I. Impresario
11q - Da ništa još ne znači, započinjalo je Iza Vremena. A tek pričom će biti kazivano, možda ako se nadju dovoljno veseli ljudi, da čitajući pruženo, zagospodare rečima koje će njihovi Umovi, na izložbi misli, priznati za Kosmički Jezik, jezik kojim se swi, razumemo. Pravi prijatelj će uvek znati da ti saopšti, da ti prenese i pročita, ako je iskra u poslatoj reči, glasu ili zwuku, i njega opčinila i ispoljila te je saopštenje s njegove strane, identično nespoznajnosti beskraja a ipak je snagom Njegove posvećenosti, prisutna i ta mogućnost.
Da Wolim, i samo to, da Wolim, sedeo sam ispod Neba, na toliko načina, sedenja, da mi ni Kraljevi iz Epopeje nisu rawni. Rawnim rawnam Prijateljstvo, a to je ono kad znaš sa osmehom, od kojeg se ljudi izleče, samo kad ga vide, i ne znajući Zašto. I znaš, sve je već napisano i ne treba "grebati" pamćenje pokušajima da se bilo šta dokaže, jer napisano, biće pročitano, i svako ko napiše nešto potom, biće vinovnikom nastanka još dublje prašine. A da u Tebi, nema Mene, i da u Meni, nema Tebe, Mi ne bismo znali da Možemo, da Hoćemo, da Jesmo u Tome, i da tek Treba, da izmislimo nivoe i rasporede, komplete i fragmente, budućnosti i poznanja Nauke o Prijateljstvu. Niti bih ikada bio u stanju, da s toliko ležernosti otkrivam Izraz kojim usporavam i ubrzavam, primećenost izrazom. Takva inspiracija dolazi od toga, što želim da ti kažem, da nas je Bog rodjenjem odredio za činioce koji ga čine, i da nam je samo veća čast ta, što se u ovako Grubijanskom, vremenu, mogu susresti naši Susreti. Dovoljno je da si došao negde gde sam već ili sam bio, pa da skrivena od svih istovetnost, prožme Radost, koja će se roditi našim susretima, a tek susretima sa svim tim ljudima koji su na isti ili sličan način, osetili da je Prijateljstvo, možda jedina vrlina u skladu sa Neminovnosti.
Načekao sam se čekanja.
Iz Večnosti, oslobodio sećanja.
To sam Trebao ja učiniti
i ja sam učinio.
Na planeti, ne postoji povod, u Univerzumu nema raskršća, a u mojoj viziji Sveta, ne postoji prepreka.
Iz Beskraja
huči Vetar Obožavanja
dan kojim noć posećuje stvarnost
Preludij za Prestiž
darujem muzici
kad izmišljam
Nagon
da postojim.
II. Dvadesetostruki Fragmentariji
Ljudi treba da se istaknu gde god da se nalaze, svojim Jastvom, i jastveno da svoje Zvezdasto isijavanje svog uspeha ili uspona, moći ili dometa svojih postignuća, koriste samo i jedino zbog toga da Prenesu drugim ljudima, do čega smo sve, kao civilizacija, kao evolucija i kao rasa, dospeli. U Emitere sequencera, trebaju da pretvore svoje svakodnevne aktivnosti, da izbičuju svaki naglasak na politici ili poslovnosti, i najdublju posvećenost kojom bitišu kroz svoje Nade i Želje, ispolje na svaki mogući način. Bilo bi ispod moje časti, da kažem da to nije savršen marketing, ali iako on to matematički može da postane, isto tako svaka kompozicija fleksibilnosti, će to postati. Muzika , koja nas čini Robotima Poštovanja, Tehnologijom ostvarivanja znanja o Besmrtnosti Lepe Ideje Žiwljenja, mora da dobije svoju Zastavu, da dobije svoju državu, da dobije svoju Rezidenciju i svako ko bi se tu metnuo da sudi ili prosudjuje, bio bi Neprijatelj Čoveštva odnosno Muzike. Moramo dakle, konačno, moramo, da Oslovobodimo Slobodu, i njoj prepustimo da očisti jezike ove civilizacije od funkcionalnih netačnosti, koje nas u svim nacijama, medjusobno sukobljavaju, lažno postavljajući kriterijume, koji kao što nam je poznato, gube svoju konstantu svakim progesom Čoveka u njegovom evolutivnom pomaku. Zato, muzika, konačno treba da postane jezik, ravan jeziku govora i jeziku maštanja. Mi, ljudi, moramo to u svojim odtrajalim protokolima, da izreknemo, da pokažemo, da definišemo i da preciziramo, da smo toliko NISKO pali, kao Rasa, da smo sebe radi, dužni da počnemo da Oživljavamo i da sebi Rawnim, smatramo ne samo Druga Žiwa Bića, nego i Naše Misli, odnosno Reči koje su u njima zarobljene. A poznato je, i grozi i zgražava pomišlju na to, da se medjusobno izbegavamo da kazujemo ono što nam osećanja čini sputanim, te ne govorimo jedni drugima, kazivanjima u kojima užiwamo, i onda, kako da se dogodi Radost, u jednom pismu, jednoj reči, jednom rukohvatu eto reda radi?
