Meni
Forumi
Nove poruke
Sve teme
Najnovije teme
Nove poruke
♫ Radio
Dnevnici
Dnevnici Vanjskog Uzgajanja
Dnevnici Unutrašnjeg Uzgajanja
Završeni Vanjski Dnevnici
Završeni Unutrašnji Dnevnici
Novo
Popularne teme
Nove poruke
Najnovije aktivnosti
Članovi
Trenutno prisutni
Forumi
Prijava
Registracija
Nove poruke
Sve teme
Najnovije teme
Nove poruke
Meni
Install the app
Install
Objavite odgovor
Forumi
Relaksacija i Razonoda
Kutak za Umjetnost
[Pripovjetka] Lula nemira
JavaScript is disabled. For a better experience, please enable JavaScript in your browser before proceeding.
Koristite zastareli pregledač. Možda neće pravilno prikazivati ove ili druge veb stranice.
Trebali biste nadograditi ili koristiti
alternativni pregledač
.
Poruka
<blockquote data-quote="LupusHerbivor" data-source="post: 592690" data-attributes="member: 64662"><p>Skoro je ponoc a ja ostao bez rizle. Nemam vise ni komad. Nista ne radi a i kisurina pada. Prekopao sam citav stan. Provirio kroz svaku ladicu, pogledao iza svakoga coska, nema di nisam gledao. I nema ni komada.</p><p></p><p>Sjetih se one anegdote: "Sto je gore? Imati trave a nemati papira ili imati papira a nemati trave"</p><p>Nije bitno! Ionako mi dode na isto! Sta cu sad... sta cu sad... razmisljam si ja.</p><p></p><p>I sjetim se!</p><p></p><p>Lulica. Di sam je samo stavio joj! Mora da je negdje jos u putnoj torbi, ostala negdje zakopana ispod nekoristene odjece sa puta. Kopam ja, kopam. Nadem je. Ako je prije izgledala staro, nikakvo, pohabano i prljavo sad mi se doimala kao najbolja prijateljica u koju sam duboko zaljubljen, zelim je ozeniti, imati s njome djecu i provesti ostatak zivota sretan i bericetan. Tako mi se u tom trenu, u nedostatku papira za motanje, doimala ta stara odrpana lulica koju sam dobio od onog ludaka s mora. Nisam je htio baciti, strah me bilo stare budale da nije bacio neku vradbzinu na sve to tako da sam je zadrzao zlu ne trebalo. </p><p></p><p></p><p>Gledam sad kaj da radim s njom. U malenu rupicu ne bi stalo valjda ni 0.2. Ak to stavim pa zapalim u luli, izgorjet ce mi u par sekundi i ode fina travica u dim. Opet ja razmisljam, razmisljam.</p><p>Gledam ja lulu, ona gleda mene. U tom trenu nisam mogao razabrati da li je moj kapacitet logicnog racionalnog razmisljanja manji od te rupice u lulici. </p><p></p><p>Nisam imao izbora. Da mjesam s duhanom, ne bi stalo ni 0.1. Kakve koristi od toga?</p><p>Tako sam odlucio uzeti jedan masni hedic, taman velik da stane u lulicu. Ma nisam ga ni mrvio, samo sam ga nabio unutra, reko eeee gorjet ces ti polakooo! Pomislim "ali necu li mu tako nanijeti bol?" pa si razmisljam dal u tom headu ima jos zivotne energije ili nema. </p><p></p><p>Primim ga pod prste, priblizim oku. Motrim, motrim. Pa bogami ne mrda se nista. </p><p>A i ne osjetim da je ziv. Valjda bi rekao nesto da je.</p><p>Ostanem tako trenutak buljec u njega, odgovora nisam dobio tako da sam ga hladnokrvno stavio u lulicu.