Unutarnja šutnja

Hempatia Soma iGrow Hemps garden

Beyond

Vutra Veteran
07.08.2006
1.948
335
0
38
dscf.jpg


Don Juan je rekao da je unutarnja šutnja stanje koje su šamani drevnog Meksika najviše nastojali ostvariti. Opisao ga je kao prirodno stanje čovjekove percepcije pri kojem su misli blokirane, a sve čovjekove sposobnosti funkcioniraju s razine svijesti na kojoj nije potrebna uporaba svakidašnjeg spoznajnog sustava. Don Juan je rekao da tijelo funkcionira kao inače, ali je pozornost oštrija. Odluke se donose trenutačno, i kao da nastaju na temelju posebne vrste znanja kod kojeg nema verbalizacije misli.


Prema riječima don Juana, kad čovjekova percepcija funkcionira u stanju unutarnje šutnje, kadra je postići neopisive razine. Neke od tih razina percepcije svjetovi su za sebe i nisu nimalo nalik svjetovima do kojih dolazimo sanjanjem. To su neopisiva stanja, koja ne možemo objasniti linearnim paradigmama kojima se uobičajeno stanje čovjekove percepcije služi za tumačenje svemira.

Unutarnja šutnja, prema shvaćanju don Juana, matrica je za divovski korak u evoluciji: tiho znanje, ili razinu čovjekove svijesti na kojoj je znanje automatsko i trenutačno. Znanje na toj razini nije proizvod cerebralne spoznaje ili logičke indukcije i dedukcije, ili generalizacija koje se temelje na sličnostima ili razlikama. Na razini unutarnje šutnje ništa nije a priori, nema ničega što bi tvorilo skup spoznaja jer je sve sada. Složeni podaci mogu se shvatiti bez ikakvih kognitivnih procesa.

Takvo je skriveno davanje bilo neusporedivo jače od iskustva suvremenog čovjeka, kod kojeg je skup spoznaja proizvod mehaničkog učenja. Aksiom je čarobnjaka da je, iako smo ga izgubili, put koji vodi tihom znanju uvijek otvoren preko unutarnje šutnje.
Don Juan Matus zagovarao je tvrdu liniju svoje loze: da se unutarnja šutnja mora postići stalnom disciplinom. Mora se skupljati ili pohranjivati, malo-pomalo, sekundu po sekundu. Drugim riječima, moramo se prisiliti da budemo tihi, makar i samo na nekoliko sekunda. Tvrdio je da svi čarobnjaci znaju kako, ako budemo uporni, ta upornost prevladava navike, pa je tako moguće doći do praga nakupljenih sekunda ili minuta, a taj se prag razlikuje od pojedinca do pojedinca. Ako je prag unutarnje šutnje za nekoga deset minuta, onda se, kad ta osoba dođe do tog praga, unutarnja šutnja događa sama od sebe.

Unaprijed me upozorio da ne mogu znati koji je moj prag i da to jedino mogu otkriti izravnim iskustvom. Upravo se tako i dogodilo. Prema uputama don Juana, uporno sam se prisiljavao da šutim, pa sam jednog dana, dok sam prolazio pokraj Sveučilišta UCLA, dosegnuo taj tajanstveni prag. Znao sam da se to dogodilo jer sam u jednom trenutku doživio ono što mi je don Juan podrobno opisao. Nazvao je to zaustavljanjem svijeta. U dijeliću trenutka svijet je prestao biti ono što jest, a ja sam prvi put u životu postao svjestan da vidim energiju kako teče svemirom. Morao sam sjesti na neke stube. Znao sam da sjedim na stubama od opeke, ali to sam znao samo intelektualno, preko sjećanja. Na razini iskustva, u tom sam trenutku sjedio na energiji. I sam sam bio energija, a isto tako i sve oko mene. Isključio sam svoj sustav tumačenja.

Shvatio sam da sam, iako prvi put u životu vidim, zapravo vidio energiju kako teče svemirom cijelog života, ali toga nisam bio svjestan. Novost nije bila vidjeti energiju kako teče svemirom. Novost je bilo pitanje koje me tako potreslo da sam se vratio u svijet svakidašnjice. Pitao sam se što me cijeli život sprečavalo da shvatim kako vidim energiju dok teče svemirom.
- Tu je riječ o dvije stvari - rekao je don Juan kad sam ga pitao o toj izluđujućoj proturječnosti. - Prvo, opća svijest, i drugo, namjerna svijest. Svi su ljudi na svijetu u općenitom smislu svjesni da vide energiju kako teče svemirom. Ali, samo su čarobnjaci toga određeno i namjerno svjesni. Da bi postao svjestan nečega čega si svjestan na općenitoj razini, potrebna je energija i željezna disciplina nužna da bi je dobio. Tvoja unutarnja šutnja, rezultat discipline i energije, premostila je jaz između opće svijesti i pojedinačne svijesti.



Na početku našeg druženja, don Juan je opisao još jedan postupak: dugu šetnju tokom koje je pogled potpuno neusredsređen. Preporučivao je da se ni u šta direktno ne gleda, već da se, sa blago ukrštenim očima, zadrži periferna slika svega što im se predstavlja. Uveravao me je da je ta vežba jedini način da se prekine unutrašnji dijalog.

Rekoh don Juanu da sam tu tehniku godinama vežbao i da nisam opazio bilo kakvu promenu, koju, uostalom, nisam ni očekivao. Međutim, jednog dana sam sa zaprepašćenjem shvatio da sam upravo hodao oko 10 minuta a da sebi nisam rekao ni jednu jedinu reč.
Pomenuh don Juanu da mi je tom prilikom takođe postalo jasno da prekidanje unutrašnjeg dijaloga sadrži više nego samo odstranjivanje reči koje sebi govorim. Celokupni moj misaoni proces se zaustavljao, i tad bih osećao da bukvalno lebdim, da plutam. To stanje preraslo bi u osećanje panike, tako da sam kao protivlek morao da započinjem svoj unutrašnji dijalog.

»Rekao sam ti već da je unutrašnji dijalog ono što nas prizemljuje«, reče don Juan. »Svet je ovakav ili onakav, ovo ili ono, jedino zato što ga mi sebi takvim predstavljamo.«
Don Juan je objasnio da se ratniku prolaz u svet vračeva otvara tek onda kad nauči da prekine svoj unutrašnji dijalog.

»Suština magije je u tome da promeni naše shvatanje sveta«, reče on. »A da se to postigne, jedini način je da se prekine unutrašnji dijalog. Ostalo je zaista nepotrebno.
Sada si u situaciji da znaš kako ništa od onoga što si video ili uradio, izuzimajući zaustavljanje unutrašnjeg dijaloga, ne može samo po sebi da izmeni bilo šta u tebi, ili u tvome shvatanju sveta.«



»Pošto je učenik ulovljen, počinje učenje«, nastavi on. »Učitelj ga najpre upoznaje s idejom da je ovaj svet koji mi vidimo samo slika, opis tog sveta. Svaki učiteljev napor upravljen je na to da sve to učeniku i dokaže. Ali, čoveku je, izgleda, najteže da prihvati tu stvar; spokojno smo zarobljeni našim pogledom na svet koji nas prisiljava da osećamo i delamo tako kao da znamo sve o njemu. Učitelj, od samog početka svog delanja, teži da odstrani taj pogled. Vračevi to nazivaju prekidanjem unutrašnjeg dijaloga, i uvereni su da je to najvažnija tehnika koju učenik može da nauči.
»Da bi se odstranio pogled na svet koji čovek od rođenja ima, nije dovoljno samo odlučiti ili to želeti. Čoveku je potreban praktičan zadatak; praktičnim zadatkom naziva se pravi način hoda. To se čini bezopasnim ili besmislenim. Kao ni sve drugo što ima moć u sebi ili po sebi, tako ni pravi način hoda ne privlači pažnju. Ti si ga shvatio i gledao, najmanje nekoliko godina, kao poseban način ponašanja. Sve doskora ti nije palo na um da je to bio najefikasniji način da prekineš svoj unutrašnji dijalog.«
»Kako to pravi način hoda prekida unutrašnji dijalog?« upitah.
»Taj poseban način hoda prožima tonal«, reče on.
»On ga preplavljuje. Shvataš, pažnja tonala mora biti okrenuta prema njegovim tvorevinama. U stvari, pažnja je ta koja stvara red u svetu, na prvom mestu; dakle, tonal mora biti obazriv prema elementima svoga sveta kako bi ih očuvao, i mora, povrh svega, da podrži pogled na svet kao unutrašnji dijalog.«
Reče da je pravi način hoda trik. Ratnik, kao prvo, preplitanjem svojih prstiju skreće pažnju na ruke; a zatim gledajući, neusredsredenog pogleda, u bilo koju tačku ispred sebe na luku koji počinje od vrha njegovih stopala a završava se negde iznad horizonta, on doslovno preplavljuje svoj »tonal« informacijama. »Tonal« je, bez svog jedan prema jedan odnosa sa elementima svog opisa, nesposoban za pričanje sa samim sobom, pa se tako čovek smiruje.
Don Juan je objasnio da položaj prstiju nije uopšte bitan, i da je jedina svrha toga da se skrene pažnja na ruke njihovim neuobičajenim uplitanjem, ali da je, međutim, važan način na koji pogled, namerno neusredsređen, otkriva veliki broj osobina sveta a da mu one nisu jasne. Dodade da su oči u tom stanju sposobne da izdvoje detalje koji prebrzo protiču kad se normalno gleda.
»Uporedo sa pravim načinom hoda«, nastavi don Juan, »učitelj mora naučiti svog učenika još jednoj, čak suptilnijoj mogućnosti: mogućnosti delanja lišenog verovanja, lišenog očekivanja nagrade — delanja tek ćefa radi. Ne bih preterao ako bih rekao da učiteljev poduhvat zavisi od toga koliko dobro i skladno vodi svog učenika u ovoj naročitoj veštini.«


