, otuda Bog nije smisao vec nesmisao. Njegov nesmisao i treba videti u apsolutnom, konacnoj granici, kao bespredmetno. Dostizanje konacnog je dostizanje bespredmetnog. Dostizati Boga negde u prostorima neba stvarno nije potrebno, jer se on nalazi u svakom nashem smislu, jer je svaki nash smisao istovremeno i nesmisao.

19.

Uvodjenje novih religijskih sistema ima ista sredstva kao i svi ekonomski, politicki odnosno svetovni tehnikumi. Neznabostvo je unistavalo hriscanski sistem, zatim su hriscani unistavali jeretike, tako i svetovni sistemi unistavaju jedan drugog. Svaki religijski sitem dokazuje narodu svoju prednost i srecu u dostizanju Boga. Isto tako i svetovni sitem dokazuje svoju srecu i najbrze njeno ostvarenje u savrsenstvima. Govor oba sistema svodi se na srecu, ali na kakvu srecu? Prvi vidi srecu u duhovnom postojanju sa duhovnim Bogom. Kakva je sreca drugog? Ako se uzme u obzir razvoj tehnike koji treba da oslobodi telo od fizickog rada, preuzimajuci sav rad na sebe, takodje se svodi na isto. A sta ce uraditi telo? Ono je oslobodjeno, ali ne mislim da ce na sebe preuzeti iskljucivo ulogu zdranja, ono treba da ima druge potrebe: novi fizicki zivot u duhovnom. A ako ne, onda ce, oslobodivshi telo od fizickog, Bog dokazati da je izgradio ili obnovio raj u kojem ce covek biti u polozaju Adama. To ce oznacavati isto nebo do kojeg crkva, religija namerava da dovede svoje parohijane, s tom razlikom sto prva dovodi svoje parohijane bez tela, dovodi samo dushu, a druga ce zadrzati svoju parohiju u telu. Ali, ako se uzme u obzir drugi dolazak Hrista, da sudi greshnicima, onda cemo videti da ce se svi mrtvi ponovo zaodenuti u telo i tek takvi stupice na nebo; prema tome, u oba sistema, i u sistemu religije i u sistemu fabrike postoje jedna te ista savrsenstva. Jedan je Bog i jedna je sreca i ako jedan drugome prigovaraju za predrasude, onda su ti prigovori za mene ne razumljivi. Religija cita svojim parohijama sveta pisma o savrsenstvima svojih svetaca, fabrika cita svoje naucne knjige o savrsenstvima. Prva u svetim pismima uci ako da se dostigne religijsko savrsenstvo, da bi se postalo svetac, fabricki tehnikum ucio istome - kako dostici naucnika. Od svih koji su ucili od religije samo se nekolicina susrecu tokom vekova, odnosno, sveci spajaju vekove; na isti nacin se medju stotinama hiljada susrece nekolicina naucnika, savrsenih ljudi, ostali ostaju greshnici, i ovde kao i u prvom slucaju. Religija, odnosno crkva proglasava svece one koji su ucinili cuda na tehnickoj nemoci coveka. Fabrika proglasava naucnike one koji su takodje ucinili cudo na tehnickoj manjkavosti ljudskog zivota. U oba slucaja postoje neznabosci koji unistavaju propovednike religije i tehnickih savrsenstava fabrike. Kako jedne, tako su i druge spaljivali, utapali, progonili. Kako jedni, tako se i drugi bore za savrsenstva, bore se za Boga.

20.

