[Pripovjetka] Lula nemira

[LupusHerbivor]

Kisa je padala te zimske veceri. Ja bio zapeo na otoku radec baustelu. Nismo imali sta radit jer je vrijeme bilo, blago receno, katastrofa. Inace sam kontinentalac, pa mi je ovo morsko zimsko vrijeme jos teze padalo. A nisam imao bas nis. Trave. Ne mogu ja biti slobodan ako nemam trave, onda mi je bolje radit pa ne mislit.

I sta cu spakiram se i odem u grad. Taj mali otocki gradic valjda nije brojio ni 5000 stanovnika a meni se po zimi cinilo da nema ni 500. Bilo je nekih skola, bilo je nekakvih tvornica pa cak i manjih brodica ribarskih ali naspram velegradu, ovo se cinilo kao maleni kvart a tamo negdje iza coska se nalazi ostatak grada. Nazalost, nije bilo tako pa sam se morao snalazit kak sam znao i umio.

Sta cu nego pravac kafana. Necu valjda u Konzum trazit trave. A vani prolom oblaka, nema ni psa ni macke ni stakora ni ptice. Samo ja tolko lud da hodam okolo.

Hodao sam tako usred pljuska, vjetar je udarao, cijelog me smocio. Valjda sam bio mokar i medu nogama, da oprostite na izrazu. Hodam ja tako hodam kroz gradic, ima svega par kafana. Gledam ja di bi mogo sta nanjusit, pokusavam osjetit neku vibru al slabo to, valjda kisa pada pa mi ometa signal.

I udem u neku ribarsku, drvenu kafanicu, lijepo mi izgledala, ima ugodnu vibru, vidim neka starija ekipa unutra.
Udem, a ono par ljudi, dva tri muskaraca par dedeka i najgore od svega, muski konobar. Nisam seksista ali volim da me zena posluzi. Jos ak imam kaj za pogledat i bolje! Manje mi zao platit ceh.
Sjednem za stol, dode konobar, rekoh daj neko domace vino ako imas. Pita crno bijelo? Reko crno. Malo se zacudio a kada sam bolje pogledao oko sebe, primjetio sam da svi udaraju po bijelom. Mislio sam da je to rezervirano za zagorce a da primorci udaraju po crnom. Zeznuo sam se.

Sjedim, pijem, tapkam po stolu. Zamotam si duhan, dva tri. Vec popio dva tri crna, popusio desetak cigara a nigdje ne vidim neku ekipu da bi mi mogla trave sredit. I tak sjedim sjedim kad opazim jedan deda za stolom kraj sanka ima visak oko vrata. Pomislih... pa ako vraca onda valjda ima neke i travurine pa makar i one od prije rata sta mu stoji negdje u metalnoj tegli u spajzi na najgornjoj polici, ceka da on umre pa se usmrdi i istrune u miru. Bio sam nervozan. Ali popio pa reko ajd kud puklo da puklo, izgubit nemam kaj!

Pridem ja za njegov stol, kazem pristojno oprostite mogu li sjest kraj vas, platit pice? nisam gay, nisam ***** "nasmjesim se" nego eto dosadno, kisurina, nema drustva.

Pogleda on mene a bio sav star. Sijeda nepocesljana kosa, nekakva kvazi brada ak se to tak moze nazvati, prije je izgledao ko da je pao pod zilet. Pogleda on mene cudi se sta ja hocu sad od njega starog, vidim mu to u ocima.
I kimne on glavom, mahne rukom da sjednem, vidim nije on tolko star kolko je popio. Jedva sjedi, primjetim.
I tak ja poceo pricu, reko radim tu jednu kucu kraj obale, skupljam pare i tak...
Kaze on meni pijan:
"Pare?"
Ja reko da, pare, novac, kune. Mislio sam da me nije dobro cuo jer je star i pijan.
"A sta ce tebi pare?" Kaze.
Ja reko pa treba mi za zivot, treba mi da sagradim svoju kucu. Ocu imat puno zivotinja bla bla poceo sam mu objasnjavat. Slusa on mene slusa pa kaze:
"Decko. Ti si glup." I zasuti.
Ja sad gledam, mislim si u sebi WTF sta me sada vrijeda, nema potrebe, ne razumijem, cemu takav bezobrazan ton. AL reko aj lik pijan ovo ono star cangrizav i aj ko ga jebe. Star je da ga tucem pa ajmo pit.
"Nisam ja star i cangrizav" grecne on na mene a ja u cudu kak je skuzio kaj mislim. Ko da mi je procitao misli.
"Jel vidis kak si glup?" ja gledam u njega i ne vidim ja kak sam to glup, vidim da on meni cita misli al kaj sam ja sada tu glup. Posebno jer mislim da je moj zivotni cilj ispravan i nije glup, daleko od toga, mislim si ja.
"Nema to veze sa zivotnim putem ili ciljem sta ga ti zoves" opet on meni a ja se sav nakostrijesio. Reko sta ako sada odem u stan, jos ce se naljutit, zajeban lik bacit ce neku vradzbinu na mene, prizvat duhove ko ga zna. I tako ja sutim sjedim, inace ne trpec sranja, ovaj put sam bio ko beba, nije me sram rec.