»Kad se dijalog prekine, ovaj svet se ruši, a na površinu izranjaju čudne strane nas samih, kao da su dotad bile strogo čuvane našim rečima. Ti si takav kakav jesi zato što sam sebi govoriš da si takav.«


»Kao što znaš«, reče on, »bit magije je unutrašnji dijalog; on je rešenje svega. Kad ratnik nauči da ga prekine, sve postaje moguće; tad i najnedostižnije postaje dostižno. Ono što ti je omogućilo da prođeš kroz sve one čudne i jezive doživljaje koje si nedavno imao bilo je to što si mogao da prekineš razgovor sa samim sobom.


»Preostalo nam je još samo jedno pitanje«, nastavi on. »Vračevi to nazivaju tajnom svetlosnih bića, i to zato što smo mi oni koji opažaju. Mi ljudi, i sva druga svetlosna bića na svetu, jesmo oni koji opažaju. To je naš mehur, mehur percepcije. Naša greška je u tome što verujemo da je jedina percepcija vredna priznanja ona koja prolazi kroz naš razum. Vračevi veruju da je razum samo jedan centar koji ne bi trebalo uzimati
tako ozbiljno.«

»Moram ti utuviti činjenicu da smo svetlosna bića. Mi smo oni koji opažaju. Mi smo svesni; nismo predmetni; nismo telesni. Mi smo neograničeni. Ovaj predmetni i telesni svet je samo način da se naš zemaljski put učini podesnijim. On je samo jedan opis stvoren zato da nam pomogne. Mi, tačnije naš razum, zaboravljamo da taj opis nije ništa drugo nego samo opis, i tako zaplićemo našu sveukupnost u vrzino kolo iz kojeg se tokom života retko ispetljamo.«
 
  • Sviđa mi se
Reactions: Sativa Diva

Beyond

Vutra Veteran
07.08.2006
1.948
335
0
38
»Taj svet koji opažamo, ipak, samo je iluzija. Nju je stvorio opis koji su nam pružili od trenutka kad smo se rodili.
»Mi, svetlosna bića, rođeni smo sa 2 prstena moći, ali se koristimo samo jednim da njime stvaramo svet. Taj prsten, koji nam se namiče ubrzo po našem rođenju, jeste razum, a njegov saputnik je pričanje. To dvoje zasniva i održava svet.
»Dakle, u suštini, taj svet koji tvoj razum želi da podrži jeste svet stvoren opisom i njegovim dogmatskim i neprikosnovenim pravilima koja razum uči da prihvata i brani.
»Tajna svetlosnih bića je u tome što ona imaju drugi prsten moći koji se nikad ne istroši - volju. Vrač i običan čovek služe se istim trikom. Obojica imaju neki opis; običan čovek podržava taj opis svojim razumom; vrač to čini svojom voljom. Oba opisa imaju svoja pravila i ta pravila su uočljiva, ali prednost vrača je u tome što je volja obuhvatnija od razuma.


»Međutim, prekidanje unutrašnjeg dijaloga je okosnica sveta vračeva«, reče on. »Ostale radnje su samo potpora; jedino što one čine je to da ubrzavaju prekidanje unutrašnjeg dijaloga.«


»Tajna svega ovoga leži u nečijoj pažnji«, reče on.
»Šta hoćeš time da kažeš, don Juane?«
»Sve ovo postoji samo zbog naše pažnje. Eto ovaj kamen pored kojeg sedimo predstavlja to - kamen, jer smo primorani da mu posvetimo pažnju kao kamenu.«
((upravo to dokazuje moderna kvantna fizika))



»Da li su mi moćne biljke pomogle?« upitah.
»Naravno«, reče on. »Otvorile su te i preinačile tvoj pogled na svet. Moćne biljke u tom pogledu imaju isto dejstvo na tonal kao i pravi način hoda. I jedno i drugo ga plave obaveštenjima i tako prekidaju unutrašnji dijalog. Te biljke su odlične za to, ali ubiraju i danak. Neizrecivo uništavaju telo. To je njihov nedostatak, naročito đavolje trave.«


Ja izneh činjenicu da je opisao i objasnio te biljke antropomorfnim izrazima. Prema njima se uvek odnosio kao da su ličnosti. On odgovori da je to bilo propisano sredstvo da se učenikova pažnja odvrati sa prave stvari, prekidanja unutrašnjeg dijaloga.



»Dovoljno sam ti objasnio poglede vračeva ne dozvoljavajući da te zarobe i povuku za sobom. Rekao sam da jedino ako čovek suprotstavi 2 pogleda na sve može šmugnuti između njih i dospeti u pravi svet. Hteo sam time da kažem da čovek može dospeti do svoje sveukupnosti jedino ako shvati da je ovaj svet samo opis, bez obzira na to da li kao takav pripada nekom običnom čoveku ili vraču.
»Eto gde sam ja skrenuo s tradicionalnog puta. Posle dugotrajne životne borbe, sad znam da to što je bitno ne leži u tome da se nauči nov opis, već da se dospe do sveukupnosti pojedinca.
Čovek do naguala treba da dospe ne razarajući tonal i, povrh svega, ne ozleđujući svoje telo. Uzimao si one biljke sledeći tačna uputstva kojih sam se i sam pridržavao. Jedina razlika bila je u tome što, umesto da te zaronim u njihov svet, nisam to učinio, već to prekinuo kad sam procenio da si se dovoljno nagledao naguala. To je razlog zbog kojeg nikad nisam hteo da razmatram tvoje susrete s moćnim biljkama, niti da ti dopustim da o njima opsednuto pričaš; nije imalo smisla razglabati o neizrecivom. Bili su to pravi odlasci u nagual, u nepoznato.«


»Razum se oneredi od straha istog trenutka kad se nađe van svojih sigurnih uskih granica.«



Vračevi kažu da se nalazimo u jednom mehuru. To je mehur u koji smo smešteni u trenutku rođenja. U početku je taj mehur otvoren, ali zatim počinje da se zatvara sve dok nas ne zapečati. Taj mehur je naša percepcija. U njemu proživimo ceo svoj život. A ono što vidimo na njegovim oblim stranama predstavlja naš sopstveni odraz.«

»Ako bi ono što vidimo na njegovim stranama bio naš sopstveni odraz, onda bi ono što je odraženo moralo biti prava stvar«

»To što je odraženo predstavlja naš pogled na svet«, reče on. »Taj pogled je najpre opis koji nam je dat u trenutku rođenja, i taj opis obuzima svu našu pažnju, sve dok ne postane naš pogled na svet.
»Učiteljev zadatak je da izmeni taj pogled, da pripremi svetlosno biće za trenutak kada će mu njegov dobročinitelj otvoriti mehur sa spoljne strane.«

»Zašto bi se taj mehur morao otvoriti?«

»Mehur se otvara da bi dozvolio svetlosnom biću da uvidi svoju sveukupnost«, nastavi on. »Prirodno, to što ga nazivamo mehurom samo je način da se to kaže, ali, u ovom slučaju, taj način je odgovarajući.



