[Pripovjetka] Plantaža Ljubavi

Hesi Hempatia Seedstockers Organics Nutrients Herbies Headshop

LupusHerbivor

Banned
Banovan
25.05.2018
235
815
93
"31.5.2013." a pokraj urezano srce sa inicijalima Z+M - stajao sam iznad uklesane gromade kamena, prisjecajuci se kao da je bilo danas. Iako su prosle godine, sve jos mirise na nju. Od zarasle sikare cini se i jace. Kazu da vrijeme lijeci sve... mislim da su me slagali. Kao i ona. Moja Marijana. Moja lijepa Marijana, ja i ona toga dana...

Kazem, sjecam se kao da je bilo danas. Vruce, sparno proljetno vrijeme. A vidi i godine, kao da je ukleta. 2013. Nisam praznovjeran ali mozda ima nesto u tome svemu? Ko ce ga znati...

Okrenuo sam se Isusu, sjeo na kamen, izvadio aparaturu, poceo motat. Nekada je to radila ona. Bilo mi je veci gust kada ona mota. Ima nesto u tome. Kao kada mi je kuhala kafu. S ljubavlju... valjda.... sta ja znam. Ko da je bitno!

Kud sam bas doso u podne. Mogo sam doc malo prije malo kasnije. Ili bar ponijeti kapu. Ko nema u glavi ima u nogama - pricao sam sam sa sobom u svojoj glavi motajuci pljugi na vrelome suncu. Cak je i kamen bio topao. I ovako sjedec na njemu mora on mene podsjecati na nju! Zasto sam to morao uciniti? Da li je moglo biti drugacije? Ajde kamen daj se ohladi i pusti me na miru da si brijem svoju briju. Al nece i nece...

Od ovolkog bljestavila ne vidim ni di je ljepak. Mogao sam i koju manje popusit prije nego sam dosao ovdje, mozda bih i bolje vidio ljepak - negativizirao sam sam sebe. Bas sam bio u losem raspolozenju.

Prije je sve raslo. Prije sam sjedio na ovome istome kamenu satima i satima, danima i danima, nocima i nocima gledajuci ih kako mi naocigled rastu. Moje curke. Nema ih vise. Sad je sve zaraslo. Ostale su samo rupe. Rupe u zemlji, rupe u mojoj glavi, rupe u mome srcu. Valjda je to sve povezano. Rupa tamo rupa namo svugdje rupa. Da sam gradio brdo, mozda bih sada imao brdo treba? A ne rupu? - mastao sam oblizivajuci ljepak.

Prednost vrucine je sto se frula lako pali. Kao i zene. Vole one to vruce. Fali mi to sve. A opet mi se zgadilo.
Kao i ova frula sto je navlacim. Koja je to danas? 10, 15? Vec godinam ne brojim, zasto bih brojao jutros - pokusavao sam se prisjetiti koja je to frula zapaljena danas a nije jos ni pravo podne. Nema ni isti okus kada ona nije tu. Moja Marijana. Jao kako je znala zasliniti frulu. Ali nisam se mogao ljutiti na nju, kako i bih. Volio sam svaki dio njenog tijela, svaki dijelic pa i najmanji sekret sto je proizasao ih njene pojave. Nije ona bila savrsena. Daleko od toga! Ali bila je moja, ja sam bio njen a cijeli svijet nas. Bar sam mislio da tako jest... kazu misliti je drek znati... ko puno misli zaboli ga glava... i zub boli kad je supalj... ja znam da nista ne znam...

Svi su tu jako jako pametni ali gdje su sada i gdje su te knjige koje mogu procitati koje ce ugasiti osjecaje, koji ce mi reci kako da ne mislim na nju svaki put kad sam s drugom, koji ce mi reci gdje da zakopam ovaj kamen sto se usidrio bas tu... u meni.

Mozda bih trebao razmisljati pozitivno. Kazu da svaka strana ima vise strana. I da nema pravih strana. I da je svaka strana prava samo mora biti tvoja. A komplikacije. Od silnog procitanog stiva zabolila me tikva. Ma da bar je, lazem samog sebe.

Eno one rupe u koju je propala - gledao sam u stranu, u jednu od iskopanih rupa u tvrdoj glinenoj zemlji obraslog zaraslog zapustenog vinograda. Skoro je uganula nogu. Bar je glumila tako. Damski. Da je masiram. Mislim da je bila ljubomorna na moje curke. Kad malo razmislim, mozda je zato i pristala doci ovdje?

