E jbg. krivo si protumačio. Kao prvo radio sam po cijeloj hrvatskoj i nigdje nisam doživio nikakvo unapređenje. Po struci sam diplomirani pravnik i ja ti mogu jamčiti da bez obzira na fakultet koji završiš ako ga ne završiš sa iznadprosječnim uspjehom i nedobiješ preporuke sa faksa teško budeš našao posao u struci. Ti još nisi doživio hrvatsku realnost na pravi način, ali hoćeš nebrini. Nema ti biranja ni sa faksom, ima jedan stih koji kaže "samo veze vezu sitno tkanje, nije važno znanje ni obrazovanje". Još si mlad i još se školuješ, jednog dana ako sjedneš na svoje radno mjesto (ja se iskreno nadam da hoćeš i da nećeš završiti kao ostalih 200 tisuća visokoškolovanih hrvata bez zaposlenja), pa kad vidiš koliko to stresa donosi i kako je zaista raditi ono što voliš za nekog drugog u ovoj našoj državi onda će ti biti jasno o čemu sam govorio.
Ljudi bi trebali raditi ono što vole, a kad netko radi ono što voli onda je dobar u tome jer to radi sa ljubavlju, ako nešta radiš sa ljubavlju onda te to čini sretnim i uspješnim, ali ne na balkanu. Zašto ne, pa zato što ovdje ako nisi kriminalac i lopov nećeš uspjeti.
Ja svojim predhodnim postom nisam želio reći da ja radim za malu plaću, ja radim za više od 10 tisuća kuna, ali mene to nemože činiti sretnim u svijetu u kojem svakodnevno susrećem ljude na rubu, ljude koji nemaju šta jesti, ali doslovno. Kad pogledaš da čovjek invalid bere zaleđene jabuke sa stabla, čisti trule dijelove, te ih reže i daje dijeci sa starim kruhom nebi li ih prehranio, a po cijele dane skuplja grančice da može naložiti vatru, e onda me srce zaboli i ja jednostavno nemogu izdržati a da ne pomognem. Što je najgore čovjek je dobio otkaz nakon ozljede na radu prije 4 godine uz odštetu od 4 tisuće eura, o čemu više da govorimo. Ja se pitam zašto bar mali dio naše populacije ne sagleda realno situaciju oko sebe, pa se ne potrudi bar malo pomoći takvim ljudima, za takvo šta ti netreba bogatstvo, i čak mali dio pažnje nekom donosi ogromnu radost i sreću a to je ono što ispunjava svakoga. Lijep je osjećaj biti sretan u životu ali je mnogo ljepši osjećaj malim znacima pažnje i dobrim dijelima nekoga učiniti sretnog. Ljudi moji, 21-beskućnik umre u poljskoj od hladnoće, alooo pa da je 21-mačka umrla trebali bi se zabrinuti, riječ je o ljudima koji su spletom okolnosti tu di jesu i mi nismo tu da sudimo, mi smo tu da pomognemo. Na žalost njima nitko nije pomogao, samo su prolazili pored njih kao da prolaze pokraj drveća. Ljudima je u genetskom zapisu uzajamno pomaganje, a danas je jedino pitanje GDJE JE NESTAO ČOVJEK?
Ja sam i tužan i ljut u isto vrijeme i takve stvari doživljavam pre emotivno, i svjestan sam da me to može koštati zdravlja, ali jednostavno nemogu protiv sebe i svojih nagona. Doslovno mi se gadi ovo vrijeme koje je došlo. Vrijeme kada te nitko negleda u oči kad mu nešta govoriš, vrijeme u kojem svi bulje u svoje mobitele, vrijeme u kojem je glazba bez smisla jer ne dolazi iz srca kao prije, vrijeme u kojem ako si drugačiji nisi prihvaćen, a da bi bio prihvaćen moraš se družiti sa fejk ljudima, slušati glupu glazbu i blejati u mobitel noseći neke šatro brendove, trendove i ostale pizde materine, e reko zajebi al ja neću!
Često me muče takve stvari, a sve ih je više, i to je glavni od razloga zašto pušim na poslu, jer me to smiri i odagna mi bar na kratko misli. I pušim na poslu iz razloga što radim van struke za one koje prezirem i koje smatram jedne od potencijalnih krivaca za ovakvo bezdušno stanje svijesti nacije pa i šire.
Jbg, ako odskače od teme, bacite ovo ća, ili premjestite negdje gdje je prikladno. Prokuhalo sve u meni u sitni sat, moram sad zapalit da se smirim i na spavanje.
Peace!