To Door Of Perception part one

  • Začetnik teme San Pedro de Peyote
  • Datum pokretanja
Hempatia Soma iGrow Hemps garden
S

San Pedro de Peyote

Guest
Ewo priznajem iako se toga ne stidim, da ja svoju Bol, oslobadjam pisanjem.

Tako radim od najranije mladosti, jer sam bio onemogućen da sviram klavir, koji je bio u mojim snovima i pre nego sam progovorio. Sumnjajte da je bilo tako, jer tendenciju nemam da vas razuverim. Ja sam uveren u ta sećanja, jer sam Monumentalni Fundamentalista Muzike, i jednostavno, zvučim tako da bih teško uspeo da sviram radi svog uživanja, pošto je muzika toliko jak plan svesti u meni, da prosto nemam potrebu da sviram. Ne znajući dakle jezik nota, naučio sam da pišem, prevodeći to što čujem na reči koje se pamte nesećanjem. Taj jezik, kako sam to kasnije nazvao, označio sam slovima: Nemisaon.

I tome dodelio status Neutralne Teritorije iz koje nastaju već gotovi tekstovi koji u sebi sadrže sublimate povezanih fragmenata, onih koji tako sklopljeni služe za još dublje osvetljavanje ostalih Nepoznanica. Tim konstatovanjem sam saznao u sebi, u nekom trenutku, da je Istinito sve što se može nazvati, iako ne mora biti utvrdjeno iskustvenim doticajem, odnosno detektovanjem od bilo koga. Samim tim, traganje za Istinom je nalaženje tačne reči kojom pamtimo postignuti balans u sebi. To može biti pojam ali može biti i obična reč koja označava neku svrhu. Kad tako označimo sebi, naos te prostorije u kojoj bi se mogla dočarati uloga našeg tela i bića, ulazimo u svoj svet kao u Raj, kao u Kraljevstvo, kao u Herojsko Doba, kao u Otkrovenje, kao u Besmrtnost koju je najdivnije zamišljati, neprestano se diveći, slobodi koju stvaramo, verujući u "bratstva svih ljudi", kao što ja uvek ulazih kroz muziku Ode Radosti. Otud imam fantazamagoričnu osobenost svoje duše, da kvasim svojim obožavanjem, impozantnost svojih Namera, oličenih u stubištu, te potpuno imaginarne Dvorane, u kojoj ću se naći, da uvažim sebi ravnim, ljude koje tamo mogu sresti. Ulazimo u Sebe kao da Prolazimo kroz Prolaz, tek prolaz u ovom Nevidljivom Svetu. Jer, da on nije takav, svi bi se medju sobom, i te kako uvažavajući se, vidjali, sporazumevali, poznavali, i naposletku poštovali. Jer bez poštovanja, ne može se izgovoriti Ljubaw, iako se može i reći i napisati.

Zato, jednom sam napisao u jednoj poemi, " Na kraju je poštovanje ", završnica sweg saznanja. Suštinska Riznica Lepote, vaskolike mudrosti. Poštovanje, kao utiskivanje mirisa istine u sve trenutke u kojima radjamo život za sve. To je inače, ona snaga koja ispunjava Moć kojom jednostavnost primenjujemo u razumevanju. Kojom nazivamo Različitosti i uspevamo da ne zaboravimo jednom spoznata značenja. Na taj način, se zapravo i zaista sporazumevamo. I dodaću ponizno, Wolimo.