Covekova teznja ka jedinstvu je nejasna teznja ka onome za sto se pretpostavlja da ce se videti u jedinstvu - sveupravljanje u Bogu; to jedinstvo je u Trojici, kao nekome ko upravlja svemirom, to jedinstvo je u coveku, kao upravljanje sopstvenim svecovecanskim zivotom. Ali, covekov zivot podelio se na dva shvatanja, odnosno na dve spoznaje zivota. Jedna spoznaja vidi zivot u duhu, kao spoznaju Boga i sluzenje Bogu, i izgradila je za sebe hram ili crkvu u kojoj i prolazi zivot u sluzenju, radi cega je potrebno stvarati odgovarajucu proizvodnju sredstava, neophodnu za sluzenje. Druga spoznaja vidi zivot u sluzenju savrsenstvu, samom sebi, izgradila je fabriku u kojoj se odvija sluzba iskljucivo u stvaranju tehnickih sredstava. Prva oblikuje duhovno savrsenstvo, druga savrsenstvo tela. Rasprva izmedju njih, borba materije i duha, prisiljavaju na misao da su telo i duh nekakva dva neprijateljska principa i koja postoje samostalno i nezavisno; ali zasto onda izmedju njih traje bitka? Da li zbog toga sto je u predvecnom doslo do njihovog spajanja, pa sada hoce da se razdvoje i da zive samostalno prema svojim planovima? Ali, s druge strane, duh ne ne moze ziveti bez materije, kao ni materija bez duha; sa trece strane, javlja se pitanje: da li materija postoji? I to sto mi nazivamo materijom samo su kretanja duha, a mozda je u sve ono sto nazivamo duhom kretanje materije. Ali bilo kako bilo, utvrdi li se jedno ili drugo, ovog puta je nevazno; vazno je definisanje zivota, odnosno, pojavljuje se treci princip koji definishe sta je zivot, i od tog definisanja i zavisi u sta ce se pretvarati materija kao duh, ili duh kao materija. U jednom slucaju je prihvaceno da je zivot istinit jedino u duhu, u drugom da je istina u materiji. Tako su se pojavila dva pokreta, pokreti duhovnog i materijalnog zivota, pa prema tome pretpostavljenog spajanja dvaju principa nije bilo, jer je postojao jedna princip, razmatran kroz dva plana. Pa koji je taj jedan princip? Ja zaobilazim dva prethodna i postavljam kao princip uzbudjenje. Postoji li u njemu duh ili materija? Prema mojim pretpostavkama, materija ne postoji, jer pod materijom ja razumevam nedeljivu cesticu, sto po mom sudu ne postoji u svemiru. Dakle, pod materijom svakodnevica razumeva izvesne kompaktnosti, ali kompaktnost je deljiva, pa prema tome materija ne moze postojati; isto tako, zivot u zajednici pod duhovnoscu razumeva posebno stanje kojim upravlja religijski pokret. Duhovnost deluje u Bogu, ali; s druge strane, duhovno i duh se razlikuje; duh moze postojati svuda u Bozanskom i u nebozanskoml; kazemo da treba podici duh armije, podizanje duha rezultira zauzimanjem tvrdjave, unistenjem korpusa ljudi, a ukoliko se podigne duhovno stanje, onda ce armija poci sa polja u hramove. Dakle, duh i materija, principi koje zivot u zajednici, realizujuci ih, prilagodjava svojim rasudjivanjima, cista su predmetna tehnicka potreba, to su principi lazno podeljeni i pogresno shvaceni. Prihvativshi kompaktnost kao materiju, pocinjemo gradjevinu pogleda na svet, kao neceg realno stvarnog, tako da ce realizam ili stvarnost zavisiti od toga kakav cemo temelj zateci; u zavisnosti od toga kakav je temelj, takva je gradjevina. Moze se reci da covek nije podigao ni jednu gradjevinu, jer se postojeci pogledi na svet medjusobno gloze, to su samo sudovi o nepoznatom, koje mozda i ne postoji. Gradjevine jos nema, i nisam siguran da li ce je ikada biti; nece je biti zbog toga sto covek tezi da sve izgradi na temelju, na zakonu, smislu, logici, prakticnosti, tj. na onome sto ne postoji u nacelima koje je on izveo. Tako, na primer, prihvatajuci kao princip postojanja materiju, on ce graditi materijalni svet kao stvarnost; utvrdivshi duhovno - gradice duhovno. Ali u tom slucaju, oba dokaza se uvek spore; prema tome, realnost postojanja je u onima koje se spore: kod jednog coveka duhovna, kod drugog materijalna. Otuda u covekovom opstem zivotu postoje dve realnosti sveta, odnosno zivota, a mozda i vishe. Dakle, jedan covek gradi zivot ili gradjevinu na materijalnom zakonu ili realnosti, drugi na duhovnom, i oba vide. Ali materijalist vidi da covek s duhovnim realiznom gradi gradjevinu bez pouzdanog temelja, cak uopste ne veruje da postoji temelj; drugi isto to vidi kod materijaliste, sto rezultira time da za njih objektivna realnost ne postoji, da svaki ima svoju subjektivnu. Covekov spor je u toku, a gradjevine nema pa nema, oba hoce da dokazu predmetnu osnovu kao jedinu trajnost, a ustvari, oba ostaju u bespredmetnom.

21.

Jednako su visoko Bogovi i Religijskog i Svetovnog tehnikuma. Savrsenstvo duhovne dushe doveka isto tako je beskonacno kao i proizvodnja fabrika. Linija horizonta materijalnog savrsenstva jednako je udaljena kao i sreca, isto tako je daleko i duhovna sreca koja se krece prema tom horizontu; oni se krecu razlicitom zestinom. Duhovni pokret vodi ljude kroz unistavanje u sebi svoga "ja" kao razuma i volje: "volja moja je u Bogu, njegovoj volji predajem sebe i sva svoja dela". Prema tome, covek je bez volje i razuma, jer sve to je u Bogu; izvukavshi iz sebe volju i razum, covek unistava seve. Smisao ovog prethodnog je u tome da ce, unistavajuci sebe kao jedinicu koja posebno postoji, sam Bog kao jedinstvo biti rasprsen. A ukoliko covek sebe unisti onda ce se Bozansko koje se u njemu nalazi otelotvoriti u Boga, sakupice se u njemu; zbog toga su razum i volja koji postoje u coveku Bozanski, i covek ih nosi Bogu. A sta postoji u tom sudu? Covek koji se oslanja na volju Boga, poveravajuci mu sva dela, ostaje bez volje i razuma, smatra sebe nepostojecim, i svako delo je delo Boga. Ali sta je onda i u tom slucaju covek? Ja vidim jedan zakljucak: da covek u takvoj situaciji ne postoji, vec postoji Bog kao volja, razum i savrsenstvo. Religijski duhovni put coveka jedino namerava da dostigne nebo, da bude sa Bogom, ali nikako ne namerava da se otelotvoti u njega. Covek se pomirio sa mislju da visinu u kojoj postoji Bog nije moguce dostici, i ne samo to, on cak ne sme misliti o tome. I stvarno gde je ta cistina, gde je vrh posle cijeg dostizanja bismo rekli: evo nas na vrhu svih vrhova, mi smo savrseni, ja, covek, sada sam dostigao oni granicu u kojoj prestajem biti covek, ja sam Bog. Niko ne dostize tu granicu, ni Religiski duhovni put, ni materijalni, bilo kakve sisteme da pronalaze i bilo kako da veruju.
Dakle, pred covekom stoji koncipovani Bog kojeg je nemoguce dostici, iako ga je covekova masta ogranicila apsolutom.

22.

