Roditelj ko roditelj, uvijek ce se brinuti za svoje dijete. Nije to sporno.
Sporno je to sto roditelji ne poznaju svoje dijete, a to obicno biva kada roditelji stereotipski vaspitavaju djecu. Ne dopustaju djeci da izrastu i budu svoji, vec ih pri svakom pokusaju izlaska iz "tora" u njega vracaju.
Potreba da se ponasamo u skladu sa ocekivanjem drugih, obicno nama bliskim ljudima, pravi od nas nekompletne osobe. Kao takvi nismo u stanju racionalno razmisljati i sa velikim naporom donosimo odluke.
Zanemarujuci sebe, svoju nutrinu, i podredjujuci vlastite zivote volji drugih, pocinjemo zivjeti u laznom svijetu, odnosno, lazi. Zivot u lazi je veliki teret, koji covjeka kad-tad svlada.
Ja sam roditelj. Trudim se vaspitati djecu da na prvom mjestu budu iskrena, da zive istinu, ma kakva ona bila. U takvom slucaju, dijete i kada padne na svom zivotnom putu ja cu biti spreman da mu pomognem da se pridigne i nastavi koracati. To nikada necu postici, ukoliko djecu budem plasio istinom.
Reci istinu nije lako, pogotovo ako ta istina znaci da smo nesto "zajebali".
Shvatamo, mi roditelji, da je to jako tesko, ali taj teret prije nego sto se ona izrekne nestane istog momenta nakon sto se izgovori. Istina oslobadja, daje krila i sto je najbitnije, kada se prvi put prizove ispuni nam bice ne ostavljajuci mjesta laznom zivotu.
Razgovaraj sa roditeljima kao sa najboljim drugovima. Ispovijedi im sta ti je na dusi, zbog cega duvas i kakvu korist imas od toga. Upoznaj ih sa samim sobom, jer ocito te ne poznaju, upravo zbog stereotipa. Mozda bi pomoglo da se iscupate iz tog lavirinta, kada bi zbacili maske s lica.