Eeee, onaj gust kad nedeljom krenes na pecanje, odvojis se sa asfalta na neki nepoznati makadam, koji vijuga kroz oranice, drug vec mota, vuces par dobrih dimova, dok masina lagano kulira u drugoj brzini i bez noge na papucici gasa.
Priroda lijeno promice kraj otvorenog prozora, poneka grana pomiluje dziberski lakat izbacen kroz isti.
Uzivas u neizmjernoj ljepoti prirode, sjedis a ides, posmatras kako njive nestaju u retrovizoru, a put ulazi u gustu sikaru, dok okresane grane veselo grebuckaju vrata.
Uvuces istureni lakat, malo pritvoris prozor, da te neka nestasna, izdzikljala, grana ne sibne po licu, uzivas u klepetanju krila dignutog fazana i trku isprepadanog zeca.
Put se sve vise suzava, a zjenice sve vise sire. Sikara prelazi u sumu, put mutira u dva traga nekog gusjenicara, koji je tuda prosao prije ko zna koliko vremena. Promicu stabla, a sa njima i vrijeme. Mozak na pasi, tijelo uziva, dusa se blazenstvom kupa...
Idila ne moze biti bolja. Priroda bujna i zelena, mir i tisina...
Odjednom, iza olistale grane, sa komada kvadratnog lima nacetog zubom vremena i na stablo zakucanim korodiralim ekserom sesticom, u facu ti se nasmijesi mrtvacka glava sa parom ukrstenih koscica i zlokobnim natpisom "minsko polje"...
Drugar vice "okreci, bog te yebo" a ja mu odgovaram "ne okrecem nigdje, pa taman do Tokija u rikverc vozio"