Ta sjajna vatra crna bit æe smrt - realizam

Hempatia Soma iGrow Hemps garden

doors_of_perception

Aktivan Član
28.10.2005
1.095
51
0
37
Mojsije

Silvije Strahimir Kranjèeviæ



"Izvedi narod moj, o Gospode,
Izvedi ga iz ropstva zlopatna
I skini mu s vjeða pospanih
Još onu mrenu tvrdu, zlokobnu,
Što zastire sad oèi njegove!
Spomeni se da ropstvo nemilo,
Ko teško ono stijenje nadgrobno,
Na leðima mi tlaèi bratskijem,
I da nam ljuti naši krvnici
U utrobama djeci sudiše!
O, smiluj se, o silni Jehova,
Prokuni kletvom krvne silnike
I spasi narod moj, o Gospode!"



— A luda želja! da al' ljudska jest!
Da kunem kletvom krvne silnike,
Da bijem narod, a zbog naroda,
O stvore moj?! A zašto da bih ja
Zbog jednog stvora drugi kido stvor?!
Gle zapad tamo, istok amo gleð'
I sjever ondje i ovuda jug,
A sve sam ovo napunio ja
Života klicom, svim je mio vijek
I svaèije je pravo disati.
A ti sad tražiš sam da pogazim
U prirodi mi zakon najveæi!
Al' da je tebi stati onamo
Poèetak gdje je mojem pogledu,
Tad vidio bi što je siæušna
Ta tvoja ljudska, krvna željica.
S visina mojih, ljudski jadnièe,
Jednako mal je piramida rt
Ko rov, što neznan izbaci ga krt,
I bespomoæna sve je natega! — ...


"Nedohvatni su sudi, Gospode,
U kojima se nama pojavljaš,
I zakoni su tvoji vjeèiti,
A da bi crv tvoj mali, siæušni,
Sa stožerima tvojim drmao.
Davnina mrkla prošlost zastire,
Otkako si u svojem Edenu
Iz zemlje prvog stvora izveo,
Udahnuo mu dušu besmrtnu,
Al' to bi mrva s tvoje mrvice.
I od onda smo svi mi smrtnici
Komadiæ tvoga biæa velebnog,
Pa sve što jesmo — sitni, maleni,
Al' tvog smo ipak biæa èestica!
I èovjek eto gord sa rodbinstva
Sa vjeèitijim tvojim iskonom,
O, Gospode, o silni Jehova,
Ponosit diže èelo prevedro
I teži tamo gore nad zemlju,
Gdje meki, svilni plove oblaci
U zlatnom moru zraka sunèanih,
Gdje njegova je duha kolijevka.
Pa, Gospode, o reci, vjeèiti,
Je l' ljudsko èelo za to stvoreno
Da u prah pada ropski, kukavno,
I one ruke u koje si ti
U tajne svijeta postavio kljuè,
O, reci, jesu l' tako slabašne,
Da nijesu vrijedne s tobom, Gospode,
A u èast tvoju, vladu dijeliti?
O, klanjam ti se, silni Jehova,
S visina tvojih sve je jednako
Na ovoj maloj sitnoj zemljici.
Al' kod nas ovdje, s našega pogleda,
Baš ravan nije piramida rt
Sa rovinama što ih diže krt,
I makar da je sve to natega!
Veæ pomiluj mi, silni Jehova,
Tu ludu, smjelu, ljudsku željicu;
Izvedi narod moj, o Gospode,
Izvedi ga iz ropstva zlopatna
I ne daj da ti stvor na oblik tvoj
U prahu leži, èelom puzeæi!"



— Po rijeèima te poznam smjelima,
Da imaš krila koja uzvija
Plamièak sveti što sam potako
U srce prvog onog èovjeka
Dok boljim pojmom grlio sam svijet.
O, jadnièe, kad prokleh onda rod
I sve što smrtna žena baštini
Od zagrljaja s muškim plemenom,
Zaboravih u srdžbi pravednoj
Da duh svoj u tom rodu ubijem,
Da utrnem mu onu iskricu
Što u grud sam mu svetu metnuo
Ko odliku u cijelom stvaranju;
O, neokajana moja pogreško!
Prikratio sam vijek besmrtni,
Al' ostade mu plamen iz neba
Ko zapreteni žar pod pepelom.
I bude katkad, pa se u srcu
Ko zublja žarka iskra razbukti,
I èovjek teži gore nad sebe,
Gdje meki, svilni plove oblaci
U zlatnom moru traka sunèanih,
Gdje njegova je duha kolijevka —
Al' bolno — bolno odmah osjeti
U svojoj gustoj kaljuži
Da ta mu bara nije tuða krv,
Al' on da nije svojoj hrpi svoj!
I gle — kad tako veæ je ukleto —
I prokleto æe navijek ostati, —
Smilovat æu se tvojoj željici,
Al' jao tebi što si želio.
I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala silnih, vjeèitih,
Ta sjajna vatra crna bit æe smrt,
Mrijeti ti æeš kada poèneš sam
U ideale svoje sumnjati.



I prosuo se narod pustarom
Ko oblaci od guste prašine,
Kad zaigraju kolo vjetrovi.
A šta je život — ko i pustara,
A šta su ljudi — ko i prašina,
A nad svim visi krilo udesa
I mota gore, dolje, upored:
I èas se prašina ljeska o suncu
I prelijeva se bojom šarenom,
A èas ga eno s blatom smiješana
I neviðena gdje u kaljuži
Pred silnim ljudstvom gorio je stup
Od crne zemlje pa sve do sunca.
A usred stupa žario se prst
Na ruci silnog boga Jehove.
"Ovuda!" — strašno grmio je glas —
"U obeæani rajski Hanaan,
Kud teèe mlijeko i slaðani med!"
A narod božji gledao je stup
I šaptao: Baš ga j' lijepo vidjeti!
I sigrao se šale svakakve.
Al' što se trese gora sinajska
I što grmi strašnom pustarom?
Na hiljade su onaj èule glas.
Razumio ga samo genije,
Po drugi put si slušo osudu:
"I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala silnih, vjeèitih,
Ta sjajna vatra crna bit æe smrt
Mrijeti ti æeš kada poèneš sam
U ideale svoje sumnjati!"