</p><p></p><p></p><p>Bio sam dosta nestrpljiv da zapalim tak da nisam nis cistio lulicu iznutra, samo sam izvana ocistio vlaznom maramicom, reko nikad ne znas! </p><p></p><p></p><p>Stavim lulicu u usta, drvena drskica doimala se jako kratkom. Uzmem upaljac, pazim da si ne zapalim obrve. Kresnem ga, upali on, zapali se vrh, povucem ja dim.</p><p></p><p></p><p>Najednom osjetim ja nesto me pecka. Prvo grlo, pa pluca, pa trbuh, pa genitalije preko nogu sve do stopala i vrati se najednom nazad i iskasljem ja naglo dim a dim zelene boje! Ja gledam, ne vjerujem ,reko mora da mi se zavrtjelo u glavi. Kresnem ja upaljac jos jednom, opet trnci kroz tjelo, od usta do prstiju noznih pa sve nazad, ovaj put malo blaze.... ispustim ja dim... on opet zelen!</p><p></p><p>Reko sta je ovo, kakva ovo magija, necu ja ovo pusit.</p><p></p><p>Bilo je kasno.</p><p></p><p>Pocnu mi se oci sklapat. Ne mogu ih otvorit! Ko da su mi se sljepile! Dotaknem prstima oci, pokusam ih otvoriti, ono ne ide! Uplasim se ja silno! Sta je ovo? </p><p>Zastanem par momenata, rekoh sam sebi smiri se smiri se naduvo si se cini ti se.</p><p>Udahnem, izdahnem.</p><p>Udahnem, izdahnem.</p><p>Pokusam otvoriti oci, ne ide! Ko da su sljepljene ljepilom!</p><p>Sjednem tapkajuci u mraku na trosjed, pipkam sam sebe. Osjecam se cudno.</p><p>Kao da sam... mokar. Ne. Ne mokar. Fluidan. Mokar. Cudno. Ne znam.</p><p></p><p>Osjetim da se kauc na kojem sjedim mice. Ne vidim nista a osjetim da me nesto ko na vodopadu na bazenima spusta dolje... prvo pocelo kao skakljikanje a onda sve jace i jace da bi se naposljetku pretvorilo u takav silan pad da sam izgubio svijest.</p><p></p><p>Probudim se. Osjetim kao da letim. Otvorim oci. Uplasim se silno! Kad shvatih da doista letim!! </p><p>Sjedio sam na nekakvom cudnom okruglom smedem kamenu, dosta mekanom za kamen, na osjet, na kojemu sam letio kroz vrijeme prostor. Sve oko nas bilo je crno a zvijezde su izgledale kao da se micu i plesu po nebu svjetlosnim brzinama dok sam tako letio na toj gromadi.</p><p></p><p>Iako sam vidio da letimo i da se krecemo ogromnom brzinom, ja i kamen, nije me bacalo s njega. Sjedio sam na njemu kao na poniju. Obuhvatio sam ga cvrsto nogama a osjecajo silnu dobrotu i ljubav ispod nogu koja je dolazila iz tog kamena na kojemu sam sjedio, letio. Sta vec! Bilo je ludo!</p><p></p><p>Osjetim da usporavamo i da se zvijezde smiruju. Sve oko nas je pocelo poprimati prizor nocnoga neba. Ispod nas poceli su se prikazivati u daljini obrisi mora i planina, pa pomalo i kopna, gradova, cesta, razne infrastrukture ljudske ali nigdje suma! Sve je bilo golo, livada, sikara ali nigdje visokih drveca.</p><p></p><p>Najednom osjetim da grubo padamo prema dolje! Primim se nogama jos cvrsce, srce mi je htjelo iskociti iz prsa, osjetio sam pritisak zraka na svome licu i tijelu kako smo padali prema dolje. </p><p>Padamo padamo jedno desetak sekundi kad udarimo u pjescanu plazu i odskocimo s pjeska kao lopta i odskocimo sa strane. Ja sam u prvom udaru pao s kamena a kamen se nastavio loptati jos par desetaka metara dalje po beskonacnoj plazi, kako mi se cinilo u tom trenu. Sjever istok zapad jug svugdje samo pjesak. Doimalo se kao velika pustinja. Ali nije bilo vruce. Cak mi je i bilo hladnjikavo od pada, smrzo sam se bio.