Meni
Forumi
Nove poruke
Sve teme
Najnovije teme
Nove poruke
♫ Radio
Dnevnici
Dnevnici Vanjskog Uzgajanja
Dnevnici Unutrašnjeg Uzgajanja
Završeni Vanjski Dnevnici
Završeni Unutrašnji Dnevnici
Novo
Popularne teme
Nove poruke
Najnovije aktivnosti
Članovi
Trenutno prisutni
Forumi
Prijava
Registracija
Nove poruke
Sve teme
Najnovije teme
Nove poruke
Meni
Install the app
Install
Objavite odgovor
Forumi
Relaksacija i Razonoda
Putovanje na mentalnim talasima
vizionari, ujedinite se!
JavaScript is disabled. For a better experience, please enable JavaScript in your browser before proceeding.
Koristite zastareli pregledač. Možda neće pravilno prikazivati ove ili druge veb stranice.
Trebali biste nadograditi ili koristiti
alternativni pregledač
.
Poruka
<blockquote data-quote="dziba" data-source="post: 19791" data-attributes="member: 1773"><p>Nacija koja spava</p><p></p><p>Oduvek sam gledao na vreme kao na zivot koji dolazi prema meni, ceka da se ispuni. Postoji samo nekoliko prilika da se uvidi da vreme ne dolazi vec istice, kao pesak iz pescanog sata. Ovim mikrokosmosom, u kom se nalazimo, vladaju nepojmljive sile zivota i smrti koje nas ispunjuju potrebom za postojanjem ali nam nedaju do znanja da se sa njima moramo sresti, spremni ili nespremni. U kom momentu smo postali to sto jesmo, nije jasno, ali ugao iz kojeg gledam govori mi da smo izrasli u vrstu koja spava, vrstu prepustenu razmazenosti. Iz tog sna pokusavam da se probudim, da nadjem nacin da ne budem pospan. Najveca ideja koja mi se javljala tokom zivota nije uspevala da dopre do srca. Znam sta je to, dolazi mi cesto, ali kao da i ne zelim da znam, stalno ode... To je najveca stvar u mom zivotu, to je moja smrt. I bas kao i u snu u kome se desavaju stvari koje ne mogu da se opisu znam ih na koji trenutak a onda nestanu, pokusavam da se setim i brzo dodje vreme kada zaboravim i da smo sam se pitao. Nepostoji slika kojom bi mogao da stavim to u memoriju, ni rec kojom bi to stanje opisao, moje telo nije sposobno za to. Duboko u sebi cujem zov koji me tera da nedozvolim sebi da umrem pre nego sto se ne suocim sa svojom smrcu. Bez mog znanja poceo sam da pravim telo koje ce se upustiti u potragu za tim... </p><p>Deca se radjaju, placu, gledaju, smeju se, spavaju... rastu i pocinju da se razlikuju od svih ostalih bica koja postoje na ovom ogromnom svetu. Kao neki beskrajno jak magnet zivot od njih pravi deo slagalice koji se uklapa u svoje okruzenje, namecuci svoja pravila i praveci od njih ucesnike te velike igre. Ja sam jedan od njih. O prvih nekoliko godina zivota nemogu da pricam, ne zato sto nezelim, vec zato sto se nesecam. Jednostavno, pravila po kojima zivim tada se nisu mogla primeniti. Prva pamcenja me vezu za odredjena osecanja koja su ostavila dubok trag u meni, ili su to mozda osecanja koja se najvise slazu sa nacinom zivota na koji sada zivim pa se sa njima i lakse identifikujem. Uglavnom, instikti su bili jaki kao i energija sa kojom sam ziveo ali pod "pritiskom" sigurnosti i lagodnog zivota lako sam podlegao uticaju covecanstva i svih tih novih prilika koje mi je ono donosilo. Kada sam se razumom osvrtao na to doba video sam da su upravo te navodne sigurnosti bile uzrok stvaranje moje svesti, koja je stavila sve te strahove u svoje daleke dubine, a ostavile mi jedan veliki prazan prostor da stvorim svoj mali paralelni svet koji ce se upustiti