Roditelji - koliko nas je?

Hempatia Soma iGrow Hemps garden
09.09.2015
6
10
3
32
Podrzavam u potpunosti, ja sam prve dvije godinje bio kuci s njom, nisam radio i totalno se posvetio, ali sada nisam u mogucnosti i moram raditi jos neko vrijeme. Vrtic i ta sranja naprave svoje, al gledam to sa svjetlije strane, sta god oni kazu, tata je u pravu! Haha, ona tjesi klince koji placu u vrticu i objasnjava im da mama i tata moraju raditi i da je u vrticu super, da ce mama doc po njih i da ce ih tata vodit u sumu s psima, obi svi gledaju wtf??? Ma ja bas gustam u svemu tome, vec sad vidim cacin inat u njenim ocima, to me hrani
 

Zelenko63

Funky
Prijatelj Foruma
13.10.2013
6.052
37.226
2.598
Jupiter
www.vutra.org
Ako ste barem jednom uhvatili sebe da nekontrolisano vičete na decu ili partnera zbog neke sitnice, ovaj tekst je za vas. To je priča jedne mame kako je uspela da kod sebe promeni ovu lošu naviku.

Cenim poruke koje dobijam od svoje dece – bilo da su ižvrljane flomasterom na malom parčetu papira ili napisane savršenim rukopisom na papiru na linije. Ali pesma za Dan mama koju sam prošlog proleća dobila od svoje najstarije ćerke me je posebno duboko pogodila.

Prvi stih pesme mi je oduzeo dah pre nego što su suze potekle mojim licem.

„Važna stvar o mojoj mami je... ona je uvek tu za mene, čak i kada napravim problem.“

Vidite, nije uvek bilo tako.

U sred mog veoma rastrojenog života, započela sam jedan nov običaj koje se radikalno razlikovao od načina na koji sam se do tada ponašala. Postala sam osoba koja viče. To nije bilo često, ali je bilo ekstremno – kao prenaduvani balon koji iznenada pukne i svi u okruženju se zato strahovito trgnu.

Pa šta je to bilo u vezi moje dece, koja su tada imala tri i šest godina, zbog čega sam se gubila? Da li je to bilo insistiranje jedne ćerke da otrči po još tri narukvice i omiljene roze naočare kada mi već kasnimo? Da li je to što je druga pokušala sama da sipa pahuljice i prosula celu kutiju na sto? Da li to što je jedna oborila na pod i polomila mog specijalnog staklenog anđela pošto joj je rečeno da ga ne dira? Da li to što se druga stojički borila da ne zaspi baš kada su meni bili potrebni mir i tišina? Da li to što su se njih dve svađale oko glupih stvari poput koja će prva da izađe iz auta ili koja će dobiti najveću kuglu sladoleda?

Da bile su to te stvari – normalna huškanja i tipični dečiji problemi i ponašanja – koje su me iritirale do te mere da sam gubila kontrolu.

Ovu rečenicu nije lako napisati. Niti je to lep period mog života za sećanje jer, istinu govoreći, mrzela sam sebe u tim trenucima. U šta sam se to pretvorila da mi je trebalo da vičem na dve dragocene male osobe koje sam volela više nego sam život?

Reći ću vam u šta sam se pretvorila. U moje distrakcije.

Preterana upotreba telefona, previše zadataka, „to-do“ liste na više strana i jurnjava za savršenstvom su me iscrpeli. A vikanje na ljude koje sam volela je bila direktna posledica gubitka kontrole koji sam osećala u svom životu.


Naravno, morala sam negde da puknem. Pukla sam iza zatvorenih vrata u društvu ljudi koji su mi značili najviše na svetu.


Sve do jednog sudbonosnog dana.

Moja starija ćerka je sišla sa stolice i htela je da dohvati nešto kad je slučajno prevrnula celu kesu pirinča na pod. Dok je milion sitnih zrnaca letelo po podu kao kiša, oči mog deteta su se ispunile suzama. I tada sam ga videla – strah u njenim očima dok se spremala za tiraniju svoje majke.

