imam jedan problem, koji, nadam se, nemam samo ja, pri konzumaciji marihuane. nadam se da još neko imao takav sličan problem, kako bih ga lakše rešila. Uzimala sam marihuanu 3-4 puta u životu, svaki put nadajući se nečem posebnom ali tog posebnog skoro i nije bilo.
Prvi, pozitivni efekti su mi trajali desetak minuta, a onda mi se u glavi pojavila neka čudna misao, koja mi je promenila čitav trip naopačke, a u tom trenutku mi se takođe činilo da mi se promenio i čitav život. u lošem smislu.
to su bile neke negativne misli o mojoj bezvrednosti, slaboj ličnosti, o tome kako su drugi na 'višem' nivou od mene, itd. ali takođe sam primetila da ne mogu da komuniciram sa ostalim ljudima oko mene. sve što bih uradila delovalo mi je na silu, nije mi bilo do smeha (dok su se drugi smejali), nije mi bilo do fora, sve mi je delovalo uzaludno, i ako bih nešto i progovorila, to mi je delovalo usiljeno, čak i isfolirano.
skroz sam se zatvorila u sebe, utonula u loše misli, koje su me tako opterećivale da sam pomislila kako bi najbolje bilo da me nema, jer sam bezvredna ličnost.
osećala sam se skroz izdvojena od sveta oko mene. kao da sam učaurena i nesposobna za bilo šta normalno. mrzela sam sve oko mene, kao Hari Haler u Stepskom vuku. da, najbolje bi to tako opisala.
mislila sam da će me po prestanku dejstva sve to proći. i prošlo je, u najvećoj meri.
ali ipak i sada, osećam posledice te 'bitke' koja se dešavala u mojoj glavi.
osećam se, rekla bih, kao da imam blaži oblik šizofrenije u nekim trenucima. naravno, normalno funkcionišem, ali u nekim trenucima mi se pojavi neka nezainteresovanost za sve oko mene, i na pamet mi padaju sve one loše dileme koje sam tad imala u glavi.
Da li je neko imao slična iskustva, i kako ubuduće da ih izbegnem? ili da li to znači da ne treba više da pribegavam konzumaciji?
Prvi, pozitivni efekti su mi trajali desetak minuta, a onda mi se u glavi pojavila neka čudna misao, koja mi je promenila čitav trip naopačke, a u tom trenutku mi se takođe činilo da mi se promenio i čitav život. u lošem smislu.
to su bile neke negativne misli o mojoj bezvrednosti, slaboj ličnosti, o tome kako su drugi na 'višem' nivou od mene, itd. ali takođe sam primetila da ne mogu da komuniciram sa ostalim ljudima oko mene. sve što bih uradila delovalo mi je na silu, nije mi bilo do smeha (dok su se drugi smejali), nije mi bilo do fora, sve mi je delovalo uzaludno, i ako bih nešto i progovorila, to mi je delovalo usiljeno, čak i isfolirano.
skroz sam se zatvorila u sebe, utonula u loše misli, koje su me tako opterećivale da sam pomislila kako bi najbolje bilo da me nema, jer sam bezvredna ličnost.
osećala sam se skroz izdvojena od sveta oko mene. kao da sam učaurena i nesposobna za bilo šta normalno. mrzela sam sve oko mene, kao Hari Haler u Stepskom vuku. da, najbolje bi to tako opisala.
mislila sam da će me po prestanku dejstva sve to proći. i prošlo je, u najvećoj meri.
ali ipak i sada, osećam posledice te 'bitke' koja se dešavala u mojoj glavi.
osećam se, rekla bih, kao da imam blaži oblik šizofrenije u nekim trenucima. naravno, normalno funkcionišem, ali u nekim trenucima mi se pojavi neka nezainteresovanost za sve oko mene, i na pamet mi padaju sve one loše dileme koje sam tad imala u glavi.
Da li je neko imao slična iskustva, i kako ubuduće da ih izbegnem? ili da li to znači da ne treba više da pribegavam konzumaciji?