Ja Neću Tako i Ja Nisam, ni bio takvim čovekom. I zato sam trpeo Mnoštvenost Bezumlja, a tim procesom, sam naučio da iskažem sebe, Sveta Radi, Moje Radosti Jedine! I to svojstvo Sebestva mi, danas je tako, analitički rečeno, u suglasju sa Srpstvom, kakvo je ono nekad dawno postalo posebno, taman kao Hebrejstvo ili Viteštvo. Osećajući taj prizor, koji me je definisao swesnim u nivoima koji ne prezaju da se ponašaju poput ljudi, a samo su nivoi i talasi, vibracije i energije, otkrio sam sebi do tad nepoznatu činjenicu, da je svaki moj proces postojanja deo Mašine sačinjene od Življenja, i da Žiwot nema swog Tvorca. Te da je njegova Jedina Želja da stvori savršenu Smrt, dostojnu swega nedorečenog i nedogodjenog, za postojanja čoveka u njegovoj personalnosti i zasebnosti. Kada, dakle Čovek, ne ometa Žiwot, njegova Smrt je zapravo Dar, vrhunstvo potvrde koja samo i samo Pojedincu pripada, kojom on okuplja suštinu u njenoj jednini tako da se može razmnožavati Radost, isključivo "proizvod" Čoveka, jer On je onaj koji je posvećen Postojanju. Prvo što će On primetiti, kad Uoči Sopstvo, biće Radost, kao što će nešto potom, biti Bol, a kad pojmi da je Radost najjača Bol na Svetu, i Sram, Oslobodjenje Slobode od Tuge, Čovek postaje kao Po Postanju, Prvobitno Biće, oslobodjeno straha od života i time,Radjatelj Večnosti.
Muzikom, bićemo Ubrzani da Primetimo, više nas odjednom, ono što je nedokazivo pojedincu, a saswim obično "masi" koja u ritmu oslobadja svoje navike i transformiše svoju individualnost u "timarenje" i osnažavanje Nade, Vere i Ljubavi, ali Ljubav je najača od sviju... i muzika nam se sada nudi, kao poslednja mogućnost da prestanemo da smatramo Čovkea sposobnim da se spašava od gubljenja Razuma, i podredjivanja nedovoljno Razumljenim Znakovima, svog bitisanja kao takvog, već da bukvalno rećeno, Izmislimo Novu Dimenziju, i obaspemo Kolektivno Nesvesno, Planetni Pojas Ljudskog Prisustva, poznavanjem jezika kojim nas Um, razume, kojim Nas, naši osećaji održavaju u sećanju, te možemo da se prožimamo življenjem i u dosadašnjem jeziku poznato, Prijateljstvom, jer
PRI mom JA, PRIJA, PRIJATELJ.
III. Novo Ime Umetnosti
Za sigurnost, uvek ima vremena.