</p><p></p><p>Pogledao sam di je kamen pao. Nekoliko desetaka metara dalje. Sad kad sam ga bolje vidio iz daleka, ne sjedeci na njemu, primjetio sam da izgleda kao velika sjemenka kanabisa! I sto je jos bolje, taj "kamen" je izgledao bas kao moj strain koji sam osobno uzgajao godinama. Imao je iste sare po sebi samo je bio ogromona. Sigurno je imao dva metra u promjeru! Ne znam koliko je kila imao al osjetila se silna energija iz njega. Kao da zraci. Nesto kao toplo, ugodno, skakljivao, kao kada te majka miluje i drzi u svome narucju. Tako sam ja to osjetio.</p><p></p><p>Krenem po pjesku prema njemu a kako sam ja napravio jedan korak, tako se on isto toliko okrenuo i krenuo u smjeru meni! Kotrljao se. Napravim ja jos korak dva, on opet isto! Uplasim se ja reko sta je ovo ko zna sta ce napravit!</p><p></p><p>Uradim korak unazad, kad on isto! Okrene se ali u suprotnome smjeru, prema tamo di je bio. Napravim ja tri koraka unazad, on isto toliko se okrene unazad suprotno od mene, po toj golemoj plazi, sada jedno 12 metara daleko. </p><p></p><p>Skuzim ja on mene kopira!</p><p>Krenem ja prema njemu, prvo normalno a kako sam dosao na 5,6 metara usporim, reko da me gromada ne pregazi jos? Mic po mic pricem ja njemu a ono meni na jedno dva metra. Pruzim ja ruku prema njemu, osjetim da me trza po ruci kao neka struja. Lagano, ne pecka, samo osjetim nesto?</p><p>Spustim ruku, desnu, dignem drugu ruku prema njemu, lijevu. Opet osjetim neke trnce. Hmm.</p><p></p><p>Pridem ja na metar. Podignem ruku, dotaknem ga.</p><p>I djubre malo, tj veliko! ude mi u glavu! Osjetim ko da mi je nekakva zmijica kroz ruku, kojom sa ga dotakao, progmizala kroz ruku preko prsa kroz vrat pravo u glavu! </p><p>I cujem neke sumove u usima. Kao da netko sapce "halo halo".</p><p>Ja u glavi pomislim "ALO!" a ono vikne mi u usima "HAAALOOOOO" tako da me zabole usi i primim se objema rukama za usi i prestane sumovi. Popipam se po glavi, sve OK. Pogledam sebe, pogledam okolo, sve ok. Nitko mi nije u glavi. Tu smo ja i "kamen". </p><p>Opet ja njega dotaknem desnom rukom, prode opet neka zmijica energije meni u glavu.</p><p>Cujem sum i kaze "Halo" laganim tonom, muskim. Kao gotovo djecjim, adolescentskim.</p><p>Pomislim ja u glavi "tko je to?" i cujem odgovor u usima "Ja"</p><p>"tko JA" pomislim ja automatski a odzvoni mi odgovor u usima "Ja. Ti. Mi. Svi"</p><p>"Whaaat" pomislim u glavi "kakva je ovo zajebancija" </p><p>I cujem zvuk koji kaze:</p><p>"Ja sam ti. Ti sam ja"</p><p>Nista mi nije bilo jasno i u tome momentu jednostavno sam htio van iz toga svega jer mi je postalo zamorno i pozalio sam sto se nisam prosetao do benzinske po kisi pa sada ne bih stajao tu dirajuci sjemenku od dva metra usred pustinje. </p><p>"Sto se cudis" cujem glas opet. "Vidis me kao sjemenku. Ne znas zasto?"