"Ja i ti smo jedno" kaze on a ja si mislim kakva sad gay prica, nece me valjda karat?
Namrsti se on silno, kimne glavom lijevo desno u smislu "jao kakve budale" pa nastavi pricu:
"Ova stolica na kojoj sjedis. Si ti. Ova stolica na kojoj ja sjedim. Si ti! Ti gledas mene ja gledam tebe mi smo jedno! " Vikne on u kafani, svi se zagledase na trenutak ali kao da su vec navikli na njegove ludorije i nisu previse obracali pozornost.
"I ove budale sto vidis oko sebe, smo ja i ti" mene sramota ste se ovaj dere, jos cemo batina popit umjesto vina "Zrak koji dijelimo nije zrak koji nas razdvaja vec zrak koji nas spaja. Ono je voda nebeska u blazenom stanju koja je cvoriste svih nas za koje znademo i ne znademo!"
"Tise malo" dovikne mu konobar, vec i njemu bilo dosta.
Sjedne stari nazad za stolicu. Nagne casu, nema nista u njoj. Kaze:

"Nema nista. A ima svega" namrsti se i drekne konobaru da mu natoci jos jedan gemist.
Sjedim ja skamenjen, ne znam sta bi. Reko "moze i meni jos jedno crno"
"Malo si napet. Trebao bi zapalit lulu mira" kaze stari meni.
"Ma bi ja rado al nemam kaj! Tu secem gradom a nemam kaj za zapalit, niko nema nis nit ima koga, ne znam kaj bi"
Gurne on ruku u dzep od jakne, kopa on nesto kopa. Izvadi nesto prasnjavo. Izgledalo je kao i da je popljesnivilo od stajanja. Dobilo neku sivo zelenu boju gljivica. Obrise on to rukavima, skine svu prljavstinu dolje. Vidim ja to nekakva lulica.

Da on meni u ruke, ja gledam. Neka mala lulica, drvena, izgledala mi jako staro i ofucano.
"Nije stvar u luli. Ti si lula. Travu mozes i jesti a opet se napusiti. Slusaj. Trave ti ne dam. Ti si glup. Nije to za tebe. Trebas shvatit neke stvari a ne biti mutav i takav hodati svijetom. Uzmi tu lulu, i prekini pusit travu u papiru jer to je otrov. Ako vec pusis travu, pusi je kak treba, ko pravi rastafari".


Te veceri nisam nista zapalio. Ni dan kasnije. Sve dok nisam dosao nazad u grad.
Uzeo sam lulu. Jedva nagurao par sitnih vrhica unutra, zapalio i povukao.
Od tog dana vise nisam koristio papir za motanje. A glup sam i dalje.

 

[LupusHerbivor]

Skoro je ponoc a ja ostao bez rizle. Nemam vise ni komad. Nista ne radi a i kisurina pada. Prekopao sam citav stan. Provirio kroz svaku ladicu, pogledao iza svakoga coska, nema di nisam gledao. I nema ni komada.

Sjetih se one anegdote: "Sto je gore? Imati trave a nemati papira ili imati papira a nemati trave"
Nije bitno! Ionako mi dode na isto! Sta cu sad... sta cu sad... razmisljam si ja.

I sjetim se!

Lulica. Di sam je samo stavio joj! Mora da je negdje jos u putnoj torbi, ostala negdje zakopana ispod nekoristene odjece sa puta. Kopam ja, kopam. Nadem je. Ako je prije izgledala staro, nikakvo, pohabano i prljavo sad mi se doimala kao najbolja prijateljica u koju sam duboko zaljubljen, zelim je ozeniti, imati s njome djecu i provesti ostatak zivota sretan i bericetan. Tako mi se u tom trenu, u nedostatku papira za motanje, doimala ta stara odrpana lulica koju sam dobio od onog ludaka s mora. Nisam je htio baciti, strah me bilo stare budale da nije bacio neku vradbzinu na sve to tako da sam je zadrzao zlu ne trebalo.