Predmetni put naprosto svrgava Boga, videci u njemu iskljucivo predrasudu, a ljude koji grade zovt na duhovnom religijskom smatra naprosto nepromisljenima, onima koji nisu bili u stanju domisliti da se njihova gradjevina gradi na predrasudi koja se oslanja na Boga. Postavljajuci Boga u temelj zivota, ljudi postavljaju prazninu. A materijalista je uveren da on gradi svoj zivot na temelju od materije, no meni se cini da je mozda i teljem materijaliste takodje sazdan na predrasudi. Jer sta je materija? Pod materijom ja razumem kompaktnost, a sta je kompaktnost, od kakvih se ona nedeljivih cestica sastoji - nije poznato. Kao sto se ne moze reci da se Bog sastoji od tri dela.
Covekov sud je izgradio Boga na principama Boga, Duha i Sina. To je ista takva egzaktnost kao i definisanje materijalne jedinice; i nece li zbog toga biti da su oba temelja predrasude. Zivot u zajednici gradi temelj buduci da je uveren da stedi kamen, nista drugo; ali vec za naucno istazivanje to nece biti kamen vec kompaktnost, koja se sastoji od bezbrojne kolicine kompaktnosti sto uopste ne poticu od kamena. Zivotu u zajednici je primerom dokazano da kamen, poput vode, moze biti pretvoren u paru, u tecno stanje kao izvesnu kompaktnost; a odrediti u ovoj poslednjoj meterijalnu jedinicu jedva da izgleda moguce. Dakle, realizam zivota u zajednici, i u mnogim slucajevima nauke, moze da pretrpi neuspeh u smislu definisanja egzaktnosti sastava cestica. I tako covek gradeci kucu na temelju od kamena, kao na necemu sto je nepobitno, trajno, nedeljivo, moze da pogresi u svom realizmu.

23.

Ja fabrika u volji Boga vidim iskljucivo predrasudu, samo je moja volja u svemu i u meni je smisao svih savrsenstava, "ja cu sagraditi carstvo nebesko na zemlji i ne na nebu i zato ja jesam Bog" (ponovo je Bog "carsko nebesko" na zemlji). Ja u rukama drzim svet zemaljskih i vazdusnih motora, ja ih bacam u prostor i dajem materiji novu formu. Ali ispravnije bi bilo, dajem formu svome sudjenju (ali, avaj, nikakav Bog nije u stanju da da formu materiji), "u mojim rukama su elektricni vodovi (za koje sam tek nedavno saznao), zemlja ce postati novi princip, ja sam, jedan jedini, svemoguc i mocan, ja sam stvarnost, ja sam jasna i ocigledna snaga pojave materije." "Ja sam gospodar sveta jer je u mojim rukama rad" i "ja sam vasiona jer ja njome vladam". Nece li u tim recima biti skriven uzrok - "ovladavanje svim Bozanskim mocima". "Biti gospodar sveta" moze jedino Bog ili neko ko je uzeo sve njegove osobine, ali ako covek od Boga uzme sve osobine nece li uzeti i sve njegove predrasude i sagraditi carstvo nebesko na zemlji na tim istim predrasudama? Ocito je da covek koji svrgava Boga mora da sagradi svoj svet, nebo svoje, na potpuno novim principima "stvarnih ociglednih razloga", a ne na Bozanskim bezrazloznim predrasudama. Ali ispostavlja se da se sva ljudska proizvodnja gradi na istim osnovama na kojim i svet Boziji. Ukoliko se svaka Bozija tvorevina u svetu hrani, onda je i svakoj novoj masini takodje potrebna ishrana: materijalista i uzima ovo prethodno za uzrok svih uzroka i otuda sto sve hoce da se hrani i sto je zbog toga nastala uzbuna, to je najocigledniji uzrok celokupnog materijalnog ucenja. Ali bez obzira na svu ociglednost, ja u taj uzrok sumnjam jer ne mogu da zamislim da bi svet kao i svemir bio stvoren samo zato sto je nekada nesto pozelelo da jede. Ako se u tom nista ne bi javio apetit, svemir ne bi postojao.
Prema tome, dva coveka su zamislili svemir na razlicit nacin, jedan u njemu vidi duhovni princip, drugi materijalni, jedan gradi prema duhovnom principu i vidi nesto vise od onoga sto vidi materijalista, a materijalista vidi svet kao materiju koja samu sebe prozdire. Najbolje u duhovnom sastoji se u tome sto duhovno ne stvara radi samoprozdiranja, vec radi svoje bespredmetnosti, a materijalista vidi stvaranje te iste materije kao cilj samoprozdiranja - on stvara predmete za svoj apetit. Ali, sa druge strane, naucno dokazana ociglednost govori da materija ne iscezava, nemoguce ju je sagoreti, ispeci, pojesti; kako onda razumeti materijalisticko shvatanje materije, shvatanje da neko ne moze sam sebe pojesti - niti se skuvati u kotlu, niti pojesti sebe do kraja. Ako je to tako, onda je delovanje predmetne svesti zaludno delovanje. Videti u tom delovanju nekakav vishi uzrok i davati mu preimucstvo, ja u tome ne vidim vece zasluge nego sto su zasluge duhovnog, cak religijskog shvatanje sveta. I uopste, ispred oba shvaranja sveta uvek stoji jedna ista bespredmetnost.
Ako, dakle, predmetna svet u predmetnim gradjevinama vidi samo kulu sa koje je moguce razgledati svet i ostvariti da materija vidi sve svoje preobrazaje, tada je to, takodje, obicna zenska znatizelja ogledanja u ogledalu. Predmetno misljenje je zauzeto pravljenjem ogledala, videti svet je uzrok same materije. Ali i u tom "ako" takodje nema savrsenstva jer ogledalo ipak nece pokazati sve ospekte materije. Kretanje predmetne svesti ide ka onom savrsenstvu koje bi upak dostiglo svoj smisao, naime, izgradio aparat da bi se utolio apetit predmetne sveti, druim recima, ono se sprema da materiju izgradi tako da ona ipak zadovolji svoj apetit. Sve prethodno je moguce dostici onda kada materija bude pojedena do kraja. Crkva tezi da kroz svoju religiju dovede covekovu svet do Boga kao savrsenstva, materijalisticko tezi da dostigne savrsenstvo u mashini kao samoprehrani; jedni su naumili da se hrane Bogom, drugi mashinom.
Zeleci da sebe ucini gospodarem sveta, fabrika istovemeno govori "nesto", kako bi se ono dostiglo, treba "sve" znati, saznati, razumeti, istraziti, "naucno obrazloziti", jer samo onda kada se sve zna moguce je biti gospodar i upravljati svetom. I opet to "sve"; kako se to "sve" moze sakupiti i zadrzati kako bi se istrazilo i prepoznalo. Kako da se to "sve" sakupi i ucini predmetom nasem konacnog istrazivanja. A koliko nas mnogo prividnih predmeta okruzava, a cim ih dodirnemo umnim sredstvima oni se razbeze, i sto je um izostreniji, to dalje u dubinu, u sirinu, nadole. Predmeti naseg istazivanja beze u visinu, kao da boreci sa za svoju bespredmetnu istinu ne zele da budu predmeti, i nasa se volja, razum, praksa, "ocigleno poimanje", razbija o njihovu bespredmetnu istinu ili prosto bespredmetnost bez ikakve istine.
Definisavsi Boga kao apsolutno, definisali samo savrsenstvo, i bez obzira na to, ovo "sve" ipak izmice, njegove granice su neuhvatiljive u apslolutnom, i granicama ne mozemo upravljati. A kako su u stvari beskonacni svetovi svemira, nebrojene magline koje nose sunca sa njihovim sistemima, kakav ce taksimetar izmeriti njihovu brzinu i postor koji su prosle? Citav bezbroj suncevih maglina juri u mraku, i mi sa nasom zemljom kao zrnce u sveopstoj prasini svetova jurimo u bezumnom kovitlacu i do sada nismo u stanju da ustanovimo odakle i kuda letimo, zasto, i kakav smisao postoji u tom beskonacnom kovitlanju. I covek hoce da svu tu neizbrojivost prebroji i ucini je predmetom svoga proucavanja i "naucnog obrazlozenja", ociglednoscu primera pomocu eksperimenta; a nad cim, nad kakvim predmetom vrsiti eksperiment? Neka onda covek kaze kada ce doci taj dan kada ce poslednji put zabrujati sirena na fabrici rada, kada ce naucni tehnikum reci da je sve zavrseno, da je poslednja smena, da je "sve" poznato, i kada ce covek na fabrici viknuti - dosta, rad je zavrsen, sve je istrazeno. Ja sam na vrhu svetova, odnosno, ja sam upio svetove, ovladao sam svim savrsenstvima, "ja sam Bog".