u kostac sa mnostvom drugih koji su vec cinili jednu predstavu zvanu ljudsko drustvo. Svaki pojedinac iz tog drustva imao je sebi svojstvene karakteristike, a i meni se cinilo da bi i ja trebalo da ih imam pa sam polako poceo da ih stvaram i mada sam znao da mi nijedna bas i neodgovara. Isuvise su se u meni borile razlicite stvari i ja sam se menjao od prilike do prilike tako da sam imao osecaj da sam sastavljen od vise razlicitih "Ja" koje su se na neki cudan nacin nalazile u jednom meni. Po potrebi bih uzimao osobine onog koji mi odgovara i na taj nacin stvorio komplikovan svet koji me je obuzeo i povukao sa sobom. Vreme, koje je bilo ispunjeno sitim stomakom i toplim prostorom svuda oko mene, pretvorilo je zivot u dokolicu i od zivotinje u meni stvorilo bice zaokupljeno svojim svetom, slepo za put koji je vodio iz srca, a jedino rado da zadovolji svoje sopstvene potrebe. A potreba je itekeko bilo. Pod prirodnom privrzenoscu svemu sto mi je godilo, a odbojnoscu onome sto nije, rodio se u meni proces koji ce dugo diktirati put kojim bi trebalo ici. To je jedan velicanstven svet u kome se cini da izbora ima na pretek i da nije problem naci onaj dobar vec od svih tih dobrih pronaci onaj koji ce zaseniti sve ostale i dovesti do sledece tacke, neosvrcuci se unazad. U toj borbi za svoje parce individualnosti hranio sam sebe i nemocan da odolim poklekao sam svom najvecem neprijatelju, svom egu. U toj tacki stopio se sav moj zivot i mada tako jednostavan kao ucesnik nisam imao priliku da primetim da je on taj koji me vuce u svoj vrtlog socijalizacije. Tako prijatan i ispunjujuc, odveo me je u drustvo u koje su se nalazili i svi ostali ucesnici, takodje bespomocni da rade bilo sta drugo osim da ucestvuju. </p><p>Postoji jedno telo, u svima nama, koje zna sta su snovi, koje zna sta su instikti, ono pokrece srce i krv u nama, to telo to smo, delom, mi sami! Svest je samo jedan od mnogih nacina na koji se telo ispoljava i ako dozvolimo da budu u raskoraku, zivot ce nam promaci za tren...</p></blockquote><p></p>
[QUOTE="dziba, post: 19791, member: 1773"] Nacija koja spava Oduvek sam gledao na vreme kao na zivot koji dolazi prema meni, ceka da se ispuni. Postoji samo nekoliko prilika da se uvidi da vreme ne dolazi vec istice, kao pesak iz pescanog sata. Ovim mikrokosmosom, u kom se nalazimo, vladaju nepojmljive sile zivota i smrti koje nas ispunjuju potrebom za postojanjem ali nam nedaju do znanja da se sa njima moramo sresti, spremni ili nespremni. U kom momentu smo postali to sto jesmo, nije jasno, ali ugao iz kojeg gledam govori mi da smo izrasli u vrstu koja spava, vrstu prepustenu razmazenosti. Iz tog sna pokusavam da se probudim, da nadjem nacin da ne budem pospan. Najveca ideja koja mi se javljala tokom zivota nije uspevala da dopre do srca. Znam sta je to, dolazi mi cesto, ali kao da i ne zelim da znam, stalno ode... To je najveca stvar u mom zivotu, to je moja smrt. I bas kao i u snu u kome se desavaju stvari koje ne mogu da se opisu znam ih na koji trenutak a onda nestanu, pokusavam da se setim i brzo dodje vreme kada zaboravim i da smo sam se pitao. Nepostoji slika kojom bi mogao da stavim to u memoriju, ni rec kojom bi to stanje opisao, moje telo nije sposobno za to. Duboko u sebi cujem zov koji me tera da nedozvolim sebi da umrem pre nego sto se ne suocim sa svojom smrcu. Bez mog znanja poceo sam da