»Učitelju uvek pada u zadatak da učini da se razum oseća sigurnim«, reče on. »Prevario sam tvoj razum i on je poverovao da se tonal može razjasniti i predvideti. Henaro i ja radili smo na tome da stekneš utisak da je jedino nagual van granica objašnjenja; dokaz da nam je prevara uspela je to što tebi u ovom trenutku izgleda da je bit stvari u tome što još uvek možeš da se pozoveš na svoj razum, uprkos svemu što si prebrodio. To je privid. Tvoj dragoceni razum je jedino centar sakupljanja, ogledalo koje odražava nešto van sebe. Prošle noći osvedočio si se da postoji ne samo neopisivi nagual već i neopisivi tonal.
»Poslednji deo objašnjenja vračeva kaže da razum jedino odražava neki spoljašnji red, red o kojem ništa ne zna; on ga ne može objasniti, isto onako kao što ne može da objasni ni nagual. Razum se može jedino uveravati u dejstvo tonala, ali ga nikad neće moći da shvati ili odgonetne. Već sama činjenica što mislimo i govorimo ukazuje na jedan red kojeg se pridržavamo a da neznamo kako to činimo, niti koji je to red.«

Iznio sam tad ideju čoveka zapadne civilizacije o istraživanju mozga kao jedne mogućnosti objašnjenja šta je taj red. On na to istače da sva ta istraživanja jedino potvrđuju da se nešto događa.

»To isto čine i vračevi sa svojom voljom«, reče on.
»Govore da se putem volje mogu lično uveriti u dejstva naguala. Sad mogu dodati da se razumom, bez obzira na to šta i kako to činili, jedino možemo uveriti u dejstvo tonala. U oba slučaja nema nade da ikad shvatimo ili objasnimo to u šta se uveravamo.
Prošle noći si prvi put leteo na krilima svoje percepcije. Još si bio vrlo plašljiv. Usudio si se da to učiniš vezan jedino za ljudsku percepciju. Ta krila vrač može iskoristiti da domaši sposobnost percepiranja vrane, kojota, cvrčka, ili da bude sposoban da na krilima svoje percepcije dodirne druge svetove ovog beskrajnog svemira.«

»Krila naše percepcije nas mogu odneti u najskrovitije delove naguala ili u nepojmljive svetove tonala.«



»Došli smo do kraja objašnjenja vračeva«, reče on. »Prošle noći Henaro i ja smo ti pokazali poslednje dve tačke koje čine čovekovu sveukupnost - tonal i nagual. Jednom prilikom sam ti rekao da su te dve tačke van nas, iako nisu. To je paradoks svetlosnih
bića. Tonal svakog od nas nije ništa drugo doli odraz toga neopisivog nepoznatog ispunjenog redom; nagual svakog od nas nije ništa drugo nego odraz te neopisive
praznine u kojoj je sve sadržano.«

Don Juan Matus & Carlos Castaneda
 

extranoize

Aktivan Član
04.01.2008
255
22
0
35
baš čitam Moć Tišine, pa evo jednog dijela koji se uklapa ovdje...

"Nijemo znanje je nešto što svi imamo, to je nešto što svime vlada, što ima potpuno znanje o svemu. Ali to ne može razmišljati,
pa tako ne može ni govoriti o tome što zna.
Vračevi vjeruju da kada čovjek postane svjestan da zna i kada želi svjesno znati to što zna, on gubi iz vida to što zna. To nijemo znanje, koje ti ne možeš opisati, jest naravno namjera - duh, apstraktno. Čovjekova zabluda je u tome što je želio da to zna neposredno, onako kako zna svakodnevni život.
Što više to želi, to utoliko više prolazi."
"Ali šta to znači rečeno običnim riječima, don Juane?", upitao sam.
"To znači da se čovjek odrekao nijemog znanja u korist svijeta razuma.
Što se on više drži svijeta razuma, to više namjera postaje efemerna.", odgovorio je.
don Juan

Unutarnja šutnja je recept za povratak Duhu tj. Znanju.
 
  • Sviđa mi se
Reactions: Sativa Diva

Beyond

Vutra Veteran
07.08.2006
1.948
335
0
38
Riječ prosvjetljenje u mislima vam predočava sliku nekakva nadljudskog postignuća, a egu se sviđa da tako i ostane. A prosvjetljenje je jednostavno prirodno stanje proživljene jednote s Bićem.

Um je instrument, oruđe. Postoji kako bi izvršavao stanovite zadatke, a kad je zadatak izvršen, oruđe možete odložiti.

Poistovjećivanje s umom stvara nepropustan zastor pojmova, etiketa, slika, riječi, prosudbi i definicija koje onemogućuju sve istinske odnose. Taj zastor postavlja se između vas i vaše prirode. To je zastor misli koji stvara privid odvojenosti, privid kako s jedne strane postojite vi, a s druge potpuno odvojeni »drugi«. Tada zaboravljate suštinsku činjenicu da ste, ispod razine tjelesne pojavnosti i odvojenih oblika, jedno sa svime što jest.

Razmišljanje je postalo bolest. Bolest se pojavljuje kad nestane ravnoteže. Primjerice, nema ničeg pogrešnog u tome što se stanice u tijelu razdvajaju i umnažaju, ali kad se taj proces nastavlja bez obzira na cjelokupnost organizma, stanice se pretjerano množe i tada dolazi do bolesti.

Što se dublje spuštate u carstvo bez misli, kako se to ponekad naziva na Istoku, spoznat ćete stanje čiste svijesti. U tom stanju vlastitu prisutnost osjećate s takvom snagom i radošću da sveukupno razmišljanje, emocije, fizičko tijelo, kao i cijeli vanjski svijet, postaju relativno beznačajni u usporedbi s tim stanjem. Pa ipak, to nije sebičnost, nego stanje nesebičnosti.

To ne nalikuje na stanje transa. Uopće mu ne nalikuje. Ovdje ne dolazi do gubitka svijesti. Istina je upravo suprotna. Kad bi cijena spokojstva bilo sužavanje svijesti, a cijena duboke tišine smanjenje životnosti i budnosti, tada ih ne bi bilo vrijedno imati. U takvom stanju unutarnje povezanosti postat ćete mnogo živahniji i budniji nego u stanju u kojem se poistovjećujete s umom. Bit ćete potpuno prisutni. To stanje također pojačava učestalost vibracija energetskog polja koje daje život fizičkom tijelu.


Sadašnji trenutak za ego jedva da postoji. Važnima smatra samo prošlost i budućnost. To potpuno iskrivljavanje istine objašnjava činjenicu potpune neučinkovitosti uma u kontekstu ega. Ego se neprestano bavi oživljavanjem prošlosti, jer, tko ste bez prošlosti? Neprestano se projicira u budućnost kako bi se pobrinuo za opstanak i ondje pronašao nekakvu vrstu oslobođenja i ispunjenja. Ego kaže: »Jednoga dana, kad bude ovako ili onako, kad se nešto dogodi, tada ću biti dobro, bit ću sretan i miran.« Čak i onda kad se čini da je ego zaokupljen sadašnjošću, on ne vidi sadašnjost: potpuno je pogrešno zapaža jer promatra očima prošlosti. Ili je svodi na sredstvo za postizanje nekakva cilja koji uvijek leži u budućnosti u koju se um projicira.

Prevlast uma nije ništa drugo nego stupanj u evoluciji svijesti. Sada trebamo prijeći na sljedeći, i to hitno, inače će nas um, koji se pretvorio u čudovište, uništiti.

Razmišljanje i svijest nisu istoznačnice. Razmišljanje je samo mali vid svijesti. Misao ne može postojati bez svijesti, ali ona svijesti uopće nije potrebna.

Um je u suštini stroj za preživljavanje. Napad na druge umove i obrana od njih, skupljanje, pohrana i raščlanjivanje informacija - u tim je poslovima um dobar.


Sve dok vašim životom upravlja egoistični um, ne možete se osjećati potpuno ugodno; ne možete biti smireni ili ispunjeni, osim u kratkim razdobljima kad dobijete ono što želite, kad vam je ispunjena neka želja. Budući da je ego osjećaj vlastitoga ja, potrebno mu je da se poistovjeti s vanjskim stvarima. Neprestano osjeća potrebu da se brani i stalno se mora hraniti. Najuobičajenija poistovjećenja ega su ono što imate, rad koji obavljate, društveni položaj i priznanja, znanje i obrazovanje, tjelesni izgled, osobite sposobnosti, odnosi, osobna i obiteljska povijest, sustavi uvjerenja, a često i politička, nacionalna, rasna, religijska i druga kolektivna poistovjećenja. Ništa od toga niste vi.
Smatrate li to zastrašujućim? Ili ste osjetili olakšanje? Sve ćete te stvari prije ili kasnije morati napustiti. Možda vam je još teško u to povjerovati, ali ja ni u kom slučaju ne tražim od vas da povjerujete kako svoj identitet ne možete pronaći ni u jednoj od ovih stvari. Tu ćete istinu sami spoznati. Spoznat ćete je do najsitnijih potankosti kad osjetite približavanje smrti. Smrt će otkloniti sve ono što niste vi. Tajna života jest »umrijeti prije smrti« - i otkriti kako smrt ne postoji.