24.

Covekov napor u radu postoji zato sto se on kroz rad sprema da resi praktican problem. Ali buduci da nije u stanju da resi problem, da dostigne granicu u jednoj stvari, primoran je da radi, da je dostize i dalje; tako prolaze vekovi i problem ostaje neresiv. Moze li nastupiti trenutak kada ce se covek zadovoljiti svetloscu? Najpre je naravno otkrice lucha bilo veliko dostignuce, ali se covek nije zadovoljio i pronasao je kerozin, zatim elektricitet, izgleda kao da pitanje sa uvodjenjem elektrike treba da se reshi - svetlo je dovoljno; ali rad na svetlu traje i moguce je da ce vremenom nashe elektricne lampe jednostavno postati uljanice. I tako, kraja nema, nema te granice gde ce covek reci: evo, sve je iscrpljeno. I zbog toga sto je nemoguce predvideti sve, dolazi do katastrofe izgradjenog, nepredostrozhnost dovodi do greha. Kako je cudno sagradjen svet, da covek mora uspevati da proucava i gradi specijalna sredstva da bi otkrio stvarnost sveta, da bi otkrio magline u ponoru ne-bica. Kada proizvodnja njegovih stvari sluzi za savladjivanje nepoznatog on jos uvek nije gospodar, fabrike postoje jedino zato sto postoji nepoznato savrsenstvo skriveno u prirodi i one teze da ga sakupe u celinu njihove tehnicke masine. Tu stvar bih smatrao visom osnovom materijalisticke svesti, ali ne i uzrokom dostignuca materijalistickih dobara izgradjenih radi ishrane. I zato je graditi svet kao proizvodnju prehrambenih savrsenstava cista predrasuda. Materijalisticku svest, ukoliko jednostavno gradi skele da si se uzdigla do maglina i postala upravo magla u kovitlacu sveg kosmickog kruzenja, ne upustajuce se ni u kakve naucne i "ocigledne uzroke", smatrao bih pozitivnom osobinom, ali posto je materijalna svest naprosto "borba za opstanak" i borba da se priroda savlada, onda je smatram bezumnom. Celokupna proizvodjnja kao postojanje, kao nuznost, prinudjena je da suprostavi proizvodnju kao borbu. Putem proizvodnje je covek bice. Ali mozda postojanje i nije samo u tome sto ja stvaram predmete nego i u onom duhu uzbudjenja koji postoji u coveku; mozda ce jedna teznja da se pojmi ono sto se ne moze pojmiti takodje biti bice. Covek moze da postoji ne samo zato sto misli, nego zato sto je uzbudjen, sto i jeste njegov osnovni princip zivota. A misao, to je samo izvesno stanje uzbudjenja. Bice je delovanje, ali moguce je dolovati a ne biti, biti znaci praviti svrsishodne predmete, delovanje bez svrhe moze se smatrati nebicem. A kakom postojanju covek tezi? Tezi miru tj. nedelovanju, i svako njegovo mashinsko savrsenstvo govori o tom miru. Tako, u krajnjoj liniji, covek misli da ce mashina olaksati njegov rad, a u buducnosti mu mozda u potpunosti priustiti odmor. Sta ce se za vreme odmora osloboditi? Misici i napor pri umnim otkricima. Sta ce kod coveka nastaviti da dela? Misao o neprekidnim poimanjima nepostojeceg, jer pojmiti stvarnost nije moguce, poima se svoje sopstveno delo kao predstava nepostojeceg, ali u tom bicu nista ne upucuje na sredstva pomocu kojih je moguce saznati stvarnost, jer sredstva nastaju onda kada postoji zapreka i ako nema zapreke ne moze biti ni sredstava. Poimanje sveta kao materijalistickog postojanja ili poimanje kao duhovno, to je samo fiktivno postojanje u kome se i mor
a poimati.