</p><p>"Ne znam ni ko si ni sta si i nemam pojma o cemu pricas ili mislis ili sta vec radis i ko si sta si" milijun pitanja mi se vrtjelo glavom a osjetio sam da "kamen" sve to rezonira i pamti i slusa me. Doista me slusa. Osjetio sam.</p><p>"Di smo?" pitam se u glavi.</p><p>"Ovdje" kaze glas.</p><p>"Pa to vidim i sam! Nemoj me zajebavat!" vec sam postao nervozan od svega toga.</p><p>"Tu i tamo. Jesmo a nismo. Sto ti nije jasno?" upita me znatizeljnim glasom.</p><p>"Pa nista mi nije jasno! DI smo, sta radimo, tko si ti!"</p><p>"Zato smo i ovdje. Da se zapitas!"</p><p></p><p>Najednom se probudim iz tog sna, shvatim da lezim na trosjedu, nogama na podu, lulica kraj mene... prazna.</p></blockquote><p></p>
[QUOTE="LupusHerbivor, post: 592690, member: 64662"] Skoro je ponoc a ja ostao bez rizle. Nemam vise ni komad. Nista ne radi a i kisurina pada. Prekopao sam citav stan. Provirio kroz svaku ladicu, pogledao iza svakoga coska, nema di nisam gledao. I nema ni komada. Sjetih se one anegdote: "Sto je gore? Imati trave a nemati papira ili imati papira a nemati trave" Nije bitno! Ionako mi dode na isto! Sta cu sad... sta cu sad... razmisljam si ja. I sjetim se! Lulica. Di sam je samo stavio joj! Mora da je negdje jos u putnoj torbi, ostala negdje zakopana ispod nekoristene odjece sa puta. Kopam ja, kopam. Nadem je. Ako je prije izgledala staro, nikakvo, pohabano i prljavo sad mi se doimala kao najbolja prijateljica u koju sam duboko zaljubljen, zelim je ozeniti, imati s njome djecu i provesti ostatak zivota sretan i bericetan. Tako mi se u tom trenu, u nedostatku papira za motanje, doimala ta stara odrpana lulica koju sam dobio od onog ludaka s mora. Nisam je htio baciti, strah me bilo stare budale da nije bacio neku vradbzinu na sve to tako da sam je zadrzao zlu ne trebalo. Gledam sad kaj da radim s njom. U malenu rupicu ne bi stalo valjda ni 0.2. Ak to stavim pa zapalim u luli, izgorjet ce mi u par sekundi i ode fina travica u dim. Opet ja razmisljam, razmisljam. Gledam ja lulu, ona gleda mene. U tom trenu nisam mogao razabrati da li je moj kapacitet logicnog racionalnog razmisljanja manji od te rupice u lulici. Nisam imao izbora. Da mjesam s duhanom, ne bi stalo ni 0.1. Kakve koristi od toga? Tako sam odlucio uzeti jedan masni hedic, taman velik da stane u lulicu. Ma nisam ga ni mrvio, samo sam ga nabio unutra, reko eeee gorjet ces ti polakooo! Pomislim "ali necu li mu tako nanijeti bol?" pa si razmisljam dal u tom headu ima jos zivotne energije ili nema. Primim ga pod prste, priblizim oku. Motrim, motrim. Pa bogami ne mrda se nista. A i ne osjetim da je ziv. Valjda bi rekao nesto da je. Ostanem tako trenutak buljec u njega, odgovora nisam dobio tako da sam ga hladnokrvno stavio u lulicu. Bio sam dosta nestrpljiv da zapalim tak da nisam nis cistio lulicu iznutra, samo sam izvana ocistio vlaznom maramicom, reko nikad ne znas! Stavim lulicu u usta, drvena drskica doimala se jako kratkom. Uzmem upaljac, pazim da si ne zapalim obrve. Kresnem ga, upali on, zapali se vrh, povucem ja dim. Najednom osjetim ja nesto me pecka. Prvo grlo, pa pluca, pa trbuh, pa genitalije preko nogu