Problemi uma ne mogu se rješavati na razini uma.
Jednom kad shvatite temeljnu poteškoću, zapravo i nema mnogo toga drugoga što biste trebali naučiti ili razumjeti. Proučavanjem složenosti uma možete postati dobar psiholog, ali to vas neće odvesti s onu stranu uma, upravo kao što ni proučavanje ludila nije dovoljno da proizvede zdrav um. Već ste shvatili temeljnu mehaniku nesvjesnoga stanja: poistovjećivanje s umom, koje stvara lažno ja, ego, kao zamjenu za vaše istinsko ja ukorijenjeno u Biću. Poistovjetite li se s umom, postajete kao »mladica odrezana s trsa«, kako je to Isus rekao.

Um ne može spoznati stablo. On može znati samo činjenice ili informacije o stablu. Moj um ne može upoznati vas, nego samo oznake, prosudbe, činjenice i mišljenja o vama. Samo Biće izravno spoznaje.

Eckhart Tolle - Moć Sadašnjeg trenutka
 

choki123

Aktivan Član
25.04.2007
477
29
0
35
a i di neće um srat kad čim se rodimo odma slova ovo ono to je to ovo je takvo zbog toga i toga to se ne može dogodit jer tralala,unutarnja tišina vjerojatno ima paralela sa meditacijom,il bolje rečeno ulaženje/stanju u meditaciju/i,više me živcira ta riječ meditacija,al gotovo sam skužio svako protivljenje ili suprostavljanje don juanovim,mislim nisu njegove,al u ovom kontekstu jesu,teorijama da tako kažem ili tvrdnjama dolaze uvjek iz nekog smrdljivog oblika samo važnosti,šta ja imam od toga,pa šta je tu zabavno,to nije normalno,dobro je reko,na rječima pričaš barataš misliš da si prosvjetljen da ti je sve jasno kolko može bit,al onda shvatiš da uopće nisi tolko stabilan,al nema veze bitn oje da si tog svjestan,a kad sam se na početku "sreo" sa matusom uvjek su mi te neke rječi izgledale totalno glupe i besmislene i taj stari mi je čak počinjo ić na živce,al onda kad si bolje razmisliš.... damn it,taj ludi starac uvjek je u pravu,toliko u pravu da boli.....
 

Beyond

Vutra Veteran
07.08.2006
1.948
335
0
38
extranoize je napisao(la):
baš čitam Moć Tišine, pa evo jednog dijela koji se uklapa ovdje...

"Nijemo znanje je nešto što svi imamo, to je nešto što svime vlada, što ima potpuno znanje o svemu. Ali to ne može razmišljati,
pa tako ne može ni govoriti o tome što zna.
Vračevi vjeruju da kada čovjek postane svjestan da zna i kada želi svjesno znati to što zna, on gubi iz vida to što zna. To nijemo znanje, koje ti ne možeš opisati, jest naravno namjera - duh, apstraktno. Čovjekova zabluda je u tome što je želio da to zna neposredno, onako kako zna svakodnevni život.
Što više to želi, to utoliko više prolazi."
"Ali šta to znači rečeno običnim riječima, don Juane?", upitao sam.
"To znači da se čovjek odrekao nijemog znanja u korist svijeta razuma.
Što se on više drži svijeta razuma, to više namjera postaje efemerna.", odgovorio je.
don Juan

Unutarnja šutnja je recept za povratak Duhu tj. Znanju.

Pa da, to je to što se doživljava na entheogenima. Imao sam osjećaj da sam u doticaju sa tim "nijemim znanjem," da sam sa svime spojen i da sve znam, osvještavanje te činjenice vodilo me k tome da sam svijesno htio znati to "nijemo znanje" koje mi se otvorilo svijesti, ali to je jednostavno nemoguće. Jednostavno nemože biti preneseno na razinu razmišljanja, nemogu tu vrstu znanja učiniti korisnim svijetu razuma i "obične" svijesti.
I kao da je neizbježna činjenica što se ljudi odreknu nijemog znanja u korist svijeta razuma, makar imali mnogo doticaja sa nijemim znanjem u izmjenjenim stanjima svijesti... čim se vratimo u svijet razuma, on eliminira sve to iz svog spoznajnog sustava... najviše što ostaje od tog našeg psy iskustva je samo sjećanje na nešto nevjerojatno, veliko, neobjašnjivo i veličanstveno. Ali to iskustvo nije bezvrijedno jer nam potvrđuje da je realno, da postoji, samo očito nemože koegzistirati sa spoznajnim sustavom svijeta razuma, misli i govora.

Makar, bezmisleno je govoriti nekome o takvim stvarima tko nikad nije bio u doticaju s sličnim iskustvom. Razum će ovo pročitano nastojiti logički shvatiti - što naravno nema nikakve logike i odbacit će to kao brbljanje, fantaziranje i tome slično. Dobro, to tako i mora biti. Ali netko mora reči drugima da to postoji i da ćeka tamo da bude otkriveno, u tome je fora, a ne da se razumom shvati neshvatljivo.

Kad čujemo da je nešto "nerazumno" taj pojam odma povezivamo s tim da je "glupo", "debilno", "djetinjasto", jednostavno krivo i kao takvo neprihvatljivo. Razum uzimamo kao najvišu i jedino vrijednu stvar po kojoj djelujemo u svijetu. Ne želim reči da treba sad biti nerazuman. Biti nerazuman u "normalnom" stanju svijesti jest glupo. Međutim postoje stvari veće od razuma, monogo veće i mnogo drugačije, a te stvari su neopisive.

I u čemu je poanta?
Pa da se proba doći u doticaj s tim stanjem svijesti i uvjeriti u njezinu veličanstvenost. Probati ostvariti što više unutarnje tišine jer će to otvoriti vrata našoj svijesti za ulazak "nijemog znanja", jer živjeti u skladu s tim je u svakom pogledu superiornije nego na razini "svijeta razuma"... makar svi ti pojmovi nisu odvojeni jedan od drugog kako zvuči. Nema tu zapravo opredjeljivanja za jedno napuštajući drugo, može se isto tako reči da tiho znanje množi razum puta bilijun.
Te stvari su ogromne, komplicirane i apstrakne, ali opet, kad se to stanje svijesti postigne, perspektiva gledanja na svijet se potpuno mjenja i sva ta ogromnost se savršeno posloži i savršeno je jasna.


Razumom ako ništa drugo bar možemo uvidjeti da je svijet oko nas potpuna misterija, svemir u kojem živimo je neobjašnjiv, nitko ništa nezna, svi se samo uvjeravaju u djelovanje, razum proizvodi razne filozofije koje se uklapaju sa pogledom na svijet u skladu s djelovanjem prirode u što se uvjeravamo, međutim sve je to samo konstrukt uma, jedan opis u kojem se razum osjeća sigurnim jer mu taj opis zvuči logično. Ali plitke su to stvari, vrlo plitko smo potegli granicu i dalje od nje neželimo razmišljati. Kao npr. o neograničenosti prostora i vremena, tko smo i zašto smo tu... itd.

Želim reči da ta jedna veličina o kojoj se priča u ovoj temi postoji, da je ogromna i premoćna i nešto što je vrijedno imati. Samo, iz perspektive naše trenutne "normalne" svijeti ona je potpuno neobjašnjiva isto kao i svemir, i to je jedina mana, mana koja je skoro pa nepremostiva razumu da se ozbiljno pozabavi s tom idejom, ali ako se pozabavi i otvori vrata - tada postaje potpuno realna i savršena.

peace
 

extranoize

Aktivan Član
04.01.2008
255
22
0
35
primjetio sam nešto...
kad se zagledam u nešto i buljim bez da mislim o ičemu tada mi se slika zamućuje i postaje bezoblična...
to se događa u napušenom i u "normalnom stanju"...
to zapravo pokazuje da naša percepcija nastaje iz tog unutrašnjeg dijaloga misli, kada on prestane tada i svijet nestaje.
:sun2:
 