Gledam sad kaj da radim s njom. U malenu rupicu ne bi stalo valjda ni 0.2. Ak to stavim pa zapalim u luli, izgorjet ce mi u par sekundi i ode fina travica u dim. Opet ja razmisljam, razmisljam.
Gledam ja lulu, ona gleda mene. U tom trenu nisam mogao razabrati da li je moj kapacitet logicnog racionalnog razmisljanja manji od te rupice u lulici.

Nisam imao izbora. Da mjesam s duhanom, ne bi stalo ni 0.1. Kakve koristi od toga?
Tako sam odlucio uzeti jedan masni hedic, taman velik da stane u lulicu. Ma nisam ga ni mrvio, samo sam ga nabio unutra, reko eeee gorjet ces ti polakooo! Pomislim "ali necu li mu tako nanijeti bol?" pa si razmisljam dal u tom headu ima jos zivotne energije ili nema.

Primim ga pod prste, priblizim oku. Motrim, motrim. Pa bogami ne mrda se nista.
A i ne osjetim da je ziv. Valjda bi rekao nesto da je.
Ostanem tako trenutak buljec u njega, odgovora nisam dobio tako da sam ga hladnokrvno stavio u lulicu.


Bio sam dosta nestrpljiv da zapalim tak da nisam nis cistio lulicu iznutra, samo sam izvana ocistio vlaznom maramicom, reko nikad ne znas!


Stavim lulicu u usta, drvena drskica doimala se jako kratkom. Uzmem upaljac, pazim da si ne zapalim obrve. Kresnem ga, upali on, zapali se vrh, povucem ja dim.


Najednom osjetim ja nesto me pecka. Prvo grlo, pa pluca, pa trbuh, pa genitalije preko nogu sve do stopala i vrati se najednom nazad i iskasljem ja naglo dim a dim zelene boje! Ja gledam, ne vjerujem ,reko mora da mi se zavrtjelo u glavi. Kresnem ja upaljac jos jednom, opet trnci kroz tjelo, od usta do prstiju noznih pa sve nazad, ovaj put malo blaze.... ispustim ja dim... on opet zelen!

Reko sta je ovo, kakva ovo magija, necu ja ovo pusit.

Bilo je kasno.

Pocnu mi se oci sklapat. Ne mogu ih otvorit! Ko da su mi se sljepile! Dotaknem prstima oci, pokusam ih otvoriti, ono ne ide! Uplasim se ja silno! Sta je ovo?
Zastanem par momenata, rekoh sam sebi smiri se smiri se naduvo si se cini ti se.
Udahnem, izdahnem.
Udahnem, izdahnem.
Pokusam otvoriti oci, ne ide! Ko da su sljepljene ljepilom!
Sjednem tapkajuci u mraku na trosjed, pipkam sam sebe. Osjecam se cudno.
Kao da sam... mokar. Ne. Ne mokar. Fluidan. Mokar. Cudno. Ne znam.

Osjetim da se kauc na kojem sjedim mice. Ne vidim nista a osjetim da me nesto ko na vodopadu na bazenima spusta dolje... prvo pocelo kao skakljikanje a onda sve jace i jace da bi se naposljetku pretvorilo u takav silan pad da sam izgubio svijest.

Probudim se. Osjetim kao da letim. Otvorim oci. Uplasim se silno! Kad shvatih da doista letim!!
Sjedio sam na nekakvom cudnom okruglom smedem kamenu, dosta mekanom za kamen, na osjet, na kojemu sam letio kroz vrijeme prostor. Sve oko nas bilo je crno a zvijezde su izgledale kao da se micu i plesu po nebu svjetlosnim brzinama dok sam tako letio na toj gromadi.

Iako sam vidio da letimo i da se krecemo ogromnom brzinom, ja i kamen, nije me bacalo s njega. Sjedio sam na njemu kao na poniju. Obuhvatio sam ga cvrsto nogama a osjecajo silnu dobrotu i ljubav ispod nogu koja je dolazila iz tog kamena na kojemu sam sjedio, letio. Sta vec! Bilo je ludo!

Osjetim da usporavamo i da se zvijezde smiruju. Sve oko nas je pocelo poprimati prizor nocnoga neba. Ispod nas poceli su se prikazivati u daljini obrisi mora i planina, pa pomalo i kopna, gradova, cesta, razne infrastrukture ljudske ali nigdje suma! Sve je bilo golo, livada, sikara ali nigdje visokih drveca.