25.

Covek koji je dostigao savrsenstvo istovremeno odlazi u mir, tj. apsolut, oslobadja se od spoznaja, znanja i raznih dokaza, i ne moze da se sakrije od Boga jer je od Boga nacinio apsolut, slobodan od svakog delovanja. Bog je mir, mir je savrsenstvo, sve je dostignuto, izgradnja svetova je zavrsena, u vecnosti je odredjeno kretanje. Pokrenuce se njegova stvaralacka misao, on sam se oslobodio bezumlja jer vishe ne stvara, i svemir se kao bezumni mozak krece u kovitlacu kruzenja ne odgovarajuci sebi kuda i zasto. Dakle, svemir je bezumlje oslobodjenog Boga koji se krio u miru. I covek koji je dostigao savrsenstvo oslobodice se svoga bezumlja i postace Bog. Ali covek ne moze da izdrzi mir, vecni mir ga plasi jer on oznavaca nebice, i kada se vecni mir priblizava on se priblizava Bogu, on se podize svim svojim snagama svoga bezumlja i vice: "ne, ja hocu da postojim", drugacije receno, "Ja necu da budem Bog!"

26.

Misao moja je dosla Bogu kao miru ili nebicu - mestu gde vec nema savrsenstava. Ali sta je bilj svih savrsenstava? U savrsenstvu je sadrzana granice nastupajuceg nista, kao nedelatni mir. Takav treba da bude Bog, Ako je tako, onda je religijski put - put najmanjeg suprostavljanja, koji u sebi prepoznaje "nista" coveka, ostavljajuci "nesto" Boga. Na taj nacin religija u coveku vidi "nista", "nebice", a u Bogu "bice". Fabrika, pak, u coveku nidi "nesto", a u Bogu "nista", ali posto je Bog mir u savrsenstvu i posto fabrika vidi takodje u savrshenstvu mir, samim tim, dolazi Bogu kao miru!
Tezeci Bogu, religija tezi da coveka pretvori u "nebice", a Boga u "bice". Ali preobrazaj coveka u bice ne uspeva, jer ona u njemu prepoznaje dushu, koja ce i biti "bice" u Bogu, tako da se dostizanjem Boga u religijskom savrsenstvu jos uvek ne dostize potpuni mir unistenja coveka, jer se covek oslobadja samo tela i ostaje u dushi, a dusha jos treba nekako da dela u Bogu i na nebu.
Da bi se dostigao potpuni mir ili unistenje sebe, neophodno je osloboditi se i dushe, ali dusha je u religijskom tehnikumu zasada nedeljiv atom. Ako religija vidi Boga kao bice, onda je i svaka stvar na svetu takodje bice, jer svaka stvar u sebi ima Boga, delic savrsenstva (zivot u zajednici), a ako se dublje razmotri svaka stvar onda se vidi da je u njoj citav Bog sa svom beskonacnoscu i apsolutom savrsenog. Kako stvar, kao i samog Boga (zivot u zajednici) nije moguce preobratiti u predmet poimanja, pojavu stvari ili coveka na oltarima u religioznim svecanostima logicki opravdavamo, jer u stvari i coveku postoji Bog kao savrsenstvo. Ni u fabrici nije drugacije, njen oltar je pokriven portretima ljudi u kojima zivi savrsenstvo, tj. Bog, i takodje postoje inzenjeri koji su svoje savrsenstvo proucili kao svestenici sveto pismo, i kao sto prvi uce onom savrsenstvu koje su razumeli kod svojih ucitelja, tako i drugi uce onome sto su razumeli u savrsenom zivotu svetog ucitelja.

27.

Covek je svoj zivot podelio na tri puta: duhovno-religiozni, naucni-fabriku, i put umetnosti. Sta ti putevi oznacavaju? Oznacavaju savrsenstvo, po njima se covek krece, krece se kao savrseni princip ka svojoj konacnoj postavi, tj. ka apsolutu, tri puta po kojima se covek krece ka Bogu. U umetnosti se Bog misli kao lepota i to samo zbog toga sto je u lepoti Bog. Religija i fabrika pozivaju umetnost da ih zaogrne plastom lepote, kao da sumnjaju u svoju dovrsenost. Kao sto se religija svecano krece u umetnosti, tako se krece i fabrika. No bez obzira na uzajamnost, svaki put ipak sebe smatra najznacajnijim i istinskim putem ka Bogu, samostalnim ucenjem i poimanjem Boga. Svaki propoveda Boga koji na njegovom putu u jednoj reci (zivot u zajednici) ujedinjuje savrsenstvo.

28.

Religiozni covek u svojoj crkvi govori: "Ja stojim na istinskom putu, moja crkva vodi istinskom Bogu, sve ono sto govori covek izvan crkve je trulez, samo kroz mene dusha ce se preneti u one svemirske visine do kojih nikakav coveciji izum nece dosegnuti, nista ne podize dushu tako visoko kao molitva, nikakva katastrofa ili smrt coveka nije strasna, jer dusha ne podleze nikakvoj katastrofi. Smrt postoji samo za telo kao tehnicko spremiste, a dusha postoji vecno jer ona nije nista drugo do delic Boga". Tako se sve Bozansko upucuje ka njemu. Dusha nije smrtna, Bog nije smrtan, sve sto nije smrtno je Bog. "I zato dusha u coveku nije nista drugo do delic besmrtnog Boga". Takvi su uslovi crkve. Istina, kao i svi uslovi i ovi mogu biti opovrgnuti ili drugacije formulisani. Na primer, vrlo je vazno znati da li dusha postoji u coveku. Ako neko govori "covecija dusha" - to je netacno - covecija dusha ne moze postojati, jer dusha je besmrtna, a sve sto je besmrtno je Bozansko, otuda je dusha koja postoji u coveku dusha Boga, otuda proizlazi i naredno shvatanje koje se u potpunosti moze logicki opravdati, shvatanje da dusha nikada ne moze biti gresna. Ma koliko da telo nije gresno, jer je Bog bezgreshan, on moze samo napustiti gresno telo, i covek, kao meso, moze postojati bez dushe. Ali ukoliko, iznad svakog ocekivanja, postoji materija, ili neka druga sila koja cini telo ni pod kojim uslovima ne ishcezava, onda ni telo nije smrtno, onda je celo telo kao materija - Bozansko telo. Prema tome, svet je bezgreshan jer su i telo i dusha Bog. Dakle, ja sam opravdao svet od greha. A sta je zivot za crkvu? Duhovno stanje coveka. Ali gde se duhovnost nalazi? U dushi, jer telo je greshno, i kada dusha unisti greh u telu, ono postaje sveto, pretvara se u Boga, telo iscezava, postaje dusha, ali greh vishe ne postoji, postoji Bog. Dushu Bog ne moze da kazni jer je ona njegov deo, telo kao besmrtno - takodje. Otuda u Bogu nema kazni.