Beyond

Vutra Veteran
07.08.2006
1.948
335
0
38
Da kažem još nešto što sam doživio na šrumsima...
Zanimljivo da mi je vizija bila na mikroskopskoj razini sinapsa u mozgu. Iz one "slobodne" perspektive jedinstva promatrao sam kroz viziju zašto mi se svijest ponaša kako se ponaša kad je u "normalnom" stanju. Prikazalo mi se puno malih sličica kako ledbe u postoru (moj mozak) kao neka plazma, svaka od tih sličica je bila živa, bila je zapravo kao film-animacija, i svaka je imala svoj unikatan emocionalan naboj - vibraciju. Bilo ih je milijarde - one su predstavljaje moja sječanja, svaka je neko iskustvo koje sam doživio tokom života i svaka ima definirana sva ostala svojstva koja nalazimo u percepciji "normalnog svjeta".
Kad bi moja svijest obratila pažnju na bilo koju od tih sličica, ona bi počela poprimati njezinu vibraciju, baš kao kad bi jednu glazbenu viljušku približio drugoj. E sad, sve te sličice su međusobno povezane jeda s drugom i čine cjelinu - ta cjelina tvori nešto što u normalnom stanju svijesti zovem "JA".
Zanimljivo je to da kada obratim pažnju na jednu od tih sličica, automatski se povezuje sa svim ostalima u toj skupini, baš kao što funkcionira mozak - putem asocijacija. Znači jedna sličica koja pridobi pažnju moje svijesti proguta ju kao crna rupa - uvuče u sebe. I zbog toga se moja svijest počne ponašati u skladu s njima svima, a to ima za rezultat definiran pogled na svijet i mišljenje o svemu na bazi njih.
Znači u "normalnom" stanju svijesti mi se taj fokus svijesti koji doživljavam kao neki laser koji očitava svemir (ali vrlo ograničen laser), nalazi unutar te plazme sličica potpuno posvečen njima, on se koprca unutra, filozofira na bazi njih, izokreće ih, i vrti se u krug, misleći da su one jedino sredstvo koje ima na raspolaganju za objašnjavanje svijeta i igru. Možemo reči i da su one nešto kao programi, programi koji su se programiranjem - životnim iskustvom i percipiranjem svijeta na bazi društvene šablone usadile u mene i definiraju me. Znači u takvom stanju svijesti sve što dolazi u naš vidokrug, bilo kakav red koji percipiramo onim laserom s uskim snopom svjetlosti biva definiran i usklađen takvim pogledom na svijet kakav definiraju programi u našem umu.

E sad, situacija u izmjenjenom stanju svijesti psihodelikom je kao da sve promatram iz viših dimenzija - odozgo, onaj laser svijesti više ne ledbi unutar one plazme sličica fokusiran na njih, nego se njegov uzak snop svijetla koji očitava pretvori u raspršen snop svjetla kakav odašilje normalna žarulja - na sve strane. I svijest kao takva više nije uvjetovana na onu plazmu sličica koje sam smatrao sobom već percipira sve, potpuno se preplavi informacijama što ima za rezultat gašenje onih sklopova mozga koji su tumačili svijet u normalnom stanju, zato jer se ti sklopovi nemogu nositi s toliko informacija i nemogu ih kategorizirati - svesti na nešto usko definirano kako se traži u normalnom stanju svijesti, ta nova percepcija jednostavno nije kompatibilna za takvo definiranje, ali ono veličanstveno je to da sada uočavam da ništa nemože biti definirano i da su definicije iluzija - uzimanje par fragmenata jedne ogromne cjelovitosti i smatranje tih fragmenata da su oni ta cjelovitost a ne njezin mali mali dio, i onda još pridjeljivanje tim dijeličima sve i svakakve osobine po bazi našeg programa.

I tad je slijedilo prosvjetljenje :D - napokon odgovor na pitanje "tko sam ja?" - ja sam svijest. svijest koja pluta unutar medija koji je isto svijest - priklano za usporediti je vir na rijeci koji se nalazi unutar rijeke, i taj vir je rijeka jel. I sve je jednostavno svijest koja percipira samu sebe i igra se sa samom sobom. Nema tu smisla, nema svrhe i cilja, ona je kao rijeka - jednostavno teće, ili kao glazba - jednostavno svira. Nije cilj pjesme da završi, da od početka stigne do kraja, svrha pjesme je da svira, svrha života je da živi. Mi smo kreatori, ili bolje rečeno modulatori - kao kad kipari (ili tko već) rade vaze od gline na onoj spravi koja se vrti. Tako mi kreiramo scene u našem životu.

___________________________


Malo sam skrenuo s teme, eh sad... :D unutarnja tišina

Unutarnja tišina je odbijanje suradnje - čitanja lasera plazme sličica - programa "ja sam to i to, i ja gledam tako i tako na svijet". Kad uspijemo steći dovoljno energije i discipline da spriječimo takvo odvijanje stvari, laser - naša svijest se više ne poistovječuje s tim i postaje bezlična, jel? nesvjesna, prestajete postajati, kao da ste u komi. jel? :D NE! to govori logika, ali to nije istina. Istina je da tada svijest počinje percipirati druge stvari koje prije nije primjetila zbog hipnotiziranosti na "plazmu sličica", i ne samo to, nego pošto tada nestaju sve definicije i kalupi koji su određivali kako gledati na stvari i kako duboko percipirati stvari, e tada stvari postaju zanimljive. Zapamtite da će vas pridavanje pažnje na jedan od onih starih programa povuči za sobom i ubrzo povezati sa svim ostalim starim programima. Zato djelovanje iz stanja unutarnje tišine ne dolazi u doticaj sa "galamom" programa. Oni su prošlost ali stoje tu pokraj i možete se vratiti kad god poželite, samo obrativši pažnju na njih. Zato se nemamo čega bojati, jer se u svakom trenutku možemo vratiti, ali djelovanje iz stanja unutarnje tišine je... hm, nemam riječi, mislim da još nisu uvrstili u riječnik nešt takvo... ajde recimo "božanstveno". :)
više drugom prilikom... :D
 

Beyond

Vutra Veteran
07.08.2006
1.948
335
0
38
Smatramo da je svijet ograničen i objašnjen svojom prošlošću. Skloni smo misliti da ono što se dogodilo u prošlosti određuje što će se sljedeće dogoditi i ne vidimo da je zapravo obrnuto! Ono što je uvijek izvor svijeta jest sadašnjost, prošlost ništa ne objašnjava. Prošlost se povlači za sadašnjošću poput brazde nekog broda, i na kraju nestaje. Sad biste rekli da je očito da je - kada brod plovi oceanom i ostavlja brazdu iza sebe - brod uzrok brazde. Međutim, ako uđete u stanje uma koje, poput našeg, vjeruje u kauzalitet, vidite da je brazda uzrok broda! A to zacijelo tjera rep da maše psom!

Kada vježbate zazen samo sjedite i uživajte u tišini. To nije dužnost; to je pravi užitak! Ustanite rano ujutro kada se sunčeve zrake tek počinju pojavljivati. Nije bitno gdje ste, samo sjedite. Nemojte imati nikakvih misli, ali nemojte ni kompulzivno pokušati osloboditi ih se. To jednostavno nije važno. Ono pravo je ono što jest - što je ovdje, sada. Napokon, izvolite, i mogli biste to i vidjeti!

Konačno, preplavit će vas neobičan osjećaj, osjećaj koji je teško opisati riječima. Upravo sam rekao da je podrijetlo svijeta sada - a tu je i onaj čudan osjećaj da sada obuhvaća sve: najdalju prošlost, najudaljeniju budućnost, golemo prostranstvo svemira, sva stanja iskustva, svu sreću, svu tugu, sve visine, sve dubine.

Sve je sada. Nema gdje drugdje biti - nikad nije bilo i nikad neće niti biti! To je razlog zbog kojeg nikad niste bili rođeni i zato ne možete umrijeti. Nikad niste došli, pa nećete niti otići. To je vrlo čudan osjećaj, tako različit od onog što obično mislimo. Ulazeći u to sada, nalazimo vječno sada. Nalazimo beskraj u djeliću sekunde. Kao što kažu u jogi, oslobođenje leži u razmaku između dviju misli. Između prošle misli i buduće misli leži sada - ne postoji sadašnja misao.

Kao što piše u jednom od tekstova zena: "Jedna misao slijedi drugu bez prekida. No, dopustite li tim mislima da se povežu u lanac, vezujete se." Zapravo, sadašnji trenutak nikada se ne dogodi i nikada ne prestaje, to samo naši umovi stvaraju kontinuitet misli koji mi nazivamo vrijeme. U sadašnjem je trenutku nirvana.

