Ne bih da osjetim ni jednog ni drugog. Neka meni guze nevine.
Ne osjecam se bolesno, Cvjecko. Ne osjecam da sam teret Bogu ili bilo kome drugom. Gresnik jesam. Ponekad uzivam u grijesima, ponekad se zbog kojeg i pokajem.
Svaki novi dan nosi nesto novo u svom zavezljajcicu na vrhu stapa, preko ramena prebacenog.
Jednog jutra se probudim ni kriv ni duzan, a sledeceg krivlji i zaduzeniji. Sve zavisi od filinga u sivim celijama.
Procitah par zadnjih stranica teme, kao da ih prvi put citam. Komentare sam totalno potisnuo u najudaljeniji kutak podsvijesti, samo mi se naslov teme, s vremena na vrijeme, ukaze kroz izmaglicu sjecanja. Podbacena, abortirana i zanemarena.
Otvorena za rasterecavanje sopstvenih tereta, a prerasla u nametanja tih tereta drugima.
Ja vjerujem, a ti si budala sto ne vjerujes.
Ja ne vjerujem ti si budala sto vjerujes.
Ova tema ne postoji - to je covjek izmislio.
Ova tema postoji, ako u nju cvrsto vjerujes.
Ova tema je preduboka, a ja nisam ponijela leptirice za plivanje.
Ova tema sluzi za iskoristavanje i zloupotrebu povodljivih clanova, koji ce ispovijediti neku tajnu, pa ce muski clanovi biti ucjenjivani za hedove, a zenski za bludnicenje.
Vjerovali ili nevjerovali, ipak postoji jedna istina, koju i nije tesko dokuciti - Svi ste u pravu!
Za ne povjerovati. Jest tako, jebes mi babu u opanak, ako nije. Al', haj' ti nekom ko ne vjeruje i zna da je u pravu, ukazi da je u pravu i onaj koji vjeruje.
Ravnodusnost, sumnjicavost, kajanje, preispitivanje, nesigurnost.., i sijaset drugih emocija svojstvenih covjeku, a koje po prirodi nisu prijatne, su odraz nacina zivota i dobi u kojoj se trenutno nalazimo.
Djetinjstvo, mladost, pubertet, adolescencija, najbolje godine, kriza srednjih godina, starost, zjevanje na lopatu, noga u grobu i na kraju obe noge u grobu.
Sve zivotne faze imaju svoje prirodne karakteristike, koje ih odlikuju, krenuvsi od sise, kao najbitnije stvari na svijetu, pa preko igre, kao najbitnije stvari na svijetu, izlazaka, seksa, plate, penzije, domina, stapa, kolica i pelena.
Svako doba nosi svoje brige i svako od nas nisi svoje brige i probleme.
Omalozavajuci i potcjenjujuci druge necemo se rijesiti vlastitih problema, vec cemo drugom nametnuti problem vise, pa je samim tim nama lakse da trpimo, jer onaj drugi trpi problem vise.
Zivot nije ravna linija i tome ne treba teziti. Zivot se sastoji od mora problema, bure emocija i trenutka bonace, koja nastupi kad se jedan problem uspjesno rijesi. Trenutak koji vrijedi, koji se ceka, kratko traje prije nego sto se more opet zatalasa.
Ovaj post pisem dva dana. Nisam pametan da uvidim nacin na koji bih skrenuo paznju, bilo kome, da se svijet, ma koliko mi bili sigurni u sebe, ne odvija po nasem vlastitom vidjenju.
Za nas same svijet jeste takav kakvim ga vidimo, ali, isto vazi i za sve ostale - svijet je onakav kakvim ga oni vide. Ukoliko su sretni u njemu, koji vrag nam treba da ih ispravljamo i ubjedjujemo da je nas licni svijet ispravniji, a licno smo nezadovoljni njim.
Neko ode u bogomolju, pomoli se bogu, i vrati se kuci sretniji nego prije, a drugi neko ga smatra naivnim, povodljivim i glupim. Onaj prvi je sretan u svom svijetu, a drugi sam sebi pravi problem, koji ga se ne dotice. Kao da je sve svoje probleme rijesio, nema pametnijeg posla, pa sad prepoznaje problem u drugom i brine tudje brige. Opterecuje sam sebe, bez ikakve potrebe.
U redu je pokusati pomoci nekom, ko zna da mu je pomoc potrebna, savjetom ili konkretno, svojim licnim zalaganjem ili imetkom.
U prvom postu teme lijepo pise u koju svrhu je otvorena - da se izbaci teret iz duse, ukoliko ne uspijete pronaci neko zgodnije mjesto.
Ima stvari koje ne mozete ispricati nikome, koje vas pritiscu i stvaraju nelagodu, a htjele bi vani - odje im je mjesto.
šta čekaš 
, svaku koju nećete, biće ti u starijim godinama zao