sve do stopala i vrati se najednom nazad i iskasljem ja naglo dim a dim zelene boje! Ja gledam, ne vjerujem ,reko mora da mi se zavrtjelo u glavi. Kresnem ja upaljac jos jednom, opet trnci kroz tjelo, od usta do prstiju noznih pa sve nazad, ovaj put malo blaze.... ispustim ja dim... on opet zelen! Reko sta je ovo, kakva ovo magija, necu ja ovo pusit. Bilo je kasno. Pocnu mi se oci sklapat. Ne mogu ih otvorit! Ko da su mi se sljepile! Dotaknem prstima oci, pokusam ih otvoriti, ono ne ide! Uplasim se ja silno! Sta je ovo? Zastanem par momenata, rekoh sam sebi smiri se smiri se naduvo si se cini ti se. Udahnem, izdahnem. Udahnem, izdahnem. Pokusam otvoriti oci, ne ide! Ko da su sljepljene ljepilom! Sjednem tapkajuci u mraku na trosjed, pipkam sam sebe. Osjecam se cudno. Kao da sam... mokar. Ne. Ne mokar. Fluidan. Mokar. Cudno. Ne znam. Osjetim da se kauc na kojem sjedim mice. Ne vidim nista a osjetim da me nesto ko na vodopadu na bazenima spusta dolje... prvo pocelo kao skakljikanje a onda sve jace i jace da bi se naposljetku pretvorilo u takav silan pad da sam izgubio svijest. Probudim se. Osjetim kao da letim. Otvorim oci. Uplasim se silno! Kad shvatih da doista letim!! Sjedio sam na nekakvom cudnom okruglom smedem kamenu, dosta mekanom za kamen, na osjet, na kojemu sam letio kroz vrijeme prostor. Sve oko nas bilo je crno a zvijezde su izgledale kao da se micu i plesu po nebu svjetlosnim brzinama dok sam tako letio na toj gromadi. Iako sam vidio da letimo i da se krecemo ogromnom brzinom, ja i kamen, nije me bacalo s njega. Sjedio sam na njemu kao na poniju. Obuhvatio sam ga cvrsto nogama a osjecajo silnu dobrotu i ljubav ispod nogu koja je dolazila iz tog kamena na kojemu sam sjedio, letio. Sta vec! Bilo je ludo! Osjetim da usporavamo i da se zvijezde smiruju. Sve oko nas je pocelo poprimati prizor nocnoga neba. Ispod nas poceli su se prikazivati u daljini obrisi mora i planina, pa pomalo i kopna, gradova, cesta, razne infrastrukture ljudske ali nigdje suma! Sve je bilo golo, livada, sikara ali nigdje visokih drveca. Najednom osjetim da grubo padamo prema dolje! Primim se nogama jos cvrsce, srce mi je htjelo iskociti iz prsa, osjetio sam pritisak zraka na svome licu i tijelu kako smo padali prema dolje. Padamo padamo jedno desetak sekundi kad udarimo u pjescanu plazu i odskocimo s pjeska kao lopta i odskocimo sa strane. Ja sam u prvom udaru pao s kamena a kamen se nastavio loptati jos par desetaka metara dalje po beskonacnoj plazi, kako mi se cinilo u tom trenu. Sjever istok zapad jug svugdje samo pjesak. Doimalo se kao velika pustinja. Ali nije bilo vruce. Cak mi je i bilo hladnjikavo od pada, smrzo sam se bio. Pogledao sam di je kamen pao. Nekoliko desetaka metara dalje. Sad kad sam ga bolje vidio iz daleka, ne sjedeci na njemu, primjetio sam da izgleda kao velika sjemenka kanabisa! I sto je jos bolje, taj "kamen" je izgledao bas kao moj strain koji sam osobno uzgajao godinama. Imao je iste sare po sebi samo je bio ogromona. Sigurno je imao dva metra u promjeru! Ne znam