Ljudi imaju poteškoća s ovim jednostavnim oblicima meditacije. Rađaju se svakakve misli i osjećaji: "Zar je to samo ovo? Je li ovo sve što postoji? Čini se da se ništa ne događa. Sto se događa? Osjećam se pomalo frustrirano, i ne osjećam se osobito prosvijetljeno. U ovome jednostavno nema ničeg posebnog. Moram li ovo činiti duže vrijeme da bi se nešto dogodilo?"
Ali, ništa se posebno i ne treba dogoditi. To je samo ovo. To je ovo, upravo ovdje.
Možda će vam to biti teško prihvatiti jer još osjećate nedostatak odlučnosti da biste uvidjeli da ste vi sve to. Vi niste promatrač koji služi kao dokaz da je sadašnji trenutak nešto što se događa vama. Sadašnjost koju doživljavate sva je od vas. Nije riječ o "vama" ovdje dok gledate u "pod" tamo. Pod jednakim dijelom čini vas kao i organizam koji ga promatra. Kad perete pod, to je kao kad perete svoja stopala. Sve je to jedan svijet - a vi ste odgovorni za njega. Stoga uživajte! Dobro se provedite!

::::::::::::::::::::::::

Čitav je organizam izopačen jer je mozak odvojen od trbuha, a glava nije svjesna svoje ujedinjenosti s repom.
Malo je razloga za nadu da će se u nekoj skorijoj budućnosti zdravstveno stanje društva popraviti. Čini se da onaj začarani krug mora postati još nesnošljivijim, još očitije i očajnije cirkularnim, prije nego što se značajniji broj ljudi ne probudi i ne sagleda ovu tragičnu šalu koju izvodi na sebi samima. Ali, za one koji jasno uviđaju da se radi o krugu i zbog čega je to upravo krug, nema druge mogućnosti, osim da prestanu kružiti. Jer, čim sagledate čitav ciklus, nestaje i iluzija da je glava razdvojena od repa.

Nakon svega rečenog, i mozak je zaslužio da se izreče pokoja riječ u njegovu korist! Naime, mozak je, uključujući i njegova središta za razmatranje i proračunavanje, dio i proizvod tijela. On je jednako prirodan kao što su srce i želudac, a - ispravno korišten - čovjeku postaje sve drugo, samo ne i njegov neprijatelj. Ali, da bi se ispravno koristio, mora se nalaziti na svome pravome mjestu, jer - mozak je stvoren za čovjeka, a ne čovjek za svoj mozak. Drugim riječima, funkcija mozga je da služi sadašnjosti i onome što je stvarno, a ne da čovjeka nagoni u bjesomučnu potjeru za nekim fantomom zvanim budućnost.

Nadalje, u našem uobičajenom stanju mentalne napetosti mozak ne radi kako treba, i zato nam se čini da njegove apstrakcije sadrže toliko mnogo stvarnosti. Kad srce ne radi kako treba, mi smo posve svjesni njegovih otkucaja; to postaje nepravilnost, pravo udaranje u grudima. Najvjerojatnije jest da naša zaokupljenost razmišljanjem i planiranjem, zajedno s osjećajem mentalne zamorenosti, potiče određene smetnje u mozgu. Mozak bi trebao, a u nekim slučajevima to i čini, proračunavati i umovati nesvjesnom lakoćom, onakvom kakvom rade i drugi organi u tijelu. Pa konačno, mozak nije mišić, i zato nije ni oblikovan da podnosi napore i napetosti.

Ali, kad ljudi pokušavaju razmišljati ili usredotočiti se na nešto, ponašaju se kao da svoje mozgove nastoje prisiliti na to. Iskrivljuju lica, mršte obrve, a mentalnom problemu pristupaju kao da se radi o podizanju teških opeka. A ipak, nikakva naprezanja i napinjanja nema kada se, primjerice, probavlja hrana, ili kad se slabije vide, čuju i primaju drugi živčani podražaji. Ono "svjetlosno brzo živo računalo", koje dugačku kolonu brojki može zbrojiti već na prvi pogled, onaj intelektualni genij koji cijelu pročitanu stranicu može shvatiti za nekoliko sekundi, ili glazbeno čudo kao Mozart, kojega je već od ranog djetinjstva mogao prožeti sklad i kontrapunkt glazbe - sve su to primjeri ispravnog korištenja tog najčudesnijeg instrumenta od svih kojima čovjek raspolaže.

I oni među nama koji nisu geniji znaju ponešto o ovim sposobnostima. Uzmite, primjerice, anagram POCATELDIMC. Satima možete raditi na ovim slovima pokušavajući sustav za sustavom u njihovu raspoređivanju, da biste otkrili prikrivenu riječ. Ali, pokušajte umjesto toga samo pogledati anagram opuštena, rasterećena uma, i vrlo brzo vaš će mozak pronaći rješenje, bez i najmanjeg napora.* S pravom osjećamo nepovjerenje prema "brzim" odgovorima svojih napetih i rastresenih umova, no upravo su brza i gotovo nesvjesna rješenja logičkih problema, do kojih se dolazi bez napora ono što nam mozak i treba odašiljati. Ako radi kako treba, mozak je najviši oblik "instinktivne mudrosti". To znači da bi trebao raditi kao i instinkt goluba-pismonoše pri povratku kući, i kao oblikovanje fetusa u maternici - bez verbalizacije tog procesa, i bez znanja o tome "kako" se to događa. Mozak svjestan sebe, kao i srce svjesno sebe, predstavlja nepravilnost koja se iskazuje u akutnom osjećaju rascjepa između moga "Ja" i mog iskustva. Mozak može preuzeti ispravno ponašanje samo ako svijest radi ono čemu je i namijenjena: ne iskrivljavanju i pokušaju da se pobjegne od stvarnosti, nego tako da je bude posve svjesna, i to bez ikakva napora.

Alan Watts
 
10.09.2009
34
5
0
51
extranoize je napisao(la):
primjetio sam nešto...
kad se zagledam u nešto i buljim bez da mislim o ičemu tada mi se slika zamućuje i postaje bezoblična...
to se događa u napušenom i u "normalnom stanju"...
to zapravo pokazuje da naša percepcija nastaje iz tog unutrašnjeg dijaloga misli, kada on prestane tada i svijet nestaje.
:sun2:

Da, ja se nisam nikad napusio pa neznam al u "normalnom" stanju kad ujdem u dublju unutarnju tisinu, recimo u sumi sam, pocne mi prvo plaviti okolina, materija se mjesa sa plavicastom energijom, pa se onda iz tog oblika mjenja u neku tminu, crna tmina koja cak pase, nisam jos nikad dalje otisao al vjezbam to svaki dan i sto vise vjezbam to mi vise postaje normalno i dulje traje...

Cini mi se da to treba godinama vjezbati kao ko djeca dok se ucimo hodati, pa prohodamo,...

Za takvu svakodnevnu vjezbu mora se imati nepokolebljiva namjera i godine unutarnje sutnje, ovako, u urbanom svijetu, tako treba zivjeti,..

Kazu, ko dovoljno dugo cca 10-15 min uspije zdarzat to stanje, da svijet nestaje,..
.. ja bi cak reko da ne nestaje, vec se pretvara u energiju,...

...samo dolazak do toga je u biti spor i dugotrajan proces,...

:sun2:
 
16.02.2008
3
0
0
37
Weedrane, ta prica o gasenju uma je jedna velika poluistina. A poluistina je istovremeno i polu...

Kako zamisljas to gasenje uma i neposrednu percepciju svijeta?




Elephant0r: Da bi se eliminirale sve druge misli, mora biti netko tko posmatra cijeli proces, pazi koje su misli koje i eliminira nepozeljne. Zar se to malo ne kosi sa "nadilazenjem" uma?
 

Beyond

Vutra Veteran
07.08.2006
1.948
335
0
38
Nezamišljam ja ništa, to je nešto što se mora doživjeti, potpuno neopisivo. Umom za ovu priliku i lakše sporazumjevanje smatram dio nas iz kojeg proizlaze misli. Vidiš misli i svjesnost nisu isto. Kad uspiješ zaustaviti um (brbljanje/misli/komentari) nađeš se u nekom stanju kao da si sam iza sebe, i shvatiš da si ti zapravo ona svjesnost iza uma kojoj netreba uopće um da bi percipirao i proživljavao život. Um je tu da ostvari komunikaciju između tebe i mene, i da kreira sliku svijeta da bi mogao organizirati život u skladu sa zajednicom. Jednostavno nemogu opisati to stanje. Međutim mi se tokom života poistovječimo s umom kao da je on krajnja istina a ne samo opis i sredstvo komunikacije. Znam da tebi neće značiti ništa ovo šta pišem, i to tako treba biti, jer je to iskustvo svjesti nešt potpuno drugačije, jednostavno se mora iskusiti da bi se znalo o čemu pričam.

https://forums.vutra.org/putovanje-na-mentalnim-talasima/4864-unutarnja-sutnja.html

Šaman je napisao(la):
Da bi se eliminirale sve druge misli, mora biti netko tko posmatra cijeli proces, pazi koje su misli koje i eliminira nepozeljne. Zar se to malo ne kosi sa "nadilazenjem" uma?
Tvoja svjesnost promatra cjeli proces, svjesnost je iznad uma i um joj nije potreban. Netrebaš ti paziti koje su misli nepoželjne nego ih jednostavno sve zablokiraš. Ali to nije samo tako, treba dugo raditi na sebi da bi se to moglo postići, ali može se iskusiti pomoću nekih tvari (vjerojatno ne vrijedi za svakoga), postoje tehnike, meditacija je najpoznatija od njih.
 