Cek.

Ja sam nju nazvao da idemo van. I predlozio sam da odemo negdje u prirodu, nisam joj rekao tocno gdje sta iako je znala cime se bavim, samo sam joj rekao da obuce neke tenisice za prirodu jer ima dosta krpelja i komaraca pa da ju ne gnjave.

Nasli smo se na zeljeznickoj postaji jednoga maloga sela. Moj sajt je bio udaljen nekih dobrih sat i po pjeske, strme ceste, sikare i tako... bilo je tek oko pola 9 ujutro, Isus je tek poceo da grije.
Po obicaju, nije se nasminkala. Prirodna. Bas svoja. Tipican vodenjak. Znao sam od milja reci da su je Bogovi poslali meni da mi donese vode posto sam strasno ozednio od zivota i teskoga rada. Topila se na moje rijeci. A i ja kraj nje... bila je moj melem i moj otrov.

Nakon nekih sat vremena pjeske, dosli u duboku sumu. Razgledavali smo prirodu, divili se drvecu, zagrljeni trcali uzbrdo.. bili smo samo mi i priroda. Nikoga oko nas kilometrima. Vise nego ikad ja sam bio posve njen a ona skroz moja. Bili smo kao jedno cudnovato bice svjetleci u hladovini sumskih sikara. Ili mi se bar tako cinilo, onako napusen, zaljubljen, s njom u zagrljaju.

Koliko jos? - pitala je. Kad cemo stici? Umorna sam vec - pocela je zanovijetat. Evo evo jos malo, lagao sam je, znajuci da nas ceka jos dobrih 20 minuta probijanja kroz sumske sikare. Ja sam isao prvi, ona iza mene, iako je bila puno niza nije navikla na hodanje kroz sumu pa nam je trebalo ja mislim sat vremena a ne 20 kako mi inace treba no ajde... sve za ljubav!

Priblizavali smo se ulasku na plantazu. Od divljih kupina napravio sam svod, tako da se ulazilo kroz tunel koji je onako napusenom uvijek djelovao kao portal u drugu dimenziju. Prolazis prolazis a kad se probijes kroz tu crvotocinu udes u jebeni raj zemaljski gdje je sve po tvom. Gdje biljke rastu kao da ih je sam Bog posadio tamo i smiju se Isusu a Isus njima i tako se igraju iz dana u dan sakriveni od sviju...

Mozda sam unakazio to sveto tlo dovevsi nju. Ko zna.. kazu da postoji karma. Neki kotac sta se okrece pa kako se primis za njega tako te baca vamo tamo. Ili ako si dovoljno spretan zajases ga i kotrljas se prostranstvima zivota kontrolirajuci njegov tok... svasta kazu ljudi. Svasta sam i ja mislio kad smo se nasli tamo.

Ja. Ona. I Raj.

Nisam imao neku veliku plantazu kao iz filmova, mozda koji dvadesetak kvadrata, duplo toliko biljaka zasadenih u duboke jame staroga vinograda.

Ona je bila fascinirana. Trebalo joj je nekoliko minuta predaha i setanja kroz svu tu sumu biljoza. Sjaj u njenim ocima nikada necu zaboraviti. Nee moooguu vjerooovatt - divila se a ja sam bio ponosniji nego ikada. Ona zadivljena divotom masnih hedova a ja zadivljen svojim uspjehom i svrhom ovoga zivota.
Pa ima li ista ljepse od njenog osmijeha iznad obasjanih hedova, par tjedana pred zetvu? Ima li ljepse ljepote na ovome svijetu? Moze li se to novcem platit? - lutao sam svojim mislima dok je ona lutala plantazom.

Strasna energija osjetila se u zraku. Ili sam ja bio toliko napaljenih gledajuci njenu znojem mokru usko prilivenu odjecu dok se gipko kretala medu curkama koje su je pozdravljale lelutajuci na proljetnom povjetarcu... pticice su pjevale a ja sam bio u Raju.


Prisao sam joj, obuhvatio je oko struka smjeskajuci se zapjevao:

Na malenom brijegu
Usred vinograda
Sastali se beruc cvijece
Momak i djevojka
Jedno drugom saputali
Vjecnu tajnu zakopali
Niko nista nece znati
Sve ce priroda sakriti
I Sunce i Mjesec nece reci
Kamen i voda ce presutjeti
Zrak ce zaobici
Dok cemo mi ljubav
Vjecno voditi