„Ona me se plaši“, pomislila sam uz najbolnije moguće shvatanje. „Moje 6-godišnje dete se plaši moje reakcije na svoju nevinu grešku.“

Sa dubokim žaljenjem sam shvatila da nisam majka uz kakvu želim da moja deca odrastaju, niti da tako želim da živim ostatak života.

U nedeljama koje su usledile posle te epizode, doživela sam slom i prosvetljenje – trenutak bolne spoznaje koji me je pokrenuo na „hands free“ put – put zaborava svih distrakcija i bavljanje onim što je stvarno važno. To je bilo pre tri godine – godine laganog odvajanja od preterivanja u upotrebi elektronskih smetala u mom životu... tri godine oslobađanja od nedostižnih standarda perfekcije i pritiska društva da „radiš sve“. Kako sam se oslobađala svojih internih i eksternih distrakcija, bes i stres koji su kuvali u meni su polako nestajali. Sa manje tereta na leđima, mogla sam da reagujem na greške moje dece na mnogo smireniji, saosećajniji i razumniji način.

Govorila sam stvari poput:“To je samo sirup od čokolade. Možeš to da obrišeš i sto će biti kao nov.“

(Umesto da ispustim ogorčen uzdah i prevrnem očima.)

Ponudila sam se da držim metlu dok ona čisti more cerealija sa poda.

(Umesto da stojim nad njom sa pogledom negodovanja i neopisive dosade.)

Pomogla sam joj da razmisli gde je ostavila svoje naočare.

(Umesto da je postidim što je tako neodgovorna.)

A u trenucima kada čista iscrpeljnost i neprekidno kukanje prete da uzmu najbolje od mene, ušetala sam u kupatilo, zatvorila vrata za sobom i dala sebi malo vremena da dišem i podsetim sebe da su one deca, a deca greše. Baš kao i ja.

Vremenom je strah koji se video u očima moje dece kada upadnu u nevolju nestao. I hvala Bogu, postala sam utočište u njihovim teškim trenucima, umesto neprijatelj od kog treba da beže i da se kriju.

Nisam sigurna da bih se setila da pišem o ovoj dubokoj transformaciji da se nije desio incident dok sam završavala rukopis za moju knjigu. U tom trenutku sam osetila da mi je život pretrpan i potreba da vičem mi je bila na vrh jezika. Privodila sam kraju poslednja poglavlja knjige kada se moj kompjuter zamrzao. Iznenada, izmene na tri cela poglavlja su nestale pred mojim očima. Provela sam nekoliko minuta mahnito pokušavajući da povratim poslednju verziju rukopisa. Kada mi to nije uspelo, konsultovala sam i „backup“ samo da bih otkrila da je i tamo rukopis nestao nekom greškom. Kada sam shvatila da nikada neću povratiti poglavlja na kojima sam radila, htela sam da plačem, ili još bolje, htela sam da vrištim od besa.

Ali, nisam mogla jer je bilo vreme da pokupim decu iz škole i odvedem ih na plivanje. Uz veliku uzdržanost sam mirno zatvorila svoj kompjuter i podsetila sebe da postoje mnogo, ali mnogo gori problemi od ponovnog pisanja ovih poglavlja. Zatim sam rekla sebi da ne postoji apsolutno ništa što bih mogla sada da uradim da bih rešila ovaj problem.

Kada su moja deca ušla u kola, odmah su znala da nešto nije u redu. „Šta nije u redu, mama?“ pitala su me jednoglasno posle samo kratkog pogleda na moje bledo lice.

Došlo mi je da vrisnem „Upravo sam izgubila četvrtinu moje knjige!“

Htela sam da razbijem volan pesnicom jer je sedenje u kolima bilo poslednje mesto na kom sam htela da budem u tom trenutku. Želela sam da idem kući i popravim moju knjigu – a ne da vozikam decu na plivanje, cedim mokre kupaće kostime, češljam izgužvanu kosu, kuvam večeru, sređujem prljavo posuđe i uspavljujem ih.

Ali umesto toga mirno sam rekla „Malo mi je problem da sada pričam. Izgubila sam deo knjige. I ne želim da pričam o tome jer se osećam loše.“

„Žao nam je“, rekla je starija ćerka u ime obe. I onda, kao da su znale da mi je trebalo prostora, bile su mirne sve do bazena. Deca i ja smo obavile sve aktivnosti tog dana i, iako sam bila tiša nego obično, nisam vikala i dala sam sve od sebe da se suzdržim od razmišljanja o knjizi.