29.

Umetnost sebe smatra glavnom i govori: "Ja coveku pokazujem lepotu, a sta moze biti vishe i zavrsenije od lepote, onaj koji vidi mene ne vidi greh.
Ko me poseduje, taj poseduje lepotu i zivi lepotom, u meni nema greha kao u ostalim isitinama, jer ako u meni ne bi bilo lepote, druga ucenja ne bi mnome prikrivala svoje istine, a u dodiru samnom sve postaje prepuno lepote kao savrsenstva. U meni je harmonija Boga i zato je moj svet savrshen, pridjite mi, i ko udje, uci ce u harmoniju, cuce sebe u opstoj harmoniji. Ja stavljam krunu na sve i krunishem lepotom harmonije. Mogu se ponositi time da je u meni Bog, jer je samo u meni harmonija, a u harmoniji nema greha. U meni je istinski svet ljudi, u meni nema ni zatvora ni kazni, nishta se samnom ne moze uporediti, jer sam ja vec dostigla Boga. Sve drugo je jos podeljeno na cinove, velike i male, svete i greshne, koji su jos u ratu i prebivaju u krvi i lancima, a ko zeli da slusa harmoniju ritmova, taj neka ide mojim putem."

nastavak ispod
 
  • Sviđa mi se
Reactions: Bizzzo
S

San Pedro de Peyote

Guest
30.

Fabrika opovrgava i crkvu i umetnost i, sa svoje strane, govori: "Ja preuredjujem svet i njegovo telo, ja menjam svest coveka, ja cu ga uciniti seprisutnim kroz spoznaju savrsenstva u meni, kroz moj sistem svet ce se otelotvoriti u mene, i ja cu postati sveznajuca, ja cu postati Bog, jer samo Bog zna svemirske stvari. U meni ce se koncentrisati sva stihija, i ja cu postati vecnost. Ja cu coveka uciniti ostrovidnim, onim koji cuje i govori na velikim rastojanjima, izgradjicu tehniku njegovog tela prema savrsenom obrascu. Ja cu u sebi uskladiti svu njegovu volju, progutacu volju vetrova, vode, vatre, atmosfere, i ucinicu coveka jedinim posednikom svega toga. Tako da je, na kraju krajeva, citav svet samo neuspeli tehnicki pokusaj Boga, koji cu ja sagraditi u savrsenstvu". Ko to tako smelo govori ustima fabrike? A sta ako njenim ustima vice sam Boga?

31.