Pišući sam napisao čudesne stvari, do takvin nesaznajnih planova poimanja, da sam prosto oboleo od straha koliko je svet zaista ogroman i sve više, greškama mnogih od nas, zapušten u užasnoj samoći kojom smo se ustalasali da na jedan bezglasni način, plačemo i samo to činimo. Zato osećanje Tuge, kataklizme, apatije, panike, zatišja i sličnih medjunačina doživljavanja sadašnjenja. Samo je neznanje krivo, što je pritisak iznutra u svima nama tako jak. Neznanje, ili tačnije, nejasno čitanje svoje iskrenosti.
Tome smeta ego svakog čoveka, a to je jednostavno rečeno, onaj u nama, koji nikad nije ni progovorio o sebi, nego smo mu davali vrlo nezasluženu ulogu laskavca, a zapravo naša unutrašnja raspuštenost, ga je kitila svojom nepotpunošću. Od svih tih raspadnutih ostataka nedovršenog sećanja, sastoji se Neznanje. Providnog Metala Magla. Ništa upregnuto u smisao na silu. I otud, zato što tako nešto vrlo svesno poznajemo ružnim, otud ono što zovemo Stid. Razjari i mene, kad mi ljudi odbiju odgovoriti kad im se i ovako obratim. Baš me razljuti…ali na čudesan način prevazidjem taj strah, jer mene je često strah da sam možda napisao nešto što je opasno po nekoga, iako nikoga nisam ničim uvredio, povredio, a još manje nekoga negde svrstao, ali svejedno zbog istine u kojoj boravim kad to osećam, istine kojom osećam, ja znam da i to mogu preživeti, jer smrt meni će doći iz najdubljeg unutra do kojeg budem dospeo. Iznutra ću umreti, jer spoljašnost me ne zanima da je osvajam, već mi samo služi da njome prolazim. No upravo suprotno, nutrina mojstva mi, bitiše iskrom žiwota, samo ako se hodi istinom sopstva. Tako i nikako drukčije, ja verujem. U sve.

Na neki način se divim ljudima koji osvajaju spoljašnost iako ja to ni na ponudu ni na dar, ne bih radio. Svojim ponašanjem u toj spoljašnjosti, nastojim ne uznemiriti nikoga, a kad se ovako obraćam, to činim jer me je raznolika inspiracija, i tužna i nužna i bitna i sama i verna i drevna namamila da se posvetim ublažavanju svoga bola, ako ne potpunom ozdravljenju svoga postojanja, brisanjem mnogih završenih sećanja. Na isti način, ja znam da mnogima pružam priličan broj algoritamskih jednačina mnogih ideja, pre nego da sam samo inspiracija. Taj "položaj" je meni potpuno spontan i nemam ga nameru prodavati, ali zato što utiskujem jasno da me svako može i dvosmisleno i trosmisleno shvatiti, priznajem da to može kao neka vrsta umjeća, na neki način izazvati strah u ljudima koji ili istu vrstu prepoznaju kod sebe ili se jednostavno plaše saznanja.

O da, ima i toga.

Kako pokušati ma kakvu promenu, kako predložiti nešto stvarno upotrebljivo, danas pogotovu, ako ne postoji nevidljivo konceptuiran jezik komunkacije? Šta je sve potrebno da ne ponavljamo situacije koje smo već koristili da se oglasimo, potražimo, predamo ili ponudimo? A posebno da se Rasumemo! Da, baš tako raSumemo. Na neki način bi morali a zapravo samo Trebamo jedni drugima pokušati izjavljivati Poštovanje svojim i ponašanjem ( posebno u virtuelnoj imaginaciji ) i načinom obraćanja. I ako se uspemo disciplinovati, da pazimo na te obaveze, uspećemo da s lakoćom naučimo da govorimo jezikom tima!

Tako nešto postići je bez ikakvih predloga cilja, svrsishodno svima.


A onda možemo krenuti da se dogovaramo i činimo ono što nas očekuje svuda oko nas, i što traži svoje delove u nama. Mi se jednostavno moramo "konektovati" jedni ka drugima i stvoriti i konstrukciju i mrežu i sliku i plan jednog nivoa kontemplacije, kako bi se nanovo izučavali metodi, usavršavanja mnogostrukih formi i namera, kako celishodno za sve, tako i optimalno za svakoga.

A da nisam iskazao baš ovako sve ovo, ne bih uspeo da prevazidjem još jedan nivo ograničenja Slobode, koji je učaurio Čovečanstvo u podmitljivoj aluziji na milione neidnetifikovanih poremećaja ljudskog uma. I samim tim, ovakve stvari, koje sam kazao, ne mogu se kazivati drukčije, osim kad se neki ljudi već ne sporazumeju, na tom i takvom nivou shvatanja, te vrlo retko padaju pod uticaj drugih a i onda je to samo delimično i kratkoročno. To su inače u svemu, poznate distorzije. One su cena nepoznavanja kalauza tačne mere, no vremenom se dodje i do toga, jer samo Vreme je ta prostorija u kojoj neprestano, u nekom psihološkom vidu, pokušavamo naći nekakvo rešenje za sve. Biću grub – Rešenje je Smrt, ali zašto tragati za Rešenjem, kao pojmom, kao reči, kao simbolom, kad bi mogli na to mesto postaviti Čudjenje, najdrewniju reč koja postoji, a koja do današnjeg dana nije svima pojašnjena.