pravim telo koje ce se upustiti u potragu za tim... Deca se radjaju, placu, gledaju, smeju se, spavaju... rastu i pocinju da se razlikuju od svih ostalih bica koja postoje na ovom ogromnom svetu. Kao neki beskrajno jak magnet zivot od njih pravi deo slagalice koji se uklapa u svoje okruzenje, namecuci svoja pravila i praveci od njih ucesnike te velike igre. Ja sam jedan od njih. O prvih nekoliko godina zivota nemogu da pricam, ne zato sto nezelim, vec zato sto se nesecam. Jednostavno, pravila po kojima zivim tada se nisu mogla primeniti. Prva pamcenja me vezu za odredjena osecanja koja su ostavila dubok trag u meni, ili su to mozda osecanja koja se najvise slazu sa nacinom zivota na koji sada zivim pa se sa njima i lakse identifikujem. Uglavnom, instikti su bili jaki kao i energija sa kojom sam ziveo ali pod "pritiskom" sigurnosti i lagodnog zivota lako sam podlegao uticaju covecanstva i svih tih novih prilika koje mi je ono donosilo. Kada sam se razumom osvrtao na to doba video sam da su upravo te navodne sigurnosti bile uzrok stvaranje moje svesti, koja je stavila sve te strahove u svoje daleke dubine, a ostavile mi jedan veliki prazan prostor da stvorim svoj mali paralelni svet koji ce se upustiti u kostac sa mnostvom drugih koji su vec cinili jednu predstavu zvanu ljudsko drustvo. Svaki pojedinac iz tog drustva imao je sebi svojstvene karakteristike, a i meni se cinilo da bi i ja trebalo da ih imam pa sam polako poceo da ih stvaram i mada sam znao da mi nijedna bas i neodgovara. Isuvise su se u meni borile razlicite stvari i ja sam se menjao od prilike do prilike tako da sam imao osecaj da sam sastavljen od vise razlicitih "Ja" koje su se na neki cudan nacin nalazile u jednom meni. Po potrebi bih uzimao osobine onog koji mi odgovara i na taj nacin stvorio komplikovan svet koji me je obuzeo i povukao sa sobom. Vreme, koje je bilo ispunjeno sitim stomakom i toplim prostorom svuda oko mene, pretvorilo je zivot u dokolicu i od zivotinje u meni stvorilo bice zaokupljeno svojim svetom, slepo za put koji je vodio iz srca, a jedino rado da zadovolji svoje sopstvene potrebe. A potreba je itekeko bilo. Pod prirodnom privrzenoscu svemu sto mi je godilo, a odbojnoscu onome sto nije, rodio se u meni proces koji ce dugo diktirati put kojim bi trebalo ici. To je jedan velicanstven svet u kome se cini da izbora ima na pretek i da nije problem naci onaj dobar vec od svih tih dobrih pronaci onaj koji ce zaseniti sve ostale i dovesti do sledece tacke, neosvrcuci se unazad. U toj borbi za svoje parce individualnosti hranio sam sebe i nemocan da odolim poklekao sam svom najvecem neprijatelju, svom egu. U toj tacki stopio se sav moj zivot i mada tako jednostavan kao ucesnik nisam imao priliku da primetim da je on taj koji me vuce u svoj vrtlog socijalizacije. Tako prijatan i ispunjujuc, odveo me je u drustvo u koje su se nalazili i svi ostali ucesnici, takodje bespomocni da rade bilo sta drugo osim da ucestvuju. Postoji jedno telo, u svima nama, koje zna sta su snovi, koje zna sta su instikti, ono pokrece srce i krv u nama, to telo to smo, delom, mi sami! Svest je samo jedan od mnogih nacina na koji se telo ispoljava i ako dozvolimo da budu u raskoraku, zivot ce nam promaci za tren... [/QUOTE]
Verifikacija
Objavite odgovor
Forumi
Relaksacija i Razonoda
Putovanje na mentalnim talasima
vizionari, ujedinite se!
Top
Bottom