Najednom osjetim da grubo padamo prema dolje! Primim se nogama jos cvrsce, srce mi je htjelo iskociti iz prsa, osjetio sam pritisak zraka na svome licu i tijelu kako smo padali prema dolje.
Padamo padamo jedno desetak sekundi kad udarimo u pjescanu plazu i odskocimo s pjeska kao lopta i odskocimo sa strane. Ja sam u prvom udaru pao s kamena a kamen se nastavio loptati jos par desetaka metara dalje po beskonacnoj plazi, kako mi se cinilo u tom trenu. Sjever istok zapad jug svugdje samo pjesak. Doimalo se kao velika pustinja. Ali nije bilo vruce. Cak mi je i bilo hladnjikavo od pada, smrzo sam se bio.

Pogledao sam di je kamen pao. Nekoliko desetaka metara dalje. Sad kad sam ga bolje vidio iz daleka, ne sjedeci na njemu, primjetio sam da izgleda kao velika sjemenka kanabisa! I sto je jos bolje, taj "kamen" je izgledao bas kao moj strain koji sam osobno uzgajao godinama. Imao je iste sare po sebi samo je bio ogromona. Sigurno je imao dva metra u promjeru! Ne znam koliko je kila imao al osjetila se silna energija iz njega. Kao da zraci. Nesto kao toplo, ugodno, skakljivao, kao kada te majka miluje i drzi u svome narucju. Tako sam ja to osjetio.

Krenem po pjesku prema njemu a kako sam ja napravio jedan korak, tako se on isto toliko okrenuo i krenuo u smjeru meni! Kotrljao se. Napravim ja jos korak dva, on opet isto! Uplasim se ja reko sta je ovo ko zna sta ce napravit!

Uradim korak unazad, kad on isto! Okrene se ali u suprotnome smjeru, prema tamo di je bio. Napravim ja tri koraka unazad, on isto toliko se okrene unazad suprotno od mene, po toj golemoj plazi, sada jedno 12 metara daleko.

Skuzim ja on mene kopira!
Krenem ja prema njemu, prvo normalno a kako sam dosao na 5,6 metara usporim, reko da me gromada ne pregazi jos? Mic po mic pricem ja njemu a ono meni na jedno dva metra. Pruzim ja ruku prema njemu, osjetim da me trza po ruci kao neka struja. Lagano, ne pecka, samo osjetim nesto?
Spustim ruku, desnu, dignem drugu ruku prema njemu, lijevu. Opet osjetim neke trnce. Hmm.

Pridem ja na metar. Podignem ruku, dotaknem ga.
I djubre malo, tj veliko! ude mi u glavu! Osjetim ko da mi je nekakva zmijica kroz ruku, kojom sa ga dotakao, progmizala kroz ruku preko prsa kroz vrat pravo u glavu!
I cujem neke sumove u usima. Kao da netko sapce "halo halo".
Ja u glavi pomislim "ALO!" a ono vikne mi u usima "HAAALOOOOO" tako da me zabole usi i primim se objema rukama za usi i prestane sumovi. Popipam se po glavi, sve OK. Pogledam sebe, pogledam okolo, sve ok. Nitko mi nije u glavi. Tu smo ja i "kamen".
Opet ja njega dotaknem desnom rukom, prode opet neka zmijica energije meni u glavu.
Cujem sum i kaze "Halo" laganim tonom, muskim. Kao gotovo djecjim, adolescentskim.
Pomislim ja u glavi "tko je to?" i cujem odgovor u usima "Ja"
"tko JA" pomislim ja automatski a odzvoni mi odgovor u usima "Ja. Ti. Mi. Svi"
"Whaaat" pomislim u glavi "kakva je ovo zajebancija"
I cujem zvuk koji kaze:
"Ja sam ti. Ti sam ja"
Nista mi nije bilo jasno i u tome momentu jednostavno sam htio van iz toga svega jer mi je postalo zamorno i pozalio sam sto se nisam prosetao do benzinske po kisi pa sada ne bih stajao tu dirajuci sjemenku od dva metra usred pustinje.
"Sto se cudis" cujem glas opet. "Vidis me kao sjemenku. Ne znas zasto?"
"Ne znam ni ko si ni sta si i nemam pojma o cemu pricas ili mislis ili sta vec radis i ko si sta si" milijun pitanja mi se vrtjelo glavom a osjetio sam da "kamen" sve to rezonira i pamti i slusa me. Doista me slusa. Osjetio sam.
"Di smo?" pitam se u glavi.
"Ovdje" kaze glas.
"Pa to vidim i sam! Nemoj me zajebavat!" vec sam postao nervozan od svega toga.
"Tu i tamo. Jesmo a nismo. Sto ti nije jasno?" upita me znatizeljnim glasom.
"Pa nista mi nije jasno! DI smo, sta radimo, tko si ti!"
"Zato smo i ovdje. Da se zapitas!"

Najednom se probudim iz tog sna, shvatim da lezim na trosjedu, nogama na podu, lulica kraj mene... prazna.