Na zidu u mojoj sobi iz detinjstva naslikao sam jednu sliku na zidu na kojoj piše : ŽIWOT JE ČUDO! Ćiriličnom latinicom. To je bilo davno, još osamdestih godina. A onda sam dodao ispod: ČUDESNA ZWENDA RASMIRA, što bi u najboljem prevodu trebalo da čujete kao: Osmejak Oka. Dugo potom, jedne druge noći u jednom drugom gradu, naslikao sam na jednim vratima: u crnom trouglu u sredini, oko koje se smeje. I na taj način osmelio se da nastavim da izmišljam metode razumevanja onih stvari, koje mi nisu dovoljno jasne u postojećem načinu. Tada sam za sebe razumeo da je jako teško i da je u suštini skoro nepotrebno ljudima bilo šta sugerisati, a najgore je negde ih svrstavati i još gore odredjivati im bilo šta. Shvatio sam da je takodje nemoguće nekoga naučiti s tim ciljem. Naučimo retko od nekoga a kad naučimo možemo ga samo zavoleti, ali ne zato što smo naučili, nego zato što se nije naljutio kad smo uzeli ono što nam nije dao ili nije video da nam treba. Zato sam na jednom mestu napisao: Učenik je onaj koji se raduje bez radosti.

Stoga što sam uspeo wedeti da sam naučio pisati onako kako se to verifikuje medju onima koji razumeju nevidljivi jezik bez učenja, dugo sam vremena proveo ne pišući i ćuteći, iako je mnogo ljudi prolazilo i zvalo se mojim društvom. Iz mnogostrukih dimenzionalnih dubina, promatrao sam nastajanje prošlosti i bespuća budućnosti, razumevajući logiku koja umesto da usrećuje, unezveruje svet. I jedino što mi se činilo svrsishodnim, bilo je da Vam se obratim baš na ovaj način, kažem ovo što sam rekao, i zamolim vas da me ne povredite uvredite ili užasnete, narugate ili me čikate, jer sam sve to prevazišao da bih ovo mogao napisati, te me tako nikakvo nadmetanje ne privlači, pa ni u odbijanju da ga primetim. Jednostavno, napustim one koji me ne žele, zbog nabrojivih ili neklasifikovanih razloga, objašnjenja ili žalbi.

Na ovom mestu sam upoznao izuzetnog čoveka koji me je podsetio da još uvek postoje ljudi koji se sećaju dobrote kojom smo se em susreli em je nanovo izmislili. Zato je ovaj tekst objavljen ovde. A ako ga želite maknuti, banovati, prebirsati, ili ne dao Bog nikom, prepraviti, falsifikovati, povredićete samo i jedino svoje oči, jer ja to nikada nikome ne bih uradio ni da sam zamoljen ni da mi je naredjeno. A ako ovakvu uvaženost prihvatate, onda morate biti srdačni u uzvraćanju, jer samo tako se svedoči ispunjivost i ostvarivost ove Moći.



Za Aleksandra D.o.P.
i Jasminu T.
Leon S.P.d.P.
Negdepolis
Neutralna Teritorija Nemisaon
Oblast jezera Čad.
Svet Illussiae. 8. Februar 4696 g.ils..
 
  • Sviđa mi se
Reactions: H2O888

sinsemila_smajl

Aktivan Član
02.02.2006
286
3
0
43
maknuti, banovati, prebirsati, ili ne dao Bog nikom, prepraviti, falsifikovati ovaj tekst bio bi Grijeh...

Tebe sam prvo primetio na Forumu, a s Doors sam skočio korak iznad i neizmerno sam Vam zahvalan...

hvala na predivnom Osjećaju Ljubavi Kozmosa...