16.02.2008
3
0
0
37
Weedran je napisao(la):
Nezamišljam ja ništa, to je nešto što se mora doživjeti, potpuno neopisivo. Umom za ovu priliku i lakše sporazumjevanje smatram dio nas iz kojeg proizlaze misli. Vidiš misli i svjesnost nisu isto. Kad uspiješ zaustaviti um (brbljanje/misli/komentari) nađeš se u nekom stanju kao da si sam iza sebe, i shvatiš da si ti zapravo ona svjesnost iza uma kojoj netreba uopće um da bi percipirao i proživljavao život. Um je tu da ostvari komunikaciju između tebe i mene, i da kreira sliku svijeta da bi mogao organizirati život u skladu sa zajednicom. Jednostavno nemogu opisati to stanje. Međutim mi se tokom života poistovječimo s umom kao da je on krajnja istina a ne samo opis i sredstvo komunikacije. Znam da tebi neće značiti ništa ovo šta pišem, i to tako treba biti, jer je to iskustvo svjesti nešt potpuno drugačije, jednostavno se mora iskusiti da bi se znalo o čemu pričam.

https://forums.vutra.org/putovanje-na-mentalnim-talasima/4864-unutarnja-sutnja.html

Razumijem poprilicno, ako ne i jako dobro o cemu pricas, samo mi se cini da te supresivne metode, bilo fiksiranjem na disanje, bilo suzbijanjem misli nisu nesto za sto bih stavio ruku u vatru. Smatram da pri koristenju tih metoda postoji golema tendencija prema spiritualnom kondicioniranju.

Na stranu to sto pri preciznijem posmatranju nakon dva koraka postaje totalno mutno tko je tu kome ko i koliko ih uopce ima. Previse entiteta u igri, posebice za revnog pocetnika. Ja, moja svjesnost, misli, um.

Primjer: cilj meditacije po tim nazorima bio bi otvaranje puta visoj svijesti da nesputano operira. O kojem "ti" pricas kad kazes da "jednostavno zablokiras sve misli"? Da li je to "svjesnost", da li sam to ja koji se identificira s umom, ili mozda um sam? Poput onog baron Munchhausena sto samog sebe za kosu iz blata cupa.


Tvoja svjesnost promatra cjeli proces, svjesnost je iznad uma i um joj nije potreban. Netrebaš ti paziti koje su misli nepoželjne nego ih jednostavno sve zablokiraš. Ali to nije samo tako, treba dugo raditi na sebi da bi se to moglo postići, ali može se iskusiti pomoću nekih tvari (vjerojatno ne vrijedi za svakoga), postoje tehnike, meditacija je najpoznatija od njih.
Mislim da je to jedna u nizu optickih varki: konkluzija da, posto su misli tu, postoji nesto iz cega one proizlaze, sto bi bio um. Um kao entitet ne postoji, sto je lako provjeriti kada se istrazuje otkud proizlaze pojedinacne misli. Govoriti nekome bez izricitog "iskustva" da ugasi um dodatno ukorijenjuje predodzbu uma kao neceg postojeceg te bespotrebno stigmatizira misli, te posljedicno i bilo kakvu racionalnost per se, sto se vidi iz brojnih zivih primjera: osho-ashrami, new-age antiintelektualizam, tolleovski be here now itd...

Uvazavanjem i potenciranjem teznje da se ubije um potencira se opstajanje istog tog uma. To je kao kad bi isao zakopati sjenu. Kopas rupu, smjestis sjenu u nju, zatrpas rupu, a sjena jos uvijek tu. Dakle, mora da se u toj samoj teznji kriju neke cudne varijable. Otkud dolazi ideja za ubijanjem uma? Da nije to mozda nacin samozastite samog uma? I kako shvatiti izjave mistika sa svih strana svijeta da nije potrebno, a niti moguce nista dodatno raditi, jer je vec sve na svom mjestu? Da je dovoljno ono poslovicno: Budi volja tvoja.


Jah bless!
 

Beyond

Vutra Veteran
07.08.2006
1.948
335
0
38
Well, istina je da je već svo spirtualno znanje u tebi, da netrebaš nikakvih kastaneda, tollea, gurua, mistika i filozofa da bi to shvatio (makar oni su tu da te potaknu da istražiš svoju sumnju kako je život nešto više, da ti opale šamarčinu), trebaš jedino tišinu u sebi da ostvariš sve svoje potencijale svjesti.

Kao što rekoh što se tiće uma trenutno za komunikaciju prikladno je taj pojam "um" smatrati procesom razmišljanja i sve što nije apsolutna tišina, treba razdvojiti svjesnost od razmišljanja. Prikladno je zato jer zaista u onom "nadsvjesnom" stanju koje pokušavam objasniti nema misli, a ako ćeš pokušavati proširiti svoju svijest razmišljanjem to ti nikad neće poči za rukom jer je kontradiktorno. Vidiš ljudi su transcendentalna multidimenzionalna bića, naša svijest postoji u svim dimenzijama ali naš um operira iz druge dimenzije i zbog te činjenice je naša svjesnost zarobljena u drugoj dimenziji. Iako svijet percipiramo 3d, naš um i svjesnost poistovječena s njim se ponaša 2d i proživljava život 2d

2D = gore dolje, napred natrag
3D = gore dolje, napred natrag, unutra van
∞D = sve ostale dimenzije, sve mogučnosti kretanja i percepcije (otvara se našoj svijesti kad se zaustavi um)

Probat ću objasnit iz svog iskustva:
Kad sam se našao u tom povišenom stanju svijesti imao sam osjećaj kao da sam svjestan svake riječi simultano u dvadeset debelih "ko biblija" knjiga koje opisuju svemir, i to bez ikakvih misli. Vidiš um procesira podatke linearno, bit po bit, kao klasična matematika, kompjutor. A u onom stanju svjesnosti, tihom, bez misli, svjestan si cjele jednadže, svaki njen dio i mogućnosti istovremeno. Stoga kad sam želio zapisati svoje "otkrivenje" to je bilo potpuno bizarno nemoguće. Nisam mogao svesti svjesnost svega na nešto tako jednostavno kao što su riječi s kojima barata um. Riječi su mi se činile potpuno bezvrijedne. To bi bilo kao pokušaj da sa par raznobojnih kamenčića koje mogu razmjestiti jedino gore dolje i napred natreg na nekoj površini papira objasnim... neznam, npr. anatomiju ljudskog tijela. Kužiš?

Proces razmišljanja - MISLI su produkt 2D uma, stoga je nemoguće pomoću njih shvatiti ili objasniti percepciju i doživljaj svemira iz viših dimenzija. A kad se tvoja svjesnost nađe u višim dimenzijama ona to ni nemora sama sebi objašnjavati, njoj je sve kristalno jasno, netreba joj um, ali bez uma ti nećeš moći komunicirati s drugim bićima iz 3D svijeta (koji je zapravo 2D).

Razna znanstvena filozofija pokušava shvatiti svemir umom. To je paradoks. Jednom će shvatiti da je to nemoguće. Um nemože shvatiti sam sebe jer radi po 2D principu, a biće kojemu um pripada i svemir kojemu um pripada nije 2D već multidimenzionalan. Pokušavati shvatiti umom svemir i sebe je kao da pokušavaš ispiti ocean vilicom. U usporedbi s našim bićem i svim njegovim potencijalima, um je samo jedan mali alat, nešt kao ruka npr. :)

Zato kad vidiš ljude na psihodelicima oni najčešće šute ili brbljaju sebi u bradu nešt potpuno nepovezano i bezveze, ili se smiju ko budale, ili plešu u transu. Ne zato jer su malo "šuk šuk", ili zato je su ludi, već zato jer se njihova svjesnost više ne nalazi u 2d okvirima. Ako brbljaju nepovezano to je pokušaj uma da opiše svijet iz perspektive više dimenzije, a to je nemoguće, a ako se smiju ko budale to je zbog spoznaje da su cjeli život brijali egoistične gluposti i shvačaju da smo svi jedno.
Iako psihodelici mogu izazvati svakojaka stanja uma, ovisno o psihodeliku, čovjek može zaglaviti u svakakvim iluzijama ili npr. svijest koncentrirati na jedan ritam glazbe i potpuno se poistovjetiti s tim ritmom. To ti je ono... kad pustiš psa s lanca usred multidimenzionalne livade, pitaj boga kud će otrčati i na šta će lajati. Ali svi trenseri znaju tu famoznu misao "svi smo jedno", nije to neka pjesnička misao u prenesenom značenju, doslovna je, iskusili su to kad im je svijest otplovila u onu krajnju dimenziju.