Božanski Plan, osmehuje krajeve Mape Univerzuma,
Veselim Suzama ukrašava Središte Maštanja,
osvaja nas svojim bićem u nama
i daruje nas našim Jastvom
da ga i mi
darujemo od jednom do zauvek
ne prestajući da odbijamo
da bilo koga
bilo kada
poželimo da napadnemo.
Samo prolaženjem kroz nameru
izražavanjem svojih Namera
nismo slagali
i nismo ničim preuzeli istinu.
Zato se trebamo ponašati kao Postavljači i Prenosioci, sopstvenih iskustava, dorečenih našim razumevanjem, našim ponašanjem, našim podsećanjem i načinom takvoga bitisanja, podsećati sve druge na to isto. Moramo iskazati da poznajemo ovu Tajnu, kojom postojimo, te da je naša posvećenost Izrazu, kojim se služimo, jedina i hvale i utvrdjivanja, vredna Tajna. To znači Živeti našim, da se ne izrazim, "novim" načinom spram svih ovih koji pokušavaju da svedu načine na Zakone Prirode i Evolucije. Ne sme se dešavati da se sve svodi na Popunjavanje Vremenskih Delova Dana i Noći. Ne sme se dešavati prekid uživaljavanja u kontinuitet kojim smo već zapamtili da smo jednom rodjeni i da od tada na ovamo živimo, i samo nesvest uzrokuje a uz nju i Inat odnosno egoizam, skretanja koja neke ljude umrtve, neke povrede, neki umru iznenada a neki prosto rečeno nastradavaju i iz jedne takve manije ulaze u drugu, a usput, gomilaju nerešivosti, i sumnjaju na "probleme" koji postoje samo zato što ne postoji "Medjunarodni" Medjuljudski Nivo Poštovanja. A mi to možemo i mi to pravimo, no to treba da izadje iz okvira dovoljnosti kojom zadovoljavamo potrebe egzistencije kao takve ili hedonizma spram opšte kolotečine.
Vrlo je važno da definišemo da se Umetnik ne Bori ni protiv ni za, nešto ili nekog. Umetnik se Ne Bori. On nema neprijatelje i umetnik koji ih stvara, pre svega niti poštuje niti razume a još manje vredi tog prefiksa. Umetnost nema konkurenciju niti u njoj, i njenom širenju, postoji motiv za nju. Umetnik nema suparnika i nema cilj koji nečim nešto završava! Umetnost je naziv za Postojanje Svesnog Činjenja, a kad je ono takvo da ničim ne uzrokuje one posledice koje se definišu vrednim odnosno "naplativim", "kupljivim","zaradjenim", onda vrlo fer možemo govoriti o Nastajanju Procesa koji svojim dešavanjima, oslobadjaju mnogolike mogućnosti i skoro katarzično, ASTRALIZUJU, ili vrlo jasnim doćaravanjem, nanovo i novim, definišu Prisustvo Delovanja. Na drugi, do tad ne vidljiv, ne-prisutan, ne-uočljiv, ne-konstatovan, ne-prilagodljiv, naćin, se Preuzima Konsekvenca koja uvek proističe iz procesa. Te kad, svi ti izrazi i ponašanja, svo to Diwno Rasulo Volja, svih nas, izrazi sve što sam samo nazreo pokatkad, mnoštvo ljudi, ja bih pre rekao Velike Dece, će konačno početi da Stare Unazad, i ako nam je sudbina Globalno Selo, onda nek nam Odežda bude Detinja Vernost Postojanju a Unutrašnja Brižnost, Posvećenost Osvetljavanju svih i mnogostrukih poimanja Dimenzije kojom definitvno Razumemo da nas ima mnogo i da mnogi takodje sve to nisu znali.
Sloboda, dakle, je opet zatražila svoju važnost, tačnije, svoj Izraz i svoju prisutnost. Značenja su izbledela, i samim tim nemaju svoj prioritet, nemaju svoju upotrebu i naravno, nemaju svoje "Uvežbane" korisnike. To moramo da promenimo. A ta čast zove se Viteštvo, a ta Slava, zove se Čuvstvo.