Dakle, seæate li se šta ste prvo sadili u životu. Znate li šta je to bilo, kako je izgledalo, jel' ste imali uspeha, platili danak neiskustvu?
Ja sam prvi put sadio '93. Prethodne jeseni smo se ja i moj dobar drug upoznali sa nekim malo starijim tipovima koji su imali razvijenu šemu za valjanje i sadili su outdoors (kao i veæina u to vreme na jugu Srbije). Kupovali smo od njih vutru koja je stvarno dobro lomila po mozgu i u proleæe su oni bili voljni da nam kažu par trikova za sadnju (mada sam siguran da su i oni bili daleko od sadašnjih spoznaja o uzgoju). Nešto smo znali i iz knjige "Trava" koja se ovde pojavila u jesen '91., ali je to sve bilo dosta tanko.
Uglavnom, ja sam nešto njihovih semenki uspeo da nateram da proklijaju u vlažnim maramicama (Thanx, Paloma) i sve u svemu, imao sam 6 komada koje sam zasadio u èaše od jogurta. To je bilo sredinom marta. Nekako sam uspeo to da sakrijem od keve koja je znala da duvam, ali ne i da hoæu da se bavim uzgojem, a da istovremeno to držim u prozoru (kako li sam to uspeo?). Poèetkom aprila sam ih zasadio u dosta male saksije (oko 3l zapremine) u kojima su ostale do kraja. Stavio sam ih na južnu terasu i to više nisam mogao da krijem od keve (kasnije mi je godinama zalivala biljke kad sam ja bio odsutan). Polovinom juna se ispostavilo da su 4 komada mužjaci koji su otvorili cvetove. Skinuo sam ih i probao - ništa. U to vreme još nisam znao da ih za kakav-takav efekat treba skinuti pre otvaranja. One ostale dve biljke su nastavile da rastu i rastu i rastu i komšije su to videle i bilo je èudnih osmeha. Èak je i lokalni pandur tu prolazio, ali se samo mrštio i ja se dodatno ohrabrim. Samo, pokojni deda, seæam se, reèe, šta ti to radiš, znam ja to, kad smo mi u selo brali konoplje pa nas zaludi i bio samnom u Nemèkoj u Ford-u, radio jedan takav sa dugom kosom i minðušom, hašišar, pa ga u'apsili i tebe æe.
Bez obzira na sve to, ostadoše one na terasi do sredine oktobra, poèe malo hladnije vreme (noæu oko +15c, ništa strašno), al' u to vreme bila popularna prièa da æe biljke na hladnijem vremenu da se inaktivišu i ja ih sklonim unutra pod obiènu neonku. U to vreme bile nešto preko 2 metra sa ogromnim listovima i tankim stablom, razgranate, èudo jedno. A cvetova ni od korova, tek se pojavili oni mali u pazusima grana. Negde poèetkom novembra, vidim ja, nema vajde, poèe biljka da žuti i skinem ti ja sve to. Ti cvetiæi u pazusima i kao mogli da ti malo zagrebu mozak, a lišæe ništa od ništa.
Tako to beše. Veæ sam sledeæe godine znao mnogo više, al' od Skunk-a ispade samo jedan mužijak (ženke nešto potamanilo, nisu grinje, samo se osušile), mada on beše mnogo dobar. Posle je veæ bilo uhodano, sve do '98. kada sam prestao da duvam i zadnji put sadio.
Gde sam pogrešio? Prvo, to je bilo sasvim oèigledno sativa seme. Ako malo razmislim, ono što su oni nama prodavali je isto sasvim sigurno bila neka sativa (prema efektu), a to u to vreme je moglo biti ili neka aklimatizovana landrace sorta, koja je mogla da sazre napolju ovde ili Haze ( F1 ili u nekoj sledeæoj generaciji). Ako je bila Haze, ono što je bilo kod mene je moglo biti bilo šta što ima tragove od tajlandske, južnoindijske ili kolumbijske sative koje teško kod nas mogu da sazru outdoors (teško i unutra, ali ima leka). Ako su njima makar neke od takvih biljaka sazrevale, to je moralo biti sa meksièke strane, jer takve sative hoæe da uspeju i ovde, a da je moje seme nastalo oprašivanjem mužijaka nekih od gore pomenutih.
Druga greška je bila što sam je uneo unutra. Napolju je još i imala kakve-takve šanse, jer je ovde druga polovina oktobra sasvim topla, pa se èesto takvo vreme protegne i kroz novembar.
Kako god, da mi je tada bilo ono što danas znam, lepo bih digao ruke od svega i emigrirao u Holandiju (ili makar u British Columbia, što bi, možda, bilo još bolje).