Stanislav Grof je radio mnogo studija sa lsdom, ljudima se svijest šiftala u druga bića ili stvari i to kroz razna vremenska razdobnja (multidimenzionalni procjepi). Mogli su percipirati svijet i znati kako je to biti npr. jedno stablo, ili kamen, ili termonuklearna reakcija u suncu, ili pračovjek iz kamenog doba... etc.


Dakle da rezimiram:

Tvoja (multidimenzionalna) svijest je po hijerarhijskoj strukturi iznad (2D) uma (riječi, misli, pojmovi, opisi, zaključci, programi i strukture ponašanja). Tokom života, od malena tvoja svijest se poistovjeti s umom, zaveže sebe s lancima za um i ti misliš da si tvoj um, da bez njega nemožeš funkcionirati i da bi bio praktički mrtav, 0 da nemaš svoj um. Tvoj um radi ono za što je namjenjen... radi opis svijeta i komunicira, programira sam sebe u svrhu boljeg snalaženja u praktičnom životu u zajednici s drugim ljudima. Nevolja je u tome što se tvoja svjest poistovječuje sa svime time i počneš živjeti život u iluziji, dodatni problem je još to što upijaš svijetove drugih umova ljudi koji mogu biti strašni i nabijati ti komplekse, programirati te u uske okvire straha i osjećaja manje vrijednosti, zbog vjere u iluziju gradi se koncept ega itd. itd.

E sad... sve šta ti trebaš da se izvučeš iz naizgled bezizlazne situacije plivanja u govnima je da ZAŠUTIŠ - znači meditacija, neke druge tehnike možda i ignoriranje brbljanja uma. Kad tvoj um zašuti veza između tvog uma i svjesti se počinje kidati, razdvajati, tvoja svjesnost više nije vezana za 2d već joj se otvaraju vrata percepcije u sve ostale dimenzije.

Možda ti se širenje svijesti u više dimenzije čini kao "vauuuu, to je nedostižno za mene, pa nisam supermen" ali zapravo nije toliko nedostižno ni neprirodno.

Unatoč svim tim sranjima koje vidimo u svijetu, unatoć svim tim izopačenostima ljudi ipak su svi do jednog veličanstvena multidimenzionalna bića, čak i brutalni silovatelj i ubojica. Ali PROGRAM u UMU ljudi s kojim se njihova svijest poistovjetila čini od veličanstvenog bića g.ovno. Jer iz nekog razloga servira nam se taj jadan babilonski mentalitet.

Ima više razloga za gašenje uma, jedan je i onaj psihoterapeutske prirode i kontemplacija duha, prirode, mira, da jednostvano shvatiš kako je život lijep, da se odvojiš od programiranih sranja.

Nesmiješ gašenje uma i blokiranje misli shvatiti u smislu bježanja i potiskivanja vlastitih problema u svom životu. Rezultat će biti kontraproduktivan. Moraš biti svjestan svojih problema i rješavati ih, ali kad se nađeš iza uma shvatit ćeš koliko od tih problema su čista iluzija i brija, bit ćeš ih itekako svjestan, ali većina će prestati biti problemi jer nikad nisu ni bili pravi problemi, a ono što stvarno jest problem kao npr. pitanje preživljavanja, zarađivanja, tome ćeš pristupiti iz drugačije perspektive, ne kao problemima već kao zadacima u smislu igre.

Na kraju krajeva sve ovo šta sam napisao zaboravi, svu filozofiju svijeta koja nije proizašla iz tvog osobnog iskustva (ne uma) zaboravi. Ovo je samo opis, 2d opis onoga što čeka u tebi da otkriješ sam.
 

Beyond

Vutra Veteran
07.08.2006
1.948
335
0
38
Šaman je napisao(la):
Na stranu to sto pri preciznijem posmatranju nakon dva koraka postaje totalno mutno tko je tu kome ko i koliko ih uopce ima. Previse entiteta u igri, posebice za revnog pocetnika. Ja, moja svjesnost, misli, um.
U igri je tvoja svjesnost i um ("ti" si tvoja svjsnost), ništa više.
Šaman je napisao(la):
Primjer: cilj meditacije po tim nazorima bio bi otvaranje puta visoj svijesti da nesputano operira. O kojem "ti" pricas kad kazes da "jednostavno zablokiras sve misli"? Da li je to "svjesnost", da li sam to ja koji se identificira s umom, ili mozda um sam? Poput onog baron Munchhausena sto samog sebe za kosu iz blata cupa.
Ti si tvoja svjesnost, nema drugog ti, a um sigurno nisi, osim ako ne zabriješ da jesi. Makar opet s druge strane jesi i um :) hehe, vidiš pitanje je samo s koje perspektive želiš promatrati, iz koje dimenzije, jer na kraju krajeva ti si sve i sve je ti, a na tom stuplju poimanja mislim da nema baš neke koristi da razgovaramo. S jedne strane jesi um zato jer je on produkt tvog bića, ali s ove praktične strane o kojoj pričam u ovoj temi, potrebno je da se ne poistovjećuješ s svojim umom.
Šaman je napisao(la):
Uvazavanjem i potenciranjem teznje da se ubije um potencira se opstajanje istog tog uma. To je kao kad bi isao zakopati sjenu. Kopas rupu, smjestis sjenu u nju, zatrpas rupu, a sjena jos uvijek tu.
Točno, bezizlazna i kontradiktorna situacija. Kad um pokušavaš poraziti umom. Međutim tu se radi o svjesnosti nad umom, a to nije kontradiktorno, znat ćeš jedino ako iskusiš.
Šaman je napisao(la):
Dakle, mora da se u toj samoj teznji kriju neke cudne varijable. Otkud dolazi ideja za ubijanjem uma?
Iz iskustva svijesti iznad uma.
Šaman je napisao(la):
I kako shvatiti izjave mistika sa svih strana svijeta da nije potrebno, a niti moguce nista dodatno raditi, jer je vec sve na svom mjestu? Da je dovoljno ono poslovicno: Budi volja tvoja.
Potpuna istina, nemožeš učiniti ništa, već je sve na svom mjestu i tako će zauvjek ostati. Međutim tvoja svijest je poistovjećena s umom, jedino je u tome kvaka. Možeš jedino postati svjestan određenih stvari kojih sada nisi svjestan. I tada se kompletno mjenja cjeli tvoj doživljaj i iskustvo života iako sve ostaje potpuno isto. U tome je bit transcendencije, stvari mogu biti različite a u isto vrijeme iste. Šta da ti kažem. Ono šta umu zvuči kontradiktorno, u stanju nadsvjesnosti je sasvim normalno.
 
18.08.2009
25
0
0
111
daaaa vidi se weedrun da si procitao put znanja jaki indijanaca ,prikrivenu stvarnost i ostale nastvke kastanede ..... pa sta bi ti rekao ko razume razume ako me razumes
 

elephant0r

Vutra Veteran
17.09.2007
1.495
60
0
39
Šaman je napisao(la):
Elephant0r: Da bi se eliminirale sve druge misli, mora biti netko tko posmatra cijeli proces, pazi koje su misli koje i eliminira nepozeljne. Zar se to malo ne kosi sa "nadilazenjem" uma?


weedran ti je fino odgovorio
meditacija je putovanje svijesti ka izvoru, no prvo ju treba osloboditi iz okvira uma koji je ogranicen, krut i stagnantan.
da bi se to postiglo potrebno je uloziti napor i uperiti svijest na neki drugi proces (poput posmatranja daha u onom ritmu kako nam prirodno dolazi)

ogromna energija koja je zarobljena u beskonacnom broju cirkularnih umnih procesa (poput ogledala postavljenih jedno nasuprot drugome, ili racunala koje izvodi beskonacnu petlju) radi gubljenja koncepta dualnosti tamo vise nije potrebna i oslobadja se svojih okova kako bi svijest uzdigla na visi energetski nivo jedinstva, a pri povratku u staru "umnu ljusturu" mnoge prijasnje barijere i granice padaju jer ne drze vodu pred skepsom novointegriranog shvacanja prosirene svjesnosti.. esencija duhovne evolucije
 

Beyond

Vutra Veteran
07.08.2006
1.948
335
0
38
E ovo si dobro reko, nisam razmišljao o energiji, ali slažem se, zarobljena je u umu, iako svijest jest energija