I tako je covek, podelivsi se na tri dela, sledio tri puta ka savrsenstvu, kao da se ne pouzdaje u samo jedan od tih puteva, buduci da nije uveren da ce na tom jednom putu naci Boga ili istinu koja ce ga odvesti savrsenstvu kao sreci ili Bogu. Ali, podelivshi se, svaki je covek na svom putu nasao istinu i izgradio crkvu, i umesto jedinstvenog ljudi su sagradili tri jedinstva istina koje se medjusobno spore. U istini misle da nadju srecu, zato je i proizvode i zato svaki proizvod i jeste i nije sreca, jer ga je neophodno proizvesti. Treba proizvoditi dobro, stvarati istinu, jer istina u fabrickoj proizvodnji jos uvek nije dostigla onu srecu koju su dostigle Religija i umetnost, jer tu svako sam za sebe stvara srecu i razvija svoj duhovni princip. Fabricki ljudi proizvode dobra kojima se sluze oni koji ih ne proizvode, zato nova ucenja socijalizma teze da svi stvaraju dobra za sebe kao celinu, i onaj koji ih ne stvara nece ih ni koristiti. Zato crkva govori: "Onaj ko se ne moli i ne stvara dobra, ne dospeva u carsko nebesko", fabrika je takodje objavila istu takvu parolu: "Ko ne radi ne treba ni da jede". I jedan i drugi covek koji ne stvara dobra, nece ih dobiti, nece se koristiti carstvom dobara. Za obojcu stvaranje dobara ima znacenje koje resava problem dostizanja nebeskog Bozanskog carstva kao konacne srece. Tako mora logicki biti; jer je savrsenstvo postavljeno kao cilj. Ako bilo ko od njih kaze: hocu da se vecno usavrsavam, da budem beskonacan, to je isto kao reci: hocu da budem u beskonacnom Bogu, jer je covek za svoj cilj odredio beskonacnost Boga. Bogatstvo Religije je u dostizanju nebeskog carstva u koje ce covek uci oslobodjen svih fizickih patnji tela, i cist u dusi seshce sa jedne od strana Bozanskog trona; u vecnoj molitvi oslobodice se svake telesne brige jer je u carstvu nebeskom dostignuto savrsenstvo, u kome nije potrebno hraniti telo - ne treba nista savladjivati, sve je ucinjeno i savladano, preostaje samo duhovno delovanje.
Sta onda fabrika misli da dostigne? Da kroz rad dostigne oslobodjenje od rada. Na to ukazuje briga i teznja ka samooslobodjenju kroz mashinu, iako, za sada, ona samo olaksava rad coveka. Ako ce se kroz rad covek osloboditi od rada, onda je i crkva duzna da kroz molitvu oslobodi u carstvu nebeskom coveka ili dushu od molitve, jer kakve je molitve moguce stvarati kada je sve vec dostignuto i pridruzeno Bogu, tim pre ako se uzme da je dusha delic Boga. I tako u buducnosti covek nece imati fabrika, on ce se od toga izbaviti kada dostigne srecu; fabrike vishe nece proizvoditi dobra, jer je jedinstvena sreca dostignuta u savrsenstvu ili Bogu. Tako u buducnosti nece biti ni crkve ni fabrike, jer su one bile samo vodici naroda. Na taj nacin fabrika tezi da u buducnoti oslobodi coveka od svega materijalnog, fizickog, covek vishe nece morati da savladjuje materiju. Nije li u tome istovetnost sa duhovnom crkvom koja tezi da oslobodi dushu od tela kao greshne materije? Ali, ocigledno je da dusha na nebu mora da deluje kroz molitve. Pa kakvo ce to delovanje biti? Bice to novo sastavljanje molitve kroz misao o Bogu. Nije li u tome istovetnost sa fabrikom, kroz koju ce covek doci do savrsenstva delovanja, do jedne misli, i citav ce se tehnicki aparat kretati, moja misao pokrece moje tehnicko telo, a sve se funkcije ostvaruju mimo moje misli koja upravlja, sve su se funkcije oslobodile vlasti moje misli i njima ne treba upravljati. I tako, smatram da fabricko-naucno savrsenstvo takodje tezi ka tome da njegova izgradjena proizvodnja obavlja sve fukcije, mimo njegovog fizickog, a da se zatim oslobodi vlasti misli. Kako god da se uporedi, ocito je da crkva i fabrika idu ka istom (Bogu ne odredjujem mesto). Ali izmedju njih postoji velika razlika; razlika je u tome sto crkva oslobadja dushu iz tela priznajuci je za besmrtnu, jedino se dushe zasad uznose u nebo. Fabrika postupa suprotno: dusha, kao da ne zna, vidi pred sobom coveka, "ocigledno", bez bilo kakvih "naucnih razloga", tezi da toga coveka pretvori u dushu, da ga ucini ne materijalnim vec duhovnim, ili duhom novog tela. Ona sprema novo telo za coveka kao duhovnu snagu i dobice se slika i prilika onog coveka kojeg crkva deli na telo i dushu. Oklopno oruzje, automobil, mali je obrazac recenog. Ako je covek koji njemu sedi jos odvojen od njega, to je samo zbog toga sto dato telo koje je covek odenuo ne moze da vrsi sve funkcije potrebne dushi i zato dusha zivi u njemu i napusta ga onda kada se njegove funkije ne obavljaju; ako bi automobil bio savrseno ispunjenje svega onoga sto je za coveka neophodno, covek nikada ne bi izasao iz njega. Ove crte postoje u znacajnijem resenje; na pr. hidro-avion: u njemu su smesteni vazduh i voda, i kada sve bude snabdeveno, covek vishe nece napustiti svoje novo telo.
I tako se fabrika sprema da coveka dovede u novo mehanicko carstvo, okovavshi njegovo telo kao dushu u novu odecu ili orudja, i u tom carstvu ce covek moci biti predstavljen onako kako se danas predstavlja forma dushe u coveku. A crkva ce dovesti dushu u carstvo nebesko; u oba stanja misao ce jos uvek delovati, ali misao vishe nece u svemu imati vlast, izvan nje ce ostati neka uzbudjenja. I to ce biti znak da Bog nije daleko. Jer misao zavrsava svoj fizicki rad i pocinje nemislece carstvo, nastupa mir, tj. Bog oslobodjen od sveg stvaranja, Bog koji je u apsolutnom miru. Nista vishe nema potrebu za Bogom, kao sto ni Bog nema potrebu ni za cim. On vishe ne upravlja svojim tehnickim carstvom. I tako, sve tezi miru ili Bogu kao nemislecem stanju.

32.

Bog nije radio, on je samo stvarao, takvim ga je tvorcem ucinila ljudska misao svojoj predstavi. Za shest dana, ili preko shest puta "Neka bude" stvorio je svet. Covekova neopreznost srucila je na njega gnev Boziji. Zbog cega ga je tvorac prokleo radom, rodjenjem, znojem i krvlju (zivot u zajednici). Je li covek stvarno zgresio i da li ga je Bog mogao kazniti? To se nije moglo desiti jer se Bog, stvorivshi svet, povukao u vecni mir, usao sedmog dana u carstvo svoje nemislece; prema tome, on vec nije mogao znati sta se desilo sa njegovim delom, bez obzira na to sto on mora biti sveznajuci, ali mozda je on i znao sta ce se desiti sa Adamom, no mozda je to tako neophodno. U svakom slucaju, ushavshi u sedmi dan, povukao se u potpuni mir jer je u savrsenstvu izgradio svet. Potreba da se udje u odmor Boga je obavezan uslov, jer ukoliko se Bog ne bi povukao u mir, bio bi primoran da beskonacno gradi, a kad bi dalje stvarao, znaci da ne bi bio savrsen. Bog nije mogao dalje da stvara jer je izgradio savrsenstvo od koga nema veceg. Stvorivshi svet, on se povukao u stanje "nemisljenja" ili u nistavilo mira. Da li je Gospod proterao coveka iz raja ili ne? Skloniji sam da mislim da je covek, ugledavshi savrsenstva u svojoj predstavi, nashao da su ona nesavrsena, ponovo poceo da stvara po Bozijoj slici i prilici. Mozda je taj razlog, kao pretezak rad, i postao prokletstvo njegovog rada, zuljeva i krvi. Tako je, naivno, odredio sebi shest dana rada, u toku kojih misli da sagradi novi svet kao raj dobara, a tokom sedmog da se vecno odmara kao Bog; a u stvari je ispalo drugacije, prolazi nedelja za nedeljom, a svaki dan prividnog odmora samo sve vishe otkriva nesavrsenstva, i od ponedeljka ponovo pocinje rad na savrsenstvima. Sedmi dan je za Boga bio odmor, a za coveka samo kula sa koje su uvek vidljive njegove greshke, i u tome je razlika izmedju njih.