Ja sam prvi put sadio '93. Prethodne jeseni smo se ja i moj dobar drug upoznali sa nekim malo starijim tipovima koji su imali razvijenu šemu za valjanje i sadili su outdoors (kao i veæina u to vreme na jugu Srbije). Kupovali smo od njih vutru koja je stvarno dobro lomila po mozgu i u proleæe su oni bili voljni da nam kažu par trikova za sadnju (mada sam siguran da su i oni bili daleko od sadašnjih spoznaja o uzgoju). Nešto smo znali i iz knjige "Trava" koja se ovde pojavila u jesen '91., ali je to sve bilo dosta tanko.
Uglavnom, ja sam nešto njihovih semenki uspeo da nateram da proklijaju u vlažnim maramicama (Thanx, Paloma) i sve u svemu, imao sam 6 komada koje sam zasadio u èaše od jogurta. To je bilo sredinom marta. Nekako sam uspeo to da sakrijem od keve koja je znala da duvam, ali ne i da hoæu da se bavim uzgojem, a da istovremeno to držim u prozoru (kako li sam to uspeo?). Poèetkom aprila sam ih zasadio u dosta male saksije (oko 3l zapremine) u kojima su ostale do kraja. Stavio sam ih na južnu terasu i to više nisam mogao da krijem od keve (kasnije mi je godinama zalivala biljke kad sam ja bio odsutan). Polovinom juna se ispostavilo da su 4 komada mužjaci koji su otvorili cvetove. Skinuo sam ih i probao - ništa. U to vreme još nisam znao da ih za kakav-takav efekat treba skinuti pre otvaranja. One ostale dve biljke su nastavile da rastu i rastu i rastu i komšije su to videle i bilo je èudnih osmeha. Èak je i lokalni pandur tu prolazio, ali se samo mrštio i ja se dodatno ohrabrim. Samo, pokojni deda, seæam se, reèe, šta ti to radiš, znam ja to, kad smo mi u selo brali konoplje pa nas zaludi i bio samnom u Nemèkoj u Ford-u, radio jedan takav sa dugom kosom i minðušom, hašišar, pa ga u'apsili i tebe æe.
Bez obzira na sve to, ostadoše one na terasi do sredine oktobra, poèe malo hladnije vreme (noæu oko +15c, ništa strašno), al' u to vreme bila popularna prièa da æe biljke na hladnijem vremenu da se inaktivišu i ja ih sklonim unutra pod obiènu neonku. U to vreme bile nešto preko 2 metra sa ogromnim listovima i tankim stablom, razgranate, èudo jedno. A cvetova ni od korova, tek se pojavili oni mali u pazusima grana. Negde poèetkom novembra, vidim ja, nema vajde, poèe biljka da žuti i skinem ti ja sve to. Ti cvetiæi u pazusima i kao mogli da ti malo zagrebu mozak, a lišæe ništa od ništa.
Tako to beše. Veæ sam sledeæe godine znao mnogo više, al' od Skunk-a ispade samo jedan mužijak (ženke nešto potamanilo, nisu grinje, samo se osušile), mada on beše mnogo dobar. Posle je veæ bilo uhodano, sve do '98. kada sam prestao da duvam i zadnji put sadio.
Gde sam pogrešio? Prvo, to je bilo sasvim oèigledno sativa seme. Ako malo razmislim, ono što su oni nama prodavali je isto sasvim sigurno bila neka sativa (prema efektu), a to u to vreme je moglo biti ili neka aklimatizovana landrace sorta, koja je mogla da sazre napolju ovde ili Haze ( F1 ili u nekoj sledeæoj generaciji). Ako je bila Haze, ono što je bilo kod mene je moglo biti bilo šta što ima tragove od tajlandske, južnoindijske ili kolumbijske sative koje teško kod nas mogu da sazru outdoors (teško i unutra, ali ima leka). Ako su njima makar neke od takvih biljaka sazrevale, to je moralo biti sa meksièke strane, jer takve sative hoæe da uspeju i ovde, a da je moje seme nastalo oprašivanjem mužijaka nekih od gore pomenutih.
Druga greška je bila što sam je uneo unutra. Napolju je još i imala kakve-takve šanse, jer je ovde druga polovina oktobra sasvim topla, pa se èesto takvo vreme protegne i kroz novembar.
Kako god, da mi je tada bilo ono što danas znam, lepo bih digao ruke od svega i emigrirao u Holandiju (ili makar u British Columbia, što bi, možda, bilo još bolje).