Napokon se dan skoro završio. Ušuškala sam mlađu ćerku u krevet i legla pored starije za uobičajeno „večernje ćaskanje“.

„Da li misliš da ćeš povratiti poglavlja?“ tiho je pitala moja ćerka.

I tada sam počela da plačem, ne toliko zbog tri poglavlja, znala sam da mogu ponovo da ih napišem, moj lom se desio više zbog umora i frustracije koju podrazumeva pisanje i uređivanje knjige. Bila sam tako blizu kraja. Kako mi je to samo oduzeto iz ruku je bilo veliko razočaranje.

Na moje iznenađenje, moje dete je pružilo ruku i nežno me pomilovalo po kosi. Izgovorila je ohrabrujuće reči poput „Kompjuteri mogu da budu tako frustrirajući“ i „Mogu da pogledam backup i vidim da li mogu da popravim knjigu“. I na kraju „Mama, ti to možeš. Ti si najbolji pisac kog poznajem“, i „ja ću ti pomoći kako god mogu“.

Kada sam ja imala „problem“, ona je bila tu, strpljivo i saosećajno me hrabrila ni ne pomislivši da me udari kada sam već bila na dnu.

Moje dete ne bi naučilo ovaj odgovor pun empatije da sam ja ostala ona osoba koja viče. Jer vikanje zatvara komunikaciju, prekida veze, ono čini da se ljudi razdvajaju, umesto zbližavaju.

Važna stvar je....moja mama je uvek tu za mene, čak i kada napravim problem.

Moje dete je to napisalo o meni, ženi koja je prošla kroz težak period na koji nije ponosna, ali iz kog je naučila. I u rečima moje ćerke vidim nadu i za druge.

Važno je... da nije kasno da prestanete da vičete.

Važno je... da deca opraštaju – naročito kada vide da osoba koju vole pokušava da se promeni.

Važno je... da je život previše kratak da bismo se nervirali oko prosutih cerealija i zagubljenih cipela.

Važno je... da bez obzira šta se desilo juče, danas je novi dan.

Danas možemo odabrati da reagujemo mirno.

I dok to radimo, učimo decu da mir gradi mostove – mostove kojima možemo poći kada imamo probleme.

Pročitajte ovo :)
 

CilI

Habanero Maya Red
Banovan
24.10.2012
5.179
7.241
258
54
Texas,USA
Važno je, da si sama došla do samospoznanja. Neki nikada ne dodzu na taj nivo.
Ja od 6 razreda osnovne škole za sebe znam, da sam se sam sebi dokazao i nikad više u životu nemam potrebe, da bi to zbog drugih radio. Psiha mi je jaka i ne može je ništa izbaciti iz balansa.
 
  • Sviđa mi se
Reactions: thugsta187 and nerp

1310

Aktivan Član
Banovan
14.04.2014
3.800
15.242
398
Mislim da te nitko neće ni pitati za dozvolu.
Uhvatio sam sina s prstima u piksi, zimus, ww rqs. Hahaha
Dim može, pikanje, smrkljanje, alkohol NE
Krasti tati vutru, nepotrebno, dao sam mu piksicu, naputke da se ne preserava pred društvom, čuo od njega razmisljanja i briju mladarije i miran sam, nit su glupi, niti bez ambicija, bave se sportom aktivno i dobri su u skoli. Imaju 18g. Nagodinu svi ce na faks. Društvo im odreduje sudbinu, upadne li u lose drustvo, slabe su im šanse.
Svog starijeg sina navrjeme sam maknuo iz jednog takvog na pocetku srednje, danas završava faks, sretni smo.
Ponekad odigramo šah uz dim, kad matere nema. Piksica mu još traje, imam uvid jer ju buksa kod mene u sobi,
Tateki i mameki budite roditelji svojoj djeci a ne prijatelji i sve bu dobro.
 