I kad mu — divu — rijeè gromovna
Ko šiljak oštri srce prosijeknu,
Kad okrenu se svomu narodu,
Da naðe tamo nade, okrepe,
Al' ono narod, božja odlika,
Sagradio si tele zlaæano
I tele slavi, a ne Jehovu!
"... Oprosti, vjeèni, silni, svemožni,
U naroda je krivi prorok prav,
I narodi su djeca velika
Što lako im je kupit igraèke!
Oprosti im, o silni, o svemožni,
Izvedi narod moj, o Gospode!"



Nasmiješio se silni Jehova,
Al' ima smijeha kojim sužalost
Nad jadnicima suze prolijeva.
I smijeh taj je èuo Mojsije
Iz vatrenog stupa božijeg
Što sjajio je ispred naroda
Onuda kud je zemlja Hanaan
I gdje su preko brda velikih
Na medena polja puti vodili.
Tu navrh brda svijetli genije
Raširio je ruke brižljive.
Ožario ga traèak sunèani,
Ljepotom još ga osu Jehovu
Što geniji ga nose u srcu;
"O, evo tebi, izabran narode,
O, evo tebi zemlje rajevne,
Slobodu svetu tu da zagrliš,
Da sreæniji ti budu sinovi
Neg' ti uz pune lonce misirske!"
Al' stoji svijet — i ko kad krošnjama
Polako stane vjetar zibati,
I sve to jaèe lišæe uzdršæe,
A granje onda stade pucati,
O, tako krenu žagor narodom
I èu se s hrpe glupa poruga:


— Aj, to je dakle zemlja Hanaan?!
I zato si nas vuko pustarom,
Da još nam za nju valja strmoglav
Niz ovo gadno brdo srnuti,
Da panemo na hladna ognjišta!
I tko je tebi pravo podao,
Slobodi da nas vodiš silovno
Po svojoj volji — ko na uzici,
Od lonaca iz zemlje Misirske?!
Problijedio je silni genije
I kroz srce mu ruglo prožignu:
Da, tko je tebi pravo podao,
Slobodi da nas vodiš silovno
Po svojoj volji — ko na uzici?!
Tek primio se srca oèajno
I dvije mu oèi suza zalije.
Još zadnjim trenom vid mu poèinu
Na obeæanoj zemlji Hanaan,
I glava mu se mrtvo obori.
A gromom grmnu rijeè Jehove:



"I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala silnih, vjeèitih,
Ta sjajna vatra crna bit æe smrt
Mrijeti ti æeš kada poèneš sam
U ideale svoje sumnjati!"


Silvije Strahimir Kranjèeviæ hrvatski je pjesnik, najznaèajnija pjesnièka liènost realizma.
Volio bih svima da proèitaju ovu pjesmu, pjesmu životne poruke i ujedno pjesma koja mi mnogo znaèi...
 
S

San Pedro de Peyote

Guest
Kada sam prvi put citao Kranjcevica, ( III srednje ), od odmah mi je postao prijatelj. I opet si me iznenadio...bas bas...
 
S

San Pedro de Peyote

Guest
Nikita Stanesku, rumunski pesnik



Елегија јајета, девета

У црном јајету горим већ дуго
и чекам лет у мени што се скрива;
нераздвојиво стоје, једно уз друго,
два бића жива.
Навештај крила низ леђа ми је минуо,
осећај ока своју дупљу тражи.
О, ти, о велика тмино,
ти скамењено рођење без дражи.
Идеја једна на мене стаје
и матерински належе цела.
Све што постоји, постаје
врелина, округла и смела.
Нешто попут кљуна из мене избија
на све стране, истог трена.
Обелиск да буде, одбија
лична кичма у лук извијена.
Раскидам љуску моје спаљене коже
за коју слепљена је и сама душа,
нетакнут да може
крока мог бити први покушај.
Охо, сад скачу црне љуске само!
Све већ бивам, али не летим,
слепљен за оно натамо,
уоколо сводом свуд заузетим.
Извлачим очију нестваран глед
удесно, улево, горе и доле послат,
краљева-звери родивши ред,
оних што знају лепо умирати.
Пружам и перо од кости дугине боје
конкавну тмину дотакав.
Скачу наједном црне љуске моје
и ево ме, опет, умиљат сав,
у јајету много већем лежим,
које идеја још већа тежи
да излегне: пола жуманце, напола птица,
у игри с корацима који немају лица.
Јаје велико! Слогу урлика
у вечном расту одвојен
сталактит без таваника
освојен.
Јаја концентрична, црна, напукла дном,
једно по једно или одједном.
Птиче у лету одбачено,
од јајета што до јајета лута,
из средишта земље до Алкора, ено,
у ритмичном одјеку дугог пута.
"Биће" настоји из "бића" да изађе сада,
и непрестано из ока око,
ти сам на самог себе падаш,
као црни снег, тешко.
Из једног јајета, у друго, веће, изнова
ти се бескрајно рађаш, крило
нелетело. Једино се из снова
свако може да буди –
из коре живота никад нико,
од људи.





oprosti ako ili ne znas cirilicu ili je nemas... jer bih onda morao da je prepisem, a nemam je na latinici.