koliko je kila imao al osjetila se silna energija iz njega. Kao da zraci. Nesto kao toplo, ugodno, skakljivao, kao kada te majka miluje i drzi u svome narucju. Tako sam ja to osjetio. Krenem po pjesku prema njemu a kako sam ja napravio jedan korak, tako se on isto toliko okrenuo i krenuo u smjeru meni! Kotrljao se. Napravim ja jos korak dva, on opet isto! Uplasim se ja reko sta je ovo ko zna sta ce napravit! Uradim korak unazad, kad on isto! Okrene se ali u suprotnome smjeru, prema tamo di je bio. Napravim ja tri koraka unazad, on isto toliko se okrene unazad suprotno od mene, po toj golemoj plazi, sada jedno 12 metara daleko. Skuzim ja on mene kopira! Krenem ja prema njemu, prvo normalno a kako sam dosao na 5,6 metara usporim, reko da me gromada ne pregazi jos? Mic po mic pricem ja njemu a ono meni na jedno dva metra. Pruzim ja ruku prema njemu, osjetim da me trza po ruci kao neka struja. Lagano, ne pecka, samo osjetim nesto? Spustim ruku, desnu, dignem drugu ruku prema njemu, lijevu. Opet osjetim neke trnce. Hmm. Pridem ja na metar. Podignem ruku, dotaknem ga. I djubre malo, tj veliko! ude mi u glavu! Osjetim ko da mi je nekakva zmijica kroz ruku, kojom sa ga dotakao, progmizala kroz ruku preko prsa kroz vrat pravo u glavu! I cujem neke sumove u usima. Kao da netko sapce "halo halo". Ja u glavi pomislim "ALO!" a ono vikne mi u usima "HAAALOOOOO" tako da me zabole usi i primim se objema rukama za usi i prestane sumovi. Popipam se po glavi, sve OK. Pogledam sebe, pogledam okolo, sve ok. Nitko mi nije u glavi. Tu smo ja i "kamen". Opet ja njega dotaknem desnom rukom, prode opet neka zmijica energije meni u glavu. Cujem sum i kaze "Halo" laganim tonom, muskim. Kao gotovo djecjim, adolescentskim. Pomislim ja u glavi "tko je to?" i cujem odgovor u usima "Ja" "tko JA" pomislim ja automatski a odzvoni mi odgovor u usima "Ja. Ti. Mi. Svi" "Whaaat" pomislim u glavi "kakva je ovo zajebancija" I cujem zvuk koji kaze: "Ja sam ti. Ti sam ja" Nista mi nije bilo jasno i u tome momentu jednostavno sam htio van iz toga svega jer mi je postalo zamorno i pozalio sam sto se nisam prosetao do benzinske po kisi pa sada ne bih stajao tu dirajuci sjemenku od dva metra usred pustinje. "Sto se cudis" cujem glas opet. "Vidis me kao sjemenku. Ne znas zasto?" "Ne znam ni ko si ni sta si i nemam pojma o cemu pricas ili mislis ili sta vec radis i ko si sta si" milijun pitanja mi se vrtjelo glavom a osjetio sam da "kamen" sve to rezonira i pamti i slusa me. Doista me slusa. Osjetio sam. "Di smo?" pitam se u glavi. "Ovdje" kaze glas. "Pa to vidim i sam! Nemoj me zajebavat!" vec sam postao nervozan od svega toga. "Tu i tamo. Jesmo a nismo. Sto ti nije jasno?" upita me znatizeljnim glasom. "Pa nista mi nije jasno! DI smo, sta radimo, tko si ti!" "Zato smo i ovdje. Da se zapitas!" Najednom se probudim iz tog sna, shvatim da lezim na trosjedu, nogama na podu, lulica kraj mene... prazna. [/QUOTE]
Verifikacija
Objavite odgovor
Forumi
Relaksacija i Razonoda
Kutak za Umjetnost
[Pripovjetka] Lula nemira
Top
Bottom