Raconja

Aktivan Član
24.01.2016
465
1.918
143
Dvije princeze 5 god. (blizanke) i treća 4 mjeseca. Blizanke vole biti uz mene dok vodim brigu o biljozama i sve ih zanima. Kako u kući imamo samo jednu prostoriju za pušenje djeci ne dopuštam da se tamo zadržavaju isključivo zbog zdravlja, ali im nije zabranjen ulaz. Ništa ne sakrivam od njih i ako imaju pitanja tu sam da odgovorim. Za sada je to još duhan, a kad ja budem mislio da su spremne za cijelu priču onda će tata da objasni. Mali mi problem radi žena što baš i ne odobrava konzumiranje, ali i ta priča se mijenja od kad ne trošim pare. Sad i pomaže kad ja nemam vremena.
Jedino što bi naglasio da sam ja malo i preotvoren po tom pitanju, pa svi koji me znaju dobro znaju i moje mišljenje po tom pitanju, a ja budala se i potrudim da znaju s kim imaju posla;).
A žena, nikad probala, droga, narkoman i tako, al sad kad sadim vidi koliko me to čini sretnim pa i ona okrenula ploču i veli sam nek si ti meni sretan i veseo.
I još jedna anegdota od prije godinu i po kad sam počeo sa uzgojem. Dođe punac nenadano(za njega teška droga, al nikad vidio), ja na poslu, žena doma. On naleti na box i pita ženu, a ova se napravi luda kao nije čula. Ispriča mi šta je bilo i kak nije znala šta bi rekla pa je prešutila. Nakon par dana ja kod punca i pita on za "ormar", a ja mu pojasnio da sam započeo eksperiment sa začinskim biljem pa ak uspije možda i preraste u zaradu. Od kada sam to ispričao cijela ženina rodbina je u uvjerenju da se bavim istraživačkim uzgojem i da stvar bude još bolja, svi su da ne kažem ponosni što sam poduzetan. A još sad kad su ove godine i paprike tu ponos samo raste :).
Isprika na malom offu, ali možda posluži priča i još nekome;).
 

ganja_farmer

grower wannabe
25.05.2009
1.336
4.151
188
73
totalna debilana ići maloj djeci pokazivati box,i općenito im išta govoriti oko growanja...nikad ne znaš kad se dijete može izlanuti da tata ima ormar koji svijetli i u kojem raste neko cvijeće....moja starija kćerka ima 7 godina,nikad nije zavirila u box,iako kraj njega prođe stoput dnevno...otkad me prvi puta pitala kakav je to ormar,rekao sam joj da su u tom ormaru jako važne stvari koje moraju biti zaključane,dokumenti i neke druge stvari,i više nikad nije pitala u vezi toga...zna da tamo ne smije ići zavirivati i to je to...obavezno pod ključem držim,čak i da dođe do neke pizdarije s policijom,uvijek će te drukčije gledati kad vide da držiš box zaključan da djeca nemaju pristup,umjesto da je otključan...danas možeš radi gluposti najebat,socijalna služba samo čeka takve slučajeve..sjebu ti život radi gluposti,pogotovo ako su djeca maloljetna. nedaj bože nikome.
sve u svoje vrijeme,kad bude trebala i kad procijenim da je dovoljno zrela da joj mogu otkriti šta je u boxu,vidjet će...do tad nema šta tražit oko boxa.

Raconja,ti si otišao korak dalje pa se još i familiji kurčiš da uzgajaš začinsko bilje...šta da ti jednom banu u goste,i potegne se pitanje tvog uzgoja tog začinskog bilja i netko izrazi želju da vidi kako bosiljak i ružmarin rastu u ormaru,šta onda? smišljaj laži u sekundi.
jbt ljudi neki od vas briju da su u Coloradu,zapamtite da smo mi još uvijek u teškoj ilegali što se tiče growanja i nek vam vaša i sigurnost vaše djece bude na prvom mjestu.
 