33.

Bog je sagradio savrsenstvo (zivot u zajednici), ali od cega ga je sagradio, zasto i kakvi su ga razlozi pobudili da gradi, kakvi su ciljevi i smisao bili u njegovom savrsenstvu? Covekova predstava gaji nadu da ce sve to analizirati, analizira ono sto je sebi predstavila, ali posto svaka predstava nije stvarnost, ni sva analizirana predstava ne moze biti stvarnost. Prema tome, sve analizirano je nista, tj. Bog koji se povukao u mir, i ispalo je da je nista bilo Bog, da je proshavshi kroz savrsenstva ostalo isto to nista, jer je i bilo nishta. "Nista" se ne moze istrazivati ni prouciti jer je ono "nista", ali se u tom "nista" javilo "nesto" covek, ali posto "nesto" ne moze nista pojmiti, samim tim "nesto" postaje "nista". Postoji li, prema tome, covek ili postoji Bog kao "nista", kao bespredmetnost? I nece li jedina stvarnost toga biti da je sve to "sto" se javlja u prostoru nashe predstave samo "nista". Svako, pak, iskustvo ili kretanje voza, ili topovskog zrna koje rushi zidove i ubija ljude nije dokaz. Buduci da je vrlo ocigledno i ubedljivo da ovo prethodno postoji, ja ne mogu da zamislim sebe, gde pocinjem i gde se zavrsavam, i kroz koji je deo moga tela proslo zrno, jer da bi proletelo zrno ne treba samo da savlada prostor nego i da unishti mnoshtvo zivota koje mi ne vidimo; ako bi ih ono unistilo ili im promenilo kretanje nista se ne bi promenilo jer nicega nema. Ako bi u svetu postojalo bilo sta, to ne bi bilo "nesto". I tako nema nicega zadivljujuceg u tome sto je Bog stvorio svemir iz nicega, kao sto i covek gradi sve iz nicega svoje predstave, i ne zna ono sto mu se predstavilo, ne zna da je on sam tvorac svega i da je stvorio Boga takodje kao svoju predstavu, ali ukoliko je covek svaku predstavljivost smatrao Bogom i ukoliko je smatrao da su dusha i telo besmrtni, onda je ocigledno da u svemiru ne postoji nista, samo "on", jer "on" nije smrtan. Covek je pak smrtan, ali posto ne postoji nista smrtno, ne postoji ni covek. Predstava o smrtnom nije ispravna, jer bi srusila Boga. Prema tome, da bi se srusio Bog treba dokazati smrt dushe ili tela kao materije, ali kako nauke i svi drugi pokusaji ne mogu dokazati ovo prethodno, onda ni zbaciti Boga nije moguce. I tako, Bog nije zbacen.
Moguce je dokazati da materija ne postoji, kao sto i ja dokazujem citavim svojim tekstom, ali nauke dokazuju postojanje energije od koje je sastavljeno ono sto nazivamo telom.
Savrsenstvom svemirskog kretanja svetova ili Boga mozemo smatrati to da nista u njoj ne iscezava, samo poprima novi izgled, za sta je i sam covek otkrio dokaz. Na taj nacin ishceznuce privida ne pokazuje da je sve ishcezlo. I tako se rushe prividi, ali ne i sushtina, a sushtinu, koja je po definiciji samog coveka Bog, ne mozemo nicim unistiti, a ako sushtinu nije moguce unishtiti, ne mozemo unishtiti ni Boga. I tako, Bog nije zbacen.




___________________





Kao sto sam ranije govorio o tome da se nishta ne moze dokazati, definisati, prouciti, shvatiti, tako i sve definicije ostaju nedokazane, jer ako bi ma sta bilo dokazano, naravno, bilo bi dokazano za svemir i one koji dokazuju. Otuda je svaki dokaz prosti privid nedokazivog. Svaki privid covek naziva predmetom, prema tome, predmet ne postoji ni u nedokazivom.






____________


p.s.

Oprostite na slovu "I " velikom u textu...negde sam zagubio folder s originalnim tekstom...

Ovo vredi procitati jer je na ovom formiran futurizam posebno u tehnologiji, umetnosti i logici. Od 1910 pa nadalje.
 
S

San Pedro de Peyote

Guest
Kada sam došao u posed ovog teksta, avgusta 1985, stajao sam nem pred tim spisom, a u školi su mi tada ****** MATER kako su stizali... i tu negde te godine, sam PUKO ko zveèka, bez ikakvih stimulansa i canabiana i slièno...ponovo sam ga èitao tek 1994 i doživeo sam drugu vrstu oduševljenja...nisam mogao da definišem šta uopšte htede èovek da kaže...dok nisam jednom prilikom opet totalno streight, naglas proèitao nekim ljudima i zajedno sa njima, doživeo ono što se u astronomiji naziva Paralaksa. Nemam slièan naziv u obiènom jeziku još uvek.
Potom sam nakanio da stvaram nešto ( nešto vezano za ona ostrva ; ) )i to sam odabrao kao Manifest svega toga što kanim uraditi.

želeæi da vam pružim bar sliène uslove, koje sam ja nekada imao, copy/paste sam tekst koji imam ovde u arhivi, mada mi se negde zaturio ono sa svim našim slovima lepo sredjen. Koga mrzi ovako da èita, ima štampano izdanje u knjižari u Platou, košta oko 200 din.