Vidim ima sljedbenika Floyda ovdje, već se osjećam kao kod kuće. Meni su najdraži band i dugo sam proučavao njihovu glazbu. Ne tipa da sam sjeo sa cvikerima (koje nemam XD) i sad razmišljao i vukao neke opasne filozofske zaključe (dobro bilo je i toga, al nebitno za ovu priču
). Znam da vam većina je mrsko kad njubare na forumu odmah pišu velike postove al šta ću. Opsjednut sam flojdima i moram dat svoje stajalište ovdje. Daaakle. Psihodelija kao psihodelični rock po nekim psihodeličnim povjesničarima potječe od The Charlatansa, koji su to još mješali sa folkom i countryem, potjecali su iz svetog grada San Francisca (gdje je će 1967 nastati najbolja glazbena scena u povijesti glazbe, po meni) dok su u Engleskoj tamo neki studenti na arhtitektonskom studiju nešto udarali u garaži i kljukali tripove. E kad je izašao Pajper, to je bio primjer jako čiste britanske psihodelije. Britanska psihodelija je bila eksentrična, nepredvidljiva, eksperimentalna. Npr. ako tko zna pjesmu "My White Bycicle" od Tommorow, primjetit će da je vrlo atonalitetna i sva nekakva ludasta. E pa takva je bila većina britanske psihodelije. Dapače, američka psihodelija koju puno više poštujem, koja je nikla u već spomenutom San Franu sa epskim bendovima tipa Jefferson Airplane, Grateful Dead, Quicksilver Messenger Service, Moby Grape, It's A Beautiful Day, Oxford Circle i da ne nabrajam druge, bila je vrlo melodična i držala se nekih bluz standarda dok je gradila svoj vlastiti zvuk sa istaknutijim basom koji je gradio vlastitu melodiju dok je solo gitara nesmetano improvizirala i slala vaše treće oko u neponovljivi šareni trip
E sad, Floydi u međurazdoblju između Barreta i Dark Side Of The Moona su po meni NAJBOLJI. Tu spadaju A Saurceful Of Secrets (dijelom, jer ima par stvari od Barretta), pa More, Ummagumma, Obscured By Clouds, Atom Heart Mother , Zabriskie Point i Meddle. Tu je većinom eksperimentalna psihodelija, psihodelija koja bi napočetku krenila svojim tokom i onda tijekom nekog ludog jama svi bi pucali na neki svoj trip i zajedno bi to davalo prelijepu pjesmu (zavisi, za neke i totalno preseravanje i udaranje po instrumentima). Npr Ummagumma koju spominjete je bila rađena po tipu da su Gilmour, Waters, Wright i Mason dobili svako svoj dio ploče gdje su mogli neometano skladati svoje stvari gdje bi im se ostatak pridružio. E sad, kao što netko ne može vidjeti neke boje ili oblike prije nego što proba trip, tako neki ne mogu čuti ni kaotičnu melodioznost u međusobnom "lupanju" insturmenata. Ja sam to skonto a još uvijek nisam probao ništa osim travulje. Eto. Po meni Floydi su izgubili svoju psihodeličnu nit poslije Animalsa, a posve su izgubili svoju Floydovsku čar na Final Cutu. Jedva čekam vidjeti Watersa u 4. mj i znam da nikad više neće biti takvog fenomena kao Floydi ali opet. Ljudi se pomalo bude, sve više i više ima neopsihodeličnih i stoner rock bandova, gradi se opet neka psihodelična scena. Jest da to neće biti kao 60esete, ali zašto ne bi bilo bolje? Bilokako, trip on i slušajte Flojde što više, peace
) jako jako lijepo