Raconja

Aktivan Član
24.01.2016
465
1.918
143
@ganja_farmer. Krivo si me skužio, ne kurčim se ja pred nikime, ali imam familiju takvu da veze nema o vutri. A moje je mišljenje da je svakome bolje dati neko objašnjenje nego da mu ostane upitnik na glavi. Začinsko bilje je meni bio logičan izbor, jer tome boxovi u urbanom svijetu i služe i zato i jesu i boxovi i sva oprema legalni. Dok god ima dobro objašnjenje nema potrebe ni za otvaranjem ormara ma gdje on bio. A što se bilja unutra tiče i moje familije to može biti i afrička krizantema.
Najbitnije je to da svatko od nas zna sa kojim ljudima je okružen i šta može očekivati. A to da mi netko bane doma u mome slučaju ne drži vodu, jer sam familiju naučio da tko se ne najavi ne bude ni ušao u kuću pa bio ja doma ili ne. A rija, bez naloga ništa, ali što se njih tiče moje je iskustvo takvo da tko nema posla sa djecom nema ni sa rijom.
Takvo je moje mišljenje, a ti se možeš a i ne moraš slagati.
Isprike na offu, prozvan sam.
 
  • Sviđa mi se
Reactions: vladomar

CilI

Habanero Maya Red
Banovan
24.10.2012
5.179
7.241
258
54
Texas,USA
Bila kod nas slična situacija, kod jednog grovera.

Imali u školi nastavu oko uzgoja biljki. Dete je kazalo profesoru, da se može zimi ispod lampe gojiti povrće. Nije rekao vutra. Profesor javio ravnatelju a ovaj prijavio policiji. Došli oni sa nalogom i tata je pao. Tako, da, bolje, da niko ne zna ništa. To je najsigurnije.
 

ganja_farmer

grower wannabe
25.05.2009
1.336
4.151
188
73
ma sve pet @Raconja nisam te mislio ni uvrijediti niti bilo šta,samo mi je upalo u oko tvoje,ajmo reć nonšalantno razmišljanje u vezi growanja..radije šutjeti,nego izmišljati začinsko bilje ili šta već...uvijek postoji mogućnost da netko od familije nekome ispriča kako ima zeta,šogora,rođaka koji doma uzgaja začinsko bilje,a taj netko može povezati dva i dva..nisu svi ko tvoja familija da nemaju pojma o vutri i da se može doma saditi. ;) al da ne idemo u širinu,svima,a pogotovo roditeljima s djecom želim svu sreću i sigurnost kad je ovaj,još uvijek ilegalni hobi u pitanju. :)
 

razman

Aktivan Član
Poznanik Foruma
10.07.2010
638
3.116
163
razumijem te marihuana, samovoljno ne bi nikad maloj pokazivao box, ne bi volio ni da pusi jednog dana, taj je "porok" rezerviran za tatu.
i stavio sam u pocetku i ringlu na povlacenje pri vrhu vrata, zakljucan upravo iz razloga kojeg si naveo
nismo djeca vise i tu nema mjesta za neopreznost i pogresku:)sutnja zakon.
stayhigh
 

H2O888

Poznanici Foruma
Banovan
Poznanik Foruma
27.12.2011
1.546
3.338
188
ne znam,ja mislim da ima puno gorih stvari u zivotu koje covjeka mogu sustic,ne znam sto je ta trava u sustini,al svijet za sebe je...ja je nisam upozna jos toliko da bi moga sudit tko je i sto radi nama ljudima u cjelokupnom pogledu na vidljiv i nevidljiv svijet,djetetu se moze dat par savjeta,al cjielu sliku ni pusac ne zna...nebi da mi djete duva,ako se dogodi a boze moj:)
 
  • Sviđa mi se
Reactions: Đorđe Logić

metalmaniac

Sve već piše na forumu, koristite Search. :)
16.10.2009
3.148
6.157
298
54
Svi bi vi pušili, ali da vaša djeca ne puše? Što ako se djetetu dopada? I vama se dopalo, većina nas je također bila tih godina kad smo počeli, klinci od 15-18 godina. Ne kažem da je u redu dati maloljetnom djetetu da puši, ali nije u redu ni braniti mu jer će to onda još više htjeti.

Dajte sve od sebe da dobro odgojite djecu bez nepotrebne strogoće, zabrana i sankcija i nemate brige. Ako ih bude zanimalo, bolje da ih vi educirate i naučite odgovornom i sigurnom ponašanju nego da se skrivaju posvuda da bi zapalili...